Promišljanje o sadržaju i aktualnom teološkom značenju liturgijskih čitanja na dan svetih Anđela Čuvara: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10
U počecima Gospina mjeseca dolazi nam dan svetih Anđela Čuvara. Ovako smo u srijedu, 2. listopada 2024. na večernjoj sv. misi istraživali kakav je prema svjedočanstvu Pisma Anamarijin Anđeo Čuvar. Posvećeno pokojnoj Anamariji i njezinoj obitelji, i svim dobrotvorima njezine Zaklade za obnovu i izgradnju. Dobro došli na listopadske pobožnosti: svakog dana u 18:30 Gospina krunica i litanije; 19:00 sveta misa; prilika za ispovijed od 18:30 (privremeni ulaz: Draškovićeva 54).
Današnja liturgijska čitanja daruju nam blaženi, dragocjeni trenutak dubine i smirenja da se još jednom zagledamo u tajnu koju čuvaju anđeli. Osjetimo, koliko god nam je moguće, onu milinu Očeva lica koju anđeli uvijek gledaju!
Danas, na dan svetih Anđela Čuvara, htio bih progovoriti o jednom konkretnom Anđelu Čuvaru – onom Anamarije Carević, djevojčice koju je s njezinih nepunih šesnaest godina, na pragu cvjetanja i bujanja mladenaštva, na nepredvidivim, nevidljivim krilima potresa Bog uzeo k sebi.
Htio bih otkriti kako je to Bog Anamariji dodijelio svojega anđela, da bude njezin, da ide pred njom – u onim slatkim danima djetinje igre i osmjeha, očiju punih svjetla, ali u onim bolima, trpljenju, koje svaka duša od početaka poznaje.
Anamarija, kao i tolika “Palmina” djeca redovito je dolazila u svetište Srca Gospodnjega u srcu grada. Hvalila je Gospodina talentima, koje joj je Bog dao, molitvom, pjevanjem i plesom. Očito je slušala i poštovala glas svojega anđela. U njemu je bilo Božje ime. Zato sada nakon smrti, Anamarijino ime i njezino lice krase zid škole “Ivan Merz”, koju je pohađala. Zato ga pamte i u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati. Njezino ime ušlo je u pjesmu, a u našoj Zakladi za obnovu bazilike i izgradnju pastoralnoga centra Anamarijino ime služi kao naslov i zaštitni znak.
Anamarijin je anđeo također bez prestanka gledao lice Oca nebeskoga. Možemo li danas prepoznati kako je to Anamarija svoga anđela vjerno slušala svaki put kad je pristupala euharistijskom stolu i sakramentu pomirenja; kad je primila Krštenje, svetu Potvrdu; kad god je po savjesti bila živi dio svoje obitelji i obavljala brojne zadaće koje mladost, škola, talenti, društvo vršnjaka donose.
Nije se bunila protiv svojega Anđela Čuvara prema riječima Pisma. Odatle naša vjera da je on čuvao njezinu dušu i u udaru potresa i dok su je liječnici, ranjenu, do zadnjega časa pokušavali spasiti. Slušala je Anamarija Božjega anđela i zato je Bog pobijedio i posljednjeg neprijatelja – smrt. Uništio je pipke pakla i beznađa. Primio ju je u život. Zbog žrtve Isusove kojoj se na oltaru klanjamo, mi vjerujemo da je mladu Anči anđeo odveo točno na ono mjesto koje je Bog za nju pripravio.
Opet i opet ovih dana u evanđelju izbija ono naše vruće ljudsko pitanje: Tko je najveći? Današnji odgovor je jednostavan i izravan: Najveći si jer imaš anđela čuvara koji stalno gleda lice Očevo. Najveći si čovjek kad paziš na upute i vodstvo svojega anđela.
Oni koji su Anamariju od malena poznavali najbolje mogu potvrditi Gospodinove riječi. Kakvo povjerenje i sigurnost ima dijete? Kako prihvaća poruke koje mu se šalju? Kako se hrani u svojoj gladi? Je li dijete koje Isus doziva i postavlja u sredinu najbolji odgovor i na ove ratove koje danas vodimo i raspirujemo?
Kad imam povjerenja kao malo dijete koje se oslanja na oca i majku, onda sam velik čovjek. Veličina je naša u onom obraćenju kada kao dijete s punim povjerenjem slušamo svete riječi: “Ovo je moje tijelo, moja krv – za vas!” Kad se ponizno hranimo jer znamo da nam je hrana potrebna. Primamo je kao velikodušan dar, svjesni – nisam ga ja svojim rukama, svojom pameću proizveo, svojim radom priskrbio, nego ovo je hrana koja mi se iz čiste beskrajne ljubavi daje.
