Kategorije
Duhovnost

Blago nama!

Kada se osjećamo siromašno i jadno, Isus upravlja pogled na nas i govori: »Blago siromasima duhom!« (Mt 5,3).

Blago svetima koji su mirotvorci – koji su stvarali mir! Poslušali su zov: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48).

S blaženstvima se prisjećamo sviju svetih koji primiše veliku plaću na nebesima. Nakon Blaženstava, toga uvodnog dijela Govora na gori, Gospodin se obraća svojim slušateljima koji pred njim stoje. »Blago vama!« kazuje. I izgovara sretan nalog: »Radujte se i kličite!« (Mt 5,12). Upravo te dvije riječi – radost i klicanje – tumače blaženo stanje. Na blagdan Svih svetih radosno slavimo nebesku crkvu i kličemo joj.

Tko su oni ljudi kojima je Isus u ono vrijeme upravio svoju riječ? Evanđelist Matej piše o tome. Petar i Andrija bijahu pošli za Isusom, a tako i Jakov s Ivanom (Mt 4,18–22). Napokon je, odmah u idućemu prizoru, silan svijet počeo slijediti Isusa (Mt 4,25). I evo ih! Bezbrojno mnoštvo koje Isus vidi pred sobom – iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Jednom sam uoči blagdana Svih svetih pohodio tirolsku katedralu sv. Jakova u Innsbrucku. Ondje bijaše najava kod koje sam se razveselio vidjevši poznata lica. Gdje je stajao natpis »Svi sveti«, ondje bijahu među inima na slici: sv. Franjo, Mala Terezija, Margareta Marija Alacocque i naš Leopold Mandić. Blagdan Svih svetih ne stavlja nam pred oči neko nepoznato, daleko mnoštvo neznanaca, nego naše sestre i braću koji su hodili putem Isusovim.

Mnoštvo slušatelja koji su čuli blaženstva također ne bijaše neko bezimeno mnoštvo, nego oni koji su mogli otkriti vlastiti identitet u Isusovim riječima. Neki su zasigurno odmah prepoznali: »Pa to smo mi!« kada su začuli riječ o ožalošćenima i progonjenima. Mi smo oni koji su gladni i žedni pravednosti!

Blaženstva vrijede za sve. Njihova nam je tajna iz Evanđelja poznata. Čista su srca oni koje je Isus oslobodio od nečistih duhova. Mirotvorci su poput uskrsloga Gospodina koji dolazi i govori: »Mir vama!« Milosrdni duboko suosjećaju. Prožeti su onom Božjom sućuti koja je opisana po Proroku: »Sve kad bi i majka zaboravila svoje maleno dijete, tebe ja zaboraviti neću« (Iz 49,15).

Mt 5,1–12a
Svi sveti, 1. studenoga
4. nedjelja u liturgijskoj godini A

Kategorije
Duhovnost

Bijela nedjelja

Evanđelja svjedoče kako su učenici nakon Isusove smrti živjeli u strahu od Židova. Silan je lom nastao u apostolima. Možemo ih do kraja razumjeti. Veliki i dobri učitelj pokazao im je da je moćniji od prirodnih sila kada je primjerice stišao oluju na moru. Jasno je dao do znanja da je jači od bolesti: liječi Petrovu punicu, gubavce, gluhe, slijepe… Glad velikoga mnoštva za njega nije problem. Napokon, sa svim autoritetom pokazuje da od zloduha oslobađa zarobljene duše i da raskida spone grijeha. Njih je izabrao da budu s njim. A onda ga odjednom nema! Kao razbojnika uhitili su ga, ponižen je do kraja, izbičevan, sramotno ubijen. Učenici se zatvaraju, pritisnuti vjerojatno i stoga što nisu bili vjerni do kraja, nego su pobjegli, ostavili su Učitelja kada mu je bilo najteže i kada je od njih tražio da bdiju s njime. U strahu su za vlastiti život.

Iznenađenje

Ali, gle iznenađenja! Neočekivano, Isus dolazi među učenike, premda su vrata bila zatvorena. I na dan Uskrsa i osam dana kasnije Isusu više nije potrebno da se vrata otvaraju. U proslavljenomu tijelu, koje su odabrani već smjeli vidjeti na Gori preobraženja, Isus nadilazi okvir prostora i vremena. Kao što je izišao iz groba, tako može ući u prostoriju gdje su se učenici bili zatvorili.

