Značenje i poruka liturgijskih čitanja na 7. nedjelju (god. A): Lev 19,1-2.17-18; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48
Može li ovo biti od pomoći u ovaj zahtjevan čas za duhovni predah i prikupljanje snaga? Uz čuveno, teško, prodorno evanđelje u posljednju nedjelju prije početka ovogodišnje korizme. Ovako samo razmišljali u okrilju bazilike Srca Isusova u nedjelju, 19. 2. 2023. Skroman prinos s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Kristova Evanđelja, za čitanje i slušanje:
Kako je lijepo i utješno, smiruje i budi hrabrost slušati riječi osobe koja odiše dubinskom unutarnjom sigurnošću, jasno vidi. Vjerodostojna je. Ima vlastiti autoritet u koji ne sumnja. Evo, i peti i šesti put, bez sustezanja Isus ponavlja: »a ja vam kažem« (grč. ἐγὼ δὲ λέγω ὑμῖν Mt 5,22.28.32.34.39.44).
Ukupno osam puta u slavnom Govoru na gori Gospodin nudi svoju pouzdanu riječ (»kažem vam« Mt 5,18.20.22.28.32.34.39.44), izlaže svoje vlastito »ja« (grč. ἐγὼ) da se na njega s punim povjerenjem možemo osloniti. Što u Ivanovu evanđelju Isus čini kad uzvišeno ponavlja “Ja sam”: ja sam kruh živi, ja sam svjetlo svijeta, ja sam pastir dobri, ja jesam… to isto čini u Govoru na gori koji je započeo sa slavnim Blaženstvima: Objavljuje samoga sebe, svoju božansku osobu.
Slušatelji su osjetili i svjedoče: »Ovaj ne govori kao naši pismoznanci. Ovaj ima vlast i tako govori!« (Mt 7,29). Riječima Apostola smijemo tumačiti: Nije on samo Hram Božji, nego je Bog (usp.1 Kod 3,16). Na njegova usta u punoj snazi dopire do nas starozavjetni proglas: »Ja sam svet (Lev 19,2). Ja sam Gospodin (19,18).« Njemu svi pripadamo, a on je sav Božji – Pomazanik, Mesija, Krist! (usp. 1 Kor 3,23).
Ako redovito idemo na misu i primamo sakramente, molimo se i čuvamo zapovijedi, kakvu sad to novost Gospodin proglašava? Kakvo obraćenje od mene traži? Nije li to samo za druge, za one tamo?
Velika radosna vijest koju Isus donosi jest mjera i cilj koje postavlja. Mi svaki dan s vjerom molimo: »Oče naš, koji jesi na nebesima!«. A u Govoru na gori sveti Učitelj poziva da dođemo do savršenosti Oca našega na nebesima (Mt 5,48). Ona čežnja i vruća želja koju od najranijega djetinjstva po naravi iz psihičkih razloga u sebi nosimo: naša žudnja za savršenošću nije isprazna i promašena, nije puka fikcija niti đavolska oholost, nego nas vodi u susret Evanđelju, Bogu u susret. Kad u Prvoj poslanici Korinćanima stoji tumačenje: »Sve je vaše!« (1 Kor 3,22), onda ni onaj sladak, djetinjast osjećaj da je sve moje nije promašena maštarija, nego ima svoj smisao.
Sin Božji potvrđuje gromoglasan zov iz davnina: »Budite sveti jer ja sam svet!« (Lev 19,2). Budite dovršeni, ispunite do kraja svoju svrhu, rastite do pune, dostatne mjere! Moguće nam je postići onu pravu plaću s kojom ćemo biti zadovoljni (usp. Mt 5,46).
Gospodin potvrđuje jasnu razliku između biblijske, duhovne ludosti i mudrosti, između starih kojima je jedno rečeno, i novih ljudi kojima sada on, Riječ Božja, sama sebe daje. Postavlja jasnu razliku između onih koji žele udarati, otimati, prisiljavati i između svoje zajednice novih ljudi. Jedno su progonitelji, carinici i pogani, drugo su Isusova braća i sestre.
Očita je razlika između onoga što je rečeno i onoga što doista u Pismu stoji. »Pisano je« (Mt 4,4.7.10) ponovit će Rabbi Isus u pustinji pred napasnikom i uspješno će se obraniti sva tri puta. Dapače, Gospodin danas izravno upozorava da se ne vrijedi tek svojim vlastitim snagama opirati staroj zmiji (»Ne opire se Zlomu!« Mt 5,38), jer tako nećemo uspjeti, nego ćemo se zapetljati u oholost i upropastiti hram Božji (usp. 1 Kor 3,17).
U Levitskom zakoniku uistinu je napisana zapovijed koja će, hvala Bogu, postati općepoznata kao zaštitni znak naše vjere: »Ljubi bližnjega kao sebe samoga!« (Lev 19,18). Gospodin će je postaviti na sam vrh uz glavnu i najveću zapovijed ljubavi prema Bogu. Ali ona druga: »Mrzi neprijatelja!« čista je ljudska tradicija, i nije dio Božjih uputa za život.
