Rječnik, sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja na Tijelovo (god. B): Izl 24,3-8; Heb 9,11-15; Mk 14,12-16.22-26
Poslušajte:
Je li to sav svijet uključen u rat u Svetoj zemlji, kojemu se barem kraj planira i najavljuje? Jesmo li svi u ovom daleko duljem ratu između ruske i američke vlasti u kojemu ukrajinski narod stradava, a cijela Europa plaća? U takvom svijetu gledamo na Otkupitelja, vapimo njemu koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja došao u tijelu i krvi.
Zaklada Anamarija Carević kaže iz dna duše Bogu hvala što je ovaj put Dan hrvatske državnosti upravo na Tijelovo – svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Naš skroman, a ustrajan Filozofsko-teološki institut evo još jednom u ovim novim medijima donosi mali prilog. Ovako smo u okrilju bazlike Srca Isusova razmišljali u četvrtak 30 svibnja 2024.
Hvala vam svima što ustrajno pomažete u velikoj obnovi i izgradnji: https://zaklada-anamarija-carevic.hr/
Poklonimo se smjerno utjelovljenom Božjem Jaganjcu koji oduzima grijeh svijeta (Iv 1,29). Pashalno janje u staroj Kući ropstva bilo je izvrsna slika (Izl 12,5). Jaganjac žrtvovan, zaklan, hrana je za cijelu obitelj na blagdanskoj večeri (Izl 12,3) prije nego će poći u slobodu. Njegova krv biljeg je koji štiti ulaz pred zatornikom (Izl 12,13). Od čega je nama danas prijeko potreban štit Jaganjca Božjega? Od oružja u Ukrajini i njegovoj Svetoj zemlji, od korupcije u srcu, obmane i krađe, od ideologije smrti koja dehumanizira i nagriza identitet?
Božji je plan bio da ih faraon pusti pa da odu i iskažu štovanje svome Bogu na svetomu brdu (Izl 3,18; 5,3). To će i učiniti. Svojevrsna je svrha pashalnoga obreda sklapanje Saveza na Božjoj gori Sinaju. Odvija se festival slobode Božjega naroda. Kao u nekom suvremenom referendumu ili izborima, poput ovih naših koji nam dolaze za Europski parlament, sav narod izriče svoju volju (כל העם kol ha’am Izl 24,3). Mi smo u ovoj »super-izbornoj godini« po drugi put pozvani promisliti i dati glas kome hoćemo. Mojsije je jednom transparentno – kako danas kažemo – svima, prenio što mu je Gospodin govorio (Izl 24,3). Onda je, zapisavši tu božansku pouku, Božje upute za život, još jednom svima pročitao Knjigu Saveza (Izl 24,7). I prvi i drugi put narod slobodno donosi odluku i kaže »Da!« Bogu, spreman je izvršiti što Bog kaže (Izl 24,3.7).
O kako dobro znamo, posebice danas, na dan naše države: Nije dosta samo riječ, traži se djelo, primjena, utjelovljenje, životni posao! Zbog toga svima vama kažem iskreno hvala za sve što činite za sebe, za svoju obitelj, za sav naš narod i državu. Kod sklapanja Saveza drugi put, štoviše, Božji narod istaknut će kako ne preuzimlju samo formalno vanjsko ispunjenje Božje riječi, nego se obvezuju na unutarnju kontemplativnu poslušnost. Umom i srcem prihvatit će što im Bog daje kao pouku. »Izvršit ćemo i poslušat ćemo« (Iz 24,7).
Tu, na Božjoj gori, oni prinose žrtvu (Izl 24,5) koju je Bog već kod poziva Mojsiju pred gorućim grmom najavio kao svrhu izlaska iz Egipta (Izl 3,18). Više nisu faraonovi, nego Gospodinovi sluge. Nije sloboda neka svrha samoj sebi, ne izvodi Bog svoj narod iz ropstva zato da dođu u kaos i pustinju, hir i anarhiju, nego u obećanu zemlju, na svetu baštinu. Biti sluga Božji, znači slobodu od svakoga ropstva. Hoće li biti sluga Božji, čovjek sam odlučuje. To je naša vlastita odluka.
