Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 9. nedjelju (god. B): Pnz 5,12-15; 2 Kor 4,6-11; Mk 2,23-3,6
Gospodin, Gospodar dana Gospodnjega htio je da na današnji dan Dom njegova Srca, Bazilika u Palmotićevoj u Zagrebu, bude posvećen. Stvoritelj svijeta i čovjeka, stvoritelj svih dana, daje nam mjesto svetoga predaha.
Malo koji evanđeoski odlomak toliko pokazuje dubinu i snagu Gospodinova osjećaja kao ovaj današnji. Koliko mu je stalo do dana koji je njemu posvećen. U Bibliji prvo se za taj dan kaže da je svet. To je dan počinka, dan Božjega odmora, dan spasenja! U Evanđelju po Marku danas čitamo o žalosti i o srdžbi koja ispunja Srce Gospodinovo pred pokvarenjačkim izokretanjem Božjih propisa, pred bolesnim izjednačavanjem dobra i zla koje nije nikakva tolerancija, nego destrukcija, pred đavolskim nemarom za spas života i kovanjem planova propasti.
Gle, Isus ne počiva u dan Gospodnji, nego se žrtvuje da nam podari duhovni počinak.
U devetnici Presvetom Srcu Isusovu slavimo dan posvete ove bazilike koja je svenarodno svetište Srca u srcu glavnoga grada Hrvatske. Prije 121 godinu (2. lipnja 1903.) prvi put posvećena je i otvorena. Sada se žarko molimo da nakon ove vrijedne, temeljite obnove, dođe dan drugog otvorenja. Bazilika je izvrstan program i orijentir za europske izbore koji nam dolaze za tjedan dana. Biramo i dajemo svoj glas tko će nas zastupati. Mala Hrvatska može i opet s punim samopoštovanjem i samopouzdanjem pružiti velikoj Europi bogatstvo Isusova Srca.
Započeli smo lipanj, vatreni mjesec Srca Isusova. Što današnji čovjek u najdubljoj dubini svojega ljudskog srca za sebe najviše traži, pogotovo u našem prebrzom načinu života? Nije li to pravi dubinski predah, sveti počinak, odmor za dušu, obnavljanje snaga, opuštanje i ublaženje, okrjepa i utjeha? U svojoj praznini i ispraznosti, čeznemo za ispunjenim srcem. Nije li i u tome razlog zašto cijeli svijet i opet hrli u našu Hrvatsku na ljetovanje? Žudimo da nam duša dođe k sebi od nedovršenih poslova, od pritisaka iznutra i izvana, od zamućenih, opterećenih odnosa koji se ne rješavaju, od nemira, od bremena grijeha koji grizu i peku u savjesti, od grijeha, ne tek onih u udžbeniku popisanih, nego onih pravih koji mi srce uznemiruju i bodu.
Davno je veliki Augustin zapisao: »Nemirno je srce naše«. A još prije sam je Gospodin pozvao: »Dođite! Ja ću vas odmoriti. Učite od mene! Evo vam moje srce da u njemu nađete spokoj. Čeznem dati vam ono za čim sami čeznete.« Gospodin nam dobrostivo nudi rekonvalasecenciju na putu ozdravljenja od grijeha. Vodi nas u regeneraciju duhovnih mišića.
Danas na dan posvete naše crkve molimo za sve marljive radnike-obnovitelje: za našega patra Kočiša koji sve koordinira, za voditelje gradilišta, g. Jukića i g. Cindrića, za tvrtku PP. Invest i sve kooperante, sve izvođače i one umjetnike koji već dovršavaju ornamente na kupolama, za vrijedne arhitekte, koji već stvaraju projekt cijeloga novog pastoralnog centra. Na oltar danas donosimo našu Zakladu Anamarija Carević, voditeljicu ureda gđu. Pavlović Mišetić, sve volontere, sve vas dobročinitelje bazilike. Kao što je na ovaj dan u prošlom stoljeću prvi put sjajno zasvijetlio svemu Božjemu narodu Spasiteljev poziv ponad glavnog oltara, molimo da nam što prije ponovno zablista iz visina: »Dođite k meni!« ovdje u našoj Bazilici.
Svima nam je tako potrebna rehabilitacija po zakonu Srca Isusova, rehabilitacija koju Gospodin izvrsno pokazuje u Evanđelju. U pratnji učenika prolazi kroz usjeve. U našoj je kulturi osobito sv. Franjo nanovo oživio ljubav prema Božjoj prirodi o kojoj zdrava ekologija danas govori. Gospodin u svom srcu nosi pravi osjećaj prema tom Božjemu vrtu koji je sam posadio i nama povjerio. Srce Isusovo vraća nas na izvor Božje zapovijedi u kojoj čovjek ima svoga magarca, svojega vola, svoje živinče. Naporan i blažen život sa zemljom i sa životinjama daje nam slobodu od svih izvitoperenih izfanataziranih ideologija i ovisnosti koje sa sobom nosi civilizacija smrti.
Iz Isusova Srca dolazi mar i snaga kojom on spremno brani svoje učenike pred optužbom gorljivih farizeja. Isus, novi mesijanski David, prepoznaje Božji dar i plodove koji mogu nahraniti ljudsku glad. Poziva revne izvršitelje propisa, koji se grčevito pozivlju na Pismo i diče se Božjom riječju, da provjere jesu li uopće čitali taj odlomak iz 21. poglavlja Prve Knjige Samuelove. U našem ljudskom nedostatku Bog nam rado daje svoj kruh, kao i cvjetovima u polju i pticama na nebu.
