Zaustavimo se na čas na dirljivom, bolnom ali i smirenom, časnom prizoru na vrhu Kalvarije koji je vezan uz peto, završno otajstvo žalosne krunice. Majka stoji uz križ Isusov, o čemu samo Ivan u Evanđelju izvješćuje (Iv 19,25). Pred anđelom i u Kani Galilejskoj Marija je govorila, sada je bez riječi. Ako se prije dvadesete udala i rodila sina, sada ima koju više od pedeset. U pravoj je zrelosti.
Kao majka prisutna je u patnji svojega Sina, Otkupitelja, do te mjere da je promatramo i kao Suotkupiteljicu. Mi u suvremenom svijetu bježimo od patnje, želimo je isključiti, skrećemo pogled. Tražimo mladenačku snagu, veselje, zadovoljstvo. Marija je tu u trpljenju Kristovu. Predaja u Križnom putu vidi Majku koja se susreće sa sinom i kako mrtvo tijelo polažu u njezino krilo. Već Stari zavjet zna, napose u knjizi o Jobu, da patnju ne treba tumačiti i razlagati, nego ublažiti koliko možemo. Nije patnja ni ugodna ni lijepa, ali u patnji čovjek se može susresti s Bogom, obratiti se (“sada te moje oči vidješe” Job 42,5).
U Kani Sin je Majku upozorio da njegov čas još nije došao (Iv 2,4), sada ona u šutnji doživljava da je njegov čas tu. Kao i onda obraća joj se sa “Ženo!” (grč. vokativ γύναι Iv 2,4; 19,26) i tako potvrđuje biblijski smisao te riječi: Ti si od Boga stvorena i blagoslovljena. Tom riječju bio je rehabilitirao dostojanstvo one žene uhvaćene u preljubu koju su htjeli kamenovati (γύναι Iv 8,10). Tom riječju majku Kanaanku, koju je bio prije usporedio s psićima, poslije postavlja kao vrhunski uzor vjere (γύναι Mt 15,28).
Majka Marija na početku rekla je “Neka mi bude!” (Lk 1,38). Sada pod križem, bez riječi, prima posljednju zapovijed, oporuku, koju Isus daje prije svoje smrti. “Evo ti sina!” (Iv 19,26) nalog je Majci koji teološki izvrsno podsjeća da nas Bog po svome Sinu prima, usvaja, kao djecu Božju, svoje sinove i kćeri.
Kad su i svi odabrani, osim Ivana, pobjegli ona ostaje uz križ zajedno s vjernim Galilejkama koje su sve već izliječene i oslobođene od zloduha (Lk 8,2) pa prate Učitelja od početka, s njime su kod muke, i pred grobom. Pa će biti tu i na uskrs.
Majka bi šutke rado dala da njezine ruke i noge probodu, njezino srce, jer ljubi svoje dijete. Izbliza motri dokle ide Utjelovljenje. Tijelo je u Bibliji smrtno, raspadljivo tijelo (hebr. baśar, grč. σάρξ). Pasha se pokazuje u svom punom svjetlu. Jaganjac je zaklan.
Isto pitanje koje je odmah na početku postavila: “A kako će to biti?” (Lk 1,34) vrijedi i sada. Postavlja ga šutke, nosi u duši. Kako je to moj Sin Mesija? Nema Majka unaprijed ispisanu budućnost, ali pamti da je nakon tri dana bolne potrage našla dvanaestogodišnjega sinčića u Hramu, u Očevu domu (Lk 2,46). Tri dana u Bibliji su od početaka prijelazno, prolazno vrijeme. Kad su braća došla Josipu, Faraonovu namjesniku u Egiptu, najprije ih je na tri dana bacio u zatvor (Post 42,17). Kad je narod s Mojsijem došao do svetog brda Sinaja, trebali su se dva dana pripravljati jer će im trećega dana Bog progovoriti (Izl 19,15.16). To može biti čvrst oslonac, tiha, sveta nada, s kojim Majka Marija iščekuje treći dan.
