Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije – Veliku Gospu: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56
Hvala Bogu, najnovije. Posvećeno Anamarijinoj Zakladi – u zahvalu svima vama, članovima, volonterima, dobrotvorima za velikodušnu potporu u obnovi bazilike Presvetog Srca Isusova i u izgradnji pastoralnoga centra: Zaklada “Anamarija Carević”
Ovako smo istraživali smisao i poruku biblijskih čitanja, na Veliku Gospu, u četvrtak, 15. 8. 24. u okrilju bazilike Srca u srcu grada. Taman u okvirima koje je papa zadao: 8 min. Nov skroman prinos našega Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana. Za predah i okrjepu duši, za još dublje pronicanje Kristova evanđelja, za čitanje i slušanje:
Danas se opet sjećamo da je Gospa Velika zato što je žena i zato što je majka Isusova.
Što je to na nebu u koje je uznesena? Ondje je hram Božji, koji otvara svoja vrata, i u njemu je ona – Škrinja zavjetna (Otk 11,19). Na nebu je znak žene i majke (Otk 12,1). Toliko je velika da joj sunce, sa svom svojom gotovo nenadmašivom energijom služi kao plašt. Ona je iznad mjesečeva svjetla. Ovjenčana je. Nebeske zvijezde samo su sitni dragulji na njezinu vijencu. Ona je velika i slavna, ali ipak trpi porođajne boli (Otk 12,2). Prima na sebe Evinu osudu: rađa u mukama (usp. Post 3,16).
Na nebu je i drugi znak. Iznakaženo čudovište sa sedam okrunjenih glava i s deset rogova (Otk 12,3). Zlokobno prijeti ženi koja je začela i nosi dijete, uznemiruje i zlostavlja rodilju (Otk 12,4). Kanibalski joj želi proždrijeti novorođenče. Strašno! Poznato?
Ali Bog je jači. Intervenira. Odmah po porođaju uzima u zagrljaj novorođenoga sinčića i smješta ga kod sebe, uza svoje božansko prijestolje. Mališ je spašen. Jer to je Sin koji će biti pastir svim narodima (ποιμαίνω Otk 12,5). Njegov će štap biti čvrst, ne od drva, nego od željeza.
Majka, silna i uzvišena žena, ne samo da trpi muke rađanja i prijetnju zmaja, stare zmije, nego poput drevne iznevjerene sluškinje Hagare (usp. Post 21,14) mora bježati i skrivati se u pustinji gdje joj je Bog pripravio sklonište (Otk 12,6). Slava u poniženju!
U takvim okolnostima ljubljeni Ivan, novozavjetni apokaliptički prorok, osobno čuje proglas da je Božje kraljevstvo uspostavljeno (»začujem glas« Otk 12,10). U takvim prilikama očituje se mesijanska vlast Krista – Pomazanika, našega Gospodina, sina Marijina.
Pod srcem Majke Marije uzeo je na sebe smrtno tijelo staroga Adama koji se svojim grijehom okrenuo k smrti. Zato Mesija, dok ga Majka vjerno prati sve do kraja, prihvaća i smrt. Tako će se u punini pokazati njegov žrtveni prinos koji uključuje i uskrsnuće. Krist je prvina, onaj prvi plod, prvi dar, koji se daje Bogu (2x ἀπαρχή 1 Kor 15,20.23).
On sada mesijanski vlada po križu i ljudskom grobu, koje je podnio. Tako će to biti – tumači Apostol – dok mu Otac nebeski ne podloži sve koji ga odbacuju i neprijateljski napadaju, srcem psuju (»sve neprijatelje« 1 Kor 15,25). Takva je volja Božja (δεῖ 1 Kor 15,25). A onda, kad i sama naša smrt bude potpuno pobijeđena (1 Kor 15,26), doći će on, predat će kraljevstvo Ocu i sve će biti dovršeno (1 Kor 15,24).
