Kategorije
Duhovnost

Vazam

Slavi se Vazam. Uskrsnuće Kristovo! Usred crkve koja je u mraku svećenik donosi veliku upaljenu svijeću i proglašava pjevnim glasom: »Svjetlo Kristovo!« Usred našega svijeta, zamračena ubijanjem, nepravdom i prijezirom, sjaji svjetlo Isusa Krista, Božjega Sina. U temeljima kršćanske vjere stoji ovo vazmeno otajstvo: Isus, vječni Sin Očev, prima na sebe križ, prolazi kroz muku i smrt da bi se tako do kraja sjedinio s nama. Do kraja je ostvario utjelovljenje koje je započeo u blaženomu krilu Djevice Marije. Kao što se čovjek jednom iz majčine utrobe rađa i dolazi na ovaj svijet, tako je Bogočovjek Isus iz groba ustao na novi život. Zato u našim ušima i u našim srcima zvoni veseo usklik žive Crkve: »Aleluja! Aleluja!«

Uskrsnuće je Isusovo neočekivano, iznenađuje i one najbliže koji otpočetka bijahu s njime. Više puta svojim je učenicima govorio da će ustati od mrtvih, ali oni nisu razumjeli i bojali su se pitati ga (Mk 9,32). Kada se susrećem s tajnom živoga Boga, u meni se s pravom mogu pojavljivati i najdublja pitanja. I samo on može do kraja odgovoriti na njih. Na ovomu me svijetu može zaraziti ona dubinska zbunjenost koja je obuzela i Isusove učenike. Kada je Gospodin već uskrsnuo, kada su već pronašli prazan grob, drže se obične računice koja glasi: ako nije u grobu, sigurno je netko ukrao njegovo tijelo. »Uzeše Gospodina i ne znamo kamo ga staviše« (Iv 20,2). To je prva, normalna misao u njihovoj pameti. Iako je Gospodin opet među živima, oni su još uvijek u strahu. Bit će potrebno još nešto, bit će potreban susret uživo da bi se usudili pogledati istini u oči.

Vazam je dan kada Isus čini nešto vrlo važno. On, koji je bio dao odlučujući nalog Petru da učvrsti braću svoju (Lk 22,32), na uskrsni dan ponajprije sam čini ono što je naložio apostolu: utvrđuje vjeru svojih izabranih. Isus je pokazivao svoju živu prisutnost: Mariji Magdaleni kod groba, dvojici učenika na putu u Emaus, apostolima zatvorenima u dvorani Posljednje večere… Razočarani zbog osude svojega učitelja, smrtno uplašeni za vlastitu sudbinu, rasplakani od žalosti, iznova se susreću s Isusom koji pokazuje da je živ čovjek, ne tek neki duh koji nema mesa ni kostiju (Lk 24, 39).

Na glavnomu oltaru u bazilici Srca Isusova u Zagrebu nalazi se slika uskrsloga Spasitelja. Obasjan pogledima anđela Isus širi ruke i pokazuje Srce koje ljubi do kraja. Boje na slici svijetle su, sunčane, vedre. Ali na Isusovu tijelu jasno se vide ubodi čavala, u plamenu njegova Srca usađen je vidljiv znak križa. Kada je Petar prije muke govorio da će Učitelju ostati vjeran do smrti, svi su obećavali slično (Mk 14,31). Kada je Petar zatajio Isusa, i svi su se ostali razbježali (Mk 14,50). A na Uskrs, gle, pred očitim tragovima ranâ na rukama, na nogama i na boku Isusovu, primit će mir. Nisu osuđeni, nisu kažnjeni zbog svoje malovjernosti i duhovnoga kukavičluka, nego čuju božanski proglas: »Mir vama!«

Uskrsli je Isus novi čovjek, novi Adam. On svojim učenicima prosvjetljuje razum da shvate Sveto pismo (Lk 24,45), da prepoznaju tajnu Božjega života. Koliko čovjek žudi za samoostvarenjem, za ispunjenjem vlastita bića koje nadilazi okvire ovoga svijeta! Evo, Gospodin je pokazao put. Križ i Uskrs idu zajedno. Strahota Velikoga petka na Vazmenu je nedjelju pronašla divan rasplet. Kršćansko se samoostvarenje zbiva u davanju sama sebe. Prosvjetljenje daje Isus, svjedok vjerni, vječni svećenik koji je sama sebe prinio za žrtvu. On je početnik i dovršitelj vjere svojih učenika. To je vazmena tajna, to je razlog uskrsne radosti koja ostaje.

