Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja u ponedjeljak 3. vazmenog tjedna: Dj 6,8-15; Iv 6,22-29

U uskrsnom vremenu još jednom imamo priliku prisjetiti se kako Isus čini znamenja i čudesa. Evo, čudesno je nahranio golemo mnoštvo, čitali smo u petak (Iv 6,1-15). Poslije će đakon Stjepan činiti čudesa i znamenja u narodu (Dj 6,8). To su Božja djela koje Bog čini zato da podari spas, da izbavi svoj narod iz nevolje.
S kakvim srcem, s kojim interesom mi danas dolazimo pred oltar i tražimo Gospodina (usp. Iv 6,26)?
Narod u evanđelju inteligentno postupa, razumije da su učenici sami prešli preko Galilejskog mora i došli u Kafarnaum, grad, u kojem se Isus nastanio. Ispituju Isusa, zanimaju ih podatci? Nažalost, Gospodinovo oko u njihovu srcu vidi tek običnu, tako ljudsku želju da se nasitimo – »napapamo se«, da ga pograbimo i uzmemo ga sebi kao kralja (usp. Iv 6,15) koji će nam stvarati hranu iz dana u dan – ovu hranu propadljivu (Iv 6,27).
Ali Očev božanski pečat na ljubljenom Sinu Isusu omogućuje mu da nam pruža hranu za vječni život duše (Iv 6,27). To je ono za čim u dubini čeznemo duhovnom čežnjom! Sama ljudska djela nisu nam dosta. Potrebno nam je ono što Bog radi.
Đakon Stjepan vjeruje u Mesiju koga je Bog poslao (Iv 6,29). Anđeoskom vedrinom, anđeoskim sjajem blista mu lice i kad se mora bolno suočiti s onima na drugoj strani (Dj 6,15). Oni sami vide.
Isus nudi hranu koja ostaje za život vječni (Iv 6,27). On nudi djelo Božje (Iv 6,29). A na suprotnoj strani đavolski vrište točno onakva djela kakva su njemu činili. Sada su na Stjepana okomili. Ustanici iz svojega srca i za svoj čudan račun podižu svađu i raspru. Jesu li to neki naopaki liberalci, i oni iz Cirene, odakle je Šimun bio. Jesu li iz slavne Aleksandrije i iz Cilicije u kojoj je Pavlov Tarz? Njihov je duh duh optuživanja i podmetanja (Dj 6,11), podjarivanja i razdraživanja (Dj 6,12), duh laži i lažnih svjedoka (Dj 6,13), duh grabljenja i odvlačenja (Dj 6,12). Moćni su oni. Pridobili su i narod i starješine i pismoznance.
Koliko su uspješni vidi se kad još danas olako ponavljamo zabludu da je Isus htio razvaliti jeruzalemski Hram. Nije Gospodin ni protiv Mojsija, silnog suradnika Božjega i osloboditelja, ni protiv Boga, svoga Oca ljubljenoga (Dj 6,12). Nije Isus ni protiv Hram jer to je Očev dom, Dom molitve.
Stjepan se nije dao uvući u njihovo vrzino kolo, nije upao u vatru njihova bijesa. On podnosi snagom i hrabrošću, sa strpljivošću Božjeg anđela.
S kakvim srcem, s kakvim interesom mi danas tražimo Gospodina (usp. Iv 6,26)?
Krajnji je čas da ostavimo svoje zlokobne svađe i optužbe, podmetanja i promašena vrijeđanja. Otkrijmo svim srcem i svom dušom kakvu nam to hranu sam Gospodin daje jer ga je za to svojim božanskim pečatom ovlastio Otac, Bog.








