Za Kristom

Isus obećava onomu čovjeku koji ide za njim da ne će ići po tami, nego da će imati svjetlost života. Tako nam objašnjava da nasljedovanje Krista sa sobom donosi svjetlo koje obasjava ljudski život. U suvremenoj dezorijentiranosti i zbrci ideala i idola to je vrlo dragocjena stvar. Danas kada stojimo pred ozbiljnim i zahtjevnim pitanjima, presudnima za povijest čovjeka i svijeta, Kristovo je svjetlo odlična pomoć i putokaz. Kada ne znamo kamo i kako dalje u životu, kada ne znamo kako ispravno odabrati, u svjetlu Kristova života smijemo potražiti smjer i pravila.

Kršćanska odgovornost ima u sebi nešto vrlo utješno i oslobađajuće. Prvo što apostoli čine na poziv Isusov jest: spremno ostavljaju sve (Lk 5,11). Početak odgovornosti jest zahvalno prepoznati i priznati da je Bog darežljivi Gospodar stvorenja i da njegov promisao seže daleko dublje i dalje negoli sam osobno kadar proniknuti.

Nasljedovanje Krista oslobađa od straha pred nepoznatim jer njegov je put poznat. On otvoreno govori o njemu. I o odbačenosti i o mučenju, i o uskrsnuću. Nasljedovanje Krista čuva nas od straha pred neizmjerno velikim poteškoćama. Svatko treba uzeti i nositi samo svoj vlastiti križ.

Nasljedovanje Krista oslobađa nas od preuzetnosti kojom si pripisujemo sile koje nemamo i želimo uzeti odgovornosti koje su nam prevelike. Čovjeka, koji prehrabro i prebrzo obećaje da će za Isusom kamo god on pošao, Učitelj zaustavlja (Lk 9,58). Oslobađa ga od pogrješne ambicije upozorenjem da je stalno na putovanju – još i više negoli praotac Jakov koji je ipak imao kamen za uzglavlje.

Isus jasno govori o tome da ne moramo biti veliki kao on. Treba ići za njim. Ne moramo i ne valja trčati ispred njega jer nije učenik veći od učitelja (Mt 10,24). Nije potrebno čak ni da idemo s njime u korak, odmah uz njega. Dovoljno je da idemo za njime. I sam će nam Otac nebeski dodijeliti čast koja nam pripada (Iv 12,26). Koliko nasljedovanje Krista oslobađa vidi se izvrsno na primjeru bogataša koji je od mladosti čuvao zapovijedi. Isus mu je ponudio da se i velika imetka odrekne (Mt 19,21). Mogao ga je nepovratno uložiti, odgovorno se pobrinuti za siromahe. Stekao bi nebesko blago koje ni moljac, ni rđa, ni kradljivac ne mogu ugroziti. Ne bi žalostan otišao, nego bi slobodna duha išao za Učiteljem.

Prvi učenici, ribari, hitro, u tili čas, ostavili su mreže i lađe, čak i oca. Ali ne zato da ih neodgovorno odbace i zanemare, ne zato da zapuste ribarenje. Tko se odrekne i ostavi, steći će mnogostruko, obećava Učitelj (Mt 19,29). U lađu će ga uzeti da se malo odmaknu od obale i da mu lađa bude govornica s koje će se obratiti mnoštvu. U lađi će Gospodin pokazati da je vlastan oluju smiriti. Iz lađe će Petar poći k njemu kada za noćnih sati bude k njima po vodi dolazio.

Nasljedovanje Krista oslobađa jer se učenik treba odreći sama sebe. Apostoli uče kako se na Isusa mogu osloniti jer je jači od bolesti i gladi. Pokazuje im da je moćniji od prirodnih sila. Učenici stječu povjerenje u njega jer ima vlast i nad zlodusima koji opsjedaju i muče čovjeka. Čak i nad smrću može Isus preuzeti odgovornost kada uskrisuje jedinca udovice iz Naina i prijatelja Lazara. Istinitost njegovih riječi da će dati život kao otkupninu apostoli već vide kada donosi ljudima oproštenje grijeha. Uz Isusa apostoli uče i iz iskustva vide da zapravo on sam preuzima odgovornost za njih. Nazvat će ih prijateljima. I takav je postupak plodan.

