Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 6. nedjelju u godini C: Jr 17,5-8; Ps 1,1-4.6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26
U Svetoj godini hodočastimo s Gospodinom koji je naša nada. O 1100. obljetnici hrvatskoga kraljevstva klanjamo se Kristu, Kralju našemu, koji progovara otvoreno, istinito – baš onako kako je Bog šest stoljeća ranije navijestio po proroku Jeremiji. Stavlja pred nas blagoslov i prokletstvo. Govori nama, ukorijenjenima u njegovo uskrsnuće.
Prava je povlastica danas biti svećenik i pozvati vas da zajedno još jednom, što dublje uživamo – dragim, svetim užitkom (Ps 1,2) – u Zakonu koji naš Gospodin proglašava.
Luka, evanđelist, prikazuje kralja poniznoga. Sišao je dvanaestoricom u nizinu (Lk 6,17). Slika je to koja podsjeća kako je on sama sebe oplijenio (Fil 2,7), odrekao se božanskog veličanstva da nam dođe u tijelu. To je smisao i središte Jubileja u ovoj 2025. godini.
Prekobrojni su učenici oko njega, mnoštva – i iz središta u Jeruzalemu i iz cijele Svete zemlje, ali i iz poganskih krajeva s onu stranu granice (Lk 6,17). Svi ga žele dodirnuti (Lk 6,19). Oni koje zlodusi muče traže oslobođenje (Lk 6,18).
Evanđelje ističe oči Gospodinove koje upravlja prema učenicima (Lk 6,20). Smjerno smo zagledani u te oči kroz koje srce progovara!
Učenicima – nama – Gospodin zbori i kad kaže: »Blago vama!« i kad veli: »Jao vama!«. Poznajemo i jedno i drugo. Ovdje je siromah koji gladan plače, a ljudi ga preziru. Ondje bogataš, dobrano napunio trbuha, pa nasmijana lica prima pohvale od ljudi.
U naš svijet sa sve brojnijim propisima i zakonitostima, koje mi postavljamo, Mesija donosi korjenit, sveukupan preokret. Blaženstvo i užitak proglašava za onoga prvoga, siromaha! Zato što njemu pripada Božje, ne ljudsko, kraljevanje (Lk 6,20). U svojoj gladi pripravna srca prima onu hranu koju Otac s neba daje (Lk 6,21). Blažen osmjeh na njegovu licu zasjat će jer ga zbog Isusa, Spasitelja, izbacuju. Gleda na onu plaću kakvu je Bog već u početcima Svetoga pisma najavio Abrahamu.
Praotac Abraham, uvučen u velik, sveopći rat zato što želi spasiti nećaka Lota, na čudesan način, s 318 svojih momaka protiv pet kraljevskih vojski, izlazi kao pobjednik. Ali on se odriče svega ratnoga plijena (Post 14,23) i tako okreće novu stranicu u povijesti stalnoga ljudskoga ratovanja. Tada mu Bog kao proroku objavljuje: »Ja ću biti tvoja velika plaća (Post 15,1)!«
Prokletstvo navlačim na sebe ako utjehu tražim samo u svom bogatstvu, u onome što imam. Odbijam Duha Tješitelja. Jao meni ako se prenatrpavam i toliko sam zasićen, da više Božji dar ne prepoznajem i ne primam. Lažan je prorok koji sve daje samo da se ljudima svidi, a za Božje priznanje ne mari. Kad istinska radosna vijest zazvoni, on je nije sposoban prepoznati (usp. Jr 17,6). Mučne će, besplodne dane provoditi u pustinji, bez ljudi. Od vlastitih suza sve će mu biti presoljeno. Kao pljevu bez značenja i vrijednosti odnijet će ga vjetar (Ps 1,4).
Zar Bog ne želi da imamo povjerenja u svoje bližnje (Jr 17,5)? Zabranjuje li da se s pouzdanjem oslanjamo jedni na druge? Nipošto! Sam Jeremija bilježi razjašnjenje na kraju rečenice. Ako se toliko pouzdajem u ljudsku snagu da zbog toga srce svoje, svoju pamet, duh i savjest okrećem od Boga, onda jao meni! Iskustvo komunističkoga totalitarizma na vlastitoj smo koži upoznali. Evo, danas slušamo kako se u europskim državama donose zakoni koji žele zabraniti i privatnu molitvu kojom čovjek u sebi moli. Ideologija koja izokreće bjelodanu istinu, veliča bedra čovječja, i koja nasilno zabranjuje zdravo razmišljanje vuče u prokletstvo. Europo, vrati se Kristu, da ti usta ne budu puna mira i obrane, dok svesrdno ložiš vatru rata! Obrati se svome Spasitelju, a ne njeguj ni tuđe ni domaće bijesne razbojnike koji automobilom i nožem kolju oko sebe!
U Jeremijino doba stvar je povijesno očita i dobro poznata. Zato što su se oholo uzdali u vlastitu mišicu, preuveličavali svoju snagu i umišljeno, napuhano isticali moć; zato što su dizali nerazuman ustanak protiv daleko, daleko nadmoćnijega Nabukodonozora, ostali su bez svetog grada i hrama, bez kralja i domovine. Odvedeni su Babilon.
Otkud Jeremiji onda osnovica za naviještanje blaženstva? Već početak Svetog pisma zaustavlja se na slici stabla. U rajskom je vrtu i stablo života (Post 2,9). Psalam tumači: Ako nalaziš užitak u Božjoj pouci za život, onda si kao plodno drvo, zasađeno pokraj potoka (Ps 1,3). Imaš dobar, dubok korijen koji se napaja. I u suši takvo drvo može plodove donijeti (Jr 17,8). I u progonstvu, reći će Jeremija, naći ćete novi život.
Blago nama ako smo pravi proroci, poput Jeremije, ako – evo, danas – u molitvi sav svijet kao zagovornici donosimo pred lice Božje; ako pažljivo primamo Riječ Gospodnju tako da je mognemo svojim životom donositi njegovu narodu; ako otvaramo pogled i vrata onakvoj budućnosti koja je puna pouzdanja u Boga, puna istinske utemeljene nade.
Ključ donosi apostol Pavao pišući Crkvu u lučkom gradu Korintu. Ukorijenjeni smo u Isusovu uskrsnuću. Mesija, koji je od mrtvih ustao, daje svu ozbiljnost i zahtjevnost našoj vjeri. On je znak osporavan koji sve lažne religije ne mogu prihvatiti. U uskrsnuću dovršetak je i ispunjenje njegove žrtve. Po uskrsnuću Isusovu nismo više u grijesima svojim (usp. 1 Kor 15,17). Raspeti je prebolnom smrću usnuo. Ali onda je on prvina, prvi sveti prinos, žrtva koja se od svih usnulih podiže k Bogu (1 Kor 15,20).
To je žrtva kako je Bog gleda. Ne tlačenje i satiranje, mučenje i razaranje, porobljavanje, klanje i oduzimanje života, nego žrtva sveta, čista, savršena i uzvišena, žrtva koju – evo danas, sada! – na oltaru slavimo. U njoj sudjelujemo.
