Značenje i poruka liturgijskih čitanja na 1. korizmenu nedjelju (god. A): Post 2,7-9; 3,1-7; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11
Hvala Bogu! Ovako smo u nedjelju, 26. 2. 2023. razmišljali u okrilju Bazilike – nacionalnoga svetišta Srca Isusova. Korizmeni ljudi, novi ljudi slijede Novoga Adama u četrdeset dana njegova “treninga” za početak javnoga djelovanja, našega za onih 40 dana u kojima će Gospodin poslije svoje muke i smrti brojnim čvrstima dokazima svojima pokazivati da je živ (Dj 1,3), štoviše za 50 dana uskrsne radosti. Precizno Apostol piše: Neposluh i pad staroga čovjeka pobijedit će novi Čovjek. Onda je počela “kraljevati smrt”, a sada dolazi kralj Božjega kraljevstva koji daje život, daje milost na milost, daruje svoje tijelo i krv, žrtvuje sama sebe da mi budemo pravedni. Zato ulazi u pustinju.
Što je danas naša pustinja? O kako je dobro poznamo! Jesu li to Buča i Mariupolj, izmasakrirani gradovi i ljudi u Ukrajini? Govori li pravo naš analitičar: dok Ukrajinci ginu mi u Europi financiramo rat Amerike i Rusije?
Je li naša današnja pustinja onaj užas prejakih i prekobrojnih potresa u Turskoj, Siriji, pa i opet dalje u Tadžikistanu? Tisuće mrtvih, milijuni pogođenih, ruševine, bolest, razorene obitelji!
Je li pustinja u našoj Hrvatskoj kad se voditelji naroda i to oni koji pristupaju istom ovom svetom stolu Gospodnjem, bogohulno i svetogrdno, čineći grijeh koji u nebo vapije, pred očima svih nas bijesno, besplodno obrušavaju jedni na druge nadmudrujući se, umjesto da zajednički prionu na ono što će maloj ali predragocjenoj domovini pomoći i što donosi život? Ne znaju li da su isto, jedno Tijelo Kristovo?
Pustinja je u duši današnjega čovjeka koji trpi prazninu, besmisao, ovisnost, apatiju i letargiju. A u isti čas promiče politiku zbunjivanja tko je dijete, a tko kućni ljubimac; tko je žrtva, tko počinitelj, tko muž, tko žena; tko ljubi, a tko siluje? Pustinja vlada kada pamet i snagu i novac trošimo na krilatice i glupe sitnice, a bitne i životne stvari, koje dobro poznajemo, zanemarujemo.
Stvoreni smo od praha ove zemlje (Post 2,7). U našem su organizmu točno isti oni sastojci koje fizika i kemija prepoznaju u svijetu oko nas. Život – to da mi srce kuca, da mi pamet radi – primam kao Božji dar. Dašak svojega života Bog udahnjuje u mene kako svjedoči Sveto pismo.
Mudri Rabbi iz Nazareta zna da prve stranice Pisma istražuju tko je i odakle je čovjek, odakle smrt, odakle zlo. Sin Božji, u kojemu je od početka ne tek dah života od Boga, nego sam njegov Duh Sveti u božanskoj punini, htio je doći u ovaj naš prah zemaljski. Duh ga vodi u pustinju zato da bude s nama, posred nas; zato da nam pokaže što smo to učinili od Božjega vrta koji je Stvoritelj od početka posadio (Post 2,8) i nama povjerio da ga njegujemo i štitimo (Post 2,15). Vrt, znamo, može nažalost postati pustinja.
Četrdeset dana Isus je u postu jer tako podsjeća na četrdeset dana potopnoga pljuska u Noino doba (Post 7,12); podsjeća na ponovljeni, drugi Mojsijev boravak na Božjoj gori (Izl 34,28) kad je primio novu objavu svetoga imena Jahve, objavu božanskoga milosrđa (34,6), i obnovljene ploče Saveza; sjedinjuje se Isus s prorokom Ilijom koji je u snazi prethodnoga obroka četrdeset dana i četrdeset noći hodio do iste gore Horeba (1 Kr 19,8); nasljeduje Isus četrdeset dana Ezekielove pokore za dom Judin (Ez 4,6). Sin Božji čovjekom je postao, sažimlje biblijsku povijest. Međutim, i drevna ajurveda iz indijske pramudrosti poznaje baš 40 dana posta. Isus tako pokazuje da je u tu našu pravu i cjelovitu ljudsku stvarnost došao. I kad je prošla njegova četrdesetdnevnica, kad je završila njegova korizma, javlja se tako normalna glad čovjekova (Mt 4,2). Sad je čovjek najslabiji, dolaze napasti. Gospodin prihvaća i poznaje naš put.