Nakon Isusova uskrsnuća Petar je ribar (Iv 21). Baš kao i na početku. Ali promjena je očita. On sada vodi, ide ribariti na Genezaretskome jezeru, a ostali idu s njim. Mučna noć nije donijela uspjeha. Praznih su ruku, umorni, iscrpljeni – frustrirani. Još jednom Isus preuzima odgovornost. Isus pripravlja doručak poput evanđeoskoga gospodara koji nagrađuje svojega slugu. Isus preuzima inicijativu i pretvara promašaj u pun pogodak. Na njegovu riječ ponovno bacaju mreže. Isus je sada odgovoran i njegova odgovornost donosi obilan plod: lovina je vrlo, vrlo obilna.

Isus će od Petra tražiti da položi račun. Triput Petar mora dati odgovor. Mora odgovarati za trostruko zatajenje. Isusu je odgovoran. Tako Petar postaje spreman preuzeti Učiteljevu zadaću. Isus je dobri pastir. Sada tu službu povjerava Petru: »Pasi ovce moje! Pasi jaganjce moje!« (Iv 21,16). Isus je dobar pastir zato što je do kraja upoznao, uzeo je na sebe sudbinu ovaca, sudbinu janjeta. Jaganjac je Božji. Kao janje na klanje odvedoše ga.

Petar je prošao školu vlastite slabosti i grijeha, i božanskoga oproštenja. Doživio je pomirenje s Isusom koji triput prihvaća njegovu potvrdu ljubavi. Sada je spreman preuzeti veliku odgovornost. Iskazano mu je povjerenje. Isus ga je učinio ribarom ljudi i pastirom duša. Ali Petar je dobro čuo svoj zadatak: Isusove ovce i njegove jaganjce treba pasti. Isusovo je stado i pred Isusom je za nj odgovoran.

Mt 16,21–27; Mk 8,27–35
22. nedjelja u liturgijskoj godini A
24. nedjelja u liturgijskoj godini B

Zahvala i radost

Gospodine, ti si nas stekao krvlju svojom, pošalji nam Duha Svetoga! Gospodine, smiluj se!

Pošalji nam Duha Svetoga i oprosti nam svaku našu pohlepu za imanjem i nemar u ljubavi prema bližnjemu! Kriste, smiluj se!

Gospodine, pošalji nam svojega Duha Svetoga koji će nas čuvati u tvojemu imenu da budemo jedno među sobom i s tobom! Gospodine, smiluj se!

Okupljamo se na zahvalno slavlje u ovomu vremenu kada molimo za darove Duha Svetoga, Duha koji – kako Pismo veli – postavlja nadglednike (Dj 20,28) da dobrohotno i zagovornički bdiju nad Božjim narodom. Sa sv. Pavlom gledamo na dug niz dana i godina koje su nam darovane. Vrijeme je za poniznu međubilancu. U naše doba ne samo u crkvenoj duhovnosti, nego i u menadžmentu i biznisu, poznato je kako je dubok, smiren i zahvalan pogled unatrag najbolje sredstvo da ustanovimo i potvrdimo tko smo i gdje se nalazimo. A to je opet najbolji orijentir koji nam kaže što i kako dalje!

Crkva u Hrvatskoj više je puta u zadnjim desetljećima iskusila pohod Svetoga Oca pa nam je zbog toga bliža Isusova molitva iz Evanđelja. Gospodin moli za nas kao što je u naše dane njegov namjesnik molio za nas i s nama. U riječima svoje molitve Isus nam daje pristup u povlašten i dirljiv prostor njegova odnosa prema Ocu.

Euharistija je molitva. To je ponajprije naša molitva kajanja i obraćenja. Molimo za oproštenje ako smo hlepili za srebrom ili ruhom (Dj 20,33), i ako se nismo zauzimali za nemoćne (Dj 20,35), i ako nismo čuvali one koje nam je Bog dao (Iv 17,12).