Krv žrtvenoga jaganjca na Sinaju bila je pečat sklopljenom Savezu. Bog im daje svoju riječ, a krv kojom ih Mojsije blagoslivlja i škropi potvrđuje njihovu vjeru (Izl 24,8). Oslanjaju se na Božju riječ, prihvaćaju je da je izvrše.
Na toj pozadini još bolje razumijemo što se zbiva u novozavjetnoj pashalnoj večeri prije krvne žrtve na gori Kalvariji i prije Isusova uskrsnuća.
Gospodin i ovdje odmah traži suradnju i aktivno sudjelovanje. Djela su važna. Pokazuje pritom svoj proročansko znanje i daje točne upute dvojici odabranih učenika koje šalje unaprijed (Mk 14,13-15). Mi, kao i obično u našemu životu, pripravljamo ono što ćemo imati, što ćemo doživjeti.
Pashalni Jaganjac, koji štiti svoje, sada više nije živinče koje je odabrala obitelj egipatskih robova (Izl 12,3), nego to je sam Mesija Isus. Sve što je Bog rekao i što je Mojsije zapisao sada više nije u obilno gusto ispisanoj velikoj Knjizi Saveza, nego se slijeva u sveti proglas kojim Gospodin i Učitelj daje središnji program naše jedne, svete, apostolske Crkve tijekom stoljeća, sve do u ovaj naš treći milenij. Božja objava sada glasi: »Ovo je moje tijelo (Mk 14,22). Ovo je moja krv (Mk 14,24).« Kršćanstvo nije tek religija knjige, nego žive osobe Isusove, u tijelu i krvi. I opet, nije dosta samo riječ, nego se blaguje. To je jelo i piće za živu dušu.
Više to nije krv žrtvenih životinja za paljenice i pomirnice (Izl 24,5) kojom starozavjetni Mojsije posvećuje i oltar i narod. Sada sam Isus, novozavjetni božanski izbavitelj i zakonodavac, bez pridržaja izravno definira: »To je moja krv, moja je krv sada krv Saveza (Mk 14,24).« Sada je Gospodin i svećenik i oltar i žrtveni jaganjac.
Što je najavio, evo, sutradan, na Veliki petak na Golgoti čini. Predaje svoje tijelo, razapeto na križ. Prolijeva svoju krv – sve do posljednje kapi krvi i vode koja je pod udarcem koplja istekla. Ne pije više od roda trsova (Mk 14,25) jer je položen u grob, ali onda dovršava svoj prinos Bogu tako da ustaje od mrtvih. To je ključan dio žrtve. I križ i uskrsnuće – to je žrtva Kristova. Po Duhu Svetomu samoga sebe bez ikakve ljage i nedostatka prinio je za žrtvu (Heb 9,14).
Najavio je da će piti iz novoga pashalnoga kaleža kad Bog pokaže da je kralj (Mk 14,25). A to se zbiva već u uskrsnuću. Ne ulazi Isus u starozavjetni Šator sastanka u kojemu se čuvao Kovčeg Saveza, nego je on u nestvorenu Božjem šatoru, u svetinji nebeskoj, za sve nas pronašao otkupljenje od ropstva grijehu, otkupljenje koje ima vječnu vrijednost (Heb 9,11.12). Čisti nam savjest od mrtvih djela tako da slobodno, dragovoljno – ako to hoćemo – možemo služiti živomu Bogu (Heb 9,14), a ne više svojoj sebičnosti, ni svojim tlačiteljima, ni raznolikim faraonima ovoga svijeta i svijeta lažnih bogova.
U Starom zavjetu narod je poškropljen kapima žrtvene krvi. Nama u Novom zavjetu Krv je Kristova piće duhovno koje nas napaja. U Starom zavjetu narod riječju izriče svoju volju, mi kažemo »Da« kad primamo tijelo Kristovo u svetoj pričesti kao živi kruh nebeski (Iv 6,51) koji je jelo istinsko (Iv 6,56).
