Kategorije
Duhovnost

Među svojima

Mk 6,1-6

Kada dođe ljeto, za mnoge ljude, hvala Bogu, stiže odmor. Ljetni dani već po običaju izmamljuju mnoge iz tvornice, ureda i doma. Sa svojim najdražima kreću na dopust. U velegradu Rimu, kažu, u jedan jedini dan krenut će čak tri stotine tisuća ljudi na ljetni odmor. Čovjek – iscrpljeni i prenapeti pozemljar – još jednom polazi u potragu za opuštanjem i novim snagama.

I Gospodin Isus pošao je u svoj kraj, kako opisuje evanđelist Marko. Nakon ispunjenih, aktivnih dana u Kafarnaumu i s onu stranu Galilejskoga mora, Isus dolazi među svoje. Nije kao onaj turist, željan neviđenih stvari i mjesta, koji žudnim korakom obilazi nepoznato. Učitelja i čudotvorca smijemo radije smjestiti u onu drugu skupinu. Odabrao je dane kada će otići svojima. Na odmor i predah. U domaćemu okolišu potražit će počinak i raširene prijateljske ruke, pune razumijevanja i ljubavi. Što se, međutim, zbiva?

Nije prvi put da su ljudi bili iznenađeni Isusovim riječima u sinagogi. Mnogi su ga slušali, i prije i sada u njegovu zavičaju. S čuđenjem i divljenjem. Tako se to događalo zacijelo od početka javnoga djelovanja kada je nakon krštenja i pustinjskoga iskušenja prvi put nastupio u Kafarnaumu (Mk 1,22). I nije prvi put da ga pokušavaju definirati krvnim srodstvom. Kada je, postavivši dvanaestoricu uza se, propovijedao pred jeruzalemskim pismoznancima, objasnio je i majci i rođacima veliku novost: »Svaki koji izvršava volju Božju, taj mi je i brat i sestra i majka« (Mk 3,35).

Mi ipak, zajedno s Nazarećanima, imamo potrebu čovjeka smjestiti u okvire na koje smo navikli. Njegovo ime želimo, tako reći, staviti u odgovarajući pretinac i označiti naljepnicom. Pravi evanđeoski skandal nastaje kada sumještani u Isusu vide čovjeka koji sebe želi afirmirati i ide za svojim interesima. Za njih on je mladac koji se pravi važan. A Isus se čudio njihovoj nevjeri (Mk 6,6) i upirao oči u onoga koji prebiva na nebesima. Promatraju ga, možda, kao mlada čovjeka koji se dao na bespredmetan i bezizgledan pothvat dokazivanja pred svojim rođacima i znancima. Odatle nevjera i nepovjerenje. Ili gledaju u njemu kakva političara koji bi sigurnost i potporu tražio u mnoštvu pristaša. A Isus se čudio njihovoj nevjeri jer je znao da se »u slabosti snaga usavršuje« (2 Kor 12,9).

Mislili su da ih želi osvojiti i pridobiti za sebe. A Isusov nauk tražio je njihovo dobro, Isusova riječ njima je pružala kraljevstvo Božje. Njegova čudesa, napokon, njima bi donijela izlječenje od bolesti i blagostanje. I Isus se čudio. K tomu, njihove riječi svjedoče da su znali za snagu Isusove riječi i za »silna djela koja se događaju po njegovim rukama« (Mk 6,2), čudesa koja je činio u Kafarnaumu i uokolo. Znali su za veliko djelo koje je Isus započeo. S pravom se Isus čudio ljudskoj duši koja žudno hrli za tuđim i nepoznatim, a u bližnjemu tako teško prepoznaje čudesnu Božju prisutnost i moć.

»K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše« (Iv 1,11). Tim poznatim riječima sažima Ivan evanđelist sudbinu Kristovu. U svojemu domu i zavičaju, među svojim rođacima, prorok nema časti. Ipak, pitanje koje u svojoj nevjerici ljudi postavljaju važno je i dragocjeno. O, kako su dobro pitali, a da nisu toga ni svjesni! U izvornomu biblijskom tekstu stoji upitna riječ za osobu (Mk 6,2): Tko je taj Mudri koji na Isusova usta govori? Koji je to Duh koji mu je od vjekova dan, koji prožima čitavo biće svetoga Sina Božjega? Nazarećani, koji su očito imali posve drugu nakanu, i ne znajući, svojim pitanjem dodiruju tajnu Presvetoga Trojstva. Nikada Isus nije tražio svoju zemaljsku afirmaciju, nego je uvijek upućivao na Oca i na obećanje odozgo – Duha koji ima doći.