Gospodin Isus pušta da ga upravo Duh vodi na kušnju (Mt 4,1) zato da nam pokaže dokle želi ići u svom utjelovljenju, u svom poniženju. Za razliku od susreta sa zmijom tamo na početku – prikriveno, posredno (Post 3,1); za razliku od Joba koji ni ne zna što se to u nebeskom svijetu iznad njega zbiva pa ne prepoznaje sotonsku ruku koja ga napada (Job 1,12; 2,6); za razliku od proroka Zaharije koji u viđenju promatra gleda kako se Sotona postavlja za tužitelja velikom svećeniku Jošui (Zah 3,1); za razliku od Staroga zavjeta, Isus će se kao čovjek neposredno, bez prikrivanja, neuvijeno suočiti s đavlom.
I upotrijebit će iskonsku ljudsku moć od Boga čovjeku povjerenu: Nazvat će ga pravim imenom (Mt 4,10 usp. Post 2,19), prepoznati istinu koja oslobađa (Iv 8,32). I paklenski će huškač odstupiti.
Stari čovjek nije dobro čuvao vrt pa se zmija, koja se uvija i izvija i uvijek nastoji izmigoljiti, uspjela uvući. Otac laži bio se sakrio u lik stare zmije – zmije koja, baš kao u basni, govori. On laže kad tako uspješno sugerira da Bog sve zabranjuje (Post 3,1). Proglašava da je Bog lažac (“zna Bog” Post 3,5), a Bog je samo pred čovjekov razbor stavio upozorenje da se treba čuvati onoga što je opasno po život (usp. Post 2,17) – dobro to razumijemo. Laže kad izravno izokreće Božju riječ i govori: »Ne, nećete umrijeti« (Post 3,4 usp. 2,17). Laže kad tvrdi da Bog spoznaje zlo (Post 3,5) jer sve do sada, i to sedam puta, Bog je gledao i vidio dobro (Post 1,4.10.12.18.21.25.31). I na kraju je ustanovio da je sve njegovo djelo dobro – jako dobro (Post 1,31).
Radostan projekt ljudskoga zajedništva, zacrtan u zanosnim proglasima: »Ti si moja« (Post 2,23), »njih dvoje bit će jedno« (2,24) žalosno se razvija. Muž je doduše nekako uza svoju ženu, ali je pasivno ostavlja posve samu u opasnom, delikatnom razgovoru sa zmijom, a nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,17
U svom božanskom zajedništvu Stvoritelj je od početka bio naumio i sama sebe potaknuo: »Načinimo čovjeka!« (Post 1,26). I »stvorio ih je« – bilježi Pismo odmah u množini, za zajedništvo (1,27). Ali eto, u čemu su zajedno: zajedno blaguju plod koji je opasan po život (Post 3,6). Zajedno su kad im se, gle, zaista otvaraju oči, ali zato da prepoznaju svoju zajedničku golotinju, izloženost, potrebu za zaštitom (Post 3,7). O strahote – nema ni jedne riječi koju jedno drugome upućuju! Među njima vlada ledena šutnja. Koji je rezultat? Počinje potreba ljudskoga skrivanja pred Bogom.
U Novom zavjetu, novi Adam Isus Krist, vječna Riječ, poznaje moć Svetoga pisma. Njime se brani i to uspješno Dovoljna je rečenica Pisma i napasnik mora prijeći na neku novu zamku. Prva je napast svladana.
Sin Božji prepoznaje kako zavodnik promašeno i ludo, svetogrdno zlorabi Pismo koje govori o božanskoj zaštiti u čovjekovu hodu po zemlji, na našem životnom putu (Post 4,6). Anđeli doista poslije pristupaju i poslužuju Isusa (Mt 4,11). Ali psalam ne govori ni o kakvu skakanju s vrha zgrade ni o čovjekovu letenju po zrakuk.
Pakleni mračni anđeo baca svoje strjelice i napastuje. Najprije je htio zapovjediti Isusu što da govori, staviti mu svoje riječi u usta (“Reci!” Mt 4,3). Potom ga je htio natjerati da samoubilački baci s Hrama (“Baci se!” Mt 4,6). I dalje, još jednom pokušava. Ali koliko god visoka bila gora (Mt 4,8), neće se s nje moći vidjeti sva kraljevstva na kugli zemaljskoj. I to ostaje tek njegov lažni privid i virtualna stvarnost, kao i naši suvremeni mediji i internet kad nam stvaraju osjećaj da nam je cijeli svijet ovdje i sada dostupan, i da vidimo gdje i kako stvari stoje, a zapravo primamo upravo ono što nam neki računalni algoritam pruža.
Isus zna komu se klanja i na koga primjenjuje svoj vrhunski ljudski potencijal da štuje Boga. Zna komu je svoj život povjerio: Sin Ocu, dijete roditelju. Zato može s punim autoritetom presudno progovoriti (“Odlazi, Sotono!” Mt 4,10). To sad više nije riječ Pisma, nije citat, nego je njegova osobna živa riječ, koja pobjeđuje. To je on sam.
26. 2. 2023.
