Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na prvu korizmenu nedjelju u godini A: Post 2,7-9; 3,1-7; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11
Korizma je čas za dubinu i slobodu, za sveti povratak na početke. Gospodin Isus, vječni Božji Sin, htio je ući u ovaj naš prah od zemlje da do kraja bude jedno s nama, da nas otkupi od grijeha. Na početku dah života Bog je udahnuo Adamu da bude živ (Post 2,7). Sada Isusa Duh Božji, sveti, vodi na tešku kušnju (Mt 4,1).
Što je Bog rekao? U početcima bijaše ondje bajni vrt, koji je Bog zasadio (Post 2,8); pun plodova dobroga izgleda i hranjiva sadržaja (Post 2,9). Sada Sin je Čovječji u pustinji, suhoj, beživotnoj. Onda, pod krinkom lukave zmije uvukla se prijevara i neposluh (Post 3,1). A Isus se izravno suočava s napasnikom (πειράζων Mt 4,3), koji je sam đavao – diabolos (διάβολος Mt 4,5.8.11), Sotona (Σατανᾶς Mt 4,10).
Prvi stupanj zmijske laži jest: Bog vam je sve zabranio (Post 3,1). Kako često do danas, do trećeg tisućljeća kršćanstva, ta bludnja vrije ispod površine među onima koji ne poznaju Božju riječ, vjeru i Crkvu!?
Što je Bog rekao? Drugi stupanj sotonske laži jest izravno izravno izokretanje istine. „Ne, nećete umrijeti.” (Post 3,4) – ječi bijedna laž koja izopačuje i niječe Božje upozorenje („Sigurno ćeš umrijeti” (Post 2,17). U trećem je stupnju najpodmuklije. Neprijatelj sugerira i želi podvaliti mnogoboštvo govoreći o bogovima; želi podvaliti kao neku Božju zavist (Post 3,5). Kao da bi Bogu bilo krivo ako mu je čovjek blizu i u zajedništvu s njime!? Ta, na svoju sliku čovjeka je stvorio (Post 1,27).
Što je Bog rekao? Podla lukavost i u evanđelju je prepoznatljiva kad napasnik poput Mesije Isusa, oponašajući, doslovce navodi riječi Psalma 91. Ali psalam govori o hodu, o nogama kojima po zemlji kročimo, o ljudskom putu na kojemu se kamen, kamenčić, ispriječio (Ps 91,11s). Psalam ne govori o svetogrdnom, samoubilačkom skakanju s hramske zgrade.
Otac nebeski prije pustinje, kod krštenja na Jordanu svečano je iz visina objavio, svega redak-dva prije u Evanđelju: „Ti si moj Sin!” (Mt 3,17), a protivnik potajice, u pustinjskoj jezi, izgladnjela isposnika izaziva i podvaljuje mu: „Ako si?” (Mt 4,3.6). I tu, „četvrtu kušnju”, dvaput ponavlja. Dvaput napada na samo središte Isusova identiteta – i kod prve i kod druge kušnje. A onda valjda odustaje od tog pokušaja uzdrmavanja i jednostavno traži da se Sin Božji njemu pokloni.
Dokle Gospodin dopušta da – kao mučenik za sve nas – bude izložen starom neprijatelju pokazuje evanđeoski opis. Kad se ispunilo četrdeset dana posta i kad je napasnik pristupio, Isus dopušta da bude odveden, da bude postavljen na vrh Hrama. Potom opet, da bude odveden goru. Kad napokon čitamo da ga je zli napasnik tada pustio (Mt 9,11), onda kao da je bilo u pitanju do kraja mučno iskustvo opsjednuća. Sve do do tada držao ga je! Kad anđeli Božji dolaze i poslužuju svoga Kralja, još bolje shvaćamo i osjećamo kolika je i u čemu Gospodinova velika pobjeda.
Kod treće kušnje Mesija nije zastao samo na citiranju svetih Božjih riječi iz Pisma. To je sada najprije njegov puni autoritet kojim naređuje: „Odlazi!” (Mt 4,10). Pravim imenom naziva opakog huškača, prepoznaje i govori istinu o stvorenju; daje mu ime („Sotono!” Mt 4,10) – baš kako je Bog od početka za čovjeka htio (Post 2,19).
Što je Bog rekao? Za razliku od gujina migoljenja i uvijanja, Rabbi Isus neuvijeno, jasno i otvoreno uzima riječ Pisma. To mu je učinkovit, moćan štit i obrana. I onda kad najprije podsjeća da je nama ljudima za život potrebna hrana Božje riječi (Mt 9,4; Pnz 8,3). I onda kad upozorava da je zabranjeno Boga iskušavati malverzacijom i psovačkom zloporabom Pisma (Mt 9,7; Pnz 6,16). Tako je napokon i kad ističe da Bog jedini zaslužuje naše klanjanje (Mt 9,10; Pnz 6,13).
U sva tri slučaja, gle, Gospodin istu biblijsku knjigu citira! U sva tri slučaja ono što je Bog rekao, dosta je. Napasnik je s tom kušnjom gotov, poražen.
Zato se Isusu, utjelovljenoj Božji riječi, smjerno klanjamo. Zato ga usrdno molimo: Budi nam hrana za život naš!