Kategorije
Duhovnost

Meditacija o putu u Emaus

1. Životni put. Prvi zadatak u meditaciji jest da dođemo k sebi. Smirit ćemo misli da osjetimo što to nosimo u svojoj nutrini. Duši treba vremena. Dopustit ćemo da krv proteče kroz cio organizam. Pronaći ćemo gdje su sve duhovne žile u nama. Neka Duh progovori! Mi ćemo umuknuti. Zašutjet ćemo da bismo prepoznali nježan i fin govor duše.

Što je u meni? Možemo li se mi ljudi usporediti s dvojicom Isusovih učenika koji hodaju prema Emausu. Na putu su. S njima je Isus, za njih na neki način stranac. Tu je – živi, uskrsnuli, veličanstveni Sin Božji. Ali oni to još ne prepoznaju. Srce gori u njihovim grudima dok slušaju njegove riječi, ali tek će poslije postati toga svjesni.

Uočimo oboje! U njima je razočaranje – duboko i mučno – jer se nije dogodilo ono što su očekivali. Nisu našli ono što su tražili. Nisu dobili rješenje svojih problema, veliko životno olakšanje. Nije bilo po njihovu. Ali u njima su još uvijek živi i odjeci silne nade. Čuje se šum čežnje koja teče poput velike rijeke. Pronaći će ona svoje ušće. Upravo ta, u prvi mah razočarana nada, dobit će svoje ispunjenje. S njima hodi onaj kome su se nadali! Prepoznat će oni još puno više i ljepše. I bit će očarani. Otkupitelj nije dalek velikaš, nego hoda njihovim putom. Njegova obnoviteljska snaga kojoj su se nadali ne obuhvaća samo političke crte kraljevstva, nego pobjeđuje smrt, nadvladava grob.

Put kojim učenici hode slika je ljudskoga života. Često je, najčešće je tako u Svetomu pismu: put označava život. Hod jest životni hod. Emaus prema kojemu su se zaputili označava povratak na staro. Mi volimo da stvari budu onakve kakve su oduvijek bile. Mi maštamo o lijepim iskustvima iz prošlosti i plačemo što ih nema, vapimo: kada će opet doći. Jadikujemo za dobrim starim vremenima. A ovdje je mnogo više!

Emaus označava bijeg od Jeruzalema. Svi su učenici pobjegli, svatko po naravi bježi od užeta i lanaca koji odvlače u tamnicu, od mračne izdaje, od krvi pod bičevima i trnjem, od pljuvanja, udaranja i poruge, od križa na Kalvariji i koplja – koplja koje se nemilice zabija u srce. Emaus označava bijeg od osude, od razularene gomile huškača i nahuškanih, od lomljiva Pilata, od križnoga puta. Svatko normalan bježi. A, evo, ovdje je s njima onaj koji je ostao! Ovdje je mnogo više. Rekao je da će dati tijelo i krv za život svijeta. To je i učinio. S njima hodi Živi u proslavljenu tijelu i krvi.

2. Zaustavljanje. »Oni se zaustaviše…«, piše u Lukinu Evanđelju (Lk 24,17). Na svojemu putu u Emaus dvojica razočaranih raspravljača odjednom staju. Svog pogled, svoje misli i svoj interes usmjeravaju na novoga suputnika. Pridošlica im prilazi s pitanjem: »Kakav je to dijalog koji međusobno vodite?«

Meditacija je umjetnost zaustavljanja. Na početku meditacije želimo stati. Pogledat ćemo i osjetiti što je u nama, što nas zaokuplja, koje nas težnje ispunjavaju. Dogodit će se pritom još i više. Otkrit ćemo da se sam Gospodin zanima za ono što u sebi nosimo. Čujemo pitanje koje svjedoči o tome da i Bog ima interesa za ono što obuzima naš duh i što je predmet naših razgovora.

Isus pristupa kao suputnik. Sluša pažljivo njihovo prosuđivanje. Prihvaća i svojevrsnu uvredu da je neobaviješteni došljak i neznalica u Jeruzalemu. Oni su duboko zašli u svojoj raspri. Sve će to Isus bez riječi, bez upadanja i prekidanja saslušati. A onda će krenuti izravno na najvažniju stvar. Strpljiv je Bog. Kao što nam treba vremena da se saberemo na meditaciju i zaustavimo se, tako Bog strpljivo može saslušati sve naše rečenice, prigovore, prošnje… Pušta nas. Njemu ne smeta naša rastresenost i bujica misli. Nek’ pljušti! Proći će.