Kategorije
Duhovnost

Važnost tijela

Poklonimo se sakramentu ljubavi! Slavimo tijelo i krv Kristovu. Radosna srca promatramo tajne presvetoga sakramenta, sa zahvalnošću i smjernom molitvom. Što je Gospodin obećao, to on vjerno i izvršava. »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20), rekao je i evo ga na našim oltarima i danas u trećemu tisućljeću kršćanstva. Pod prilikom kruha, skrovit, nenametljiv, ostaje prisutan. Zato da bismo mu u miru i s poštovanjem mogli izraziti svoju ljubav i zahvalno se pokloniti pred tajnom, pred Bogom svojim.

Nije to nedohvatljiv, sofisticiran znak. Nije zamršena formula koju se može tek nakon dugačkih škola shvatiti, nije skriven kôd dostupan nekoj okultnoj eliti. Gospodin Isus svoje tijelo i krv ostavlja u kruhu i vinu. Jelo i piće uzima kao sveti znak. Kruh naš svagdašnji odabrao je Isus kao mjesto svoje posvećene prisutnosti. Ponizni sluga Božji, koji »sama sebe oplijeni« (Fil 2,7), ostavivši božansku uzvišenost i veličanstvo, spušta se dokraja. Smijemo reći: u kruhu koji silazi s neba, u hostiji na oltaru dovršava se utjelovljenje.

Dobro su rekli Izraelci Mojsiju na Sinaju: »Izvršit ćemo i poslušat ćemo« (Izl 24,7). Slušanje stavljaju na drugo mjesto, nakon djelovanja. Slušanje znači receptivnu aktivnost – primanje. Gospodin Isus ostaje u presvetomu sakramentu kako bi jasno dao do znanja da se ljubav prema Bogu ne iskazuje samo u stalnu aktivizmu, novomu poduzimanju, novim slovima i poslovima, nego i u smirenoj kontemplaciji u kojoj tek čovjek (malo zbunjujuća konstrukcija..) može do u dubinu osjetiti živu prisutnost. U našoj utrci za doživljajima i uspjesima Tijelovo je poziv na svetu stanku.

Naše vrijeme žeđa za tim da pažljivo sluša otkucaje Kristova Srca. Suvremen tempo života itekako cijeni trenutke meditacije i tiha predanja. Duši treba da dođe do daha, da osjeti ponajprije samu sebe. Sakrament euharistije odgovor je na našu potrebu i potragu. Poklon Isusu – proslavljenom, prisutnom – izvrsna je škola meditacije. Pripravlja nas da sami primimo tijelo i krv koje nam Gospodin daje kao jedinu nebesku hranu. »Uzmite«, kaže. »Jedite! Pijte!« Sada je čas da u miru, s poštovanjem poslušamo te riječi Isusove. Izvršit ćemo i poslušat ćemo. Blagovat ćemo i slušati što nam govori. Tko prima tijelo i krv Kristovu, doživljava kako se ispunjuje drevna vjernička molitva: učini srce moje po srcu svojemu. Usred buke i dezorijentiranosti našega svijeta u euharistijskoj prisutnosti odjekuje poziv s početka. Sav božanski interes za čovjeka prelio se u biblijsko pitanje: »Gdje si?« (Post 3,9; usp. 4,9) – i odjekuje do danas u tijelu i krvi Kristovoj.

U svjetskoj gospodarskoj krizi još pažljivije i s većim zanimanjem promatramo kako Isus u presudnu – svojemu – času rabi istu metodu kao i prije. On zahvaljuje i blagoslivlja, potom lomi i dijeli. Ali ovoga puta to nije čudesno umnažanje kruha za gladno mnoštvo, nego on sama sebe daje. Živi kruh s neba, koji je najavio, sada daje.

Vječna se Riječ Božja utjelovila. Već je Mojsije sve riječi Gospodinove najprije izrekao okupljenima, zatim ih je zapisao i napokon još jednom pročitao. Knjiga Saveza bijaše prvo utjelovljenje. Poškropljena žrtvenom krvlju pratit će narod na njegovu putu i sretno ga dovesti u obećanu zemlju, kako čitamo u prvome poglavlju Jošuine knjige. Sveto pismo koje u rukama imamo doista je već neko utjelovljenje Božje Riječi.

