Uz današnje Evanđelje: petak 17. tjedna
Od jučer. Ovaj put Prvi petak, mali blagdan Srca Isusova stiže nam zajedno s omiljenim arškim župnikom, zaštitnikom svih župnika, sv. Ivanom Vianneyem. Stiže nam kad nas teška ljetna grmljavina sa svojim munjama podsjeća na Oluju koja je bila započela u ovo jutro.
Kroza što sve prolazi Isusovo Srce? K svojima dođe, njegovi ga ne primaju.
Evanđelje po Mateju u početcima izrijekom navodi da je Isus, nakon krštenja i kušnje u pustinji, ostavio svoj Nazaret i nastanio se u Kafarnaumu uz more.
Evo ga, sada se vraća kao čuveni Rabbi, učitelj i čudotvorac, u svoj zavičaj. Sam potvrđuje da je riječ o njegovu domu, njegovoj kući i njegovu rodnom kraju. Zidove nazaretske sinagoge zasigurno dobro poznaje još iz rane dobi. Otkako je s dvanaest godina u jeruzalemskom Hramu ušao među samostalne vjernike zacijelo redovito ulazi u taj sveti prostor koji odiše mirisom božanskih riječi, koje silaze s neba preko Pisma, i ljudskih molitava, koje se uzdižu u visine.
Evo ga, sada je tu kao prorok. Poučava. To su njegovi. Ljudi među kojima je odrastao pravim ljudskim odrastanjem, podložan roditeljskom autoritetu. Tu je njegova rodbina, počev od najbližih: Majka, rođaci, rođakinje – u jeziku Pisma “braća” i “sestre”. Znaju ljudi Majku Mariju po imenu. Znaju i Judu i Jakova koji su možda baš među dvanaestoricom izabranih apostola. Znaju Šimuna i Josipa, koji je vjerojatno “Josip Mlađi” za razliku od poočima Josipa, drvodjelje, po kojemu je Sin Davidov Isus u očima ljudi sin Josipov.
O kako točno! Da, Isus je njihov. Odrastao je uz očinsku skrb njihova nazaretskog majstora – tesara, stolara, krovopokrivača. Da, naš je brat. Mi smo mu braća i sestre. S nama je dijelio odsudne, najvažnije dane djetinjstva i mladenaštva u kojima se odgaja i izgrađuje ljudska osoba. Brat je među braćom, Nazarećanin među Nazarećanima.
Točno oni vide mudrost i sile njegova Srca. Znaju za sve to. Tako dobro i tako točno oni pitaju: “Iz kojega izvora to dolazi? Odakle mu? Otkuda?” Zapanjeni, čude se i dive. I pravo je tako! Kao što se i Crkva tijekom stoljeća smjerno i zahvalno divi Božjim čudesima.
Blago onima koji su tom zgodom doživjeli ona, bar neka, malobrojna čudesa koja je Isus ondje učinio, kako svjedoči Evanđelje.
Pa u čemu je onda problem? Gdje i kako počinje uvreda Srcu Isusovu? Prorok – a naš je i za nas je, domaći, nije “njihov”, nije stranac – ostaje bez proročke časti. Odriču mu vrijednost njegove osobe.
Ključ je zacijelo na kraju evanđeoskoga odlomka. Nemaju vjere! Ne vjeruju. Nemaju pouzdanja. Ne poklanjaju mu svoje povjerenje, ne oslanjaju se na njega, nego je on njima skandal – tako doslovce u jeziku Pisma. Sablazan im je, spoticaj. Posrnuli su, umjesto da su išli do kraja i otkrili, priznali i smjerno motrili, odakle to ovome.
Pa otpočetka povijesti znaju da je Bog njihov Stvoritelj i Spasitelj. Bog ih je izabrao, Bog im je Otac. Već prorok Izaija bilježi: “Ti si Otac naš”. U Knjizi Mudrosti slavni kralj Salomon moli: “Oče!” (Mudr 14,3).
Isus riječju i djelom jasno svjedoči odakle sva snaga i ljubav njegova srca. Neuvijeno pokazuje odakle vlast i sila za sva njegova znamenja od početka u Kani Galilejskoj pa sve do slavnoga završetka u uskrsnuću. Otac nebeski po svojoj svevišnjoj sili, po Duhu Svetom, dao je da Srce Božje kuca ljudskim otkucajima u Sinu utjelovljenom. Zato se tome Srcu klanjamo. Mi mu iskazujemo čast koja mu pripada. Prinosimo zadovoljštinu i naknadu za svu nevjeru i sve obeščašćenje.
