Veliki i Prvi petak u okrilju Bazilike Srca Isusova 3. 4. 2026.
Usred Vazmenog trodnevlja kao štovatelji Presvetog Srca Gospodinova okupljamo se na već sedmi, takoreći pretposljednji korak u našoj velikoj devetnici. Dok hodimo prema prema Svetkovini koju ćemo, nadamo se, 12. lipnja proslaviti u samoj Bazilici, vraćamo se na posvetu koju je naš Nadbiskup ovdje kod nas predvodio za cijeli narod i domovinu. Danas je onaj pravi sveti dan. Zaustavljamo se u času kad se koplje zabilo u sveto tijelo Isusovo, razodjeveno, izbičevano, na križ razapeto. Promatramo u kontemplaciji oštar metalni vrh oružja koji je razderao kožu i meso, prodro kroz rebra, lomeći, i dopro do stijenke srčanog mišića toliko da ga je probije. Srce ljubljenoga Sina, miline Očeve, više ne kuca. Iz mrtvog tijela izbijaju krv i sukrvica. Za naše grijehe njega probodoše.
Prije šest godina koplje potresa razderalo je utrobu Bazilike. U isti čas ruševina je smrtno ranila djevojčicu Anamariju koja je kao i sva Palmina djeca od malena dolazila ovamo k Srcu Isusovu. Dan-danas projektili razaraju Ukrajinu, Svetu Zemlju, Iran i cijeli Bliski Istok. Ranjavaju, ubijaju – jedni protiv drugih.
Ovdje u Presvetom Srcu Isusovu izvor je naše Zaklade Anamarija Carević, koja je kao i sve ostalo u Družbi Isusovoj, instrument evanđelja. I zato na današnji dan – Veliki i Prvi petak – svima vama, molitvenim članovima, volonterima i podupirateljima naše zaklade za obnovu bazilike i izgradnju pastoralnog centra pred raspetim Spasiteljem kažem hvala. Hvala vam na svemu u čemu ste desna ruka patru Kočišu, koji zauzeto i s ljubavlju iz dana u dan koordinira i vodi sve poslove.
Rimsko koplje potvrdilo je smrt Velikog svećenika Isusa koji je dokraja htio na sebe uzeti našu slabost. Božanski dostojanstveno pred noćnim oružnicima proglašava „Ja sam” i traži slobodu za svoje, zaustavlja Petrov mač. Božanski dostojanstveno pred Poncijem Pilatom potvrđuje njegove riječi: „Da, ja jesam kralj!”. Istodobno, kao pravi čovjek, zaogrnut ljudskom slabošću, biva svezan, odvode ga, dobiva pljuske, bičuju ga, trnjem je okrunjen, nosi križ do Golgote gdje ga razodijevaju i razapinju. Svime je iskušavan, kaže Poslanica, i zato smo ga u svenarodnoj posveti zazivali kao „Utočište u kušnjama”.
Vrhuška jeruzalemska sudi mu zbog njegovih riječi. Najprije otac Kajfine žene, potom Kajfa. Cijelu kliku, rodbinski vezanu, evanđelje naziva glavarima svećeničkim. Predaju ga predstavniku okupatorske vlasti jer su unaprijed smislili da ga žele pogubiti. Kad sav narod galami da nemaju kralja, onda se odriču i odbacuju svoga Gospodina i Spasitelja. Ta već davno, kad su prešli preko Crvenoga mora u slobodu, zajedno s Mojsijem ispovijedali su da Bog kraljuje zauvijek (Izl 15,18).
Zabijaju smrtonosno koplje u Mesiju koga su iščekivali! A kako je s tobom, brate, sestro? Dopuštaš li da te obuzme duh napadanja i optuživanja pa si brata, sestru zgazio, srce mu probo? Tako počinje rat. A sada pred Srcem Spasiteljevim čas je za iscjeljenje – za tvoju obitelj, za Rusiju i Ameriku, za Ukrajinu i Iran, za Svetu Zemlju Isusovu. Znaš li reći: „Pogriješio sam. Oprosti!” Krv i voda iz Srca Mesijina dodjeljuju tu čudesnu moć pomirenja.
Ivanovo je evanđelje bogato. Saznajemo kako se zvao onaj sluga kojemu je uho odsječeno, i da njegov rođak prepoznaje Petra. Znamo da Isus nije tek nakon Posljednje večere došao u Maslinski vrt da sa silnim vapajem i suzama uzdigne svoje prošnje, nego je ondje često bio sa svojim učenicima. Čujemo kako je onaj drugi učenik poznat Kajfi i da prema oporuci s križa uzima Isusovu Majku pod svoje. I onda, kad svi ostali nisu više mogli gledati Učitelja, toliko je bio iznakažen, ljubljeni učenik ostaje pred čovjekom boli kad je predan kao janje na klanje.
Kad se muklo koplje probilo do srca, je li to Ivan vidi onu svjetlost koja nasićuje spoznaju, svjetlost koju će zauvijek opisati u uvodu svoga evanđelja jer u njoj je život? Vidi ono o čemu nitko nije govorio, shvaća ono o čemu nikad nije čuo. Bog je na Mesiju svalio bezakonja nas sviju. On podnosi kaznu, a nama daje mir. Zato i sada kad se budemo klanjali svetom križu Isusovu obnavljamo ono što smo kao narod sa svojim natpastirom u Jubilarnoj 2025. godini molili: U svoje Srce primi ljude koji su uvijek s tobom, ali i one koji su se udaljili od tebe. U svoje Srce primi i one koji žive u zabludi ili su zbog nečega od tebe odijeljeni; zagrli ih svojom istinom!