S Blaženom Djevicom Marijom počinje međutim nešto posve novo. Vječni, ljubljeni Božji Sin uzima na sebe krhko i smrtno ljudsko tijelo. Svevišnja božanska osoba prihvaća život u onomu tijelu koje je Stvoritelj na početku od zemlje, od praha sazdao. Ljudska krv koja teče našim žilama, tkivo i mišići od kojih smo mi građeni postaju njegovim tijelom. Onakvo srce, kakvo nama u grudima kuca, Spasitelj prihvaća za sebe.

Tijelovo je blagdan roditeljstva. Blažena je Djevica izrekla svoje »Da!« i postala Majkom Sina Božjega. Od nje Riječ uzima tijelo da trajno prebiva među nama. Danas slavimo posvećenje majčine utrobe koja nosi i hrani tijelo. Svaka je majka posvećena Kristovim tijelom jer je Bog uzeo pravo ljudsko tijelo u kojemu od začeća živi. Svaki otac, kada s ljubavlju uzima u ruke svoje dijete i grli ga, dajući mu okrilje u svijetu, posvećen je Kristovim tijelom.

Tijelovo je blagdan zdravoga, čilog tijela, krepkoga organizma koji je hodio Galilejom, snažnim glasom poučavao, dodirivao i liječio, da se onda isti takav – u punoj snazi – prinese kao žrtva na križu. Važno je tijelo – pravo ljudsko tijelo. Potrebne su ti ruke, brate i sestro, da nahraniš gladna i dadneš piti žednomu, da zaogrneš golo tijelo ostavljena. Potrebne su ti noge da pohodiš bolesna i utamničena.

Tijelovo je blagdan koji posvećuje patničko tijelo tolikih bolesnika. Ljudsko tijelo koje se guši od boli, koje trpi od vanjskih i unutarnjih krvarenja, kome su snage oduzete, ljudsko tijelo koje umire, kada je već i medicina dala sve od sebe – posvećeno je tijelom Kristovim.

Tijelovo je blagdan Kristova tijela i krvi. Silno je to upozorenje i pouka da religija nije zaustavljanje u zamišljenim prostorima mašte. Nije lažno uzdizanje u fiktivna stanja svijesti, bolesnih emocija – nije prijezir tijela. Gospodin je živio u tijelu i proslavljen je u tijelu. Život je dao za svoje prijatelje u tijelu – iz dana u dan hodeći s njima, propovijedajući, izgoneći zloduhe, hraneći gladne, praštajući grijehe. Ljubio ih je od onda kada je pozvao prve učenike i prvi put propovijedao pa sve do onda kada se doslovce snizio, spustio do zemlje da učenicima opere noge. Ljubio ih je do kraja kada je predan u ruke grješnika, kada je njegovo tijelo položeno na križ i potom u grob.

U naše vrijeme panseksualizma i silna interesa za tijelo, dok trpimo od tjeskobne i gorke potrage za većim užitkom, Tijelovo je ispravak i oslobođenje. Svojim govorom i razmišljanjima, svojim sloganima i reklamama, možemo prikrivati stvari i glumiti, ali tijelo ne laže. Ljudski organizam brzo pokazuje koliko je prisile i straha u njemu, a gdje je prava milina i radost koja traje.

Uskrsli Isus, kada dolazi među svoje, upravo svojim tijelom postaje prepoznatljiv. Pokazat će im ruke i noge, pokazat će im ranu na boku. Sam će upozoriti da nije tek neki duh, jer ima tijelo i kosti (Lk 24,39). Ima razumijevanje za našu potrebu da opipamo i dodirnemo. Traži da nešto pojede pred njima (r. 41). Pravi je čovjek, u pravomu tijelu. Kada su cijelu noć proveli u neuspjelu ribolovu, sam im pripravlja doručak na obali Galilejskoga jezera (Iv 21,9.12). U Emausu će ga prepoznati kada bude lomio kruh (Lk 24,31). Uskrsli Isus zna da smo u tijelu, zna da nam je potrebna hrana. Zajedno sa svojima blaguje – i tako već označava euharistiju koja živi sve do danas.

Tijelovo pokazuje koje je pravo značenje žrtve. Već je Abraham naučio da Bog ne traži podignut nož i ubijanje, nego sveto posvećenje – predanje Bogu (Post 22,12). Kristovo tijelo, krvavim znojem obliveno, izbičevano i popljuvano, raspeto i u grob položeno, ustaje na Uskrs. Duh životvorac na djelu je. To je konačni smisao i dovršetak žrtve kojemu se i za sebe smijemo nadati. Dobro se veli kod mise kada svećenik uzdiže posvećenu hostiju i kalež – to je podizanje. Pravo je značenje svetopisamske žrtve upravo uzdizanje, uzvišenje. Isusovo tijelo – uzdignuto – sve privlači k sebi.

