Izlaganje na Međunarodnom interdisciplinarnom znanstvenom skupu “Hrvatska kultura i sv. Jeronim”, 3. 11. 2020. (održanog 3. i 4. 11. 2020. u HAZU).
Vrijedne gospođe i gospodo! S iskrenim osjećajem poštovanja i malenosti zahvalan sam što mogu progovoriti u ovim časnim dvoranama, koje su posvećene otkrivanju i njegovanju najvažnijih istina za čovjeka, za obitelj, za naše zajedničko dobro. Najprije želim od srca zahvaliti gđi. prof. Pavlović, gosp. prof. Miščinu i svim marljivim, strpljivim organizatorima u ovim posebnim okolnostima.
S veseljem vrlo skromno i ograničeno pod naslovom „Jeronimova Judita“ želio bih otkriti specifičnosti koje biblijskome liku iz grčke Biblije – Septuaginte daje prijevod u Vulgati. Jeronim ponajprije pogađa u središte i prenosi ono najbitnije, specifičnu Juditinu sliku o Bogu, kojom ona obogaćuje biblijsku teologiju. Za nju Bog mrvi ratove (Jdt 9,7; 16,2 Vg 9,6; 16,2), naše konflikte koji mogu biti veliki i nama nerješivi on pretvara u prah. Jeronim nam ipak pokazuje da je prijevod interpretatio, tumačenje. Sv. Jeronim, naše gore list prepoznaje kako je Biblija živa Božja riječ koja ima ljudski rast. U svoju redakciju i prijevod uzima dakako i knjigu o Juditi jer zna povijest. Božji narod se nakon Aleksandra Velikoga poslužio internetom onoga doba, tj. grčkim jezikom pa je svete spise za vjerne duše preveo na grčki. U tom istom zamahu, a sve s nakanom da što življe proniknu i prenesu poruku kojoj na izvoru stoji Bog, nastalo je sedam novih knjiga među kojima i Judita.
Jeronim isto čini pretačući biblijsku knjigu u latinski jezik. Pri tom prepoznaje lik Nabukodonozora koji je pod tim imenom oblikovan u grčkoj Bibliji na temelju babilonskoga kralja Nebukadrecara koji u povijesti Božjega naroda predstavlja pravi opći potop. U skladu s grčkim izvornikom, koji od opće imenice Judejka – Židovka kreira osobno ime i lik žene udovice Judite, i Jeronimova Judita bit će osobito poučna time što se nije skučila na svoj individualni udovički život, nego otvorenih očiju prepoznaje koji je pravi neprijatelj žive zajednice i Božjega svetišta i osobno se zalaže. Izlaže samu sebe i donosi plodno rješenje.
Nakon čudesne pobjede Judita podiže odrubljenu Holofernovu glavu. Danas, kada iz dana u dan slušamo o broju zaraženih i nažalost preminulih od bolesti, ali i o odrubljenoj glavi usred Europe, ovaj nam je biblijski prizor vrlo stvaran. Zahvaljujući Juditi postajemo iznova svjesni kako je presudan njegovan, ispravan i odgovoran odnos prema Bogu i koliko bi vrijedilo iz dana u dan pobrojati primjerice koliko je ljudi u našem 21. stoljeću koji umiru od gladi a hrane proizvodimo na pretek.
S istom intuicijom, tražeći Božju objavu za sadašnji povijesni čas, pristupa Svetom pismu i naš Marko Marulić pa ćemo evo proslaviti i jubilej 500-te godišnjice njegova spjeva hrvatskim stihovima složena. Juditinu veličinu usvaja Marulić u doba osmanske najezde i postavlja biblijsku junakinju, spasiteljicu naroda koja je jedan od starozavjetnih pralikova, prototip za samoga Krista na izvore hrvatske pisane riječi. Nije sporno da Marulić kao predložak ima Juditu iz Vulgate. Jeronimu možemo zahvaliti za naziv Betulija kako on u latinskom izriče grecizirano hebrejsko ime. Od Jeronima Marulić će preuzeti ime Juditine sluškinje Abre koje u izvornom grčkom jeziku jednostavno označava sluškinju, a tako i ime velikog svećenika koji je kod Jeronima tri puta nazvan Elijakim, a tek na kraju u susretu s Juditom izvorno Joakim. Koliko je Judita aktualna i živa svjedoči jednim svojim romanom, proslavljeni, neumorni Miro Gavran.
