Rječnik, sadržaj i teološka poruka liturgijskih čitanja na Svijećnicu – Dan posvećenoga života: Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40
Ako je središnji zadatak naše duhovnosti promatrati, s klanjanjem, našega Gospodina kako bismo ga još više uzljubili i nasljedovali, kako bismo još više upili i usvojili zakonitosti njegova srca, onda nas danas čeka slatka zadaća da, koliko nam je moguće, uđemo u dragu, svetu dušu djeteta Isusa kad ga donose u Hram. U Vazmenoj noći unosimo svijeću u crkvu, sada Marija i Josip u Hram uživo unose svjetlo Kristovo.
Malen, posve ovisan, kao pravo ljudsko djetešce, o marljivoj, toploj majčinoj ljubavi novorođeni Isus proživio je svoju prvu važnu četrdestodnevnicu. Zakon govori o tridesetitri i još sedam dana očišćenja za majku, ali Josip se, evo, i u tome združuje s njom pa je to u Evanđelju po Luki »njihovo očišćenje« (Lk 2,22). Drugi put tijekom dugačkih, važnih novih četrdeset dana, znamo, Isus će proći zahtjevno, teško pročišćenje u postu i izravnom susretu sa Sotonom u pustinji poslije krštenja, pred sam početak javnoga djelovanja (Lk 4,1). Treća, posljednja i najvažnije četrdesetodnevnica doći će poslije Uskrsa, kad mnogim čvrstim dokazima Gospodin svojima pokazuje da je živ (Dj 1,3).
Mališan, dijete u naručju majke, ne zna, nije svjestan, ali u zbilji, zahvaljujući Svetoj Obitelji, temeljito je Zakonu podložan kako će to sročiti učitelj sv. Luke Pavao (Gal 4,2), a evanđelist u kratkom odlomku čak pet puta ističe »Zakon Gospodnji« (Lk 2,22.23.24.27.39). Od začeća Isus ulazi u zakon ljudske naravi, od malena podložan je božanskom Zakonu, svetoj Pouci za život koju je Otac objavio svom izabranom narodu!
»Unose ga« dobro kaže naš prijevod dvaput (Lk 2,22.27). Maleno dijete, novorođenče, još ne hoda, ne govori. Koliko je silna i bitna uloga Josipa, koji zauzima mjesto zemaljskoga oca, Evanđelje naglašava tako da bez poteškoće govori o roditeljima (Lk 2,27), te o majci i ocu koji se dive Šimunovim riječima (Lk 2,33).
Koja je prva i presudna uloga roditelja? Omogućuju da dijete raste i jača (Lk 2,40). To je prva zadaća maloga Isusa. Osim toga, od koga će ako ne preko Josipa i Marija primati prvu mudrost koja ga napunja!? Sveta Obitelj živi tako da milost, ona milost kojom Majka bijaše ispunjena (Lk 1,28), sada prebiva na njihovu Djetetu. Od malena Isus nam je uzor za njegovanje našega duhovnoga života: rast, jačanje, mudrost, milost.
Već sada Isus dolazi u Hram, Očev dom, dom molitve. Znamo, to je prvi put, a onda će ne samo »svake godine« hodočastiti (Lk 2,41), nego će s dvanaest godina tri dana ostati u Hramu (2,46). Kao Učitelj pak žestoko će očistiti Hram (Lk 19,45) i poučavat će u Hramu (19,47). Zbog Hrama bit će i lažno optužen jer nikad nije rekao da će ga on sam razvaliti (Iv 2,19).
Kako li se osjeća maleno dijete kada ga Šimun, nepoznat čovjek koji nije iz njihove obitelji, uzima u naručje? Može li mali prvorođenac osjetiti kako je u tom starcu isti onaj Duh Sveti koji je satkao njegovo vlastito čovještvo, Duh koji je sazdao sićušan početak njegova ljudskog života u krilu majke Marije (Lk 1,35; 2,25).