Izl 24,3–8; Heb 9,11–15; Mk 14,12–16.22–26
Tijelovo, liturgijska godina B

Kategorije
Duhovnost Nastava

Velika radost

Biblijski pogled na Božić

Duh na djelu

Isus je Dijete Duha. Znade to Blažena Djevica od onoga trenutka kada joj je šest mjeseci nakon začeća Ivana Krstitelja Božji glasnik donio čudesnu vijest. Evanđelja nam ne opisuju kada se i kako točno zbilo da je Sveti Duh sišao na nju i da je na nju pala sjena božanske sile. Dovoljno je da ona zna. Mi zajedno s njom čujemo najavu koju je izrekao anđeo (Lk 1,35).

Pod majčinim srcem Dijete Duha već izvršava nebesku zadaću, donosi i dijeli darove Duha. Anđeo je bio unaprijed najavio da će Ivan Krstitelj od majčine utrobe biti pun Duha Svetoga (Lk 1,15). To se i moglo ostvariti upravo od onoga časa kada je Djevica Majka stupila na prag rođakinje Elizabete. Elizabeta se napunja Duhom na pozdrav koji čuje od Marije (Lk 1,41). Majku ispunja Duh Sveti pa je onda i mali Ivan ispunjen Božjom snagom te kliče i poskakuje pod srcem majčinim. Morao je i Zaharija biti u blizini jer će, onoga dana kada Ivan dobije ime – jednako kao i žena mu Elizabeta – biti ispunjen Duhom Svetim i proročki će progovoriti (Lk 1,67).

Matej, evanđelist, potvrđuje da se ispunilo ono što je Božji glasnik navijestio nazaretskoj Djevici. Nosila je pod srcem začeto Dijete koje je od Duha Svetoga (Mt 1,18). Što je Majka već iz anđeoskih riječi znala i što je Elizabeta silom Duha osjetila, pravedni muž Josip također će spoznati. Djetešce, začeto u Mariji, njegovoj ženi, iz Duha je Svetoga. U Duhu mu je podrijetlo i uzrok, iz Duha potječe (Mt 1,20).

Marljivi glasnici

Dolazak Isusov na svijet pokreće veliku aktivnost Božjih glasnika koje prema grčkome nazivu angelos (ἄγγελος) zovemo anđelima. U najnovije vrijeme u zapadnoj civilizaciji opet vlada povećan interes za te biblijske poslanike neba. Moderni je čovjek u potrazi za produženom meditacijom i dubljim duhovnim doživljajima. Božić je zgoda da otkrijemo pravu istinu o anđelima.

Jedan je došao Blaženoj Djevici. Poznat nam je i po imenu koje govori o Božjoj snazi – o onoj sili Svevišnjega koja će zakriliti Mariju u Nazaretu. To je Gabrijel (Lk 1,26). Isti je onaj koji je prije Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, u hramu donio Božju objavu (Lk 1,19).

Jedan vjesnik Božji pristupa i Josipu, ali to čini na drukčiji način. Ukazao mu se u snu (Mt 1,20). Možda ženska duša, kao i danas, lakše prima božanske signale dok mužu treba tvrd san da bi Bog mogao na nj djelovati – kako to bijaše već kod Adama, Abrahama i Jakova. Ako je Djevici došao nešto prije ili u čas začeća, kod Josipa to se zbilo kada je Isusova Majka Marija već bila u drugome stanju. Premda se javlja u snu, što će u još nekoliko presudnih – poznatih – događaja s Josipom učiniti, anđelova je zadaća vrlo jasna. On donosi poruku koja razjašnjava i otkriva pravo stanje stvari. Oslovljava Josipa imenom i, rekli bismo, prezimenom »sin Davidov«. Izravno mu se obraća. Poznaje i njega i Mariju koja pod srcem nosi Dijete. Josipu ne samo da definira spasiteljsko ime i poslanje Isusovo, nego daje i izravne naloge. Josip se ne treba bojati prihvatiti ženu svoju, a djetetu će dati ime.

Anđeo je onaj koji objavljuje narav Isusovu. Anđeo je Božji poslanik čije su riječi djelotvorne. Evanđelje potvrđuje da je Josip, budan i svjestan, izvršio što mu je naređeno. Straha više nema, on uzima Mariju (Mt 1,24). Nakon poroda dat će djetetu upravo ono ime koje je anđeo izgovorio – Isus (r. 25).

