Rječnik, sadržaj i teološka poruka liturgijskih čitanja na 28. nedjelju u godini C: 2 Kr 5,14-17; Ps 98,1-4; 2Tim 2,8-13; Lk 17,11-19
Danas, na dan zahvale za Božja dobročinstva, u Evanđelju kontempliramo Isusa koji putuje u Jeruzalem (Lk 17,11). Znamo što taj put znači. Odlučno je Gospodin lice usmjerio prema Božjem gradu (Lk 9,51). Ondje će sama sebe za žrtvu prinijeti.
U svim darovima zemlje, objedinjenima u kruhu i vinu, mi vrhunsku zahvalu dajemo Bogu u Euharistiji. Slušamo poziv Poslanice i spominjemo se Mesije Isusa, uskrsla od mrtvih (2 Tim 2,8), zahvaljujemo za spasenje u Kristu (2,10).
U Evanđelju desetorica dolaze u susret Isusu (Lk 17,12). Ostaju podalje i vape. U Božjem narodu, poznato je, deset ljudi po običaju i Zakonu predstavlja cijelu zajednicu pred Bogom.
Upravo ovih dana na hrvatskom jubilejskom hodočašću deset tisuća sve nas predstavljalo je kao narod, okupljen u jedno sa Svetim Ocem u Rimu. Primili su blagoslov za sve nas.
A mi danas poput evanđeoske desetorice dođosmo evo u susret Gospodinu. Zajedno s njima molimo i triput ponavljamo: „Smiluj se!“ (Lk 17,13) i na početku današnje svete mise. Spasitelju donosimo gubu grijeha koja nas kao narod uporno izjeda u podmuklim ideologijama i u neslozi među Kristovim vjernicima. Donosimo gubu rata u Ukrajini i u Svetoj zemlji, u koje su velike države uključene.
Stari Zavjet redovito govori o Božjim očima koje gledaju na izabrani narod. Koji je to silan fenomen kad u Novom zavjetu Isus, postavši čovjekom, na posve utjelovljen način gleda na gubavce! Vide njegove nezaustavljivo prodorne i nezaustavljivo milosrdne oči do u dubinu. Jesu li ovi ljudi već dugo vremena u bolima? Trpe kako im živo meso trune i raspada se. Od zagnojenoga tkiva mučan se zadah širi. Od pogleda želudac se grči, dušu ispunja ozbiljan strah.
Vide oči Isusove kako Samarijanac, koji se jedini vratio (Lk 17,15), dok se pred njim klanja i njemu zahvaljuje (17,16), Bogu slavu daje. Vidi Isus u tom, vjernički odijeljenome, koji nije u zajedništvu Jeruzalemskoga bogoslužja, kako bukti baklja prave, žive vjere (“Tvoja te vjera spasila!” Lk 17,19). Prihvaća i on poći i, prema Zakonu, pokazati se svećeniku (Lk 17,14).
Već kod proroka Elizeja u Starom zavjetu stvar je snažna i dalekosežna. Za očišćenje od Naamana se traži aktivnost i ponizna suradnja. Sedam puta on se okupao u Jordanu (2 Kr 5,14). Uz medicinsko izlječenje, očišćenje od gube (2 Kr 5,14), dobiva na dar i duhovno izlječenje od svih lažnih bogova koji zastiru, guše i proždiru dušu (“neće više prinositi drugim bogovima” 2 Kr 5,17). Besplatan je to proročki dar za koji Elizej ne prihvaća primiti nikakvu plaću jer to je Božje djelo (2 Kr 5,16) . Dobiva Naaman grumen svete zemlje da na njoj – Božjoj baštini – iskazuje štovanje Bogu pravome i živome. Postaje Božji sluga, liturg.
Slučaj je posebno istaknut time što je Naaman vojskovođa neprijateljske vojske koja ratuje protiv Božjega naroda (2 Kr 5,1). Elizej već, evo, djelom najavljuje Kristovu vrhunsku zapovijed: „Ljubite neprijatelje!“ (2x Lk 6,27.35). I na taj je način prorok preteča i nagovještaj Mesije kao i time što će čudesno umnožiti kruh (2 Kr 4,44), time što uskrisuje preminuloga mladića (2 Kr 4,35), a najviše zacijelo po tome što – i kad je već kao pokojnik u grobu – još uvijek silno čudi čini (2 Kr 13,21).
Baš kako će apostol preporučiti i naložiti Timoteju, Samarijanac u evanđelju uočava i pamti da mu je Učitelj Isus (Lk 17,13), iz potomstva Davidova (2 Tim 2,8), čudesno dao zdravlje. U Izlječenju od gube očituje se snaga Isusove smrti i uskrsnuća. Guba, najteža, smrtonosna bolest, bila je u okovima držala njegovo tijelo. Zlopatio se (usp. 2 Tim 2,9). Ali njegova pamet nije zarobljena. On vidi što se zbiva. Slavi Boga na sav glas (Lk 17,15). Nije okovao svoju zahvalnost, nego je svim bićem iskazuje jer je u Kristu Isusu dobio spasenje (2 Tim 2,10).
Ostala devetorica ignoriraju Gospodina. Zanijekali su ga (usp. ἀρνέομαι 2 Tim 2,12). Samarijanac, tuđinac poput Naamana, nije ga zanijekao. Ma i Petar će zanijekati Isusa (ἀρνέομαι Lk 22,57), ali Isus vjeran, ne niječe sama sebe (2 Tim 2,13), nego po Uskrsu prilazi Petru, pita o njegovoj ljubavi, liječi njegovu duhovnu gubu i povjerava mu svoje stado (Iv 21,15-17).
Samarijanac se u svojoj gubi sjedinio s Isusom u muci, kad je Isusovo tijelo u ranama od bičeva, pljusaka i udaraca, od trnove krune, teškoga križa, čavala i koplja. Kao da je guba Isusovo tijelo izjela.
Samarijanac oslobođen od gube živi. Kraljuje (βασιλέυω 2 Tim 2, 12) s Kristom Kraljem koji je sav prožet živim zahvaljivanjem Ocu – zahvaljivanjem koje je Euharistija. Samarijanac, spašen, sluša kako mu Gospodin daje dio svoga uskrsnuća kad mu kaže: „Ustani!“. Daje mu život, govoreći: „Idi!“ (Lk 17,19)
