Sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 7. nedjelju u god. C: 1 Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; 1 Kor 15,45-49; Lk 6,27-38
Današnje evanđelje još jednom nas vodi do živoga središta naše vjere, da se okrijepimo, da napojimo dušu, da se na izvoru duhovne energije napunimo svetom snagom!
Gospodin se obraća onima koji slušaju. Čas je svetoga slušanja koje godi srcu, ugodno je duši, milo pameti. Nudi nam dobri Učitelj rješenje, daje izvrstan putokaz. Dolazimo pred središte kršćanskoga nauka, središte vjere u Isusa Krista.
Gospodin na početku poziva: »Ljubite!«. Poslije se osobno, izbliza obraća na »ti« i traži: »Pruži obraz! Pokaži mu svoje lice! Daj mu neka ti uzme i donju haljinu kao što će meni na Kalvariji uzeti i haljinu nešivenu, bacit će za nju kocku!« Potom opet cijeloj svojoj zajednici progovara i nalaže još jednom: »Ljubite!«
Dvostruk je evanđeoski poziv da danas zaustavimo kontemplativan, smiren i dubok pogled – pogled koji hrani i liječi. Glavni je pogled na Božje Srce puno smilovanja, puno samilosti. To nam je uzor, to je pravi izvor. Budite kao Otac vaš – govori Gospodin. Drugi je pogled na naše vlastito srce. Isus zove na najdublje otkrivanje i osjećanje što mi to od drugih ljudi želimo. Kako očekujemo da ljudi nama čine? To je program i nacrt djelovanja.
Isus usmjerava oči naše duše ponajprije na srce Oca našega koji je na nebesima. Naš je Bog Bog miloga srca. Milosrdan je, pun sućuti. Bilo je to jasno već u prapočetcima u Noino doba kad ga je u srcu duboko pogodila bol jaka poput porođajne boli zbog zloće i nasilja kojima se ljudska pamet prepušta. Slično je tako bilo – samo u suprotnom smjeru – kad ga je u srce dirnula Noina miomirisna žrtva paljenica. Toliko ga je ganula da se Gospodin odmah tada obvezao da neće više dati općemu potopu da sve pohara.
Koliko je Bog milostiv zasjat će izravno, licem u lice pred Mojsijem kad je drugi put bio na Svetoj gori. Nakon što su po Mojsijevoj riječi pogubljeni oni koji su se klanjali zlatnom teletu, Bog mu objavljuje svoje toliko drugačije putove, otkriva mu kakva je njegova slava. Božje milosrđe, Božja povezanost i solidarnost s nama najviše se očituje upravo u njegovu opraštanju. Svu krivicu, kojom sami sebe opterećujemo, sav prijestup protiv svetog Zakona, čitav naš grijeh, Bog odnosi, oduzima. To je logika Srca Božjega!
Isus u evanđelju usmjerava naš pogled na onu veliku plaću za kojom se doista isplati težiti. Ideal je za kojim vrijedi ići. Ocrtava nam onu mjeru koju se isplati postići i čuvati je. Otac nebeski tu je na djelu. On će natresti i nabiti punu mjeru, dobru mjeru. Ali pritom gleda na to kako mi mjerimo. Isus nas poučava kako doći do toga da nas Otac poštedi od suda i presude, da nam oprosti. On, Svevišnji prima nas za svoju djecu.
Živahna i utjelovljena realističnost Isusova poučavanja vidi se kad na više od deset načina opisuje na kakve ljude možemo naići, s kime sve možemo imati posla. Kakvi smo mi ljudi? Grešnici – ponavlja četiri puta (32.33.34 2x); neprijatelji – ističe na početku i još jednom ponavlja (27.35). Govori o ljudima koji nas mrze (27), proklinju i zlostavljaju. Nezahvalnici su i opaki. Čovjek udara (29), uzima (29) i uzima (30), stalno nešto zahtijeva (30).
Takvi ljudi nisu i ne mogu biti mjerilo. Jer, ako postupaš kao oni, kakvu si milost zaradio? Ako se po njima ravnaš, kakav ćeš dar, kakvu nagradu za to dobiti?
A opet nije na nama da svojim skučenim sudom prosuđujemo gotovo neobuhvatljivu širinu i dubinu ljudske osobe, pogotovo ne da izričemo konačnu presudu kojom bismo zauvijek nekoga osudili.
Gospodin nas poznaje i u takvom realnom svijetu pruža pravu edukaciju sažetu u jasnim imperativima. Isusove su to želje i molbe; to su njegove zapovijedi. Put koji nudi i koji poznajemo jest ponajprije: »Ljubite!« (27.35). »Lijepo postupajte, lijepe stvari činite!« (27)! »Budite dobrotvori, stvarajte ono dobro u ovom svijetu« (33.35)! Gospodin poziva da blagoslivljamo (28). Vraća nas tako na onu iskonsku moć koja nam je od početaka darovana na sliku Božju.
Gospodin nalaže riječju i primjerom: »Moli! Moli se Bogu jer Bog je svemoguć«. Posuđuj drugima ono što imaš! Daj nesebično od svojega – kaže jednom, pa još jednom (36.38).
Učitelj Isus poziva na silnu aktivnost i poduzimanje. Najprije treba duboko zaviriti u svoje vlastito srce i popisati što i kako želimo da ljudi nama čine. E tako onda ti prvi kreni prema njima!
Vrhunsko mjesto pri tom ima čudesna sila opraštanja. Vidljiva je već kod zemaljskoga čovjeka, starozavjetnoga Davida, koji je pralik Mesije. Od zemlje, od praha sazdani Adam prema Davidovu primjeru može oprostiti i smrtnom neprijatelju, koji mu nemilice prijeti. Kralj Šaul progoni ga bez pravoga razloga, iz najobičnije zavisti jer veću slavu u pjesmama ima David. David jedva izmiče višestrukom atentatu. Ali svejedno David jednom, pa još jednom odustaje od osvete. Imao je priliku i moć smaknuti ga. Bog je na sve njih spustio dubok san. Ali David nije podlegao kušnji, poštedio je Šaula.
Ako je David mogao, koliko veću moć i silu da praštamo nama Gospodin s križa povjerava kad moli za svoje mučitelje, kad sama sebe daje da nas nahrani i obnovi nam snagu!?