Svi se nadamo kako ćemo u njemu biti oživljeni (ζῳοποιέω pasiv 1 Kor 15,22), a danas se sjećamo kako je njegovu svetu Majku Bog već oživio. Dovršit će se ono što je najskromnije započelo pod srcem nazaretske Djevice, koja časa ne časi, nego odmah polazi kao dragocjena pomoćnica svojoj dragoj, već starijoj Elizabeti u posljednja tri mjeseca njezine trudnoće s djetetom Ivanom Krstiteljem (Lk 1,39.56).
Danas na Veliku Gospu slavimo ono što je naznačeno u tom radosnom susretu dviju majki, dviju žena u drugom, blagoslovljenom stanju. To je nebo kojemu se nadamo!
K Mariji je bio došao anđeo i pozdravio je (Lk 1,28). Sada je ona poput anđela i nosi pozdrav (Lk 1,40). S Isusom pod srcem ona svojim pozdravom pokreće radosno slavlje maloga Ivana koji je već šest mjeseci u majčinoj utrobi (Lk 1,41.44). Veseli drhtaj prolazi cijelim njegovim dječjim tijelom, usklik blaženstva! Na Marijin pozdrav također majku Elizabetu Bog ispunja svojim Duhom (Lk 1,41) i ona blagoslivlja (1,42). Ostvaruje ono što je Stvoritelj od početka zacrtao za čovjeka na svoju sliku. Blagoslivlja i majku i dijete.
Nebo, u koje je Velika Gospa uznesena, nebo koje iščekujemo, to je utješan odgovor na radosno, iznenađeno pitanje: »Otkuda to meni!?« (Lk 1,43). Evo samoga Gospodina i njegove Majke! K meni dolaze.
Danas slavimo ono što je Marija od početka povjerovala (Lk 1,45). Ispunja se što joj je Gospodin rekao. Što joj je Bog navijestio, došlo je do svetog dovršetka (τελείωσις Lk 1,45). Nebo – to je duša koja veliča sveto ime moćnog Gospodina jer čini velike stvari (Lk 1,46.49). To je duh prožet ushitom nad Bogom koji spašava (Lk 1,47).
Nebo – to je vječno Božje pamćenje. Sjeća se Gospodin svoga smilovanja (2x ἔλεος Lk 1,50.55; Izl 34,7 LXX). Počelo je već kod Abrahama, a onda se nastavlja kod njegovih potomaka (Lk 1,55), otaca naših (Lk 1,54). Bog je Izraela, svoje dijete, svoga dragog mališana, prigrlio (Lk 1,54). Svi koji njeguju sveti strah Božji primali su iz naraštaja u naraštaj njegovo smilovanje (Lk 1,50).
Ta Božja snaga raspršuje oholo uzdizanje u srcu (Lk 1,51) koje želi zarobiti čovjeka sve tamo od gradnje Kule babilonske. Tiranin će brzo nestati sa svoga trona, a pravo uzvišenje čovjeka, uzdizanje do prave i pune veličine daje Bog i daje ga poniznima (Lk 1,52). Pogledao je na poniznost i neznatnost nazaretske djevojčice Marije (Lk 1,48) i evo je sad: Velika Gospa u nebeskoj radosti bez kraja!
Krotko i ponizno Srce Božjega Sina (Mt 11,29) pod njezinim je srcem raslo, otkucajima njezina srca ispunjalo se, hranilo, upijalo ih. Učitelj će jednom vjekovnom riječi proglasiti: Blago gladnima (Mt 5,6), a Majka Marija već u svojoj molitvi na početku gleda kako ih Bog ispunja svojim dobrima (Lk 1,53).
U nerođenom djetetu Ivanu Krstitelju, koji je šest mjeseci pod srcem majke Elizabete i sada se razdragano, razigrano veseli (ἀγαλλίασις Lk 1,44), u poniznoj Majci Mariji koja blaženo, s oduševljenjem hvali Božju dobrotu (ἀγαλλιάω Lk 1,47), njegovo sućutno božansko smilovanje (ἔλεος Lk 1,50.55), vidi se kako to Bog iskazuje snagu svoje mišice (Lk 1,51). U njihovoj radosti najava je nebeskog slavlja prema kojemu gledamo, koje u Velikoj Gospi već promatramo. Prema njoj usmjeren je zdrav program za život čovjeka, obitelji, naroda.
