Evanđelja svjedoče kako su učenici nakon Isusove smrti živjeli u strahu od Židova. Silan je lom nastao u apostolima. Možemo ih do kraja razumjeti. Veliki i dobri učitelj pokazao im je da je moćniji od prirodnih sila kada je primjerice stišao oluju na moru. Jasno je dao do znanja da je jači od bolesti: liječi Petrovu punicu, gubavce, gluhe, slijepe… Glad velikoga mnoštva za njega nije problem. Napokon, sa svim autoritetom pokazuje da od zloduha oslobađa zarobljene duše i da raskida spone grijeha. Njih je izabrao da budu s njim. A onda ga odjednom nema! Kao razbojnika uhitili su ga, ponižen je do kraja, izbičevan, sramotno ubijen. Učenici se zatvaraju, pritisnuti vjerojatno i stoga što nisu bili vjerni do kraja, nego su pobjegli, ostavili su Učitelja kada mu je bilo najteže i kada je od njih tražio da bdiju s njime. U strahu su za vlastiti život.
Iznenađenje
Ali, gle iznenađenja! Neočekivano, Isus dolazi među učenike, premda su vrata bila zatvorena. I na dan Uskrsa i osam dana kasnije Isusu više nije potrebno da se vrata otvaraju. U proslavljenomu tijelu, koje su odabrani već smjeli vidjeti na Gori preobraženja, Isus nadilazi okvir prostora i vremena. Kao što je izišao iz groba, tako može ući u prostoriju gdje su se učenici bili zatvorili.
Autoritet i snaga njegove osobe vidljivi su i u njegovu pozdravu. U vrtu na Maslinskoj gori Gospodin je i drugi put morao kazati da je on Isus kojega traže. Na vazmeni je dan također potrebno ponavljanje. Dvaput Isus izgovara svoj pozdrav: »Mir vama!« (Iv 20,19.21). Dobro da učenici nisu kod prvoga oslovljavanja popadali na tlo kao ljudi u Maslinskome vrtu (Iv 18,6). Doživljaj je tako snažan, radost tako velika! Evanđelje opisuje i apostoli sami svojim riječima potvrđuju silnu stvar: vidjeli su Gospodina (Iv 20,20.25). To svjedoči o pravomu susretu s Bogom. Kada stoji pred uskrslim Kristom, čovjek se nalazi pred živim Bogom.
Tješitelj
Uskrsli je Učitelj dobri pastir – dolazi ohrabriti svoje. Utvrđuje njihovu vjeru i daje im Duha Svetoga. Isusovo uskrsnuće nije tek puko veselje ili smireno promatranje uskrsloga Krista. Isusovo uskrsnuće jest poslanje. Kao što je Otac poslao Isusa, tako on šalje učenike (Iv 20,21). Njegovo poslanje oni poznaju. Što je on činio, sada oni moraju nastaviti.
Na Duhove zbit će javni događaj i svi će ih razumjeti. Prema Ivanovu Evanđelju, Učitelj već na dan Uskrsa daje Duha Svetoga. Tako se potvrđuje prisutnost Presvetoga Trojstva u otajstvu uskrsnuća. Otac je uzvisio Isusa, Sina, a Sin svojim dahom daje Duha (Iv 20,22). Duh je tu radi oproštenja grijeha, kako sam Gospodin naznačuje dajući im vlast. Petar je triput zatajio Isusa, a svi su se razbježali. Apostoli znaju svoju slabost i grijeh i zato mogu biti nositelji Božjega oproštenja. Duh je tu radi toga da razumiju Pisma. Prema svjedočenju Lukina Evanđelja, upravo tumačenjem Pisma shvatit će tajnu uskrsloga Krista. Isus im otvara pamet da razumiju Pisma i tumači im što sve ondje ima o njemu.
Nevjerni Toma
Premda je bio apostol i svjedok mnogih Isusovih čuda, Toma ne vjeruje na riječ ostalih. Kada, međutim, apostoli svojemu drugu Tomi govore: »Vidjeli smo Gospodina«, onda izjavljuju nešto veliko i važno. Slično je pred više stoljeća prorok Izaija istim riječima zapisao silno viđenje o Bogu koje je imao u hramu: »Vidio sam Gospodina« (Iz 6,1). Zapravo se ne čudimo što Toma izriče svoju čežnju za sigurnom spoznajem i opipljivim iskustvom.
Isusova je pedagogija ustrajna i čudesna. Premda hvali one koji ne vide, a vjeruju, Tomi izlazi ususret upravo u njegovoj želji i potrebi da vidi i da opipa. Poznaje i odgovara izravno na njegov uvjet koji je Toma postavio. Vlastitom rukom Toma smije dodirnuti rane Otkupiteljeve. Pred Tomom Gospodin proglašava novo blaženstvo koje se odnosi na vjernike tijekom vjekova.
Sumnja kao dokaz
Upravo se Tomina nevjera, ali i nevjera ostalih apostola, može promatrati kao jedan od dokaza za povijesnu istinitost Kristova uskrsnuća. Dvojica koji se vraćaju u svoj Emaus kreću na put kada su već žene javile da su vidjele Uskrsloga. Zbunjeni su i ne vjeruju. Prema Markovu Evanđelju, apostoli nisu povjerovali Mariji Magdaleni da je Isus živ i da ga je vidjela (Mk 16,11). Prema Lukinu Evanđelju, mislili su da je ono što žene pričaju pusta tlapnja, a kod Mateja među apostolima neki sumnjaju sve do časa kada im Isus u Galileji daje sveopće poslanje (Lk 24,11; Mt 28,17). Upravo takvim naglascima Sveto pismo pokazuje svoj oprez i realističnost kada se radi o uskrsnuću. Kao i inače u Bibliji, traže se živa provjera i iskustvo, tek onda čovjek može biti svjedok.
U opisu Tomina susreta s Isusom u središtu stoji Isusov probodeni bok. Toma se može vlastoručno uvjeriti kako uskrsnulo srce ponovno kuca.
Vjerovati – danas
Kako je nama s velike povijesne udaljenosti vjerovati u uskrsnuće? U sličnoj smo situaciji. Što više upoznamo cjelinu Isusova života i naučavanja, sposobniji smo približiti se tajni njegova uskrsnuća. Kada uđemo u tajnu Svetoga pisma, postajemo sposobni razumjeti o čemu je riječ. Apostoli, kada prvi put dolaze do praznoga groba, još nisu upoznali Pisma (Iv 20,9). Poslije će im biti normalna stvar propovijedati o uskrslomu Isusu. Sva ljudska čežnja za zagrobnim životom i slutnja o vječnosti u Isusu Spasitelju dobiva sliku i potvrdu. Onomu što prepoznajemo u Isusu smijemo se s razlogom i utemeljeno nadati za same sebe.
Sveti Pavao, kojemu zahvaljujemo prvi pisani izvještaj o uskrsnuću, obratio se, korjenito. Ali ipak jasno kaže da teži prema naprijed. On tek pokušava biti zajedno s Isusom u njegovim patnjama, kako bi onda dosegao snagu njegova uskrsnuća (Fil 3,10). Tako je i s nama danas. Uđemo li u tajnu križa, jasnije nam je Isusovo uskrsnuće.