Autoritet i snaga njegove osobe vidljivi su i u njegovu pozdravu. U vrtu na Maslinskoj gori Gospodin je i drugi put morao kazati da je on Isus kojega traže. Na vazmeni je dan također potrebno ponavljanje. Dvaput Isus izgovara svoj pozdrav: »Mir vama!« (Iv 20,19.21). Dobro da učenici nisu kod prvoga oslovljavanja popadali na tlo kao ljudi u Maslinskome vrtu (Iv 18,6). Doživljaj je tako snažan, radost tako velika! Evanđelje opisuje i apostoli sami svojim riječima potvrđuju silnu stvar: vidjeli su Gospodina (Iv 20,20.25). To svjedoči o pravomu susretu s Bogom. Kada stoji pred uskrslim Kristom, čovjek se nalazi pred živim Bogom.

Tješitelj

Uskrsli je Učitelj dobri pastir – dolazi ohrabriti svoje. Utvrđuje njihovu vjeru i daje im Duha Svetoga. Isusovo uskrsnuće nije tek puko veselje ili smireno promatranje uskrsloga Krista. Isusovo uskrsnuće jest poslanje. Kao što je Otac poslao Isusa, tako on šalje učenike (Iv 20,21). Njegovo poslanje oni poznaju. Što je on činio, sada oni moraju nastaviti.

Na Duhove zbit će javni događaj i svi će ih razumjeti. Prema Ivanovu Evanđelju, Učitelj već na dan Uskrsa daje Duha Svetoga. Tako se potvrđuje prisutnost Presvetoga Trojstva u otajstvu uskrsnuća. Otac je uzvisio Isusa, Sina, a Sin svojim dahom daje Duha (Iv 20,22). Duh je tu radi oproštenja grijeha, kako sam Gospodin naznačuje dajući im vlast. Petar je triput zatajio Isusa, a svi su se razbježali. Apostoli znaju svoju slabost i grijeh i zato mogu biti nositelji Božjega oproštenja. Duh je tu radi toga da razumiju Pisma. Prema svjedočenju Lukina Evanđelja, upravo tumačenjem Pisma shvatit će tajnu uskrsloga Krista. Isus im otvara pamet da razumiju Pisma i tumači im što sve ondje ima o njemu.

Nevjerni Toma

Premda je bio apostol i svjedok mnogih Isusovih čuda, Toma ne vjeruje na riječ ostalih. Kada, međutim, apostoli svojemu drugu Tomi govore: »Vidjeli smo Gospodina«, onda izjavljuju nešto veliko i važno. Slično je pred više stoljeća prorok Izaija istim riječima zapisao silno viđenje o Bogu koje je imao u hramu: »Vidio sam Gospodina« (Iz 6,1). Zapravo se ne čudimo što Toma izriče svoju čežnju za sigurnom spoznajem i opipljivim iskustvom.

Isusova je pedagogija ustrajna i čudesna. Premda hvali one koji ne vide, a vjeruju, Tomi izlazi ususret upravo u njegovoj želji i potrebi da vidi i da opipa. Poznaje i odgovara izravno na njegov uvjet koji je Toma postavio. Vlastitom rukom Toma smije dodirnuti rane Otkupiteljeve. Pred Tomom Gospodin proglašava novo blaženstvo koje se odnosi na vjernike tijekom vjekova.

Sumnja kao dokaz

Upravo se Tomina nevjera, ali i nevjera ostalih apostola, može promatrati kao jedan od dokaza za povijesnu istinitost Kristova uskrsnuća. Dvojica koji se vraćaju u svoj Emaus kreću na put kada su već žene javile da su vidjele Uskrsloga. Zbunjeni su i ne vjeruju. Prema Markovu Evanđelju, apostoli nisu povjerovali Mariji Magdaleni da je Isus živ i da ga je vidjela (Mk 16,11). Prema Lukinu Evanđelju, mislili su da je ono što žene pričaju pusta tlapnja, a kod Mateja među apostolima neki sumnjaju sve do časa kada im Isus u Galileji daje sveopće poslanje (Lk 24,11; Mt 28,17). Upravo takvim naglascima Sveto pismo pokazuje svoj oprez i realističnost kada se radi o uskrsnuću. Kao i inače u Bibliji, traže se živa provjera i iskustvo, tek onda čovjek može biti svjedok.

U opisu Tomina susreta s Isusom u središtu stoji Isusov probodeni bok. Toma se može vlastoručno uvjeriti kako uskrsnulo srce ponovno kuca.