Kakvi smo mi ljudi!? Lako nam se dogodi da promašimo ono najvažnije. Uskrsnuo je Isus, čuli su o tome, znaju za prazan grob, ali oni kreću u Emaus. Uskrs je došao, najveći događaj u povijesti, a oni odlaze. Vuku ih njihove računice, važni su im njihovi nacrti. Pa ipak, upravo u tomu njihovu bijegu i promašaju Bog ih ne ostavlja. Isus im se pridružuje. Još ga ne prepoznaju, ali on hodi s njima. Korača zajedno s njima, iako se udaljuju.

Njihova zaokupljenost događajima velika je. Zainteresirano diskutiraju. Obaviješteni su o svemu, znaju povijest Isusovu. Prava je kateheza koju pred Isusom izriču. Znaju odakle je, znaju za njegovo javno djelovanje. Znaju za osudu i raspeće. Znaju za žene koje bijahu na grobu i za anđele koji rekoše da je živ. I za apostole koji su također onamo otrčali. Ali ono najvažnije izmaklo im je. Previdjeli su. Nisu bit otkrili. Ne vide još onaj blaženi završetak koji kao kruna svemu daje smisao i svjetlo. Treći je dan, a oni umjesto proslave uskrsnuća slave oproštaj.

Dobro je da su se zaustavili. S Isusom koji im pristupa počinje pravi dijalog koji vodi naprijed. Onaj koji govori sada ima svoje ime. Pred Isusom nije bezimeni putnik u Emaus. To je Kleofa, koji sluša i odgovara na pitanja! Prije susreta s Isusom njihov je dijalog tumačenje mučnih događaja, nezadovoljno svađanje koje donosi žalost sa sobom. Kada Isus dolazi, počinje pravi dijalog. Oni izriču svoju nedoumicu, svu frustriranost i razočaranje. A potom se pali buktinja u njihovu srcu kada im on počne govoriti i tumačiti Pisma. Sada oni slušaju, slušaju nebesku poruku i pune se svjetlom koje će u protivan pravac okrenuti smjer njihova kretanja. Nasuprot depresiji i letargiji, evo ih sada ovaj privlači! Još ga nisu prepoznali, ali već mole: »Ostani s nama!« (Lk 24,29).

3. Posvećenje dijaloga. Gorjelo im je srce! Slika vatre poznata je u Bibliji. U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. Pogled im se bistri, lice vedri, oči ponovno gledaju prema naprijed. Psihologija i vlasitito iskustvo svjedoči nam o tome kako se duševna bol sliježe u grudima. Pritišće, boli, guši, straši. Steže, probada, tišti, oduzima snagu i volju za život. Učenici na putu u Emaus osjećaju svjetlo i toplinu u grudima. Oslobođeni su. Vatra u srcu dar je Kristova Srca. I to je oblik nasljedovanja Krista jer on je došao baciti oganj na zemlju (Lk 12,49).

Učenici su na putu u Emaus jedan drugome izricali tumačenja o svim onim zbivanjima. Isus im prilazi. Evanđelje jasno kaže da se zaputio s njima i prije nego što im postavlja pitanje. Prisutan je dok oni govore i zajednički traže. Njegov dolazak donosi sudbonosne rezultate, dubinski preokret. Na početku su im oči zatvorene, na kraju im se otvaraju! Od toga da hodajući »dobacuju riječi jedan drugome« doći će do toga da izriču svoju prošnju: »Ostani s nama«! Od »srca spora« dolaze do gorućega srca!

Posvećenje ljudskoga dijaloga započinje tako da učenici usmjeravanju svoju pozornost na Isusa. S njihovih vlastitih razglabanja preusmjeruju je drugamo. Oni otkrivaju Božji interes za njih kada čuju pitanje o predmetu svojega razgovora. Oni iznose svoje muke, svoju veliku razočaranu nadu, svoje očekivanje, žudnju za Otkupiteljem. Nadali su se da će on otkupiti Izraela. S pravom su to očekivali od čovjeka koji se pred Bogom i pred ljudima pokazao snažnim na riječi i na djelu (Lk 24,19).

Učenici odjednom čuju riječi koje su njima upućene. Nakon što su obilno iznijeli svoje misli, postaju slušatelji. Nisu osuđeni na svoje mišljenje i tumačenje. Poznaju oni Pisma, ali ono važno o patnji i o slavi promaklo im je. Slušaju o sudbini Sina Čovječjega koja je zapisana i u Zakonu i u Prorocima.

U razlomljenu kruhu prepoznat će raspeće i uskrsnuće. Znak koji je Isus već prije činio, sada, na Uskrs, dobiva puno značenje. Lomljenje kruha – to je bičevanje i trnova kruna, to je razapinjanje i koplje koje se zabada u srce.