Anđeli su, dobro znamo, aktivni i u samoj noći rođenja. Jedan javlja radosnu vijest pastirima, a čitave vojske nebeske hvale Boga. Pastiri su pritom sličniji Djevici Mariji u Nazaretu negoli Josipu jer im anđeo fizički pristupa dok su oni budni, na straži nad svojim stadom. Prepoznaje njihov »velik« strah koji umiruje proglašavajući jednako »veliku« radost (Lk 2,10).

Zadatak je anđelov jednak. On donosi poruku, izgovara riječi koje najprije moraju odagnati strah. Upravo u riječima anđelovim o rođenju Spasitelja u gradu Davidovu najtočnije se opisuje funkcija anđela. Sam je izriče glagolom (εὐαγγελἰζομαι, r. 10) koji je izveden od riječi »evanđelje«. Anđeo naviješta radosnu vijest o Isusu. On je blagovjesnik, evangelizator. On donosi i razglašuje evanđelje, blagovijest o Kristu Gospodinu (Lk 2,11).

Anđeli iznenada dolaze i opet se povlače u Božji prostor, ne ostaju, nisu ni Djevici ni Josipu ni pastirima na raspolaganju, ali poruka djeluje. Kao što je Josip čuo što mu je činiti, tako i pastiri čuju zapovijed koja je izravno njima upućena. »Pronaći ćete« (Lk 2,12) ima istu vrijednost kao i »pronađite!«, a valjanost toga naloga poznajemo. Uspješno su »pronašli Mariju, Josipa i novorođenče, položeno u jaslice« (Lk 2,16) – sve kako im anđeli rekoše. Riječ anđela, dakle, vodi k Isusu i to je najizvrsniji dokaz da je pravi Božji glasnik, a ne neki zamišljeni lik ili slugan prijevare i laži.

Objava Božja

Rođenje Isusovo ima svoje prve plodove – neposredne, važne i lijepe. Josip upoznaje Mariju (Mt 1,25). Rođenje Isusovo u njihov život donosi poznavanje. Nema više bolnih sumnja i tjeskobnih planova. Između dva srca vlada razumijevanje jer imaju isto veliko poslanje od Boga.

Pastiri progovaraju jedni drugima, uspostavljaju kontakt i potiču se međusobno na akciju: »Hajdemo!« (Lk 2,15). Ohrabrenje koje im je nebeski glasnik izrekao uistinu je raspršilo velik strah i oni kreću. Rezultat je čudesan i zadivljuje: kao što su sami primili objavu Božju (»obznanio nam je«, r. 15), tako će sami, vidjevši najavljeni znak, objaviti što im je rečeno o velikome događaju (»ispripovjediše«, r. 17). Sada oni postaju objavitelji. Dobivaju takoreći božansku ulogu. Čine svima ono što je njima učinio Gospodin. Sami su čuli i vidjeli što im bi rečeno, a sada se svi njihovi slušatelji dive onome što im od pastira biva rečeno.

Dolazak Isusov na svijet ima čudesne učinke. Slava koja pripada Bogu u visinama zasvijetlila je siromašnim pastirima na betlehemskim pašnjacima i obasjala ih (Lk 2,9.14). Kao što je nakon posvećenja prvoga velikog svećenika Arona Božja slava zasjala cijeloj okupljenoj zajednici Božjega naroda (Lev 9), tako su sada pastiri izabrani za susret s otajstvom. Oni će, po vlastitu svjedočenju, spoznati da im se Bog objavio (Lk 2,15).

Dolazak Isusov na svijet čini da drevno proročanstvo bude prepoznato kao prava Božja riječ. Gospodin je po proroku govorio (Mt 1,22). I njegova riječ dobiva pravo tumačenje: Bog je s nama (Iz 7,14; Mt 1,23). To će i uskrsli Učitelj na kraju istoga Evanđelja sa svoje strane potvrditi: Ja sam s vama u sve dane (Mt 28,20). To je tajna Isusova dolaska na svijet, to je velika radost. Tu tajnu vjere priopćio je glasnik pastirima. Spasitelj i Pomazanik, rođen u gradu Davidovu, jest sam Gospodin (Lk 2,11) – Bog koji je svoje sveto ime već u Starome zavjetu objavio, sada je tu u živoj osobi Sina. Bit će velik, reče glasnik (Lk 1,15). Ali sada je još malen, mali Bog – Božić.