Vjerovati – danas

Kako je nama s velike povijesne udaljenosti vjerovati u uskrsnuće? U sličnoj smo situaciji. Što više upoznamo cjelinu Isusova života i naučavanja, sposobniji smo približiti se tajni njegova uskrsnuća. Kada uđemo u tajnu Svetoga pisma, postajemo sposobni razumjeti o čemu je riječ. Apostoli, kada prvi put dolaze do praznoga groba, još nisu upoznali Pisma (Iv 20,9). Poslije će im biti normalna stvar propovijedati o uskrslomu Isusu. Sva ljudska čežnja za zagrobnim životom i slutnja o vječnosti u Isusu Spasitelju dobiva sliku i potvrdu. Onomu što prepoznajemo u Isusu smijemo se s razlogom i utemeljeno nadati za same sebe.

Sveti Pavao, kojemu zahvaljujemo prvi pisani izvještaj o uskrsnuću, obratio se, korjenito. Ali ipak jasno kaže da teži prema naprijed. On tek pokušava biti zajedno s Isusom u njegovim patnjama, kako bi onda dosegao snagu njegova uskrsnuća (Fil 3,10). Tako je i s nama danas. Uđemo li u tajnu križa, jasnije nam je Isusovo uskrsnuće.

Iv 20,19–31

Kategorije
Duhovnost

Apostolsko pravilo

Poznati početak desetoga poglavlja u Matejevu Evanđelju opisuje kako Učitelj Isus šalje dvanaestoricu apostola. Upućuje ih da ne idu k poganima, nego k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Dok hode, neka naviještaju da se približilo kraljevstvo nebesko (Mt 10,5–7).

Crkva se okuplja pred Božjim oltarom da čuje njegovu riječ. Otvaramo svoju dušu i vapimo za Onim koji nam može dati pravu utjehu. O, kako se lako ljudska duša jadom ispuni! I kako brzo posežemo za prvom utjehom koja nam se nudi! Često nam se dogodi da se tako zatvorimo u začarani, đavolski krug. Tko naime svoju gorčinu i unutarnji jad na krivome mjestu pokušava izliječiti i od njega se osloboditi, samo povećava breme koje mora nositi.

Hošea, starozavjetni prorok, opisuje kako je Izraelsko sjeverno kraljevstvo – koje je od početka bilo u sastavu onoga od Boga izabranoga naroda – otpalo. Bijahu njegov daleko veći dio, deset od ukupno dvanaest plemena, a onda su se odijelili. Ali ne nekakvim otvorenim odlaskom, ne nekim pokušajem da vlastitim snagama izgrade nov svijet, nego su se iznevjerili Božjoj vjernosti. Na prvi pogled čovjek bi štoviše mogao pomisliti kako bijahu uznapredovali u pobožnosti. Jer, evo, okolnosti im dopuštahu te su zbog svojega bogatstva imali prilike dobro živjeti. I množili su, bilježi prorok, svoje oltare (Hoš 10,1). Štovali su svoje bogove. Tu počinje nevolja: kada čovjek svoju dubinsku čežnju poklanja nekomu idolu, kada unutarnje nezadovoljstvo koje mu donosi i najobičniji redoviti život rješava pred pogrješnim likom koji je sam proizveo. Svoje životno pitanje ne rješava pred Bogom, ne pred istinom, nego pred laži.

Lako je, pa i ugodno naviještati utjehu koja s neba dolazi. Lijepo je i zanosno slušati o Isusu koji proglašava radosnu vijest o ljubavi Božjoj. Daleko je zahtjevnije i posve neugodno upozoravati kako životna nesreća i pojedinca, a tako i čitavih zajednica i naroda, doslovno može ovisiti o vlastitim grijesima. Svojim načinom života izgrađujemo svoju budućnost. Nije dosta dičiti se raznim svetinjama. Nije dosta ispuniti vlastitu kuću svetim slikama, uspomenama s brojnih hodočašća i oduševljavati se za nekakvu pseudo-religiju koja nikada ne upozna osnovnu Božju ljubav. Čak ni izvršavanje naših vjerničkih običaja i propisa nije ono najvažnije.

Sve to može ostati tek površinom ispod koje ćemo pronaći opaki grijeh bremenit životnom nesrećom, duhovnom neuspjelošću i nezadovoljstvom ili pak grčevitim fanatizmom. Svi ti gorki plodovi probijaju granice duše, ulaze u tijelo te se očituju i kao bolest. Takav put ne vodi u konačnici k dobru i vječnoj sreći, nego moramo doslovno misliti na vječni promašaj, na trajnu propast. Upozorenje o tome ozbiljna je zadaća koju prorok prima iz Božjih usta da bi pokazao kako Bog traži nešto drugo. Tko, tražeći Boga, sije pravednost, požet će ljubav (Hoš 10,12).