U ovom pokušaju da barem odškrinemo vratašca i zavirimo na portret Judite kakav nam Jeronim nudi, radi sustavnosti, pogledajmo na glavni motiv, a to je Juditina ruka. Uočimo najprije kako u Septuaginti čak 19 puta stoji riječ „ruka“. Pritom imamo na pameti da „ruka“ u biblijskoj antropologiji označava snagu, moć za djelovanje. Jeronim će sam izraz više puta izostaviti ili zamijeniti, ali usred Juditine molitve u prijevodu pridodaje podsjetnik na središnji događaj iz biblijske povijesti kada je Bog jakom rukom izbavio svoj narod. Jeronimova Judita moli: Kao što je Gospodin pogledao na vojsku egipatsku koja je progonila Božje sluge i zaglavila u morskim dubinama, tako neka sada on pogleda na asirsku vojsku (Jdt Vg 9, 6-8).
Već kod prvog spomena „ruke“ u knjizi relevantno je Jeronimovo izostavljanje. U početku već naime Nabukodnozor koji je smislio tajnu osnovu priopćuje ju vrhovnom zapovjedniku. Nemilice će smaknuti sve one koji su odbili pokloniti mu se, prisvaja si božanski autoritet i uz prisegu najavljuje: Svojom ću rukom to izvesti (Jdt LXX 2,12). Jeronim izostavlja i ne spominje Nabukodonozorovu ruku.
Kada je riječ o Juditinoj ruci, koju ovdje želimo promatrati, novost u Jeronimovom prijevodu je očita. Dok se izvornik u grčkoj Bibliji čak deset puta zaustavlja na Juditinoj ruci, Vulgata će je samo pet puta prevesti. Iz istraživačkih razloga možemo poći od onih opisa u kojima Jeronim odstupa od izvornika. Tri put će izostaviti Juditinu ruku (Jdt Vg 8,32; 9,12; 15,12) a dva puta će ju prevesti kao Gospodinovu, Božju ruku (Jdt Vg 9,11; 15,10) i time nam odmah otkriti svoje glavno usmjerenje. Jeronim želi prepoznati Božje djelovanje.
Izostavljanje Juditine ruke može biti usputno kao kad u proslavi, nakon velike pobjede čitamo u izvorniku da je Judita uzela u ruke slavljeničke vijence te ih dala ženama koje su bile s njom (Jdt LXX 15,12).
Važnije je međutim kad Judita unaprijed, u razgovoru s glavarima grada, najavljuje bit i okosnicu cijele knjige. Ona veli: “Gospodin će mojom rukom pohoditi Izrael“ (Jdt LXX 8,33). Jeronim će istaknuti Božje djelovanje i njegovu povezanost s narodom, pa Juditinu najavu prevodi: Gospodi će pohoditi narod svoj Izraela (Jdt Vg 8, 32). Judita još više ostaje u pozadini, a to odgovara i njezinu liku u izvorniku.
