Ustroj i značenje današnjeg Evanđelja
Vrijedi li za danas? Evo, novo, popravljeno izdanje, uz završetak Evanđelja po Marku koji danas čitamo. Skroman a bitan prilog u ovim novim medijima s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za okrjepu duši i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Božje Riječi, za čitanje i slušanje:
Završetak Evanđelja po Marku zaustavlja se na jednom od presudnih događaja u povijesti koji izvrsno razjašnjava što je Crkva. Gospodin Isus odlazi s ovoga svijeta (Mk 16,19). Oprašta se od nas (Mk 16,15-18). Opis koji ističe da je Isus nakon svojega oproštajnoga govora uzet od okupljenih, u Svetom pismu, znamo, ima jasnu najavu. Sama forma upozorava da je to Očevo djelo (grč. ἀνελήμφθη teol. pasiv od ἀναλαμβάνω Mk 16,19), Otac ga prima. U biblijskim prapočetcima Henok, koji je hodao s Bogom, zbog te je svoje životne pravednosti i svetosti pošteđen od smrti. Bog ga je uzeo (hebr. לקח lāqaḥ Post 5,24). Daleko nam je bliži i poznatiji čuveni prorok Ilija, koji je također čudesno uznesen u silovitom prizoru s ognjenim kolima (לקח lāqaḥ 2 Kr 2,11) zato da bi mogao ponovno doći (Mal 3,23).
Počinje doba Crkve
Ključna je razlika, međutim, što Isus, ljubljeni, proslavljeni Sin Oca nebeskoga, nije bio pošteđen smrti, nego je gorak, smrtonosan kalež muke do kraja ispio, raspet i pokopan. I, što je još daleko važnije, trećega je dana ustao od mrtvih i punih je četrdeset dana ovdje, na ovome svijetu, brojnim čvrstim dokazima pokazivao svojim odabranima da je živ (Dj 1,3). Tek tada, jednoga i jedinstvenoga, Bog ga uzima. Isusovo Uzašašće sprema samostalnost Crkve na zemlji koja će živo iščekivati da njezin Gospodin ponovno dođe (Dj 1,11).
Tako započinje sveto doba vruće molitve, jednodušnoga, postojanoga (Dj 1,14) zazivanja i vapaja da se odjenu u Silu odozgor (Lk 24,49). Učenici su od početka bili na okupu u molitvi s Isusovom Majkom (Dj 1,14), kako će to tijekom stoljeća sve do danas činiti. Evanđeoski pogled na uznesenoga Gospodina koji je na nebesima, s desne Ocu (Mk 16,19) nudi nam veliku utjehu i vrijedan orijentir jer nas upozorava na vrhunski, svevišnji autoritet i posljednju, presudnu, sveobuhvatnu vlast koja se neće uzdrmati. Štoviše, Marko u svom Evanđelju samo ovdje u zaključku donosi odlučujuću novost jer piše: »Gospodin Isus« (κύριος Ἰησοῦς Mk 16,19). Spaja častan, prokušan naslov Božji (κύριος) i ime Isusovo (Ἰησοῦς), stvarajući tako osnovicu kršćanske vjere.
Znakovi za raspoznavanje
Ključ je evanđeoskoga izvještaja sam završetak koji upozorava da uskrsli Učitelj ipak nije svoje ostavio, nije se bezdušno udaljio i otišao. Rabeći danas omiljenu riječ »sinergija« (συνεργέω Mk 16,20), Evanđelje po Marku na kraju ističe kako je Isus – surađujući, sudjelujući – pratio i potvrđivao život i rad svojih čudesnim djelima usmjerenima na spas Božjega naroda, kako je i najavio u oproštajnom govoru. I dalje su to njegovi znakovi (grč. 2x σημεῖον Mk 16,17.20), na tragu onih dokaza prije uzašašća (grč. τεκμήριον Dj 1,3), a od pamtivijeka ih poznaju otkako su znamenjima i čudesima bili izbavljeni iz Kuće ropstva (Izl 7,3; Jr 32,21).
Gospodin jasno nagoviješta. Njegovi se vjerni prepoznaju po tome što nisu pod vlašću svakojakih demona mržnje, laži i optuživanja koji zarobljuju dušu i preziru, razdiru Tijelo Kristovo, nego upravo suprotno: Isusovi vjerni, poput njega, donose ljudima slobodu od tih zloduha (grč. δαιμόνιον Mk 16,17), izbacuju ih. Vjernici govore novim jezikom (grč. γλῶσσα καινή Mk 16,17), koji svi možemo razumjeti, ne nekim nerazumljivim jezikom, ni jezikom ideologije koji nas nemilice vodi u propast. Novi jezik stvara novo Kristovo razumijevanje od kojega cijelo Tijelo Crkve živi.
Kristovi se vjerni ne daju prevariti od stare zmije (grč. ὄφις Mk 16,18 usp. Post 3,1) koja se uvukla u vrt Gospodnji, nego razborito i smjelo vladaju njome, uklanjaju je s puta (αἴρω Mk 16,18). Oni se spremno vlastitim rukama (grč. χείρ) daju na posao da, poput Isusa, donose konkretnu pomoć, od koje će napose nemoćnicima biti dobro (Mk 16,18). Možda je najvažniji znak raspoznavanja kad spremno s Kristom pijemo kalež muke, ali nas on vodi do uskrsnuća, vodi u život, ne u smrt. Ne škodi nam (grč. βλάπτω Mk 16,18).
Krist – Spasitelj svega stvorenoga
Vedar, svijetao pogled u zaključku Evanđelja po Marku na Kristove vjerne, koji slušaju zapovijed: “Krenite!” (Mk 16,15) i spremno “izlaze” (Mk 16,20), opisuje ih kako posvuda donose radosnu vijest. Ovaj završni izvještaj danas prepoznajemo u punom značenju. Papa Franjo svojim je programatskim pismom “Laudato sí – Hvaljen budi” započeo svjetski pokret koji nas zbog nerazumnog izrabljivanja i nepoštivanja prirode čini vrlo osjetljivima za Kristov proglas da Evanđelje vrijedi za sve stvoreno, za svako stvorenje (Mk 16,15).
Evanđelje nije usmjereno tek na žive ljude, na ljubimce i životinje, nego vrijedi za sve, za sav svemir, baš kako je pradavno zacrtano u Božjemu Savezu s Noom: »Sklapam svoj savez s vama i vašim potomstvom« (Post 9,9); »sa svim živim stvorovima« (9,10); »savez između mene i zemlje« (9,13). Zato Gospodin Isus šalje svoje na kraju Markova Evanđelja: »Pođite u cijeli kozmos!« (Mk 16,15). Ako s pravom procjenjujemo da sami svojim silama više ne možemo donijeti popravak, ne moramo ni očajavati niti zanositi se već iskušanim zabludama, nego se s radošću sjećamo: Gospodin – on jedini – Spasitelj je svega stvorenoga svijeta (grč. σωτῆρ τοῦ κόσμου Iv 4,42; 1 Iv 4,14 usp. »da svijet bude spašen po njemu« Iv 3,17).
ur. 25. 4. 23.
