Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja u petak 22. tjedna (god. II.): 1 Kor 4,1-5; Lk 5,33-39
Što to u sebi nosi Srce Zaručnika koji je pronašao svoju odabranicu? U svadbenom veselju motri je s ljubavlju, sa svom toplinom i unutarnjim bogatstvom koje u njemu buja i bukti. Zaručnik je Isus, Mesija, a zaručnica je Crkva za koju život daje!
Cijeni Isus ono što je bilo prije, do Ivana Krstitelja u Starom zavjetu, ali sada dolazi nešto novo. I Zakon, za koji farizeji na svoj način izgaraju, i Proroke Zaručnik Isus ispunja i dovodi do punine.
Znamo, vrijedan je i moćan sud ovoga svijeta. Po naravi je nama ljudima važno što drugi o nama misle. Pa i slika, koju sam o sebi imam, psihološki je bitna. Ali Pavao, apostol, prepoznaje novo pravilo Srca Isusova. Neće više suditi ni samom sebi niti tražiti prosudbu od ljudi. Sudac je moj Gospodin. Od sada svoj život ravnam prema onom sudu koji mi donosi Srce Zaručnika i Suca duše moje, koji me je otkupio, koji me ljubio od kraja, koji dolazi.
Isusovi primjeri iz života jasni su: ako kupim novo elegantno i svečano tamno odijelo, neću rezati s njega komad tkanine kao zakrpu (usp. Lk 5,36). Ako uzmem neopranu, odstajalu bocu i u nju ulijem svježe vino (usp. Lk 5,37), znamo što će se zbiti.
Srce Zaručnika, Srce Suca uspostavlja nove principe! Starozavjetni post ima svoju vrijednost. Ustrajne, iskrene molitve itekako vrijede. Ali sada Zaručnik okuplja svatove (Lk 5,34).
Pismoznanci i farizeji uočavaju razliku i novost. Uzalud se međutim pokušavaju svrstati zajedno s Ivanom Krstiteljem, prijateljem Zaručnikovim. On će biti mučenik, a oni će Mesiju Isusa poslati na muke i smrt. Oni traže pohvalu od ljudi, a Ivan Krstitelj pokazuje ono o čemu će Pavao, precizno i dalekosežno pisati. Zaključnu potvrdu, odobrenje mojega bića, priznanje za moj život, za kojim po naravi svim srcem čeznem, daje mi Bog. Tako je Kralj vječni, nebeski, pokazao na primjeru Sina svoga, Zaručnika, kad ga je i nakon krštenja i kod preobraženja nazvao Ljubljenim, milinom svojom. A još više to je učinio u uskrsnuću!
Veliko, široko Srce Isusovo, kojemu se danas klanjamo, ima svoje principe i ne da se uvući u svađu s farizejima i pismoznancima. Potvrdit će Zaručnik i Sudac vrijednost Staroga zavjeta. Valja staro (Lk 5,39)! Pa to svi znaju: dobro vino, što se dulje dobro čuva, na većoj je cijeni! Gospodin poštuje i vrhunski uzdiže Ivana Krstitelja, kao najvećega među rođenima od žene (Lk 7,28). Prima od početka Andriju i onog drugog učenika koji su od Ivana došli k njemu (Iv 1,37). Ali sada nastaje nešto novo.
Kao i toliko puta Isus iz svog Srca iznosi objavu svoje vlastite osobe. On je božanski Zaručnik (Lk 5,34) kojega Biblija od starine poznaje i željno iščekuje. Poznajemo te riječi: »Zaručit ću te sebi dovijeka, u nježnosti i u ljubavi, u vjernosti« obećava Bog po proroku Hošei (Hoš 2,21s). »Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati« bilježi Izaija (Iz 62,5). »Dragi moj pripada meni, a ja njemu« govori zaručnica u Pjesmi nad pjesmama i ponavlja (Pj 2,16; 6,3).
Ipak, kad Isus govori o Zaručniku, onda ne gradi zanosnu ljubavnu priču iz mašte, nego odmah otvoreno najavljuje da će biti ugrabljen (Lk 5,35). U svojemu predanju ići do kraja kao Jaganjac Božji. Naš papa Lav XIV. tumači: Nije Isus uhićen, nego on sama sebe svjesno i aktivno predaje. Daje da ga ugrabe. Nije žrtva uhićenja, nego autor dara (Lav XIV., Opća audijencija, 27. 8. 2025.). To je ta novost koja iz temelja mijenja prijašnje služenje Bogu.
Nakon Posljednje večere, na Kalvariji kad se razbježe i svi ga ostave (Mk 14,50), tada će postiti; u one dane kad se od straha zatvore iza zaključanih vrata (Iv 20,19), a utroba im se zgrči. Kad izdajnik dadne svoj poljubac, kad bičevi počnu divljati po presvetom tijelu mučenika dok Pilat pere ruke, kad čavli stanu probadati ruke i noge, kad se koplje do Srca zabije… Srce Zaručnika, Srce Suca do kraja se daje u žrtvi koju onda uskrsnućem dovršava. To je Srce koje na oltaru slavimo, tom se Srcu klanjamo.