Euharistija je zahvalna molitva. Zahvaljujemo na veliku daru što nas je Krist, kako sam veli, čuvao u imenu Očevu, štitio nas je da ne propadnemo (Iv 17,12). Sada moli Oca da nas čuva u svojem imenu i da nas očuva od Zloga (Iv 17,11.15). Zahvaljujemo što smo od Oca darovani Isusu (Iv 17,12). Zahvaljujemo što dolazi drugi Zaštitnik i Branitelj, poput Isusa, koji će nas posvetiti u istini (Iv 17,17).

Živjeti u svijetu, a ne biti od svijeta po sebi je čudan zadatak koji može biti isprazan i puko glumatanje ili pak prezahtjevan. Ali i u tome poslanju Isus nam je učitelj. On je bio u svijetu, premda nije od svijeta (Iv 17,14.16). Po njemu se ravnamo. S njime smo zajedno u tomu neobičnu poslanju da budemo u svijetu, a nismo od svijeta.

Euharistija je zahvalno slavlje. Iskreno bih želio da u istoj mjeri osjetimo svu zahvalnost Božjega srca za sve što smo poduzeli i pretrpjeli. Božja je zahvala i nagrada u istoj krvi Kristovoj kojom smo stečeni. O, kako bih volio da do u dno vlastite duše osjetimo Gospodinovu očinsku hvalu i ljupko odobravanje za svaki korak koji smo učinili kao dobri pastiri u svojoj župi, u svojoj obitelji, na poslu…!

Hoćemo li naći dublje veze i bližega dodira između Pavlove misli i Ivanova Evanđelja negoli u današnjim čitanjima? Pavao u svojemu oproštajnom govoru traži od svojih da paze na povjereno im stado, da pasu Crkvu Božju i da bdiju, upozorava da vuci okrutni dolaze koji ne štede stada (Dj 20,29). Odmah nam se budi sjećanje na Isusa koji poznaje svoje ovce i polaže život za njih (Iv 10). Odmah nam dolazi na pamet nalog svetomu Petru da pase jaganjce (Iv 21).

Euharistija je molitva. Redovito u duhovnosti ističemo da ne valja moljakati i moliti samo kada nam nešto treba. Ipak, mudri sv. Ignacije poučava da na početku svake duhovne vježbe jasno kažem Bogu i sebi za što molim. Ugledajmo se na Gospodina Isusa i danas neka to bude to radost!

Ako po naravi kao bića težimo za tim da budemo sretni, eto nam danas orijentir i odgovor: to je radost o kojoj Isus govori u svojoj molitvi (Iv 17,13). I ne samo to, nego i njegovo aktivno zauzimanje da dođemo do te radosti, i to u punini.

Ne samo, dakle, da je nama stalo do radosti i ne samo da je moguće doći do nje – nego još k tome Gospodin objavljuje da je i njemu stalo do toga da njegova – božanska – radost bude u nama. Upravo zato on i izgovara svoju molitvu, kaže.

Posvetio se za nas, veli (Iv 17,19). Posvetio se za nas u ovomu kruhu i vinu – u kruhu naših napora i snaga, u vinu naših čežnja i još neostvarenih želja – koje prinosimo na oltaru.

Dj 20,28–38; Iv 17,11–19
srijeda 7. vazmenoga tjedna

Zakon srca

Svi mi zasigurno poznajemo kartonsku ambalažu, kutije na kojima piše: »Lomljivo! Rukuj pažljivo! Oprez, lomljivo!« Tako je upakirana dragocjena roba, osjetljive naprave. Sveto nam pismo pred oči stavlja tri dragocjena i osjetljiva područja našega života: ljubav prema sebi, ljubav prema bližnjemu, ljubav prema Bogu. Trostruka ljubav Isusov je odgovor na pitanje o prvoj zapovijedi. U ljubavi smo osjetljivi i lomljivi. Tko u ljubavi nije pogriješio, zacijelo nikada u životu nije pogriješio.