Radni je dan Isusov dug. Evo ga na svetom mjestu, u Bogu posvećenoj zbornici u kojoj se sluša riječ, u kojoj se izriču molitve. Sve mi ljudi nažalost možemo izokrenuti i izopačiti. Božji Zakon, božansku pouku za život, oni zlorabe za sotonsko vrebanje i optuživanje Isusa, Sina Božjega. Gospodin iz svoga Srca u tu tamu grješnosti donosi svjetlo. Progovara on i čovjeku s fizičkim invaliditetom i ovim huškačima koji su duhovni invalidi.
Ruka – »ruka jaka i mišica ispružena« – u Bibliji je jasna slika vlasti i označava moć za djelovanje: ono što nam je u vlasti, što nam polazi za rukom, što je u našim rukama. Ako smo imali ruku ozbiljno ozlijeđenu, slomljenu, u gipsu, jako dobro znamo o čemu se radi.
Čovjek s usahlom rukom po naravi zasigurno ne ide za tim da ističe, nego prikriva svoj hendikep. Ono gdje sam zgrčen, stegnut i zakočen, prikraćen, ne želim pokazivati, radije se povlačim. Logika Srca Isusova drukčija je. »Stani u sredinu!« poziva on. Tamo gdje je moja nemoć, bijeda, nedostatak, moj križ, baš tamo Svesilni čini svoja velika djela. Sa svojim božanskim Srcem Sin Božji htio je doći u glinenu posudu ljudske naravi, da nam bude blizu, da nas iznutra razumije.
Učitelj Isus u sinagogi nudi dijalog, neuvijeno ide u osnovicu i središte: »Je li dopušteno spasiti dušu ili satrijeti, ubiti, uništiti?« Odbijaju ponudu. Prvi odgovor je paklenska šutnja – globalizacija ravnodušnosti, rekao bi papa Franjo. Baš nas briga: Mi tjeramo svoje, držimo se svojih idola, guramo po svome! Trgnimo se i molimo da se opametimo i prestanemo, s ove ili s one strane, podržavati i raspirivati ovaj svjetski rat u komadićima koji se osobito vidi u Ukrajini i u Svetoj zemlji!
Drugi odgovor farizeja još je gori. Najprije izlaze, napuštaju Božji prostor. Ekskomuniciraju sami sebe. I potom u sveti dan Gospodnji daju se na poslovno vijećanje koje je njihov odgovor na Isusovo pitanje. Očito su već donijeli odluku da ga smaknu, a sada se savjetuju kako će to izvršiti. A tek je treće poglavlje u Evanđelju! Ujedinjuju se s pristašama Heroda koji je po svoj prilici Edomac, iz neprijateljskoga, susjednoga naroda. Herodovci mora da su Saduceji, kolaboracionisti okupatora i ideološki ljuti neprijatelji farizeja, ali sada su zajedno.
U sinagogi čovjek koji surađuje sa Srcem Isusovim te, zacijelo protiv vlastitog osjećaja i sila, poslušno izvršava i prvu zapovijed da stane u sredinu i drugu da ispruži svoju nemoćnu ruku, dobiva čudo na dar. Njegova moć za poduzimanje, iznova je uspostavljena. Na riječ iz Srca Kristova Otac nebeski daje mu ozdravljanje. Nema više zgrčenosti, bolesnih veriga, suhoće i svezanosti. Punom snagom može svojim rukama oblikovati svoj život. Bog ga je oslobodio da ne bude više sluga bolesti i nemoći. Došlo mu je blaženo oslobođenje. Poput praotaca koje je Bog oslobodio od služenja faraonu i egipatskim kumirima ovaj čovjek sada zna koji je smisao dana Gospodnjega. Bog ti daje sveti predah za tebe i tvoju obitelj. Oslobađa te od zarobljenosti pa i ti daj slobodu onima koje robovski tlačiš i iskorištavaš u svom domu, na svom poslu, u svojim emocijama.
Dan Božji Bogu je posvećen i znači obustavu ropskoga služenja i sveto, milo služenje Bogu, služenje koje je sloboda, koje je dika i radost.
Veliku neprocjenjivu cijenu Isus je svojim Srcem platio. Pa on je bio pritisnut evo od početaka svojega djelovanja kad su počeli vijećati kako da ga zgaze i upropaste, ali nije bio pritiješnjen. Progone ga, ali ni onda, kad su se učenici u strahu razbježali, nije bio napušten. »Otac je sa mnom« kaže on unaprijed (Iv 16,32). Molio je on da ga mimoiđe kalež muke, ali nije zdvajao nego je rekao: »Oče, kako hoćeš ti!«. Obaran je bičevima i trnjem, teškim križem, čavlima i kopljem, ali nije oboren. Štoviše Majka i Veronika donose mu sveti predah na križnom putu. Nije oboren nego je slavno uzdignut – i na križu, i u uskrsnuću i u uzašašću. Predao se u smrt zato da pred apostolom Tomom zasvijetli njegovo živo Srce koje će Tomu osloboditi od njegovih sumnji i nevjere koja ga proganja. Dat će mu da smiri svoje srce i dubinski otpočine pred svojim Bogom i Gospodinom.
