Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Smokva u vinogradu (Lk 13,1-9)

3. korizmena nedjelja (god. C): Izl 3,1-8a.13-15; 1 Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Iz prošloga doba u novom ruhu. U godini sv. Ignacija (https://www.ignacije.hr), o 500. obljetnici njegova obraćenja, u kojoj molimo osobitu milost da mognemo VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, mrvica s Gospodareva stola na našemu Fakultetu filozofije i religijskih znanosti (https://www.ffrz.unizg.hr) i Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana (http://www.fitdi.hr) #outreach za okrjepu duši, za predah i prikupljanje snaga, za čitanje i slušanje.

Spokoj i blagoslov koji Bog dariva nitko drugi nije vlastan dati. Osobit je osjećaj vjernikâ koji pristupaju svetomu oltaru i ondje promatraju veličanstven duhovni prizor: Krist Gospodin je trs, a mi loze. Otac, blagoslovljeni vinogradar, čisti svaku lozu koja rod donosi da bude još plodnija (usp. Iv 15,2). Kada se raskajano, ponizno srce nađe pred vatrom Božjega milosrđa, Bog može progovoriti. Vjerna duša moli ga da joj podari ono za čim toliko čezne, moli ga da je oslobodi i očisti od grijeha koji je opterećuje.

Jedan dobar pastir i drugi marljiv vinogradar s ljubavlju i pažnjom njeguju povjerena im dobra. Mojsije se brine za ovce, opisuje Knjiga Izlaska, a Lukino Evanđelje nam stavlja pred oči vinogradara koji pregledava loze, obrezuje ih i povezuje, čupa korov i okopava vinograd (usp. Lk 13,8). Oko je budno, srce na straži. Gospodar može doći i reći svoju riječ. Bog može poslati svojega glasnika da pozove Mojsija na velika djela (Izl 3,2).

Gospodar, strpljiv, ali revan i zahtjevan, dolazi po plodove. Došao je prve godine, tražio, gledao gore, pregledavao krošnju, pretraživao grane. Zacijelo je bacio pogled i dolje, svud uokolo na zemlju, ne bi li barem nešto našao. Na kraju bi uzdahnuo i s nadom pomislio: »Bit će već… Iduće sezone.« I evo, drugo ljeto dođe. Gospodar i opet došao u svoj vinograd, traži, ali ništa ne nalazi. Nema plodova, nema dobiti. Pa i kada je još jedna, treća, godina minula, urod nikakav. Nema prinosa (Lk 13,7). Apostol Petar jednom, kada je zajedno s ostalima ribario na Genezaretskomu moru, žalostan i iscrpljen u jutarnjemu svjetlu ustanovit će: »Cijelu noć smo lovili, ali nismo ulovili ništa« (Lk 5,5; usp. Iv 21,3.5).

Gospodin je pratio sudbinu Izraela u stranomu ropstvu. I s tugom je morao pronaći samo gorke plodove: nevolju naroda svojega, tužbu na njegove tlačitelje, muke pod krutim šakama faraonskim (Izl 3,7). Ali dovoljna je jedna riječ – Božja riječ – i nova se nada rađa: »Moj narod«, »to je moj narod«, kaže Gospodin. U pritiješnjenim sužnjima na rubu društva Bog prepoznaje svoje, one koji njemu pripadaju. Dovoljna je jedna riječ vinogradara i gospodar će pokloniti nov život besplodnu stablu (Lk 13,8). Na usta evanđeoskoga vinogradara progovara Srce Sina Božjega: »Poštedi! Daruj priliku! Ja ću se zauzeti.« Svi vi koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Čudesna je vatra Božjega oproštenja. Kada zahvati dušu, ne će je spaliti, nego pročistiti. Pokornički je duh sav u plamenu, a ipak ne izgara (usp. Izl 3,2).

Mojsije smije pred Bogom otvoreno iznijeti svoj prigovor i izreći svoju teškoću. Tko je Bog i kako mu je ime? Mojsije traži potvrdu neba za svoje poslanje. I na dar dobiva objavu Božjega imena. Gospodin otvara svoje srce i dopušta mu pogled na njegovu bit. Želimo li ovim svijetom kročiti u ime Božje, moramo se ponajprije s njime zbližiti. Bog prima Mojsija u veliku blizinu, otkriva mu svoj identitet: »Ja sam Bog tvoga oca!« (Izl 3,6). Naš Bog nije bezimen i nepoznat Bog. Božji »ja jesam« jest onaj koji šalje (usp. Izl 3,14). Gospodin – to mu je ime dovijeka, tako će ga zvati iz naraštaja u naraštaj. Pravo je Božje ime ono koje donosi plodove budućnosti.