Još više nam o nutrini Juditina lika govori njezina velika molitva prije polaska u neprijateljski tabor. To je kontemplacija prije akcije. Ona moli: „Razbij njihovu oholost rukom jedne žene“ (Jdt LXX 9,10). Kod Jeronima Judita će opet samu sebe staviti u pozadinu, neće isticati svoju snagu nego će već unaprijed najaviti pobjedu nad vojskovođom, u jednini, točno upozoravajući na način njegove propasti. Ona moli: „Učini, Gospodine, da njegova oholost bude sasječena njegovim mačem!“ (Jdt Vg 9,12). Na istom je tragu Jeronimov prijevod zaziva koji prethodi. U izvorniku Judita moli: „Daj snagu u moju udovičku ruku“ (Jdt LXX 9,9). Jeronim iz Juditina govora Bogu uklanja njezinu ruku. Neka izravna Božja moć bude očita. U Vulgati zaziv glasi: “Pridigni mišicu svoju!“ (Jdt Vg 9,11).
Isto vrijedi i kod proslave nakon čudesne pobjede. I u izvorniku i u prijevodu jasno je da se Juditino djelo ne odnosi samo na Betuliju nego na sav Božji narod pa stoga dolazi veliki svećenik i starješine iz Jeruzalema. Izvorni opis međutim u grčkoj Bibliji njihovu pohvalu Juditi zapisuje riječima: „Učinila si sve to rukom svojom“ (Jdt LXX15,10). Jeronim, vjeran svojem teološkome interesu i prepoznavanju onoga što Bog čini donosi u Vulgati: „Ruka Gospodnja ojačala te je!“ (Vg 15,11).
Želimo li pregledati onih pet mjesta u kojima Jeronim zajedno s originalom gleda upravo na Juditinu ruku, možemo poći od posljednjega spomena u knjizi koji pokazuje Jeronimovu metodu prevođenja i očitavanja Juditina lika. U svom završnome hvalospjevu sama Judita ističe Božje djelovanje u kojemu je ona spremno, konkretno sudjelovala. To je njezina kontemplacija nakon akcije, njezina nova molitva. Gledajući pri tom na cijelu Nabukodonozorovu agresorsku vojnu silu ona nakon čudesne pobjede ustvrđuje: „Gospodin ih je poništio rukom jedne žene!“ (LXX 16,5). Jeronim će opet gledati u jednini na Holoferna i istaknuti da ga je Gospodin predao u ruke jedne žene (Vg 16,7). Proširujući opis dodatnim riječima, učinak opisuje biblijskim glagolom confundere – postidio ga je. Ne samo da ovdje složno s izvornikom ističe žensku ruku, nego također pogađa bit rata Gospodnjega u Bibliji. Bog napadača čini beznačajnim, odbacuje ga, iznutra ga blokira i oduzima mu zločinačku moć, osujećuje i čini bezopasnom njegovu napadačku silu.
Na istovjetan način, sukladno grčkome tekstu, Jeronim ističe “ruku jedne žene“ već prije kod Juditina proglasa o Holofernu odmah po povratku iz središta neprijateljskog gnijezda: „Gospodin ga je udario rukom jedne žene.“ (LXX 13,15) Jeronim će pridodati osnovnu misao o savezu, međusobnoj pripadnosti Boga i naroda, pa prevodi: „per manum femine percussit illum Dominus Deus noster“ (Vg 13,19). Tako se kod Jeronima dva puta vraća pogled na žensku ruku dok ga izvornik ima još jednom već u Juditinoj molitvi (LXX 9,10; 13,15; 16,5).
Jeronim slijedi izvornik i u Juditinoj radosnoj vijesti o spasenju koju neposredno prije upućuje svima okupljenima u Betuliji. Zacijelo podsjeća na izvorišnu pashalnu noć spasenja u kojoj su izišli iz kuće ropstva. Judita gleda u množini na sve mnoštvo agresorske vojske koja ih je opkolila i produženim opsjedanjem do kraj iscrpila te upozorava kako je ove noći Bog njezinom rukom razbio njihove neprijatelje (LXX 13,14). Jeronim vjerojatno i ovdje usmjerava pozornost na samoga vojskovođu Holoferna te želi da Judita još jednom istakne važnost Božjega naroda pa njezine riječi prevodi: „Ubio je mojom rukom neprijatelja svojega naroda“ (Vg 13,18).