Evanđelje izvješćuje kako Isus poziva one koje je odabrao. Kako li je to zazvučalo u ušima odabranika kada su čuli da ih njihov Gospodin i Učitelj poziva imenom? »Petre, dođi ovamo! Ivane, Jakove, dođite! Juda, dođi i ti!« (usp. Mt 10,2–4). Raznoliko se društvo okupilo pred Gospodinom. On ih sve prima. Čini novu zajednicu. Nažalost, i među ovim najodabranijima postoji jedan koji je simbol čovjekova izgrađivanja nesretne budućnosti: »Juda, koji ga izda« (Mt 10,4). Izdaja se ne zbiva zato što bi ga Isus odbacivao ni zato što bi Spasitelj pred njim zatvorio svoje božansko srce. Bog poštuje ljudsku slobodu. Bog poštuje odluku koju čovjek donosi. Naša životna sreća ili životna nesreća ovisi o tome postoji li u nama zdravo i sveto strahopoštovanje prema Bogu. Prorok je Hošea davno već upozoravao da narod koji zaboravlja na strah Božji bezglavo luta, nema svojega kralja, nema vodstva (Hoš 10,3).

Isus započinje iznova. Negdje u početku knjižice Duhovnih vježba velikoga učitelja zapadne duhovnosti, sv. Ignacija Lojolskoga, stoji izjava koja govori o nečemu bliskom i iz iskustva poznatom. Piše on lapidarno da se ljubav sastoji u tome da ljubitelj svojemu ljubljenom daje od onoga što ima i što može. Kada Isus oko sebe okuplja apostole, povjerava im zadaću i daje im moć da ljude oslobađaju od zloduha (Mt 10,1). Poznata nam je ta zadaća, ali danas uočimo ono najljepše i najsvetije! U tomu se povjeravanju vlasti skriva čin ljubavi. Isus daje od onoga što ima i što sam može. Ta svjedoci smo kako često evanđelja izvješćuju da je upravo sam božanski Spasitelj toliko puta oslobodio od zloduha, izliječio od mnogih bolesti!

Svi ovi apostoli imaju svoje ime. Imaju svoju vlastitu bit i svoju ljudsku narav, a evo, po Kristovu pozivu primaju nešto novo. Isus im daje od svojega. Postaju ljudi na nov način jer primaju jedan dio, svoj dio od presvetoga imena Božjega Sina koje znači Bog spasava. Zahtjev koji se pred njih postavlja jest zahtjev samoga Isusova života. Kao što je Isus Krist poslan od Oca nebeskoga, tako i on šalje. Ne okuplja on svoje apostole u neki klub za proučavanje ili zabavu, nego ih šalje da idu. Šalje ih da pronose vijest i da liječe svako bolesno stanje u narodu (Mt 10,1.7).

Već je starozavjetni prorok Hošea naviještao da će Gospodin doći i da će dati dažd – dat će novi život (Hoš 10,12). Ista blizina Božja koju on naviješta sadržaj je i i novozavjetne Isusove zapovijedi kada daje nalog svojim apostolima da idu i propovijedaju: »Približilo se kraljevstvo Božje« (Mt 10,7)! No žalosna razlika između ljudi koji grade svoju duhovnu uspjelost i onih koji su se odlučili za propast ni ovdje se ne dokida. S jedne strane, naime, Gospodin daje naputak dvanaestorici da valja poći među izgubljene ovce doma Izraelova (Mt 10,6). Šalje ih među izgubljene da budu dobri pastiri. Na poseban se način brine za one koji mu pripadaju. S druge strane, kao da odvaja od njih one koji su krenuli drugom životnom stazom. »Ne idite k poganima«, veli (Mt 10,5). Poganin je onaj koji svjesno kaže pravomu i živomu Bogu »Ne!« i to je početak nesreće.

Molimo danas za one iz one iz naše sredine koje Gospodin poziva. Uvijek je bilo u Crkvi ljudi koji su veoma ozbiljno uzeli k srcu baš ovaj izvještaj iz Evanđelja. Sv. Franjo, osnivajući svoju redovničku zajednicu, upravo u ovomu odlomku iz Evanđelja vidi temeljno pravilo. U njemu je opisan život zajednice Bogu posvećenih, koji su pozvani i koji su pošli za Spasiteljem, onih koji su pozvani i poslani. Kako ćemo mi podržati ljude koji imaju duhovno zvanje i koji se do kraja žele posvetiti Bogu u nekoj crkvenoj službi? Ponajprije s pobožnošću i pouzdanjem molimo da nam Gospodin pošalje onih pastira koji su nam tako potrebni.

Hoš 10,1–3.7–8.12; Mt 10,5–7
srijeda 14. tjedna (II.)

p. Niko Bilić SJ