Na treću korizmenu nedjelju, dok se čitaju odlomci iz Pisma o Mojsijevu zvanju i onaj o smokvi u vinogradu, osjećamo kako Gospodin treći put dolazi i pita nas za plodove korizme. A i mi sami, kao gospodari skrivena vrta naše duše, tražimo spasonosan plod pokore, Božje oslobođenje od ropstva grijehu. Korizma je vrijeme utjehe i olakšanja kada nam valja ostaviti se i odreći grijeha koji na pragu vreba da nas razori i proždre. Ako, nesretni, vidimo da nismo ni korak napredovali, danas nam Gospodin daje novu priliku. Zamolimo Tješitelja Duha da nam dođe u pomoć kao sveti njegovatelj. Neka okopa voćku i blagoslovnom kišom natopi zemlju, neka je očisti, obreže i svojim suncem obasja! Neka se duša vjernika nahrani tijelom Gospodnjim pa će imati snage i donijet će urod.

Bog je poveo svoj narod u obećanu zemlju, tako i nas čeka Kristova Pasha. Vazam Krista Gospodina – to je dobra i prostrana zemlja koju nam Bog sprema. Kristovo uskrsnuće sveto je tlo koje Bog svojemu narodu, svojoj Crkvi, daje u baštinu.

2. izd. 20. 3. 2022.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jedan vođa naš (Mt 23,1-12)

U godini sv. Ignacija (https://www.ignacije.hr), o 500. godišnjici njegova obraćenja, u kojoj molimo od Boga posebnu milost da možemo VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, nova mala premijera s našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu (https://www.ffrz.unizg.hr) i s Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu (https://www.ftidi.hr) #outreach. Za dublje razumijevanje evanđeoskoga teksta, za jaču korizmu, za okrjepu duši.

Ako osjećamo u sebi naravnu želju da budemo prvi (usp. “pročelja”, “prva sjedala” Mt 23,6), evo prigode da se još jednom pridružimo jedinomu Učitelju našem, Isusu. Tko s njime trpi, s njim je i proslavljen. Ako od naravi vruće želimo pokazati se i biti viđeni (usp. “zato da ljudi vide” Mt 23,5), evo divne prilike! Zaustavit ću se, smiriti srce uznemireno pred jednim Ocem našim, onim na nebesima (Mt 23,9). On će s ljubavlju promotriti, on jedini s punim će priznanjem pogledati i prihvatiti tko sam i što sam.

Dok se čitaju ozbiljne Kristove riječi Mt 23,1-12 o pismoznancima i farizejima koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu, tumač Pisma ne treba govoriti drugima, nego samomu sebi. U onome koji je po svojoj struci pismoznanac, zadužen za proučavanje i prenošenje zapisane Božje pouke za život i Kristove radosne vijesti o Bogu ljubavi, posebno će odjeknuti evanđeoska upozorenja o onima koji vežu i ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ne žele ni prstom ga pokrenuti (Mt 23,4). Krist Isus, dubinski poznavatelj čovjeka želi nas spasiti od kobnog rascijepa između riječi i djela, između onoga što govorimo i onoga što činimo. Ta bolesna duhovna šizofrenija nužno vodi u propast.

Isus je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,24) pa mu je znana naša iskonska sklonost da “pravimo teatar” – na to upućuje evanđeoski tekst kad piše da pismoznanci i farizeji čine svoja djela zato “da ih ljudi vide” (θεαθῆναι Mt 23,5). Cilj im je da budu “na sceni”. Gospodin Isus donosi slobodu od te razorne želje! On sam skidao je terete ljudima (usp. Mt 23,4). Koliko ih ima koje je doslovce uspravio i izliječio ih od njihove zgrbljenosti, usahnulosti i uzetosti, uklanjajući teret fizičke bolesti!? Koliko ih je snagom njegove riječi primilo Božje oproštenje, pa im je duša predahnula od mučne grižnje savjesti, od preteškoga tereta grijeha?! Gospodin Isus činio je što je naučavao i ostaje stalan, spasonosan uzor sklada između riječi i djela.

Kao živa zajednica okupljena na molitvu slavimo zajedničkoga Oca na nebesima, jednoga Boga, onu njegovu stvarateljsku ljubav i moć kojom nam daje da jesmo. Naš je Stvoritelj. Na nebesima je, skrovit, kao najmanji poslužitelj (usp. διάκονος Mt23,11), premda je objektivno najveći i beskrajno velik. Ovaj evanđeoski odlomak uzdiže nam dušu i pogled prema jedinomu našem Rabiju, velikom i svetom Gospodinu – Isusu. On je sam na svoja pleća natovario teško breme naših grijeha. Križ je njegov naša ljudska odluka da ga odbacimo. U nedjelju mu – njemu istome – kličemo kao slavnomu Sinu velikoga kralja Davida, od njega očekujemo kraljevanje, a u petak već s pjenom na usnama i krvožedni u duši urlat ćemo: Raspni, raspni ga! Ukloni, smakni!