Darovana nam je Riječ kao sveti orijentir, blještavi svjetionik na pučini života. Što su životne prilike zamršenije, a oskudica veća, teže je donijeti odluke. Ali evo nam luč, užarena baklja koja je tako moćna da razbija okove grijeha, iako doduše ostajemo uvijek grješni; s njom nadrastamo patnju, premda nosimo životne križeve; baklja Božje ljubavi prelazi granice smrti, makar i dalje ostajemo smrtni. Riječ tako utješna i tako zahtjevna: »Ljubi!« Ako dubine u nama vape i bukte od želje da poklonimo svoju ljubav, nije to pucanj u prazno. Najuzvišeniji i Najdostojniji objavljuje kako želi i očekuje našu ljubav. Jedini je on može do dna prihvatiti i na nju odgovoriti.

Nije samo mladost ona koja sa sobom nosi težnju da život posveti pravomu Idealu. I zreo čovjek osjeća da njegov život ima smisla kada ga ulaže, kada ga posvećuje za pravu svrhu. Evo programa koji jedini ispravno traži i nudi potpun angažman cjelovite osobnosti: ljubav! Ono što duboko u sebi želimo, ono za što i slutimo da je pravi put u život, riječ Božja priznaje i prepoznaje. Potvrđuje iskonsku čežnju srca. Ne polovičnost, nego sveta korjenitost: »Svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom« (Mk 12,30)! Pitamo li kako uložiti sile koje su nam darovane, evo perspektivna programa! Ljubav, odmjerena i uviđavna, odvažna i prodorna, vidovita i puna razumijevanja, snažna i postojana, ljubav ispunjena ljudskošću i toplinom, ljubav zauzeta marljivošću koja od svagdanjih stvari čini čaroliju. Ljubav koja nas vodi sve do Boga. Svaki će se drugi strah rastopiti, a ostat će samo sveti strah Božji. Bog jedini do kraja poštuje našu slobodu jer je stvara i ustanovljuje.

Zapovijed nam ljubavi nalaže da ponajprije zahvalno pazimo na prvi i najdragocjeniji dar koji nam Bog daje, a to smo mi sami. Po mjeri kojom s ljubavlju prihvaćamo sebe ljubit ćemo i bližnjega. A tko ljubi brata svojega, ljubi i Boga.

Poziv na ljubav je poziv na srce, ali ne srce u besplodnoj izoliranosti, ne srce u prozirnoj škrinji na izložbi, nego srce koje će kucati svakoga dana, koje će kadšto i zadrhtati od napora i zajecati od boli, a onda se opet rastopiti i rascvjetati u blagosti i veselju. Zapovijed ljubavi životni je poziv onoga Srca koje je na Uskrs zasjalo jače od križa. To je moć kojom smo obdareni. To je čudesna duhovna energija koju slavimo na oltaru kada lomimo kruh života i primamo tijelo Kristovo. Isusovo je Srce prostor gdje možemo otpočinuti i skupljati snage, hraniti svoju srčanost. Isusovo je Srce škola ljubavi. Jedino je Isus Krist doista kadar urezati svete riječi u naša srca.

Mt 22,34–40; Mk 12,28–34; Lk 10,25–28
30. nedjelja u liturgijskoj godini A
31. nedjelja u liturgijskoj godini B
15. nedjelja u liturgijskoj godini C

Zaogrnut slabošću

Rođenje Krista Velikoga svećenika

Ovo su dani kada je cijeli svijet spreman poslušati blage riječi nebeske utjehe. U božićne dane ljudi će od srca davati i primati darove. Tražimo blizinu. Razumljivo nam je obećanje kojim se Otac nebeski trajno obvezao na vjernost: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin« (2 Sam 7,14; Heb 1,5). Riječi koje prorok Natan prenosi kralju Davidu Poslanica Hebrejima uzima da protumači Isusov dolazak na svijet. Bog nam je progovorio u Sinu (Heb 1,2). Bog će ga postaviti za Velikoga svećenika, on će ga proslaviti (Heb 5,5). Gdje se prirodnije očituje njegova »nedužnost i neokaljanost« (Heb 7,26) do u pogledu na Dijete koje leži u jaslama i dira u srce?