Juditine se ruke, ovaj put u množini, pojavljuju u slici koja predstavlja dramatski vrhunac kada je ostala sama uz Holofernovu postelju. Ovdje se do kraja ocrtava metoda Jeronimova prevođenja. Vulgata pridodaje i razjašnjava što je teološki relevantno. Izvornik donosi riječi koje Judita u srcu govori Bogu u svojoj prvoj molitvi prije nego će zamahnuti da sasječe zlo u korijenu njegovim vlastitim oružjem. Ona veli: „Pogledaj na djela mojih ruku na uzvišenje Jeruzalema“ (LXX 14,4). Jeronim tumači ponajprije da Judita „moli“. Pridodaje i način molitve, imajući očito na pameti Anu, majku Samuelovu u svetištu Šilu: Judita je u suzama, moli potiho, samo joj se usne miču. Juditinim molitvenim riječima Jeronim pridodaje: „Ojačaj me!“ (2x Vg 13,7.9), što u izvorniku stoji samo u onoj drugoj Juditinoj molitvi neposredno prije udarca (LXX 13,7). Potom Jeronim nadodaje unutar Juditine molitve opširno razjašnjenje kako je Gospodin Bog Izraelov, i kako je on obećao podići svoj grad Jeruzalem. Za sebe Judita pri tom ističe kako je povjerovala da je Bogu moguće ostvariti ono što je ona naumila (Vg 13,7). Zaključak je očit: kod Jeronima još je više u prvom planu biblijski Bog Izraelov. Kod Jeronimove Judite još više u pozadini stoji njezina snaga, a na prvo mjesto dolazi njezina vjera.
Posljednji zajednički izvorni i Jeronimov pogled na Juditinu ruku višestruko je važan. Nalazimo se u središtu zapleta. Judita je u razgovoru s Holofernom. Jedini je to biblijski redak koji se pri opisu Juditine ruke u Vulgati brojem poklapa sa Septuagintom (LXX i Vg 12,4). Judita koja je hrabro i svojom ljepotom i mudrošću svladala sve straže i došla izravno pred lice Holofernu, složila se s njime da ju je Bog poslao te sada objašnjava da će njezin pothvat kratko trajati: „Gospodin će mojom rukom ostvariti što je naumio“. Premda u ovom biblijskom retku Jeronim izostavlja dodatke i razjašnjenja ipak stvara bitnu razliku. U izvorniku Judita govori o Božjem naumu u kojemu ona svojom rukom sudjeluje. Sveti tekst tako upozorava na pravu protutežu Nabukodonozorovu naumu, njegovoj tajnoj osnovi s početka koju je nakanio „svojom rukom ostvariti“ (LXX 2,12). Jeronim je već taj dio izostavio pa se tako Judita svojom rukom ne mora suprotstaviti onoj premoćnoj Nabukodonozorovoj. Ali zato Jeronimova Judita i ovdje i još dva puta (Vg „cogitavi“ 10,13; 13,7) govori o svojemu naumu, o djelu koje je ona smislila. Jeronim tako dodatno ističe njezinu intelektualnu ulogu.
Zaključimo kratko. Opisujući Juditin lik Jeronim će donekle po strani ostaviti njezinu snagu, a istaknuti njezinu vjeru. Dva puta će, umjesto o njezinoj govoriti o Božjoj ruci. Ni pred glavarima grada ni pred Bogom u molitvi Judita ne ističe svoju ruku. Premda za razliku od izvornoga teksta u kojem se Juditina ruka spominje deset puta, a Jeronim samo pet puta o njoj govori, ipak se u bitnome slažu. I pred Holofernom i nakon pobjede pred svim narodom Judita jasno govori o svom aktivnom surađivanju s Bogom u spasavanju cijeloga naroda. Jeronimu je napokon važno još više istaknuti Juditinu povezanost sa središtem starozavjetne biblijske povijesti.
Zagreb, 3. 11. 2020.
Niko Bilić, SJ