Vječni Božji Sin ponizio se i sama sebe učinio nejakim ljudskim djetetom. Postao je ranjiv i smrtan čovjek radi nas. Snizio se na Posljednjoj večeri doslovce do zemlje da bude sluga koji pere noge (Iv 13,5). Ostao je poslušan do smrti na križu – kako će sažeti sv. Pavao (Fil 2,7). I baš ga je stoga nebeski Otac uzvisio.

U krizi svijeta, dok ratni stroj i dalje nemilice razbija i proganja, a u isti mah blista živa ljudska dobrota, koja pomaže, poslužuje, spašava, Evanđelje nam daje da se iznova orijentiramo i upravimo svoj pogled i svoje korake za jednim jedinim pravim vođom koji nam je sam ponudio: “Dođi, slijedi me!”. To je Krist, Mesija – Pomazanik Božji. Pred njim nam postaje jasno da nam je svima jedan Otac, onaj nebesima, a svi smo mi braća (usp. Mt 23,8s).

Ako nam je danas zdrav orijentir potrebniji nego ikad, sveti Božji Pomazanik pruža nam savršeno ogledalo, svijetli putokaz! Jaganjac Božji, koji nas je do kraja ljubio, svjedoči da je križ – ne prokletstvo – nego plodan put! Pokazuje gdje gdje je cilj: Božja proslava. Ne tek naša omiljenost i glasovitost, ne tek prevrtljivo ljudsko klicanje, nego važnost koju sam Bog ima i daje, slava koja ostaje. To je sveto ogledalo. To je Vođa naš koji zove: “Idi za mnom!”

Hvalim te danas, Gospodine, jer ti si uzeo težak teret mojega grijeha. Tebe zazivam jer za tobom želim ići. Budi moj životni voditelj, moj pravi i jedini vođa. Ti si moj veliki i sveti Učitelj, moj Rabbi, moj Isus.

Ilustracija: Marijan Gajšak, SJ, Uskrsnuće

15. 3. 2022.

(usp. Vođa naš)

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Znam li zamoliti? (Mt 7,7-12)

uz #današnjeEvanđelje, četvrtak 1. korizmenoga tjedna
Eva Vukina, Moj Isus, moja nada, moje sve – Eva Vukina Art | Facebook

U korizmi, u milosnoj Ignacijevoj godini, o 400. godini njegove kanonizacije, dok vas srdačno pozivamo na svetu misu koju predslavi naš zagrebački nadbiskup i metropolit, kardinal Josip Bozanić, u ovu subotu, 12. ožujka 2022. u 12 sati u župnoj crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina, Jordanovac 110, Zg, evo za duhovnu pripravu mrvica Gospodareva stola na našemu Fakultetu filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu u Rimu #outreach, za okrjepu duši, za poniranje u Kristovo evanđelje, za čitanje i slušanje:

Ne zaslužujem, a ti me poučavaš, Učitelju dobri. Govoriš mi u živoj zajednici koja me nosi, koja se poput tebe moli Ocu nebeskome. Pogađaš u bit moje naravi koja traži, koja žudi za otvorenim vratima. Realno gledaš na moju zloću, ali znaš da neću svojemu rođenomu, ljubljenomu, podvaliti ni kamen koji ti je napasnik nudio u pustinji, ni zmiju koja je od početka zavodila Božje ljude. Od srca rado dat ću djetetu srca moga što od mene zatraži.

Ti si objava, Gospodine, razotkrivenje neumorne ljubavi Očeve. Pozivaš, obilno mi nalažeš da zamolim, zatražim, da pitam i potražujem; da idem do kraja, do posljednjega uzroka. I primit ću dar iz darežljiva srca Očeva. Ako pustim da me vodi duboka, živa čežnja moje duše, i tražim tebe, Boga živoga, ljubazno ćeš mi reći: “Evo me”.

Kucam na vrata tvojega srca, Oče nebeski. Molim, tražim kruh i ribu kojima je Isus, zahvalivši, nahranio mnoštva i stvorio novo obilje koje ostaje. Prosjak sam koji ništa od sebe nema.

A ti me upozoravaš na moje želje. Želim da ljudi priznaju neprolaznu vrijednost koju si mi dao, želim da se brinu za me. Želim da se mole za me, želim da me vode k tebi. Želim da me ljube kao što si ti nas ljubio.

Zato se sada molim za njih, svoje bližnje. Ti me svojom rukom vodi da se s ljubavlju brinem za njih koliko god mogu. Oduzmi moje grijehe, Jaganjče sveti, da ih ne odbiju od tebe, nego da ih još više približe tvom beskrajnom, božanskom milosrđu! Učini moje srce po Srcu svome da brata, sestru, tvojom ljubavlju ljubim!

I to je, veliš, sva životna Pouka Očeva i sva Objava koju nam po Prorocima daje.

Ilustracija: Eva Vukina Art | Facebook, Glazba: Together (Microsoft)

(1. izd: 25. 2. 2021.)

Niko Bilić, SJ