U ove dane

Brojni su hramski svećenici iz dana u dan obavljali sveto bogoslužje. Veliki je svećenik svake godine na blagdan ulazio u najposvećeniji predio iza zastora, unoseći krv-pomiriteljicu. Međutim, u betlehemskoj noći na svijet se rađa Sin. Mojsije, izbavitelj i zakonodavac, za cijelu je kuću Božju bio opunomoćenik, ali Isus, Sin, jest iznad – na višoj razini (Heb 3,6), smješten ponad zgrade svih dosadašnjih Božjih djela. U Poslanici se tumači da Isusovo svećeništvo ne počiva više na pravnim propisima i formalnim odredbama Zakona, nego na živomu Božjem obećanju, na časnoj riječi kojom je Bog najvišim autoritetom prisegnuo (7,8). Novi svećenik sada se pojavio da dokine grijeh svojom žrtvom (9,26).

Božić je dan kada Bog upućuje nov poziv pristašama prvoga Saveza i svih svjetskih vjera. To je novi dan – novo Danas – o kojemu se u Poslanici Hebrejima na temelju Ps 95 govori (4,7). Danas se pred očima ljudi otvara bit Božjega bića. Božić je dan meka srca koje je spremno poslušati Božji glas.

Danas te rodih

U tajni betlehemske noći vječno, božansko rađanje poprima opipljive razmjere i konkretan lik, vidljiv oku svijeta. Kao što Otac, koji je na nebesima, odvijeka daje život ljubimcu-prvorođencu, tako Majka, ponizna službenica, pod neuglednim i nedostojnim okriljem staje izvan Davidova grada, rađa svojega sina. I u tim dragocjenim, delikatnim trenutcima dok ulazi u naš svijet, vječni Sin povezan je s Ocem. U dijalogu ljubavi izriče mu svoju odanost i spremnost koje će bitno obilježavati novoga, vječnog svećenika: »Evo dolazim vršiti volju tvoju« (Ps 40,8; Heb 10,7.9).

Božji sin postaje smrtan čovjek. Jednake žile i tkivo, srce i osjećaje koje mi imamo, sada i on prihvaća. Male ruke i dražesno lice koje plijeni pažnju sjaje iz betlehemske štalice i dozivlju u pamet najvažniju stvar na svijetu: Posvetitelj – Bog, i posvećeni – čovjek, od jednoga su (Heb 2,11). Priklanjajući se svim srcem, kao dionik, vječnomu božanskom planu, postaje braći sličan (2,17). Ako smo još početnici i nismo napredovali u obraćenju, nismo još za tvrdu hranu, nego nam treba mlijeka (Heb 5,11) – evo, on sam postaje takav: mališ koji se majčinim mlijekom hrani. Sam postaje nejače (usp. Heb 5,13) da nama u našoj nedoraslosti i duhovnoj slabosti bude blizak.

Iskušavan trpi

Očito Isus od početka trpi. Sam je iskušavan – rođenjem u štali, tvrdom slamom u životinjskim jaslama, krutom oskudicom pa će u tomu iskušavanima pomoći (Heb 2,18). Uzdrmani gospodarskom krizom, uplašeni pandemijom, radije i dublje shvaćamo kako je on »supatnik u našim slabostima« (4,15). Točno ćemo pjevati ovih dana: »Trpi čim se rodi.« Zaogrnuo se slabošću.

Kao slabašno, o njezi ovisno dijete, prepatio je Isus prve nevolje. Svi mi u izloženosti i oslonjenosti na ljude oko sebe stječemo spasonosnu naviku poslušnosti – tako i on započinje put na kojemu »iz onoga što prepati naviknu slušati« (Heb 5,8). Gdje su prve suze potekle ako ne upravo u toj svetoj noći – »suze s kojima će upućivati svoje molitve« onome koji će ga naposljetku i spasiti od smrti (usp. Heb 5,7)?

