Od poganske pritisnutosti zloduhom do onostrane euharistijske širine
Teološki sadržaj i značenje liturgijskih čitanja u 20. nedjelju (god. A)
Hvala Bogu, konačno. Od ove nedjelje. O evanđeoskoj ženi strankinji koja je svoju majčinsku muku pretočila u usrdnu molbu.
Smijem li razmišljanje o poznatom evanđelju u kojemu, žena Kanaanka – žena velike vjere – sa svojom molbom dolazi Isusu, započeti iz sredine? Kako pronaći riječi da uđemo u dušu žene i majke koja je doslovce na zemlji? Došla je do ruba, na tlu je. Ima dijete koje boluje ne tek od neke naravne, organske ili duševne bolesti, nego joj je kći teško demonizirana (grč. δαιμονίζομαι Mt 15,22). Strašno je muči zloduh.
Muž se ne spominje. Nema ga u evanđelju. Nije uz nju u teškoj roditeljskoj muci. Da li se je nama kada nešto slično dogodilo?
Žena Kanaanka sama je bila došla. Izložila se. Glasno je zazivala, vikala, tražeći pomoć. Što li je sve do sada bila pokušavala – a što neće majka za svoje dijete učiniti!? – na koja sve vrata kucala, ne znamo.
Pripada Kanaanu, praneprijatelju koji je još u početcima, u doba prve proročice u Svetoj zemlji, Debore, duge godine napadao i ugnjetavao (Suci 4,3). Dolazi iz religije lažnih bogova i seksualiziranih idola, klanjaju se baalima. Zasigurno je čula za Galilejca, Rabbija – Učitelja i Čudotvorca koji je, evo, prešao granice Izraela i povukao se u njihov kraj (Mt 15,21).
Ali što je dobila kao odgovor na svoju vruću molbu. Živo ga je preklinjala – ne sebično za sebe, nego kao prava biblijska zagovornica za svoje dijete. Ali odgovor je ignoriranje. Ništa. Muk. Užas! Niti riječi Isus joj ne kaže (Mt 15,23). Poznajemo li iz svojega života takve prilike kad na usrdnu, ustrajnu molitvu Bog ne odgovara, ne čuje? Kao da ga nema. Kao da nas nema.
Ni učenici ne postižu ništa. Nije njihova intervencija pažljivo, brižno čovjekoljublje, nego se oni žele riješiti vike i buke. »Otpusti je!« traže od Isusa, kao što je ranije otpustio cijelo mnoštvo (ἀπολύω Mt 14,15.22s; 15,23).
I kad na njihovu napomenu odgovara, Isus se svojim riječima ne obraća njoj, nego pred učenicima proglašava i tumači: »Jesam ja Dobri Pastir, ali samo Božjem narodu, ne za ovu ovdje poganku« (usp. Mt 15,24).
Je li to mač u njezinu dušu? Koja joj se muka nagomilala u srcu! U nutrini svoga bića uzdrmana, posvuda drhti od nemoći i iscrpljenosti, od brige i panike, od slomljenosti. Na tlu je – kao što će sam Isus na Križnom putu pasti; kao što će Pavao od siline nebeskoga svjetla biti srušen na tlo (Dj 9,4). Ali, gle, kod majke Kanaanke nije to rezignirana predaja i odustajanje. Ona se klanja Isusu (grč. προσκυνέω Mt 15,25)!
Na ponovljenu molbu Isus odgovara teškom, uvredljivom usporedbom. Još to nije riječ koju bi Učitelj upravio izravno njoj nego je općenita pouka o tome što dolikuje i što ne dolikuje, što je lijepo, a što nije. Poznajemo li to iz svojega iskustva kada poruke dobivamo preko drugih? Ne obraćaju nam se izravno.
Kad Isus govori o psićima ispod stola, služi li se nekom tajnovitom pedagogijom koja nam izmiče? Služi li se semitskim, biblijskim jezikom punim slika i simbola? Je li to poslovica? Ili je otvorena, uobičajena uvreda: Mi smo izabrani, posvećeni, a svi ste vi pogani – neka bude oproštena teška riječ: vi ste kujini sinovi, bezdušni psi. S Petrom će Gospodin biti još žešći kad ga u idućem poglavlju izravno, bez usporedbe, nazove sotonom (Mt 16,23)! Ili možda Isus, budući da se želio povući i udaljiti (grč. ἀναχωρέω Mt 15,21), jednostavno poručuje, kako bismo mi to danas rekli: »Pusti me na miru!«
Davno je u dubini Staroga zavjeta prorok Izaija navijestio da će Gospodin i tuđince, svoje pristaše (Iz 56,6), koji mu budu privrženi, dovesti i razveseliti (Iz 56,7). Apostol Pavao u Rimu baš poganima progovara (Rim 11,13). Štoviše, Pavao ističe da je Božji izabrani narod Izrael odbačen, kad su odbacili Božju pravednost koja im se objavila (Iz 56,1). Takvi smo mi ljudi. Nadali smo se Mesiji i iščekivali ga, a onda smo ga odbacili, osudili, razapeli. Ali to odbačenje donijelo je izmirenje tumači Pavao (Rim 11,15). Po neposlušnosti Izraela pogani, koji su prije bili neposlušni, zadobili su milosrđe (Rim 11,30).
