Svećenik Melkisedek

Kad je prije nekoliko godina Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio svećeničku godinu, istaknuo je kao osnovnu crtu svećeništva skrb za prinos Bogu. Svećenik k Bogu uzdiže i prikazuje svetu žrtvu na oltaru. Podsjeća nas tako da se naš ljudski život ne može odrediti samo zahtjevima da ostvarimo zdravu karijeru i ispunimo dug ljubavi prema bližnjemu, nego imamo svoje dužnosti prema Bogu. Duhovnost se i sastoji u aktivnom otkrivanju Božjeg života i u napajanju na vječnim izvorima Božje ljubavi.

Prvi svećenik

Listamo li Sveto pismo, naći ćemo da je prvi čovjek koji ima svećeničku službu Melkisedek. Pojavljuje se u svega jednoj poznatoj epizodi u susretu s Abrahamom na kraju 14. poglavlja Knjige Postanka (Post 14,18–24). Ne govori se o njegovu podrijetlu i tijeku njegova života. To će u Poslanici Hebrejima biti važan razlog da u njemu prepozna uzor vječnoga svećeništva koje nije zacrtano po ljudskim zakonima (“On, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda” Hebr 7,3).

Melkisedek nije samo svećenik, nego je ujedno kralj i time pokazuje istinsko čovjekovo dostojanstvo i bitno obilježje ljudske vladavine. Vladar ima svoje obveze pred Bogom, njemu će polagati račun za svoju vlast. Dužan je brinuti se za Božju proslavu u zajednici kojom upravlja. Melkisedek je stranac, nije pripadnik Božjega naroda – Izraela – koji s Abrahamom započinje svoj povijesni hod. Tako je Melkisedek dokaz da se Božji autoritet ne ograničava na samo jedan rod i jezik.

Melkisedek, svećenik, zauzima u Svetom pismu posebno mjesto jer je prvi čovjek koji blagoslivlja – podjeljuje blagoslov (Post 14,19). Do sada je to u više navrata sam Bog činio. Sada tu božansku djelatnost dobiva i čovjek, pokazujući i na taj način da je slika Božja. Kao što je Bog blagoslovio životinje (Post 1,22), čovjeka (1,28; 5,2), sedmi dan počinka (2,3) i Noinu obitelj za novoga početka (9,1), tako sada Melkisedek blagoslivlja Abrahama te razglašuje hvalu i slavu Božju:

“Blagoslovljen bio Abram kod Boga Svevišnjega, koji je stvorio nebo i zemlju;
i blagoslovljen bio Bog Svevišnji koji ti je u ruke predao napadače.”

Svojim blagoslovom svećenik Melkisedek u početcima Svetog pisma i povijesti spasenja definira dvostruki smjer čovjekove eulogijske – blagoslovne dimenzije: Blagoslivljamo stvorenja, zazivajući Božju pomoć i zaštitu, blagoslivljamo Boga, veličajući njegovu moć i dobrotu.

Višestruki učinci

Melkisedek se pojavljuje u važnom dijelu Abrahamova života. Prije susreta s njim Abraham je prvi put jasno označen kao Hebrejac (Post 14,3). A učinak susreta sa svećenikom i blagoslova koji je primio ima više slojeva. Ponajprije Abraham od svega svojega daje “desetinu” i tako u Svetom pismu po prvi put zacrtava bogoštovne darove koje će već praotac Jakov obećati u svom zavjetu Bogu (Post 28,22), a europsku će povijest obilježiti veličanstvenim Bogu posvećenim umjetninama i remek-djelima arhitekture. Čovjek želi i može Bogu posvetiti svoja djela, plodove svojega rada, pa i samoga sebe.

Abraham se nakon susreta sa svećenikom također odriče svekolikog ratnog plijena (Post 14,22–24) i tako okreće novu stranicu u povijesti vječitog ljudskog ratovanja za profitom i bogaćenjem na račun drugih. To je zadatak koji danas ima punu aktualnost i pravi je put naprijed.

