30. nedjelja (godina C): Sir 35,12-14.16-18; 2 Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14
Novo, uređeno izdanje, posvećeno svim molitvenim članovima, prijateljima i dobročiniteljima Zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević u Palmotićevoj 31 u Zagrebu.
Skroman prinos s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranog Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenog s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za još dublje razumijevanje i primjenu Evanđelja, za čitanje i slušanje:
Nakon što nas je na primjeru jedne udovice poučio kako treba ustrajno, u svako doba moliti i ne odustati (Lk 18,1-8), sada nas u slici farizeja i carinika u Hramu Gospodin poučava s kakvim srcem treba moliti. S kojim stavom vrijedi doći pred lice Svevišnjega, kako pristupiti Bogu? Isus pokazuje put koji vodi do onoga pravoga, svetoga uzvišenja koje Bog daje, za kojim po naravi čeznemo i koje odgovara pra-zapovijedi da rastemo do pune veličine (usp. Post 1,28). Nije čudo da u Evanđelju po Luki Gospodin dvaput upozorava kako Bog uzvisuje svakoga koji se ponizuje, Bog uzdiže: u pouci o posljednjem mjestu na svadbenoj gozbi (Lk 14,11) i ovdje (18,14).
Hoću li se poput farizeja s hodočašća u Dom Božji, vratiti u svoj dom, a da ne primim Božje spasenje, Božju pravednost i oproštenje grijeha? Ili ću s ražaljenim srcem usrdno uzdići molbu do oblaka, ponizno moliti tako da moj vapaj prodre kroz oblake. Zaista, nije li carinik u Hramu živa slika onoga što mudri Sirah zbori? Carinik »nema mira dok njegova molitva ne dođe do Boga« (Sir 35,17), »ne popušta dok ga Svevišnje ne pogleda« (35,18). Poput Pavla apostola sebe prinosi za žrtvu (2 Tim 4,6) u usrdnoj, smjernoj molitvi koju izlijeva pred Bogom. Traži onu pravednost koju Bog daje (4,8).
Farizej gleda na sebe. Došao je sebe Bogu pokazati, usmjeren je na samoga sebe. Carinik je naprotiv sav usmjeren na Božju dobrotu i milost. Na Boga gleda. Za carinika Hram je Dom Božji i Bog mu je u središtu. Razumijemo da je Levi na Isusov poziv ostavio svoju carinarnicu i pošao za njim (Lk 5,28). Zakej, nadcarinik, spremno će primiti spasenje i započeti novi život kao pravi sin Abrahamov (Lk 19,9).
Farizej se moli za sebe, takoreći sebi govori (grč. πρὸς ἑαυτὸν Lk 18,9). Sebe stavlja u prvi plan, izdiže se. Kao što je u početku Adam optužio Evu, tako farizej čak i u svojoj molitvi ističe krivnju carinika. A carinik nasuprot tome priznaje svoj grijeh, svoj preveliki grijeh, i sav se podlaže Bogu od kojega traži smilovanje, očišćenje, pomirenje. U središtu Kristove prispodobe vapaj je kojim carinik moli: »milostiv budi!« jer ga izriče riječju koja ne označava samo redovito milosrđe (σπλαγγίζομαι) i smilovanje (ἔλεος), nego ono pomirenje koje nam Isus svojom žrtvom donosi (glagol ἱλάσκομαι od ἱλασμός Iv 2,2; 4,10 – pomirnica). Carinik računa na Gospodina da će stajati uza nj, da će ga on krijepiti (usp. 2 Tim 4,17).
Učitelj Isus svoju božansku dobrotu i dobrohotnu prodornu pedagogiju primjenjuje tako da ovu pouku upućuje upravo onima koji su samouvjereno sebe držali pravednicima, a druge su ponižavali i prezirali (Lk 18,9). Isus ih zove na temeljni popravak, ne odustaje od njih nego im nudi dijalog. Riječima sv. Pavla: želi ih izbaviti iz ralja lavljih (2 Tim 4,17), od izopačenoga, svetogrdnoga stava pred Bogom koji Hram pretvara u mjesto oholosti i štovanja samoga sebe. Uspjeh Kristov s farizejima vidjet će se i kod Nikodema koji već u početku u noćnom razgovoru dolazi k Isusu, da bi se onda pobrinuo za pokop Raspetoga kad su ga svi apostoli napustili. A posebice nam je poznat primjer Savla koji u susretu s uskrslim Isusom započinje dobar boj i postaje Pavao koji će sve do kraja vjeru sačuvati, trku završiti (usp. 2 Tim 4,7).
Štoviše Isusov primjer farizeja, primjer koji je loš, i te kako svijetli i privlači jer farizej nije pohlepan kradljivac, poštuje pravdu, čuva brak (Lk 4,11). Revan je vjernik koji čak dvaput tjedno posti, širokogrudno daje propisane darove za Božju službu (Lk 4,12). Još više nas zadivljuje kad svoju molitvu započinje sa: »Zahvaljujem ti« (εὐχαριστῶ Lk 18,9). Izriče riječ koja će označiti Euharistiju – središte i vrhunac našega kršćanskoga života. I farizej, kao i carinik, izravno Bogu upravlja svoju molitvu (»Bože« θεός Lk 18,11.13).
Farizejev je problem što samoga sebe uzvisuje, uzdiže se vlastitim silama i to mu ništa ne vrijedi, osuđen je na neuspjeh, jer za to od Boga dobiva poniženje. Prilazi s onim starozavjetnim stavom: »Iskušaj me Bože!« (Ps 139,23), pogledaj kako sam dobar, jak i velik. A carinik prema novozavjetnoj Isusovoj pouci ne želi da ga Bog stavlja na kušnju. Mi molimo: »ne uvedi nas u napast!«, nemoj nas stavljati na ispit jer znaš kako smo slabi, da smo grješnici. Carinik ide za primjerom Majke Marije i ponizno priznaje svoju neznatnost (ταπείνωσις Lk 1,48, 2x ταπεινόω Lk 8,14). Zato ostaje ne samo kao uzor u Evanđelju nego nam je postao pravi učitelj. Bog ga je uzdigao i uzvisio (Lk 8,14). Kad god naime molimo Ispovijedam se, njega slijedimo, udaramo se u prsa, priznajemo svoj grijeh i tražimo da nam Bog podari plod svete žrtve pomirnice. Tako dolazimo do onoga pravoga uzvišenja za kojim žudimo, do one duhovne visine na koju nas sam Bog uzdiže.
23. listopada 2022.