Znao je što će

Jednom je Isus otišao na drugu stranu Galilejskoga mora. Mnogi su ga slijedili. Evanđelje donosi poznati opis kako ih je čudesno nahranio s pet kruhova i dvije ribice. Na kraju toga događaja, kada ga budu htjeli postaviti za kralja, opet će otići u goru posve sam. Na kraju zemaljskoga života bit će prvijenac velikoga prijelaza k Ocu. Isus ide na drugu stranu. I tijekom javnoga djelovanja, umjesto da nailazi na sve veće razumijevanje i prihvaćanje, događa mu se upravo suprotno. Na drugoj je strani. Mučno je kada njegovu riječ ne razumijemo sve više i bolje. Ali Isus je znao što mu je činiti.

Mnoštvo oduševljena svijeta koje ide za njim ne stvara u njegovoj duši lažan ushit. Gospodin nije svoje poslanje gradio na populističkomu osvajanju širokih narodnih masa. Štoviše, izričito odbija preuzimanje vlasti koje mu je tako reći na pladnju ponuđeno. Njegov cilj i njegovi kriteriji drukčiji su. Pa ni učenici s kojima je sjedio na gori na kraju ne ostaju uz njega. Vjerojatno su se i oni pokolebali te barem donekle pristali na zamisao da ga zakralje. A Isus je znao što će učiniti.

Tajnovita borba dolazi do svojega vrhunca. Oštrica pogađa točno u središte. S jedne strane svjetska računica, s druge strane Božji promisao, sveta Providnost koja dariva iz svojega obilja. Isus je na toj, drugoj strani. Ljudi su promatrali znakove koje je činio. Liječio je bolesne. Pa tko ne bi poželio takva vladara? Može iscjeljivati i ozdravljati. A i kada si posve zdrav, pa ogladniš, dat će ti hrane. I Filipova je računica zdrava, ljudska, logična. Što čovjek može nabaviti za dvjesta kovanica? I apostol Andrija opravdano sumnja i tjeskobno se brine. Što je pregršt kruščića i ribica ako samo muškaraca ima oko pet tisuća? Ali Isus je znao što će učiniti.

Isus ima svrhu prema kojoj ide sav njegov život. Zadao ju je Otac. I doći će Isusov čas. Pa i ova kušnja, kojom je apostole iskušao, trebala je objaviti Božje obilje koje se ne može kupiti. Pet kruhova i dvije ribice nisu gotovo ništa. Ali pet kruhova, dvije ribice i Božji blagoslov jesu divan početak obilne, radosne, divne božanske gozbe. Dvjesta kuna ne znači ništa za početak životnoga djela. Ali dvjesta kuna u džepu i Božji zakon u srcu mogu postaviti temelje za čudesnu katedralu Božje ljubavi. Evanđeoski dječarac u svijetu odraslih naznačuje maloljetnost i nedostatnost. A ipak će od njegova dara preostati dvanaest košarica viška i obilja; za svako pleme Izraelovo po jedna.

Zna Isus što će učiniti. Svoj život, svoje Srce, dat će kao kruh nebeski za život svijeta. Tijelo i krv jednoga čovjeka, Isusa Krista, postat će otkupiteljska žrtva pomirnica. U otajstvu euharistije on ispunjava svoje obećanje: »Ja sam s vama u sve dane.« (Mt 28,20).

Gospodine, sam si preuzeo inicijativu. Pokazao si Božju širokogrudnu darežljivost koja zna što nam treba i prije nego što zaištemo. Nisi čekao da ti ljudi iz naroda ili da ti učenici kažu: »Gladni smo! Daj nam!« Sam od sebe želiš dati hranu. Uzimaš kruh i ribe, i dijeliš. Kao vrli gospodar koji se opasao i poslužuje svoje sluge. Koliko su god htjeli.