Najvažnija međutim novost i najveći pomak odnose se na Abrahamovu vjeru. Svećenik Melkisedek u Abrahamov život donosi novu, bitnu teološku spoznaju. Abraham prepoznaje da je njegov Gospodin (יהוה), koji ga je bio pozvao na put povjerenja (usp. I reče יהוה Post 12,1), isti onaj Svevišnji Bog, Stvoritelj neba i zemlje (Post 14,22) kojemu je Melkisedek svećenik. Tako očito pokazuje Abrahamova svečana prisega s uzdignutom rukom. Abraham sada zna da je to istinski Bog koji je sazdao nebo i zemlju, uspostavio svemirski poredak, a Abrahamovu će osobnu povijest tako duboko obilježiti.

Osim toga, ako je prije dvaput u Svetom pismu spomenuto da je Abraham “zazvao Božje ime” (Post 12,8; 13,4), ovdje, nakon susreta sa svećenikom Melkisedekom, prvi put je zapisano kako Abraham doista izgovara to sveto, vlastito Božje ime koje s poštovanjem čitamo “Adonaj – Gospodin” (יהוה Post 14,22) i koje će tek Mojsije u njegovu značenju i dubini upoznati.

Još je važnije što upravo “nakon ovih događaja” (usp. Post 15,1) Sveto pismo donosi prve riječi koje Abraham – u izravnom obraćanju – upućuje Bogu. Bit će to njegova prva molitva. Od sada su na “ti” (Post 15,2). Baš u toj zgodi prvi put će se u Svetom pismu pojaviti i odsudna biblijska riječ – “vjerovati, pouzdati se” (Post 15,6). Utješno je znati kako svećenik Melkisedek na praoca naše vjere i začetnika svih triju velikih svjetskih religija tako djeluje da on postaje u punom smislu molitelj i vjernik.

Znakovi otajstva

Melkisedek ostaje tajanstven i važan. U velikom ratu koji ispunja gotovo cijelo jedno biblijsko poglavlje on ostaje po strani, ali ipak je s punim autoritetom kralj među kraljevima i bitno utječe na ponašanje nakon pobjede. On Abrahama poznaje po imenu (Post 14,19) i zna da je Božja snaga zaustavila Abrahamove napadače (14,20). Bibličari se osim toga slažu da je područje njegove vlasti upravo Jeruzalem – sveto mjesto koje će Bog izabrati za prebivalište svome imenu.

Najdragocjeniji su dakako darovi koje svećenik Melkisedek iznosi: kruh i vino (Post 14,18). Postat će, znamo, znakovi vječnog svećeništva Mesije – Božjeg Pomazanika i Sina po kojima ostaje trajno prisutan i povezan sa svojima.

(13.07.09.; uređeno 14.09.09.; 16.04.2010.; 08.03.2012.; 13.03.12.)

Poslušajte: Melkisedek

usp. Molitva sa Melkisedekom

Niko Bilić, SJ

Prava slika čovjeka

Druga korizmena nedjelja

Što si spreman Bogu dati u ovoj korizmi? Odricanje vrijedi kad je darivanje. Kad sve ostaviš poput prvih apostola, možeš poći za svetim Učiteljem i potpuno se njemu posvetiti.

Ima zasigurno u mom životu ono što mi je najdragocjenije i najmilije, do čega mi je najviše stalo, uza što mi se srce ponajvećma vezalo. Sada je čas da to Bogu posvetim i zasjat ću novim sjajem.

Kajemo se danas za trenutke kada smo grabili umjesto da dajemo. Sebično smo za sebe zgrtali i za sebe zadržavali. Toliko smo toga, Gospodine, tebi uskratili. Oprosti nam!
Slušali smo glas svijeta, glas napasti, slušali smo glas svojih kratkovidnih želja. Oprosti nam i smiluj se.
Slušali smo glas sumnji zaboravljajući da si ti za nas. Slušali smo glas straha i nismo odvažno krenuli za tobom. Oprosti, smiluj nam se!

