uz liturgijska čitanja na 2. nedjelju u god. A: Iz 49,3.5-6; 1 Kor 1,1-3; Iv 1,29-34
U ratu svi su vjernici. Kako najbolje proslaviti Dan međunarodnoga priznanja naše Domovine, i dan kad je dovršena bezdušna, krvoločna okupacija na Istoku? Euharistija je zahvala, sveta misa je najbolja proslava. Ovako smo istraživali koja je poruka današnjih čitanja iz Svetoga pisma. Mrvica s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenom s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, u suradnji s Bazilikom – nacionalnim svetištem Srca Isusova. Ako želite ponoviti, produbiti, čitati, poslušati, primijeniti, upotrijebiti:
Današnje Evanđelje prima nas na svetu terapiju. Dan je za motrenje i aktivnu kontemplaciju, za grijanje duše i napajanje nebeskom energijom koja dolazi iz božanskoga Srca Isusova, iz srca Jaganjca Božjega. Izravno iz usta Ivana Krstitelja stiže nam sveta definicija u središte naše vjere i u svakoj svetoj misi, s klanjanjem i vapajem, ponavljamo je: Isus je Jaganjac Božji.
Zajedno s Krstiteljem gledamo kako sam Gospodin dolazi k nama. Ivan vidi čovjeka, vidi muža u jedrini ljudske snage, a prepoznaje smjernoga, žrtvenog Jaganjca Božjeg. Ako oholo mislim da dobro poznajem Isusa, poslušat ću danas kako njegov bliski rođak i vjerni preteča dvaput ponavlja: »Nisam ga poznavao«! Pravi je čas! Otvorimo širom oči svoje duše, uključimo svu svoju pamet, da što dublje, što više upoznamo tko to k nama na oltar stiže, skroman, krajnje ponizan – u kruhu i vinu. Jaganjac Božji oduzima grijehe.
Nekoć, u prvo doba Abraham je pokorno prinio Bogu sina svoga, ljubimca svoga Izaka. Majka Ana vjerno ispunja zavjet, svojega željkovanoga, izmoljenoga, predugo iščekivanoga Samuela daje u Božju službu. Kod Samuela je tako očito da ga od utrobe majčine Bog čini svojim! A sada se, evo, Očev Sin posve stavlja u ruke Božje da bude njegov spas – spas Božji – za sve nas do zadnjih granica svijeta.
U noći Pashe blagovali su Božje janje koje je bilo zaklano, kojega je krv bila sveta zaštita, znak Božje milostive poštede. Sačuvani tijelom i krvlju Jaganjca izišli su te iste noći iz kuće ropstva.
I mi danas zahvaljujemo Bogu i s poštovanjem se sjećamo dana kada smo kao Hrvatska država međunarodno priznati i kada je oslobođen Istok naše zemlje od okupacije.
Ivana je Bog poslao krstiti vodom upravo zato da se Isus objavi svome narodu. I kad je Isusa krstio, vidio je Ivan kako na njega Duh Sveti silazi i ostaje.
U dubini Staroga zavjeta Izaija je bio čuo i zapisao Božje riječi: Ti si sluga moj. Ti si spas moj za sve narode do na kraj zemlje. Bijaše to točna slika i najava ono što Otac govori Sinu kod krštenja, a Ivan je svjedok. Duh kojega Ivan promatra gdje u liku goluba s neba silazi i ostaje na Isusu potvrđuje da ga je Bog od majčine utrobe sazdao da bude sav Božji, sav Očev. Znamo, isti je Duh Sveti sišao na Djevicu u Nazaretu.
Već je u Starom Zavjetu kod Izaije jasno. Bogu je stalo do njegova Jakova kojeg je učinio Izraelom. Želi da se svi vrate, da se okupe – to je biblijsko obraćenje. Ali Bogu je stalo i do svih ostalih svjetskih, poganskih naroda. Premalo je da sluga Božji okupi plemena i ostatak izabranoga naroda. Sluga Božji Isus dolazi kao svjetlost narodima kako to starac Šimun precizno prepoznaje.
Apostol piše Korinćanima, ali i svima koje je Bog pozvao, kao što je on sam pozvan. Piše i svima posvećenima u Isusu Kristu na bilo kojem mjestu, posvuda. Krist je Gospodin naš, ali i njihov. I njima je Gospodin – isti, jedan. Ime Mesije, Sina Božjega, zazvano je na sve svete.
Ključan je Ivanov proglas. Božji pashalni Jaganjac tu je zato da odnese grijeh svijeta. Došao je spasiti svoj narod od grijeha njihovih. Zna Ivan iz živoga iskustva: Mnoge su nevolje i teškoće. Težak je naš križ – reći ćemo kao učenici i sljedbenici Isusovi. Ali jedan je jedini pravi problem, a to je grijeh. Osnovno je to znanje koje kao kršćani imamo i ne moramo se nikad više zavaravati.
Zna to Izaija prorok, zna Apostol kad piše Poslanicu. Znao je već Mojsije kad je čuo blaženu objavu. Drugi put pozvan na goru, sluša kako mu Bog otvara svoje srce, otkriva mu dubinu svojega milosrđa. On, Bog, on jedini odnosi cjelinu našega ljudskoga grijeha – svu krivnju koju smo si naprtili, sav bunt i prijestup koji činimo protiv njegova svetog Zakona. Od te objave Mojsije se odmah klanja, a iz lica će mu trajno izbijati svjetlost.
A sad, evo, Ivan vidi i svjedoči.
Sin Božji – Sin Boga živoga, Bog Sin, – koji odnosi grijeh i umjesto grijeha daje milost i mir, donosi rješenje za naše srce i naš odnos prema bližnjima, on jedini donosi pravo rješenje za međunarodnu politiku i financije, za prestanak ratovanja, korupcije i nepotizma, za pošteno upravljanje stvorenim dobrima i za slogu među svim političarima koji pristupaju ovom istom svetom stolu Kristovu.
Zacijelo je to sveta, živa vatra Duha Svetoga kojom Mesija krsti. Gospodin pali u mojoj duši sveti plamen po kojemu točnom znam i vidim da me je Bog pozvao da budem Isusov, da budem svet. Moje grijehe Jaganjac Božji odnosi po svetom sakramentu pomirenja kad se kajem i ispovijedam; u euharistiji hrani me samim sobom.
Izaija je proglašavao Božje riječi. Pavao je, zajedno s bratom Sostenom napisao živu Poslanicu Korinćanima. Ivan je krstio vodom. Što ću ja, evo ovaj tjedan, učiniti da se Isus očituje svom narodu, da još više bude očit u našoj Hrvatskoj, u cijeloj našoj Europi?
Poučeni proroštvom, poput našega Gospodina i Učitelja, mi ne tražimo svoju slavu i glasovitost, cijenu u svijetu, nego mi tražimo slavu u Božjim očima – onim vječnim, neizmjerno dragim i dobrostivim očima Oca nebeskoga, koje od početka stvaranja gledaju i donose, opet i opet, blaženi sud: »Dobro je!« Ne tražimo mi ljudsku, svjetsku moć i pobjedu, nego tražimo kako ćemo se posvema osloniti na Boga, da nam on bude snaga.
15. 1. 2023.