Iv 6,1–15
17. nedjelja u liturgijskoj godini B

Zvanje grješnika

Živa i djelotvorna riječ Božja ostvaruje se na evanđeoskomu primjeru carinika Levija kada on na riječ Isusovu: »Slijedi me!« doista ustaje i ide za njim. Slijedi Isusa. Gdje carinik Levi pronalazi pokretačku snagu za nov početak? Zasigurno u pogledu Isusa Učitelja. »Isus ugleda Levija«, čitamo (Mk 2,14).

Isus nije samo omiljeni Učitelj koji je privlačio mnoštvo (Mk 2,13), nego ima oka i srca za osobnu, egzistencijalnu Levijevu situaciju. Vidi ga kako je zasjeo na cariničkoj stolici. Možda baš u njemu prepoznaje raskajana carinika o kojemu će jednom u prispodobi prozboriti kako stoji podalje u hramu, udara se u prsa i vapi: »Milostiv budi meni grešniku!« (Lk 18,13). Levi, sin Alfejev, koji nosi ime oca svećeničkoga roda, oca Levijeva plemena – na što je spao!? Umjesto da predvodi bogoslužje i prinosi žrtve Bogu, on ubire novac, i to za stranu vlast.

U opisu za Levija koji ustaje čitamo međutim onu istu riječ αναστας (anastás – »on usta«, Mk 2,14; usp. 16,9) koja će poslije označiti slavnu i završnu pobjedu Isusovu, uskrsnuće. Stoga smijemo u Levijevu zvanju prepoznati najavu, predokus ili odsjaj siline Isusova Uskrsa.

Mi smo ljudi bića koja traže nov početak. Pravo je potražiti izvor pokretačke snage i valjano se okrijepiti. Za nasljedovanje Krista traži se motivacija. Život u Crkvi specifičan je. Na okupu su mladi i stari. Mlada čovjeka može pokretati ambicija ili strahopoštovanje pred autoritetom, potreba za dokazivanjem ili pak neko drago srce njegove simpatije. Oni stariji možda će biti vođeni ugledom, potrebom zarade, ali možda će biti u opasnosti da misle kako je postignut ideal i savršenstvo kada ih više ništa ne pokreće. Isusov izlječiteljski pogled koji prepoznaje duhovnoga bolesnika i grješnika jedina je prava i jedina dovoljna motivacija. Jedino on brani od zlobnih optužaba i napada na tomu putu jer on je došao k bolesnima, on poziva grješnike (Mk 2,17).

Zajedništvo u blagovanju o kojemu izvješćuje Evanđelje ostvaruje se za oltarom u crkvi. Zajednički stol za kojim Isus sjedi s grješnicima euharistijski je stol i uza nj se raspoznaje čudesna činjenica. Nije tek Levi spremno pošao za Isusom. Markovo Evanđelje zanimljivo prikazuje stvari: mnogi su bili ondje, čitamo evo, i slijedili su ga (Mk 2,16).

Mk 2,13–17
subota 1. tjedna
sv. Matej evanđelist, 21. rujna

Cvjetnica

Likvidacija

Iz Pisma je vidljivo kako se dugo vremena spremalo Isusovo privođenje i uklanjanje. U Markovu Evanđelju već u trećemu poglavlju farizeji i herodovci vijećaju kako da Isusa pogube (Mk 3,6). Takoreći na početku djelovanja! Već su prve stranice Evanđelja obilježene spletkarenjem i planom za likvidaciju. I to samo zato što je blagovao s grješnicima. Samo zato što je dobro djelo – nahraniti gladne i ozdraviti bolesne – stavio iznad subotnjega počinka.

U Lukinu Evanđelju kod prvoga nastupa u rodnomu Nazaretu već pokušavaju ubiti Isusa. Žele ga strmoglaviti (Lk 4,29). Sam Gospodin triput otvoreno najavljuje da će biti predan, izrugan, mučen i razapet. Ali, treba reći, svaki put on već najavljuje i uskrsnuće. Od Luke znamo da im je već prije govorio da se na njemu trebaju ispuniti Pisma (Lk 24,44). Tako već Stari zavjet u slici Abrahamove žrtve najavljuje žrtvu Božjega ljubljenog Sina koji se s povjerenjem posve prepušta u ruke Očeve (Post 22). Kod proroka se vidi kako ljudska zloća želi smrt pravednika.