Dobro nam je danas biti na brdu euharistijskoga slavlja. Gospodin Isus razgovarao je s nebesnicima Mojsijem i Ilijom. Abraham je slušao Božji glas i razgovarao s anđelom. Petrov prostodušan prijedlog dobiva odgovor u Očevu glasu koji se javlja iz oblaka. I mi se dajemo na molitvu. Molitva je naš razgovor s Bogom, razgovor sa svecima od kojih prosimo zagovor.

Danas smo s Abrahamom koji ne uskraćuje željkovanog i iščekivanoga sina Bogu. Radost svoje zrele dobi spreman je Bogu dati. Sa svetim smo apostolom Pavlom koji nas hrabri upozoravajući da Bog nije poštedio, nije uskratio svoga Sina, nego ga je za sve nas predao (Rim 8,32). Mojsije i Ilija s nama su koji su – obojica – u prijelomnu času svoga života doživjeli susret s Bogom na svetoj gori. Mojsije je primio objavu o milosrđu Božjem i njegovoj privrženosti koja vjerna ostaje tisućama naraštaja. I od te mu je objave lice trajno sjalo, izbijala je svjetlost (Izl 34). Proroku Iliji u svetim visinama Bog je pokazao svoje pravo lice ne u potresu koji uzdrmava tlo pod nogama, ne u olujnom vihoru koji hara, ni u ognju koji spaljuje sve pred sobom nego u ugodnu šaptu blagoga povjetarca. Ilija je doslovce na vlastitoj koži osjetio tko je i kakav je njegov Bog (1 Kr 19). Sada su obojica u razgovoru s Kristom dok iz njega također izbija sjaj i bjelina njegova pravoga božanskoga lica.

Danas Crkva u misi ulazi u oblak otajstva. Pripravna srca želimo do kraja poslušati istinski Božji glas. Blago onim izabranicima na gori: Petru, Jakovu i Ivanu! Oni smiju biti sasvim blizu. Pred njima Učitelj takoreći otvara sve karte, razotkriva dušu, pokazuje se u pravom svjetlu. Baš kao što će to htjeti učiniti pred tim istima na Maslinskoj gori, u Getsemanskom vrtu patnje.

Blago nama! Čestitam vam i blago vama, kršćanska braćo i sestre, jer ste se i vi danas odazvali. Ljubazan poziv Isusov daje da mu budemo posve blizu. To je smisao i definicija euahristijskoga slavlja, nedjeljne mise. Blizu smo, sjedinjeni s njime. Sin Čovječji smjelo otvara svoju intimu – do te mjere da nezadrživo, bez pridržaja sjaji njegova božanska narav; do te mjere da se u maslinskom vrtu može opipati trpljenje, sva naša mržnja i osuda koje on uzima na sebe.

Učenici-odabranici pred kojima je Otac nebeski preobrazio Isusa s pravom već sada mogu promišljati i tražiti što je to njegovo “od mrtvih ustati”  (Mk 9,10). Nazire se i razotkriva već prava slika o čovjeku, Božja slika i božanski nacrt o nama ljudima. Kao što ljubljeni Sin dopušta i prihvaća da bude preobražen, tako će jednom primiti dar da bude uzdignut, uskrišen iz groba. Još jednom osjećamo kako je u središtu Korizme priprava na Uskrs. Glavna misao i načelo korizmene pustinje jest tajna uskrsnuća Kristova.

Abraham je čuo glas. Apostoli na gori čuju božanski glas. I mi slušamo Riječ Božju. Njegova poruka ljubavi jednoznačna je. Bog otvara svoje srce i govori: “Ovo je Sin moj, ljubljeni!” (Mk 9,7). Moj je. Ljubljen je. To vrijedi i kad mi prema svojim iskvarenim nacrtima i čudnim silnicama duše već posežemo za nožem i kanimo ubiti, zaklati – kao što je Abraham u prvi mah pošao (Post 22,10). To vrijedi i u slavnom trenutku na gori preobraženja. Treba pažljivo i do kraja poslušati Božju naredbu. Treba otkriti pravu Božju  nakanu. Abraham se našao u velikoj školi bogoslužja. Ista je to gora Morija na kojoj će poslije biti izgrađen hram (Post 22,2; 2 Ljet 3,1). U početku već Božja riječ poučava što to znači žrtvovati. Abraham je poučen u onom što će nakon stoljeća svima biti objavljeno kao središte kršćanskoga otajstva i crkvenoga života. Mi osuđujemo Isusa na smrt, a Otac mu daje život. Mi zabijamo koplje u njegovo Srce, a on s ljubavlju prima patnju i sama sebe daje kao Jaganjac Božji.

