O rječniku, sadržaju i teološkom značenju liturgijskih čitanja na 24. nedjelju u godini B
Poznato je evanđelje o razgovoru na putu u Cezareju Filipovu koje slušamo na 24. nedjelju u liturgijskoj godini B. Vrijedi li, ako želimo ući u njegovu dubinu, započeti od onog pogleda kojim je Gospodin, naš Mesija, obuhvatio svoje učenike i uputio žestok ukor svom apostolskom prvaku Petru? To je već treća oštra riječ u ovom odlomku. Prvo je Gospodin zaprijetio učenicima da nikome ne govore o njemu – Mesiji. Za razliku od nas koji jedva čekamo da izgradimo svoj imidž i ugled, Gospodin, naš Mesija, postupa drukčije. Druga je oštra riječ kad je brzi i otvoreni Petar, tek časak-dva nakon svoje središnje, žive vjeroispovijesti o Mesiji, krenuo odvraćati ga od njegova puta. Preuzeo je ulogu napasnika i Božjega protivnika kojega Gospodin iz pustinje dobro, izbliza poznaje.
Isusov pogled prema učenicima i odrješita opomena Petru zbiva se nakon prva dva pitanja, koja ovaj put Gospodin postavlja učenicima. Što misli svijet, kakvo je javno mnijenje? – pita on. A potom izravno ispituje kako njegovi učenici u srcu stoje prema njemu, svom Učitelju.
Petar je poslije brzopleto zaglavio u onome što je ljudsko, a ne Božje. Ljudi u Isusu gledaju Krstitelja, Bogu posvećenog pustinjaka, koji pripravlja put, nemilice prijeti i krajnje asketski živi. Ali on je samo glas, on je preteča, nije on Mesija. Ljudi u Gospodinu vide gorljivoga Iliju koju revno dokazuje Božji autoritet i doći će opet najaviti Dan Gospodnji jer ga je Bog uzeo k sebi. Ali on je samo glasnik. Ljudi za Isus misle: “Eto, još jedan od mnogih proroka!”
To je ono ljudsko. Božji Sin, kad je postao čovjekom, uzima na sebe i to bolno iskustvo da ga pogrešno tumače, krivo ga shvaćaju.
Mi ljudi, u svojoj oholosti, lako, već od malena, sebe proglašavamo mesijama. Ili svoje idole uzdižemo kao mesije, makar to uopće nisu. A Gospodin svoju tajnu čuva. To je ono Božje!
Čuva je zato što naš Mesija uzima na sebe križ. I već unaprijed bez pridržaja i prikrivanja, odvažno najavljuje svoju svetu žrtvu.
Ono naše ljudsko pritom je naše odbacivanje i oduzimanje života. Voditelji Božjega naroda, koje Isus poštuje jer to je narod Oca njegova koji je na nebesima; čuvari Pisma, koje je Očeva riječ; svećenici kojima je povjereno služenje Bogu toliko će zastraniti da će Mesiju, kojega vjekovima očekuju, prezreti i obescijeniti, do kraja omalovažiti i smaknuti.
Evo, to je Petru na pameti i zato s pravom Gospodina želi zaustaviti. To je dio najave koji je čuo i k srcu uzeo.
A ono Božje, što jednako otvoreno i smjelo Isus, naš Mesija, najavljuje, to je ustajanje od mrtvih, podizanje iz groba! Zato treba Gospodinu Bogu dati da nam uho otvori da možemo pažljivo poslušati do kraja, bez protivljenja i uzmicanja. Od uskrsnuća ni Petar, ni mi ne želimo prijeteći odvraćati Isusa i zbog toga ga grditi. Naš Mesija uvijek ističe da je spasenje od Boga, a u ovom evanđelju daje putokaz kako sam čovjek, ako to hoće, može spasiti svoj život, svoju dušu.
Kršćanstvo je vjera koja računa s punom snagom našega uma. Treba pravo prepoznati svoj egoizam da bismo ga se odrekli. Treba dobro razabrati i razlučiti koji je to moj križ da ga prigrlim, a ne proklinjem i ne odbacujem. Treba napokon točno uočiti gdje je Gospodin, naš Mesija, da za njim idem, a ne za svojim umišljenim veličinama.
Ne gradi Isus svoj svjetski imidž, nego zato pita što ljudi kažu i što učenici kažu jer nam želi pomoći da prihvatimo objavu kojom sama sebe objavljuje.
On sam priklonio je svoje otvoreno uho i do kraja poslušao Oca. Ne ostaje na riječima, nego djelom hrani gladne, liječi nas ljude od nemoći, od grijeha, od smrti. On će u muci izložiti i obraz onoj pljusci i pljuvanju. Leđa će izložiti bičevima, podmetnuti pod teški križ. Pokazat će kako se to iza lica koje podnosi najgrozniju bol skriva srce puno ljubavi. Koji je to unutarnji osjećaj sigurnosti, koje pouzdanje! Koja sloboda! Neka dođe protivnik, nego padnu osude, on se potpuno na Oca oslanja!
Za naš Mesija može sebe, svoje “ja”, do kraja objaviti ne samo riječima nego djelima: u križu i uskrsnuću, u kruhu i vinu na oltaru koje i danas postaju njegovo tijelo i krv za nas.
