32. nedjelja (god. C): 2 Mak 7,1-2.9-14; 2 Sol 2,16 – 3,5; Lk 20,27-38
S našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, u suradnji s Bazilikom Srca Isusova za predah i okrjepu duši, za još dublje upoznavanje Krista, Učitelja, za čitanje i slušanje:
Kako je lijepo, kako utješno kad nas Sin Božji, Isus, poučava o onome što mi ne poznajemo. Još. A on zna od prije postanka svijeta. Našem znanju nije dostupno, a bitno određuje cijeli naš život. To je uskrsnuće, život uskrsnulih kod Boga.
Tamo je sedam junačkih sinova junačke majke Makabejke (2 Mak 7,1). Tamo su sedmorica braće, sedam muževa (Lk 20,31) i njihova sedmerostruka udovica (Lk 20,32). Jednaki su Božjim anđelima – Gabrijelu koji je navijestio Mariji (Lk 1,26), još prije Krstiteljevu ocu Zahariji (Lk 1,19). Jednaki su onom koji je pastirima navijestio veliku radost za sav narod (Lk 2,10), i cijeloj onoj vojsci koja kliče: »Slava Bogu, ljudima mir!« (Lk 2,14). Isti su kao onaj anđeo Gospodnji koji će otkotrljati kamen s Gospodinova groba (Mt 28,2): izgleda kao sjajna munja, odijelo mu kao bijeli snijeg (Mt 28,3).
Uskrsnuli ljudi su poput samoga Isusa, Sina Božjega: sinovi su Božji. Oni su sinovi uskrsnuća, pripadaju uskrsnuću. »Više ne mogu umrijeti« – objašnjava Isus (Lk 20,36).
Svi Bogu živimo, govori Gospodin (Lk 20,38). Već sada. A onda nastavljamo. Pavao će reći pred Atenjanima: u Bogu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28).
Zanimljivo! Ako smo već kao djeca, kad nam je netko umro, govorili da je »otišao na drugi svijet«, da je sada »na drugom«, »na onom svijetu«, jesmo li svjesni da izravno preuzimamo Isusov način govora iz Evanđelja. On govori o ovom (Lk 20,34) i onom, drugom svijetu (Lk 20,35). I otkriva nam: ženiti se, udati se, to je samo dragi okvir, a ono što se traži jest ljubav, jest život.
Studeni je izvrstan kontrast da još bolje vidimo. Studeni, mjesec duboke jeseni od početka nas vodi na groblje, približava nas pokojnima, pokazuje nam odlazak, smrt. Ovaj odlomak iz Evanđelja ukupno se biblijskih sedam puta vraća na umiranje i na mrtve (Lk 20,28.29.31.32,36, 37.38).
Sveto pismo ne zatvara oči pred nevoljom i tragedijom, ni pred zločinom, ubijanjem i okrutnošću. Lijepa, srdačna povijest Tobije i Sare u dubinama Staroga zavjeta pred oči nam stavlja djevojku u cvijetu mladosti koje je zbog zloduha sedam mladića, sedam zaručnika izgubila (Tob 3,8). Znamo: jedna ljubav koja pukne, prekid, rastanak – kolika je to bol i tuga, osobito za mlade ljude!? A ovdje ih je sedam!
Knjiga o Makabejcima opisuje stravičnu podjelu usred samoga Božjeg naroda. Pristaše olimpskoga mnogoboštva tjeraju i djecu da krše zakon otaca (2 Mak 7,2), prisiljavaju ih na prijestup protiv Božje zapovijedi. Ali momci su u svojoj obitelji primili takav odgoj, tako čvrste ideale da su spremni radije podnijeti krvavo mučenje, komadanje vlastitoga tijela. Tako je jak njihov pogled na uskrsnuće (2 Mak 7,9.14).
Kolika je i koliko luda naša ljudska zadrtost i okrutnost?! Samo zbog toga što neće jesti zabranjeno meso nezgodan i opak vlastodržac koji nema vjere (usp. 2 Sol 3,2) spreman je mučiti i ubiti djecu.
Sveto pismo ne prikriva naše grozote! Kako je moguće da u vrhu vjerskih vlasti u Božjemu narodu, u Isusovu narodu, budu ljudi, i to iz obitelji velikoga svećenika, koji unaprijed niječu svaku nadu u uskrsnuće (Lk 2,27)?
Evanđelje opisuje njihovo destruktivno pitanje koje ne treba i neće nikamo dovesti jer oni već unaprijed tvrde svoje i nisu spremni ni na kakav razgovor. Samo traže kako će potvrditi svoju predrasudu. Njima je samo ovaj svijet važan, oni su i Rimljanima prijatelji. Pitaju za Mojsija, pitaju za ženidbu i za udaju. Pitaju li uopće za Boga?
Naravno da je silna tragedija i muka ostati bez muža; naravno da je žalost i trpljenje kad muž i žena ne mogu imati djece, ostaju sami. Sveto pismo od početka uočava tu ključnu nevolju koja i danas u trećem tisućljeću Novoga zavjeta kipi: ostati bez potomstva, neplodnost, nemoć začeća i rađanja.
Čudesno je u Evanđelju! I takvo iskrivljeno podmuklo, ne baš realistično nezgodno i opako saducejsko pitanje, dobri Učitelj upotrebljava za bitnu pouku koja će ove ideološki napumpane ispitivače dovesti do spasonosne tišine, do šutnje. Bogu živimo, ne sami sebi. Vatra na Mojsijevu grmu gori, ali ne spaljuje.
Od početka Bog prati i veže se uz život svojega naroda iz naraštaja u naraštaj: i uz djeda, oca Abrahama i sina Izaka i unuka Jakova. Bog se vezao uz život Mojsijeva oca i potom uz Mojsija, tako da cijelom narodu u Savezu mogne reći: »Ja sam vaš, vi ste moji!« Sigurno i saduceji, koliko god nemaju vjere, ipak živo, s ponosom računaju na oca Abrahama i na njegovo očinsko krilo. Bogu živimo, Bogu živih.
Solunjani znaju, čitaju: Bog po milosti daje trajno ohrabrenje i dobru nadu (2 Sol 2,16). Bog daje srcu hrabrost, daje mu da bude čvrsto u svakom dobru djelu i riječi (2 Sol 2,17). Bog upravlja srce k ljubavi svojoj (2 Sol 3,5).
Zato makabejski dječaci ostaju vjerni do mučeničke smrti. Zato će se čovjek s ljubavlju pobrinuti za obitelj svojega brata koji je neočekivano umro. Zato će udovica odvažno njegovati život i ljubav usprkos križu koji nosi. Zato mi s Kristom uskrslim, sinom uskrsnuća, s Isusom koji je živi dokaz onoga, drugoga svijeta, prinosimo na oltar Ocu vječnom svoja mala i velika mučeništva, nevolje i tragedije, umiranje, bolne rastanke i gubitke, svu brigu i zabrinutost za obitelj i djecu, sva svoja najteža pitanja.
6. studenoga 2022.
Niko Bilić, SJ