Susret s nebom po naravi ostavlja okus nedokučiva veličanstva i strahopočitanja u ljudskom srcu. Otac Abraham još jednom kreće u nepoznato. Apostoli na brdu bili su prestrašeni toliko da Petar nije znao što govori (Mk 9,6). Tajna ima svoju snagu i zato Učitelj brani da ikome pripovijedaju što su vidjeli dok ne dođe čas (Mk 9,9).

Poseban kristovski, kršćanski ponos vlada u Isusovu srcu dok Otac priznaje njegovu osobu i potvrđuje svoju ljubav. Sin je. Božji je. Ljubljen je. Ponovno to odzvanja pred odabranima kao što se začulo kod krštenja na Jordanu kad se nebo otvorilo (Mk 1,11). Sotona je napadao i stavljao u pitanje: “Ako si Sin Božji” – napastovao je (Mt 4,3.6), a vječni Otac nepobitno, suvereno proglašava: “Ovo je Sin moj” – On jest Sin Božji. Abrahamu se bio obvezao: “Kunem se, prisižem samim sobom” – svojim božanskim nenatkrlijvim autoritetom (Post 22,16). Sada ta ista vrhovna vlast odobrava, priznaje Kristovu osobu. Sasvim je osobit taj ponos, samopouzdanje i sigurnost u sebe koji se rađa u srcu Božjega djeteta – ponos i samouvjerenost prožeta poniznošću, predanjem Ocu, pokornošću i podložnošću Očevoj volji.

Isusovo Božje lice zasjalo je i otkriva pravu sliku čovjeka. Žrtva je posvećenje Bogu, pravo žrtvovanje jest uzvišenje. Čovjek – to je  onaj koji Bogu pripada. Bog je za njega (Rim 8,31). Boga ga opravdava, Krist se zauzima za njega (Rim 8,33.34). Čovjek – to je onaj koji zajedno si Isusom u svetim visinama sluša Očev glas: “Ti si moj”.

Isuse, dobro mi je s tobom biti. Otvori moje uši, otvori mi srce da čujem kako po nježnim strunama Duh govori o milosti. Sve mi želiš dati.
Neka i danas blago, ali prodorno zazvoni očinski vječni glas koji objavljuje i potvrđuje da si njegov Sin.
Bio si predan, nisi bio pošteđen. Zauzmi se danas za me da se i ja mogu posve dati – s tobom. U tvoje božanske ruke predajem duh svoj.

Molitva uzetoga

kad mu je Isus podario oproštenje i izliječenje

????????????????????????????????????????????????????????????????????????Gospodine moćni i jaki, zahvalit ću ti danas što si prepoznao moju uzetost i nemoć. Vidio si do dna moje duše, svojim si duhom proniknuo gorku muku u korijenu mojega bića. Ti poznaješ izvor i srž moje nevolje. Hvala ti što me oslobađaš od onoga što me steže i koči.

Zahvalit ću ti danas na svim onim vjernima koji su me doveli k tebi kada sputan i okovan nisam bio kadar doći. Vidiš njihovu vjeru koja me nosi.

Zahvalit ću ti što si mi darovao dio svojega uskrsnuća, što si me podigao iz mojega mrtvila i postavio me pred svima u novi život. Hvala ti što si mi dao snage da ponesem svoj križ i idem za tobom.

Zahvalit ću ti danas što me šalješ da naviještam i svjedočim snagu tvoje ljubavi i tvojega pogleda.

