Uz prvo čitanje u srijedu Velikoga tjedna: Iz 50,4-9a
Prekosutra, na Veliki petak, slušat ćemo čuvene stihove o čovjeku boli koji je vičan patnjama, koji prezren bijaše, koga vode kao janje na klanje. Bit će to četvrta pjesma proroka Izaije o sluzi Gospodnjem – sluzi patniku. A danas u srijedu Velikoga tjedna, slušamo Treću pjesmu nakon što smo u ponedjeljak i utorak slušali Prvu i Drugu. I opet, kao jučer, progovara pred nama sam Sluga Gospodnji. Govori o sebi, svjedoči. Govori o slušanju, o mučenju, i o suđenju.
Mi smo danas umorni zbog ekstremno povišenog tempa života – u jedan dan okruži nas toliko događaja, koliko nas je prije u godinu dana. Umorni smo i zbog diktature svih mogućih idola koji se nude kao rješenje i traže da ih prihvatimo. Duša nam je izmorena. Slušamo dnevne kampanjske pokušaja kako se što izazovnijom rečenicom nametnuti, kako udariti i opaliti pljusku što većem broju ljudi, kako privući pozornost. Za razliku od toga sluga Božji od Boga dobiva jezik pravoga učenika kojim zna izreći onakvu riječ koja krijepi umorne. Donosi odmor.
Svoga slugu Bog ustrajno budi na život. Iz jutra u jutro budi mu sluh, otvara mu uho da mu bude učenik koji će pažljivo poslušati. Sluga Gospodnji ne diže bunu protiv učitelja, ne bježi od pouke njegove. Jutro je Božje, jutro je sveto. Iz evanđelja znamo da je Isus rano ujutro usto i povukao se na molitvu.
Kad sluga Gospodnje bude izveden pred sud, on ne drhti. Ne samo zato što je nevin, nego zato što se oslanja na Boga. Bog mu je aktivan pomoćnik. Blizu mu je i on će učiniti da pravednost dođe. Slobodno neka nastupi opaki tužitelj. Svoju parnicu Sluga Božji povjerio je Bogu. Savjest mu blista tako da ga iznutra ne slama i ne izjeda stid, ni osjećaj krivnje.
Hoćemo li se kod takva proročkoga opisa iz Treće pjesme o Sluzi Gospodnjem odmah sjetiti našega blaženoga kardinala Alojzija?
Razumjet ćemo svakako kad Sluga patnik kod Izaije najavljuje da mu je obraz kao tvrd kamen – „kao džon“ rekli bismo danas. Pa kako da se drukčije Isus drži pred onima koji dovlače lažne svjedoke, i još, svjedočanstva ima se ni u osnovnom optužbi ne slažu; kako da se drži pred rimskim sucem – koji se rimskim pravom diči – koji tri put ustanovljuje i ponavlja da na nejmu nema krivice, a svejedno ga osuđuje na smrt? Pred zlim ljudima zaista valja nam biti tvrdi i čvrsti koliko god možemo. Ali važna razlika ipak ostaje. Izvana je lice kremen krut, ali iznutra je srce blago i ponizno!
Je li ipak najdirljiviji i najvažniji onaj središnji dio ove Treće pjesme o sluzi Gospodnjem? Ka je pripravio dušu i uho da primi božansku pouku, i mi radosno, s oduševljenjem i zanosom očekujemo što će iznijeti Gospodin Bog, vječni Učitelj. Kad ono: udarci po leđima – poput bičeva po Isusu; pljuske i čupanje, pogrde i pljuvanje – kako kod Isusa već pred velikim svećenikom, a onda od vojnika koji mu se rugaju i muče ga.
Je li to glavna poruka ove Izaijine proročke pjesme? Je li to vrhunska prodorna teološka hrabrost kojom i u nevoljama koje trpim, u križu koji nosim, prepoznajem Božju pouku? I u bolnim uvredama i zloći ljudi vidim kako mi iz ruke božanskoga Učitelja dolazi svjetlo koje me vodi u uskrsnuće. To nije lako. Do toga treba doći! Zato slavimo Muku Isusovu, zato se klanjamo njegovu svetom križu kojim je svijet otkupio.