Majka Kanaanka ozbiljno prihvaća Božju riječ kojom po proroku najavljuje: »Moj spas ubrzo dolazi!« (Iz 56,1). Je li ugodna žrtva (Iz 56,7), koju ona prinosi, već u njezinu poniznom, mudrom i plodnom odgovoru? Nije se povukla i pokunjeno odustala, nije uvrijeđeno krenula u goropadni, osvetnički napad, ne ulazi u razjašnjavanje nadugo i naširoko, nego spremno prihvaća uvredu i najdovitljivije preokreće je u svoju korist (Mt 15,27). I uvredu uzima kao potkrjepu i temelj svojoj molbi. »Da, ja sam upravo to što kažeš. I ne tražim kruh, daj mi samo mrvice, to mi je dosta!«
Otpočetka ova je tuđinka, poganka, teološki precizna i dalekosežna, prodorna. Ponajprije, ona vapi: »Eleison!« – »Smiluj se!« (Mt 15,22) – kao što mi u Božićnoj pjesmi pjevamo, kao što mi na početku svake svete mise zazivamo. Potom, u Rabbiju Isusu ona otpočetka priznaje i prepoznaje Gospodina. »Gospodine!« – kaže prvi put (Mt 15,22), pa još jednom »Gospodine!« (15,25), a tako i treći put »Gospodine!«, bez odustajanja (15,27), sve dok nije postigla da Gospodin upravo njoj uputi svoju riječ i odgovori joj (usp. Mt 15,28).
Teološki je napokon najvažnije da otpočetka ova poganka prepoznaje srž: On je Gospodin i on je Sin Davidov (Mt 15,22). Pogađa ona u središte mesijanskoga proroštva, dobrog obećanja, koje je kralj David primio da će njegov potomak biti Božji sin. »Ja ću mu biti Otac, on će mi biti sin« (2 Sam 7,14). Druga božanska osoba na sebe je uzela i pravu ljudsku narav. Postao je čovjekom. Riječ je tijelom postala (Iv 1,14). Gospodin je Sin Davidov!
Isusov odgovor, riječ koju naposljetku njoj upućuje, najprije je potvrda izvornoga dostojanstva njezine osobe. »Ženo!« kaže Isus (Mt 15,28) – ti koja si od Boga stvorena i blagoslovljena. Tako se i svojoj majci obraća (Iv 2,4; 19,26). Nisi ti ni nečista životinja ni kućni ljubimac.
Njezina ustrajnost u molbi – to je njezina velika vjera. Zato je ona učiteljica molitve. Njezina teološka preciznost i dubina – to je velika vjera koju Isus ističe i hvali. Povrh toga »kruh« (ἄρτος Mt 15,26), koji Isus u svom odgovoru spominje, u središtu je čuvenoga čuda kada je malo prije nahranio pet tisuća muškaraca (3x ἄρτος Mt 14,17.19). »Kruh« će biti u središtu kad će ga uskoro još jednom čudesno umnožiti da nahrani četiri tisuće (3x ἄρτος Mt 15,33s.36). Gospodin sigurno primjećuje, možda sa sjajnom suzom u oku, sa sućutnim drhtajem u srcu da majka Kanaanka, kad govori o mrvicama (ψιχίον Mt 15,27), izravno podsjeća na ulomke (κλάσμα Mt 14,20; 15,37) od kojih preostade cijelo novo obilje: dvanaest, odnosno sedam košara. Velika je njezina vjera!
Zato Gospodinov odgovor nije samo: »Oslobađam tvoje dijete od zloduha«. Ono što je u ponovljenoj molbi tražila nije više bilo usmjereno samo na kćer, nego je to ljudska egzistencijalna molba za pomoć: »Pomozi mi!« (Mt 15,25). Majka sam. Moju si molbu ignorirao. Objašnjavao si učenicima da nisi tu za pogane. Evo me na tlu pred tobom. Pomozi mi!
Isusov odgovor na veliku vjeru pokazuje veliku božansku velikodušnost. Preokreće se naravna mjera. Majka Marija bila je rekla: »Neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38). Isus, Patnik, u Maslinskom će vrtu smjerno prihvatiti: »Neka bude kako hoćeš ti!« (Mt 26,39). Nas je poučio i mi molimo: »Budi volja tvoja!« (Mt 6,10). A ovdje majci Kanaanki odgovara: »Neka bude kako ti želiš!« (Mt 15,28) Neka bude tvoja volja!
Silan je to korak. U Starom zavjetu osobito kod Malih proroka jasno je: svi poganski narodi, ali i Božji narod, imaju proći veliko pročišćenje da bi sveti ostatak u hramu slavio Gospodina Kralja (usp. Zah 14,16). Ova žena svojom ustrajnom molbom vodi nas do toga da još dublje poslušamo i razumijemo Isusove mesijanske riječi na pashalnoj gozbi. Moja se krv, krv novoga Saveza, prolijeva za vas i za sve ljude: za vas dvanaestoricu koji ste ustrajali sa mnom i za mojim ste stolom kao predstavnici svih dvanaest plemena Izraelovih, ali i za sve narode, za sva plemena na zemlji, za sve obitelji na tlu zemaljskom, za vječne duše iz svakoga plemena i puka i jezika.
Zato se mi sa ženom velike vjere smjerno klanjamo svome Gospodinu. Donosimo mu sve poganstvo koje smo svojim grijesima u duši nakupili. Ispovijedamo još jednom da nam se u svakom ulomku, u svakom i najmanjem djeliću kruha na oltaru, sam Gospodin daje svojim tijelom i krvlju. Daje nam cijeloga sebe.