Čovjekovo poslanje

Čovjekovo poslanje na početku Biblije

Ivanovo Evanđelje zainteresirano je za ono što je bilo na početku. Poznato je kako Ivan piše: “U početku bijaše riječ” (Iv 1,1). Točno piše: u početku (εν αρχη ברשׁית) očitovala se stvarateljska Riječ. Knjiga Postanka, na početku Biblije, opisuje silu te riječi. Opisana je Božja riječ u svoj njezinoj moći. To je riječ koja stvara. Sedam puta čitamo kako Bog progovara i stvorenje nastaje. Sedam puta čujemo opis „i reče Bog“ na koji potom slijedi izvještaj „i bi svjetlo“ odnosno, „i bi tako“. Također, sedam puta se ponavlja ocjena da je bilo „dobro“ to što je stvoreno u početku (Post 1,4.10.12.18.21.25.31). Sam tvorac procjenjuje i vrednuje. Na kraju kad je sve stvoreno, Bog je sve pregledao i bijaše „veoma dobro“ (Post 1,31). Pravo Ivan piše: u početku bijaše Riječ – riječ koja stvara dobro stvorenje.

Ivanovo evanđelje zapisuje da je Isus „dobro znao što je u čovjeku“ (Iv 2,25). Zna Isus kako je Stvoritelj prije stvaranja čovjeka zastao u promišljanju. Samo u tom slučaju nalazimo svojevrstan imperativ u prvom licu: „Načinimo čovjeka.“ (Post 1,26). U nutrini Božjeg svijeta saznajemo njegove nakane i otkrivamo kako Bog samoga sebe potiče i motivira.

Zna Isus da je čovjek slika Božja jer se upravo u tom trenutku stvaranja otkriva da je Bog zajedništvo koje se preslikava u čovjeka, muško i žensko (Post 1,27), pa će još jednom božansko promišljanje potvrditi: „Nije dobro da čovjek bude sam“ ( 2,18). Čovjek je slika Božja jer će on dati ime stvorovima (2,20), kao što sam Bog prvi daje ime danu i noći, nebu, kopnu i moru (1,5.8.10). Čovjek dobiva božansku ulogu. Daje ime. Otkriva definiciju i pruža smisao bićima koje susreće u životu. Od početka je pozvan da bude dobar gospodar i upravitelj (rada’ 1,28), što će u slici vrta koji treba opsluživati i čuvati (‘abad, šamar 2,15) imati svoje objašnjenje i tumačenje.

Čovjek jedini kod stvaranja u pravom smislu čuje i razumije Božju riječ i dobiva presudnu zapovijed: „Budite plodni i rastite!“ (Post 1,28). Učitelj će upravo to primijeniti i razjasniti kad izabere učenike zato da rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16). A sv. Pavao će i drugi dio iskonske zapovijedi protumačiti, govoreći da nam valja prispjeti „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Donosite plod i postanite dovoljno veliki – to je prvo poslanje!

Zna Isus dobro da je čovjek isto tako već u počecima žrtva samoće. Adam, čovjek, sâm je, i to nije dobro, kako sam Bog uviđa (Post 2,18). I Eva, žena, u presudnom razgovoru sa zmijom bit će ostavljena sama (3,1–5), usprkos netom izrečenom svečanom proglasu da će muž „prionuti uza ženu svoju“ (2,24). Nije dobro da čovjek bude sam – ni muško, ni žensko! Krenulo je međutim po zlu. Kajin će sam, bratoubojstvom, aktivno prouzročiti svoju samoću. Zna Isus što je u čovjeku.

