uz današnje Evanđelje: utorak 6. tjedna
Najnovije na Hodočašću nade u ovoj Svetoj godini 2025., posvećeno svim volonterima, molitvenim članovima, dobročiniteljima i prijateljima u Zakladi za obnovu bazilike presvetog Srca Isusova i izgradnju pastoralnoga centra Anamarija Carević.
Hvala vam što ustrajno, velikodušno podupirete i izgrađujete narodno svetište Gospodinova Srca, kojemu se ove godine iznova posvećujemo.
Dobro došli svi na komemorativno-molitveni koncert o “okrugoj” petoj godišnjici Zagrebačkog i Petrinjskog potresa i tragične smrti pokojnih Anamarije i Laure:
Srce u srcu Zagreba – Lisinski – 24. 3. 2025. u 20h
Prenesite, pozovite, obodrite!
Tumačeći kakvo je kraljevstvo Božje Isus je upotrijebio poznatu sliku koju možda već iz ranoga djetinjstva s divljenjem pamtimo, a vrijedne ruke domaćice u kuhinji izbliza je poznaju. Malo kvasca učinit da se cijelo tijesto digne, da naraste.
Sada pak svojim apostolima govori o onom drugom, zlom kvascu i upozorava na opasnost od njega. Toga se kvasca moraju čuvati. Farizeji su iz pogrešne gorljivosti za Božji Zakon preuzeli đavolsku ulogu i huškački stavljali Gospodina na kušnju, dovodili ga u napast, da ga napokon zbog svojega poimanja Zakona pošalju na križ (»Mi imamo Zakon!« Iv 19,7). Herod se od riječi Ivana Krstitelja nalazio u zabuni, ali rado ga je slušao. Zbog svoga preljubništva bacio ga je u tamnicu, a iz požudne brzopletosti dao ga je smaknuti.
Sin Božji očito vidi to turobno, kobno stanje našega ljudskoga srca koje može biti toliko pokvareno, korumpirano, kako već početci Pisma bilježe prije općega potopa. Svaka pomisao u čovjekovoj pameti samo je zloća (Post 6,5) – kvasac farizejski, kvasac Herodov.
Već tada se zbog takvoga stanja kod Boga rađa bol tolikih razmjera da se opisuje isto kao i porođajne boli i muke rađanja. Ondje, kod Noe, prvi put Pismo gleda na Božje srce. Do srca mu prodire ta duboka bol (Post 6,6). Zato se treba čuvati toga opakoga kvasca jer je i sam Bog zbog njega pogođen, do srži povrijeđen.
Jesu li ljudi u Noino doba uviđali što izazivaju svojim djelima? Izaija prorok zabilježit će tu našu veliku opasnost. Može nam se dogoditi da gledamo i gledamo, a ne vidimo. Ne uočavamo ono najvažnije. Ne prepoznajemo istinu. Koliko puta smo, nažalost, sami s kajanjem osjećali kako slušamo, slušamo iz nedjelje u nedjelju, slušamo iz dana u dan Kristovo evanđelje, ali nikako da pravo čujemo i da nam u srcu zavlada?!
Ljudi Noina naraštaja očito nisu vidjeli kako stvari stoje. Nisu primijenili vrhunsku moć koju im je Bog dodijelio na svoju sliku da dadnu ime, da pravim imenom nazovu svoju pokvarenost i zloću, pa da se toga ostave.
Noa međutim nalazi milost u Božjim očima (Post 6,8). Božje oči pravo vide već od stvaranja kada punih sedam puta, pregledava, vidi i donosi ocjenu. Zato je Noa najava i pralik ljubljenoga Sina Isusa. Noa je pravedan ne po svojemu sudu ni glasovima većine, nego pred Bogom, pred Božjim licem (Post 7,1). Božji pogled tako procjenjuje.
U dragoj novozavjetnoj korablji, kojom Isusovi učenici brode po Galilejskom moru, Gospodin vidi njihovu tjeskobnu zabrinutost. Kao praotac Jakov u začetcima Izraelske povijesti oni traže: »Daj mi kruha!« (usp. Post 28,20), a ne zaustavljaju se na širini i dubini Božje poruke.
Stoga Učitelj dobrostivo, metodički, vodi svoje do toga da prepoznaju kako stvari stoje. Vodi ih do Božjega načina gledanja.
I mi s divljenjem otkrivamo koja bijaše prava svrha, zašto je Gospodin čudesno umnožio kruh – jednom, pa još jednom. Očito, učinio je to zato da nahrani veliko mnoštvo gladnih koji su se okupili da ga slušaju. Osim toga, kao novozavjetni ljudi odmah razumijemo da je to čudo ujedno znak kojim Isus tumači što je i kakvo je kraljevstvo Božje.
Ali danas u evanđelju otkrivamo bitan korak u još veću dubinu. Gospodin čudesno umnaža kruh jer je u tome njegova topla ljudska pedagogija koja iz njegova božanskoga srca smjera izravno na odgoj njegovih odabranih, njegovih učenika. Želi im razjasniti kako je sam prihvatio 40 dana i 40 noći posta u pustinji i đavolske kušnje da istakne svetost onih 40 dana kiše za Noina potopa, i onih 40 godina pustinje kad je sav Božji narod lutao. Zato će Isus nakon uskrsnuća opet punih 40 dana brojnim čvrstim dokazima pokazivati svojima da je živ (Dj 1,3).
Zato služi i čudesno umnažanje kruha kod kojega i ono što preostaje predstavlja novo obilje. Učenici se sami mogu sjetiti i svojom vlastitom pameću doći do toga da je razumno, ispravno osloniti se na Isusa.
Zato se Gospodin nama u Euharistiji kao živi kruh daje da dođemo do svetoga razumijevanja koje ispunja njegovo srce, da shvatimo kako doista imamo jedan kruh (Mk 8,14) – kruh živi koji se neba sišao (Iv 6,51).
izvornik: 16. 2. 23., ispravljeno: 19. 2. 25.