Kao što Marija i Josip od anđela primaju Božje objave, slično je Šimun od Duha Svetoga dobio ono temeljno, nenatkriljivo obećanje koje sve rješava i smiruje, dovršava: Vidjet će Mesiju (Lk 2,26). Šimun je živi dokaz da starozavjetni vjernik može biti slobodan od lažnoga mesijanizma, da se ne mora utopiti u očekivanju vojskovođe i političkoga mesije po nacrtima svijeta. U novorođenčetu Šimun vidi Mesiju, Božje spasenje (Lk 2,30), otkrivenje za svjetske narode, slavu svoga izabranoga naroda (Lk 2,32).
U njemu Šimun vidi pad i ustajanje, uskrsnuće, koje Otac postavlja za mnoge (Lk 2,34). Šimun prepoznaje dolazak onoga koga je tražio, gleda Anđela Saveza za kojim je žudio (Mal 3,1). Pročistit će nas on, obnoviti čistoću iz drevnih dana (Mal 3,3).
Od starine Biblija poznaje znak – znak Saveza, dugu, primjerice, ili obrezanje. U Svetom pismu znak je Božje djelo koje Bog poduzima za spas svojega naroda, npr. znaci i čudesa zbivaju se u Egiptu i na putu kroz pustinju. A sada Šimun u malom Isusu vidi znak (Lk 2,34). Uzima ozbiljno Izaijine proročke riječi: rođeno nam je dijete koje je Bog (Iz 9,5). Do danas to je znak koji ljudi po svojoj naravi osporavaju (Lk 2,34). Ovo malo dijete izvrsno razotkriva kakve misli, kakve nakane u sebi nosimo (Lk 2,35). Dijete ne može i ne mora razumjeti velike riječi. Ali osjeća treptaj majčina srca pred mačem koji probada dušu (Lk 2,35)
Proročica Ana kći je oca koji nosi ime po Božjemu licu kakvo je praotac Jakov u davno doba susreo (usp. Penuel Post 32,31). Poput majke Marije bila je djevojka, djevica, a potom je biblijskih sedam godina bila u braku (Lk 2,36), da bi napokon postala prava biblijska udovica (2,37). Je li njezino dugačko udovištvo oslonac na kojemu i Mariju promatramo kao udovicu nakon prerane Josipove smrti?
Mojsijev psalam veli da živimo 70, a ako smo jaki i 80 godina (Ps 90,10). Ana je nadmašila taj rok (Lk 2,37). Znamo s kojom simpatijom i dražesti zrela žena promatra dijete. Premda se izravno ne spominje Duh Sveti, nije teško uočiti duboku i preciznu mudrost s kojom ona izravno povezuje ovo dijete i njegovu središnju teološku veličinu: otkupljenje (Lk 2,38). Prorok, proročica primaju Božje riječi u svoja usta i naviještaju ono što Bog kaže.
Mali Isus već ulazeći u svijet veli: »Evo dolazim vršiti tvoju volju« (usp. Heb 10,5.7). Mali Isus već sada se kao pashalno Janješce prikazuje Ocu kao što će to na križu učiniti. On je razlog da danas slavimo dan posvećenoga života. Nije li međutim i Ana svojim danonoćnim služenjem Bogu, svojim odricanjem i molitvama, svojom živom, stalnom vezom s Domom Božjim, prava zaštitnica Bogu posvećenoga, kontemplativnoga života i to ponajprije ženskih duša?
Mali Isus kao Veliki svećenik ulazi u svetište (Heb 2,17). Naš je brat, ima naše tijelo i krv (Heb 2,14.17), naša iskušenja prolazi (2,18). Prinosi se kao okajnica za naše grijehe (2,17) da više ne budemo podložni ropstvu (2,15). To danas slavimo – ne u dalekom, davnom jeruzalemskom hramu kojega više nema, nego ovdje na našem oltaru. Zato u kruhu i vinu s Mesijom i Otkupiteljem koji je Očevo pripravljeno spasenje, prosvjetljenje pogana i slava Izraelova, prikazujemo i prinosimo Bogu same sebe, svoje tijelo i krv.
