Starac Šimun u Evanđelju po Luki – uz današnje Evanđelje: peti dan Božićne osmine, 29. 12.
Starost zasigurno može biti naporna, mučna i bolna. Pogledamo li međutim dobro nam znanoga starca Šimuna, vidimo da starost može biti blagoslovljena, veoma blagoslovljena. Koje je to ugodno smirenje i zadovoljstvo kad nam dođe ono što smo strpljivo, željno iščekivali; kad smo ispunili ono što smo bili dužni i svim smo silama, ustrajno na tome radili! Dovršetak je užitak.
Nama u Zagreb-gradu Šimun je blizak jer i on živi u ondašnjem velegradu, središtu Svete Zemlje, u Jeruzalemu (Lk 2,25). Slično sv. Josipu (Mt 1,19), Šimun je čovjek pravednik. On je vjernik, pobožan je i bogobojazan kao oni bogobojazni ljudi koji će đakona Stjepana pokopati nakon njegova mučeništva (εὐλαβής Dj 8,2 usp. Lk 2,25).
Šimun je čovjek nade: on iščekuje utjehu Izraelovu (Lk 2,25). Zato je Duh Sveti – Tješitelj – već unaprijed na njemu, daleko prije negoli će, tridesetak godina kasnije, u plamenim jezicima sići na apostole (Dj 2,3). Šimun ne samo da u svojem životu daje prostora Duhu Svetom da može na njemu počivati, nego poučljivo od Duha prima uputu, svetu pouku koja je prema značenju biblijske riječi ujedno odgovor na njegov traženje (Lk 2,26). Objava je to vrhunske vrijednosti. Cijeli Božji narod, naime, tijekom cijele svoje povijesti iščekuje Mesiju, a Šimun je dobio obećanje da neće poći s ovoga svijeta dok ne vidi Mesiju. Prije smrti vidjet će Božjega Pomazanika, jedinstvenoga – Otac ga je Duhom Svetim pomazao. Vidjet će Krista.
Šimun je čovjek koji pripravno dopušta da ga Duh vodi. I Duh ga dovodi u Hram u pravi čas. Upravo Josip i Marija ulaze s Malim Isusom da ga, podložna Zakonu, kao prvorođenca posvete Gospodinu, da prinesu žrtvu za nj (Lk 2,27). Šimun ih prekida i zaustavlja. Josip i Marija očito dopuštaju i slažu se. Ali veoma će se čuditi i diviti kad čuju što se o njihovu malom Isusu govori (Lk 2,33).
Možemo zamisliti kako sa zanimanjem, nježno i oprezno, s ljubavlju, starac prima novorođeno Dijete u naručje. Primjenjuje tada jednu od onih vrhunskih osobina koje mi ljudi imamo na sliku Božju. Bog blagoslivlja, i čovjek može blagoslivljati! Može blagoslivljati, zazivajući Božju pomoć i zaštitu, kao što će Šimun malo kasnije blagosloviti Josipa i Mariju (Lk 2,34). Ali čovjek može blagoslivljati i tako da uzvisuje i hvali Boga. Šimun blagoslivlja Boga.
Šimun postaje uzor za svakodnevnu molitvu Crkve. Na kraju dnevnoga časoslova, onaj posljednji čas na kraju dana, preuzima Šimunove riječi, riječi ispunjenja i dovršetka, riječi zadovoljstva i smirenja (Lk 2,29-32).
U svojoj molitvi Šimun Boga gleda kao dobroga Gospodara, a sebe kao njegova slugu. Došao je čas. Sada može u miru poći. Bog mu daje šalom, kao što je primjerice velikom obnovitelju, kralju Jošiji, dao da u miru pođe s ovoga svijeta (בשׁלום bešalom ἐν εἰρήνῃ 2 Kr 22,20 usp. Lk 2,29). Onaj mir koji će jednom Gospodin, na dan svojega uskrsnuća, donijeti svojima (Lk 24,36), Šimun već unaprijed uživa.
Duh Sveti poučio ga je i obećao mu, a sada on sam svjedoči i potvrđuje: svojim očima vidi Božje Dijete koje izbavlja iz nevolje, koje donosi spasenje (Lk 2,30). Ovo djetešce Božji je način kako nam daje spas.
Pravednik sv. Josip već je znao: Emanuel dolazi spasiti svoj narod ne od strane vlasti, nego od njihovih vlastitih grijeha (Mt 1,21). Krstiteljevi roditelji znaju, Zaharija proglašava: spasenje je u otpuštenju grijeha (Lk 1,77). Sada će se i Šimun vlastitim očima uvjeriti: Mesija ne dolazi kao zemaljski velikaš, kao moćni vojvoda koji će sasjeći neprijatelje, i politički izbavitelj koji će nadvladati svjetske vođe, nego kao malo dijete. Dolazi posvetiti sav ljudski život od začeća do smrti, dolazi otkupiti cijeloga čovjeka.
Bog je svoje spasenje pripravio ne samo za neki uski krug izabranih ni samo za jedan narod, nego pred licem svih naroda (Lk 2,31). Šimun u Djetetu Isusu vidi ono svjetlo koje donosi Božju objavu poganima, a Božjem narodu slavu (Lk 2,32).
Šimunu nije dosta što ih je svojim riječima začudio, nego on mirno, s autoritetom starca još nadodaje, govori Majci Mariji da ovo malo Dijete za mnoge znači pad, za mnoge uspon. Baš kao Emanuel, mali Isus je znak, ali nažalost znak kojemu će mnogi proturječiti i biti protiv njega (Lk 2,34). Pritom će dakako majka – posve naravno – doživjeti kako joj mač dušu probada. Ali to nije bez svrhe. To je zato da se promišljanja i razgovori koje u srcu vodimo također pokažu na Isusovu svjetlu (Lk 2,35).
Je li Šimunu bilo lakše ili teže nego nama? U novorođenčetu nekih dotada njemu nepoznatih roditelja, poučen Duhom, on prepoznaje Mesiju. Mi to isto činimo u kruhu i vinu, u svetoj Hostiji, koja se pred očima naše duše na oltaru podiže.