Čovjek je već u počecima žrtva zmijskih laži. Važno, u biblijskom jeziku udvostručeno i vrlo realno Božje upozorenje: „Sigurno ćeš umrijeti!“ (Post 2,17) u riječima napasnika izokrenuto je negacijom koja je bezobrazno dometnuta preda nj. Pritom se stara zmija i otac laži izgleda služi zavodničkim uljepšavanjem pa izjavu u hebrejskom jeziku stavlja u donekle pjesnički oblik (s nastavkom -un). U prijevodu to bi moglo glasiti: „O, ne, vi umrijeti nećete“ (3,4). Znao je Isus dobro što je u čovjeku i da od početaka Božji interes i potraga ne prestaju. „Gdje si?“ (3,9) – sluša čovjek božansko pitanje. I još više, osim odgovornosti za se, pred Bogom je odgovoran za bližnjega: „Gdje je brat tvoj“ (4,9)?

27.11.2007.
(dopunjeno 13.01.09., 04.03.09.; 01.02.2010.)

N. Bilić

Sveti križ Isusov

Križni put vodi sve tamo od Pilata, koji uzalud pokušava oprati ruke, pa do Josipa Arimatejca i Nikodema, koji prije bijahu u strahu i potaji, a sada su aktivni učenici i sveto tijelo polažu u grob. Kršćanin je čovjek koji ulazi u tajnu križa Kristova.

Križ je zaboden u zemlju zato da pokaže gdje je prava veza s Bogom – što je prava vjera, istinska religija. Križ zaboden u zemlju ujedno je upozorenje na opasnost. Raskrinkava pseudoreligiozne zavodnike koji u ime sotonizma ili vlastitoga džepa zbunjuju i razaraju duševni svijet. Križ uzdignut prokazuje lukave spletke pseudocrkava koje u službi moćnika ovoga svijeta rovare po dušama. Zlorabe intimu, pobožne osjećaje i mladenački idealizam. Samo je vertikala križa veza zemlje s nebom. Samo Isusove raširene ruke privlače k njemu. Nitko ne može doći k Ocu osim po njemu (Iv 14,6). Svaka teologija, ma iz koje vjere, ako to niječe, mora ozbiljno preispitati svoje temelje.

Na Kalvariji prvi čavao zabijaju. Reska, žestoka bol prostrujila je u tili čas i odjeknula cijelim tijelom. Potom čekić i po drugomu čavlu udara. Prikovane su ruke koje su blagoslivljale i umnažale kruh, koje su oslobađale od spona bolesti i same smrti. Ljudi mu pribijaju i noge na križ tako da više ne prolaze zemljom, da Spasitelj više ne čini dobro. U cvijetu ljudske snage, u početcima velike misije kraljevstva Božjega, mladi je Mesija izručen da ga uhite i svežu, pogrde i izbičuju, razapnu na križ.

Isus je primio na se križ zato da pokaže dubinu ljubavi Božje. Kada mi se učini da me je i Bog ostavio, Isus je sa mnom. On je to doživio na križu. Kada me iznutra tišti i izjeda nepoznata patnja, kada više ništa ne razumijem i ne osjećam, nego samo muku, on je sa mnom.

Isus prima na se križ zato da nas upozori na našu smrt. Planiram li poslove, znam da mi je vrijeme ograničeno. Kada mi dobro krene, svjestan sam da u grob ništa ne ću sa sobom ponijeti. Nad humkom samo će križ ostati. Ako izazivam svađu, već sada mi je jasno da na smrtnomu času sve izgleda drukčije, pokazuje se prava vrijednost.

Isus prima na se križ zato da posveti bol svih onih koji pate zbog naše mržnje ili prijezira. Isus prima na se križ zato da pokaže kako je jedno s onima koji trpe zbog opakih bolesti ili prirodnih katastrofa, s onima koje pritišće smrtni strah. Isus posvećuje njihovu patnju. Kada nam pamet staje i s grčem se pitamo: »Zašto?«, Isus ne objašnjava doduše, nego širi probodene ruke da zagrli cijeli svijet.