Kada učenici u Emausu prepoznaju Gospodina, njihov osjećaj postaje zajednički. Govoreći o srcu koje je gorjelo u njima, oni taj osjećaj prepoznaju i govore o njemu. Sveti Pavao piše: neka u svima vama bude jedan smisao i jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5). Plod prepoznavanja jest povratak. Vraćaju se, pristupaju u krug učenika. Mjesto muke i smrti za njih postaje sveto mjesto. Dok oni još govore, Isus će među sve njih doći i kazati: »Mir vama« (Lk 24,36).

Gospodine, razlomio si kruh i tvoji su te učenici prepoznali. I mi te prepoznajemo i klanjamo ti se u kruhu na oltaru. Daješ hranu našoj vjeri. Zahvaljujemo ti na tome!

Tražili su da ostaneš s njima. Mi tako lako zaboravljamo tvoje obećanje: »Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetke svijeta.« Oprosti nam!

Iščeznuo si ispred njihovih očiju kada te prepoznaše. I mi te samo očima vjere vidimo u Crkvi, u bližnjima, u sakramentima… Daruj nam vjeru!

Kategorije
Duhovnost Nastava

Marta je drukčija

Drukčija je Marta. Kada nakon smrti brata Lazara ide Isusu ususret, opet se razlikuje od svoje sestre Marije koja ovoga puta ostaje u kući. Kada je čula da Isus dolazi, pošla je pred njega (Iv 11,20) i dočekala ga je vani. Za Isusova posjeta Marija je bila uza nj, a Marta se posvetila kućnomu poslu u kući u kojoj ga je primila (Lk 10,38).

Marta je u Evanđelju povezana s dvije osjetljive ljudske životne situacije. Prva je u Lukinu Evanđelju – kada nam dođe važan gost u kuću. Druga je u Ivanovu Evanđelju – kada nam netko umre.

Vrijedila je škola u kojoj je Isus bio pokazao da je i Marti učitelj. Nju je dvaput imenom zazvao: »Marta, Marta!« (Lk 10,41). Bijaše to kao kod važnih biblijskih zvanja kada Bog zahvaća duboko u život svojih izabranih i stvara preokret koji će odrediti životnu zadaću toga čovjeka. Tako je bilo s Abrahamom kada je Izak već bio na žrtveniku. Tako je bilo s Mojsijem pred gorućim grmom, a i sa Samuelom dok je još bio dječak.

Marti je Učitelj uputio važnu poruku da je samo jedno potrebno. Nju je vidio kako je sva zauzeta, kako se brine i uznemiruje za mnoge stvari. Nije on protiv posluživanja, sam je došao služiti. Poštuje Isus Martino služenje, ali objašnjava da je jedno potrebno.

Rezultati Isusove pouke očiti su u danima oko Lazarove smrti. Sada Marta pažljivo sluša i čim čuje da Isus dolazi, kreće van i ide mu u susret.

I sada, kao i onomad, ona prva progovara i upućuje mu svoju riječ: »Gospodine!« (Lk 10,40; Iv 11,21). Je li to prigovor? »Da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Svakako nije zahtjev kao ono prije: »Reci joj da mi pomogne!« (Lk 10,40). Ovo sada jest priznanje Isusove moći. Marta govori da je prisutnost Isusova jača od smrti.

Marta je drukčija. Tko pred Isusom u evanđelju izriče tako preciznu vjeroispovijest o uskrsnuću u posljednji dan? Ona vjeruje da će njezin brat uskrnusti o uskrsnuću u posljednji dan (Iv 11,24). To je uskrsnuće mrtvih kojemu se Crkva tijekom vjekova sve do danas nada.

Ali Isus je još jednom Martin Učitelj. I ovo on ispravlja i nadopunjuje. Uskrsnuće nije daleko na kraju vremena. »Ja sam uskrsnuće«, kaže Isus. Ja, Marta, koji s tobom govorim ovdje i sada. Marti možemo zahvaliti jednu od uskrsnih »definicija« kojom se Isus sam objavljuje. »Ja sam Uskrsnuće i Život« (Iv 11,25). To će i djelom posvjedočiti.

Marta je drukčija. Ne samo vjerovanjem u uskrsnuće. Marta je poput Petra prvaka među apostolima. Na istoj je razini kao Stijena na kojoj Isus gradi, kao onaj kome povjerava ključeve. I ona je naime u presudnu času pred Isusom ispovjedila: »Ti si Krist, ti si Mesija!« (Iv 11,27; Mt 16,16). Upravo tako je Petar po objavi Oca nebeskoga odgovorio na Isusovo pitanje. Zato je blažen.