Dapače, globalna revolucija ljubavi koju Isus pokreće kad traži: »Ljubite neprijatelje!« lako se može razaznati u onom prodornom zahtjevu iz istoga starozavjetnoga poglavlja Svetoga pisma. Desetak redaka iza »Ljubi bližnjega kao samoga sebe!« (Lev 19,18) stoji pisano, i to s istim kriterijem, također: »Ljubi stranca kao samoga sebe!« (Lev 19,34). I to je već u Starom zavjetu. K tome, vrlo pedagoški, zapisana je ne samo naredba, nego i obrazloženje. »Ta sami ste bili stranci« (Lev 19,34) pa dobro iz iskustva znate što je to. Isusove novozavjetne zapovijedi poziv su na što preciznije, unutarnje upoznavanje Božje riječi kako bismo je što bolje primijenili.
Rečeno je doista: »oko za oko, zub za zub« (3x Izl 21,24; Lev 24,20; Pnz 19,21) i biblijski znanstvenik sve do danas s ponosom ističe kako je to pozitivno ograničenje: Ako te je netko osakatio, nemoj mu zbog toga život oduzeti, nego poštuju razmjer! Ali Gospodin dobro zna da u Pismu – što je daleko važnije – isto tako piše : »Bog je milosrdan, milostiv, dugoga daha, pun privrženosti.« (Izl 34,6). »Odnosi grijeh!« (34,7). Zapisana je i ona istaknuta Božja tvrdnja: »Osveta pripada meni! Odmazda je moja!« (Pnz 32,35), a ne tvoja čovječe! Također već kod Kajina bjelodano je zapisano u Pismu da srditost (biblijska uzavrelost, uskiplelost hebr. חרא Post 4,5.6) ne priliči čovjeku nego je jedan od glavnih grijeha.
I ono najvažnije: rečeno je doduše »oko za oko, zub za zub«, ali rečeno je također da čovjek ima čudesnu, božansku moć opraštanja već tamo od Josipa u Egiptu koji kaže braći svojoj koja su ga bila mrzila i htjela ubiti: »Nemojte se prekoravati što ste me ovamo prodali! To je mene Bog poslao ovamo pred vama« (Post 45,5). Braća mole, pozivljući se i na autoritet oca Jakova: »Oprosti! Oprosti!« (2x Post 49,17). A Josip kaže: »Bog me je poslao da vam tako dadne život« (Post 45,5). I ponavlja: »Bog me je poslao pred vama radi velikoga spasenja« (Post 45,7). Opraštanje je vrhunska, božanska moć koja je već starima povjerena, a Isus će je svojom krvlju, svojim križem potvrditi i pretvoriti u jedan sakrament – sakrament pomirenja.
Zato je mjerilo ljubavi prema bližnjemu bitno: Kao sebe samoga. I ti i tvoj bližnji na sliku ste Božju stvoreni. I ti i on hram ste Božji. S pažnjom i skrbi dužan sam njegovati taj prvi dar koji mi Bog daje – svoj život, svoju dušu – pa ću onda znati kolika je veličina i svetost u životu moga bližnjega, mojega prijatelja, osobe s kojom zajedno hodam, ne tek jednu ili dvije milje, nego cijeli život.
Budite sveti, budite savršeni – Božji je poziv koji nam godi. I mi po naravi predosjećamo i mislimo da ćemo to ostvariti u svom odnosu prema Bogu. Biblija je puna svetih propisa o bogoslužju, žrtvenim prinosima i posvećenju Bogu. Ali, gle, ni Stari ni Novi zavjet svetost i savršenost ne smještaju na tu prvu ploču Saveza s prve tri zapovijedi o odnosu prema Bogu. Svetost je – na naše iznenađenje – u odnosu prema bližnjemu, na onoj drugoj ploči od Deset zapovijedi! Čitamo, evo: Ne mrzi brata! Daj mu odijelo, pođi s njime, podijeli ovaj naš isti, skroman, ranjiv ljudski život s njime, posudi mu što mu je potrebno. Je li ti brat ili progonitelj, pravednik ili nepravednik – ljubi ga! Vjerojatno stoga u Lukinu evanđelju poziv na savršenost postaje: »Budite milosrdni, kao što je milosrdan Otac vaš!«
Kao i obično Gospodin ne daje tek uputu riječima, nego daje prodoran, dalekosežan primjer. Autentično traži: »Molite za one koji vas progone!« jer će sam na križu, vjerojatno baš u čas kad mu čavle zabijaju u svete ruke i noge, oko treće ure (Mk 15,25), tj. oko 9 sati izjutra moliti: »Oče, oprosti im!« (Lk 23,34). Sa Sinom Božjim, koji moli za svoje mučitelje, možemo biti sinovi Oca našega koji je na nebesima (Mt 5,45). Zato njega, svetoga, božanskoga Učitelja svojega, pripravna srca slušamo, zato mu se klanjamo, zato u kruhu koji s neba silazi tražimo i primamo snagu za takav – novi – život.