Veliki petak osobit je dan u crkvenoj godini kada se ne slavi euharistija. Crkva uklanja s glavnoga oltara presveti sakrament. Zacijelo se i tako prisjećamo da smo se i mi svakim svojim grijehom uvrstili u podivljalu, nahuškanu svjetinu koja bijesno viče: »Ukloni, ukloni!«

Isus prima na se križ da objavi tajnu Božju. Raspelo je poziv: gledajte, mene su proboli! To je Božji zov. »Gledajte me, mene ste do u dubinu ranili kada ste đavolskom maskom prekrili svoje lice i činili grijeh. Dao sam vam život, dao sam vam ovaj svijet, a vi ste me proboli. Sada mene gledate!«

Veliki petak

 

Sveto trčanje

Apostoli na Uskrs

Ivanovo Evanđelje, opisujući uskrsni dan, spominje kako ljudi trče. Marija Magdalena trči (Iv 20,2). Petar i Ivan trče, jedan brže od drugoga (20,4). Kada nešto izgubimo, postajemo svjesni koliko nam bijaše vrijedno ono što smo imali. Uskrs rađa potragu za Isusom. Učenici se Isusovi ubrzano daju na posao jer im je iznenada jasno tko je bio među njima. Već su se bili navikli na Isusa, na njegov snažan nauk i na njegova čudesna djela. Toliko da su pozaspali. Na Uskrs treba krenuti ususret Kristu.
Prije je vidik apostolâ bio drukčiji. Isus čudotvorac, koji čak i uskrisuje od mrtvih, još im je mogao izgledati samo kao čovjek. Proroci su čudesno propovijedali, liječili, hranili, pa i vraćali u život. Kada uskrsloga Isusa pronađu – ili bolje, kada on njih pronađe – i kada se susretnu s njime, prepoznat će učenici njegovo božanstvo. Propovjednik Petar koji tumači Isusovu zemaljsku sudbinu dokaz je da upravo uskrsnuće daje ono pravo svjetlo u kojemu učenici mogu shvatiti Isusovo naučavanje i djelovanje (Dj 10,38). Apostol naroda, Pavao, izravno govori o njegovu božanstvu. S pravom će napisati da je Krist gore (Kol 3,1), u Božjemu prostoru, u nebesima, jer je Bog. Uskrs dokazuje božanstvo Isusovo.

U glavama i srcima Kristovih odabranika počinje svitati što znače riječi koje su tri godine slušali. Odjednom blista pred učenicima smisao Učiteljevih djela. Evo, nakon tri dana iznova je sazdao hram. To je njegovo presveto Tijelo, prisjećaju se oni (Iv 2,22). Bio je predan kao što je više puta najavio (Mt 16,21; 17,22; 20,18). A potom je uskrsnuo baš kao što je jednako tako najavio. Sada shvaćaju apostoli. Kada je liječio i vraćao život, bijaše to slika i najava njegova slavnoga uskrsnuća. Kada je slijepcu – ne jednomu, nego mnogima – omogućio da vidi, bijaše to slika i najava. Sada, nakon uskrsnuća, i učenicima se oči otvaraju.

Apostoli koji susreću Uskrsloga mogu naknadno pojmiti što se zbivalo na Posljednjoj večeri. Isus je stvarno dao svoje tijelo, predao ga je na muku i smrt. Doista je prolio svoju krv – u Maslinskomu vrtu, pod trnovom krunom i pod bičevima, i na križu kada je pokojniku kopljem srce probodeno.

Na Uskrs učenici trče k Isusu jer sada se mogu prisjetiti i shvatiti. I svadba u Kani Galilejskoj na početku javnoga djelovanja, kada je voda postala vinom (Iv 2,9), bijaše slika i najava. I kada je s nekoliko kruščića nahranio mnoštvo od četiri, pet ili sedam tisuća ljudi, bijahu to najave i slike euharistije. Nagovijestio je Učitelj da će svoje proslavljeno Tijelo dati kao hranu za mnoge.

Na Uskrs apostoli trče jer Gospodinovo uskrsnuće ne znači tek puko veselje ili smireno promatranje božanske slave Kristove. Isusovo uskrsnuće jest poslanje: kao što je Otac poslao njega, tako on šalje nas (Iv 20,21).

Dj 10,34a.37–43; Kol 3,1–4; Iv 20,1–9
na dan Vazma (godina C)