Isus i neprijatelji

Kakav je bio Isusov odnos prema onima koji će mu kasnije doći glave? Farizejima Isus jasno spočitava da zlorabe Božji zakon i da uzdižu vlastite predaje. Ali ne odbija dijalog s njima. Upravo onima koji su se držali pravednima upućuje npr. pouku o farizeju i cariniku u hramu. Carinik zbog svoje molitve postiže pravednost pred Bogom, ali farizej je taj koji u svojoj molitvi rabi poznatu riječ euharisto – »zahvaljujem« (Lk 18,11)  od koje će nastati oznaka za središnji sakrament. Pismoznancu će dopustiti da sam izrekne koje su to dvije najveće zapovijedi u Zakonu (Lk 10,27). Pohvalit će ga da nije daleko od kraljevstva Božjega. Glavare svećeničke, pismoznance i starješine pitat će: »Zar niste čitali« (Mk 12,10) – upozoravajući ih na veliko blago Božje riječi koje im je povjereno. Ondje se u Ps 118 najavljuje i njegova odbačenost, ali i uskrsnuće. Znaju oni taj tekst o odbačenomu kamenu koji postaje kamen temeljac. Usuprot njihovoj optužbi rimsku je vlast Isus zapravo poštovao i tražio da se caru dadne carevo (Mk 12,17). Petru je naložio da plati porez i za sebe i za njega (Mt 17,27). Vjeru rimskoga satnika pohvalit će (Mt 8,10). Rimski satnik vjeruje da Isus može zapovijedati bolestima i zlodusima kao što i on zapovijeda vojnicima i slugama.

Prijetnja?

Zbog čega je Isus bio prijetnja – smetnja tadašnjemu vjerskom i političkom establišmentu? Isus koji je prolazio zemljom čineći dobro u pravomu smislu nije bio prijetnja. Vlastodršcima je moglo smetati jedino to što zbog svojih riječi i svojih djela ima jako velik utjecaj pa nisu mogli po miloj volji manipulirati. Čitamo kako su silna mnoštva hrlila za Isusom i da su visili o njegovoj riječi. Čini se da je ipak Isus u najvećoj mjeri žrtva namještaljke i montiranoga procesa. Tako tako se sjedinio s tolikima u povijesti koji su na sličan način stradali od ljudske zlobe i nepravde. Optužen je da diže bunu, a on je donosio zdravlje bolesnima i hranu gladnima. Optužen je da je htio razoriti hram, a on je govorio o svojemu vlastitom životu. Lažu da se protivio caru, a on je jasno rekao da treba caru dati carevo.

Lako je zaključiti da su jeruzalemske vlasti bile podijeljene oko toga kako se postaviti prema Isusu. Očit je primjer Nikodem koji je već unaprijed tražio kontakt s Isusom, makar noću – iz straha jer je član najviše vlasti. On će tražiti pravedno i zakonito postupanje (Iv 7,50), ali njegov glas nije uvažen. On iskazuje počast pokojnomu mučeniku zajedno s Josipom iz Arimateje (Iv 19,39). Bilo je, očito, ljudi u višim krugovima koji su prihvatili Mesiju. Pavao, koji će se kasnije obratiti, pripada vrhu društva.

Tko je odgovoran?

Tko snosi odgovornost za Isusovu smrt? Misterij Kristove smrti već u evanđeljima promatra se kao dragovoljna žrtva. Ivan Krstitelj naziva Isusa Božjim Jaganjcem koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Zato svi mi kršćani priznajemo da smo svakim svojim grijehom sukrivci, suodgovorni i da svojom zloćom pristajemo na Kristovu smrt. Sam Isus najavljuje da će proliti svoju krv, život će dati kao otkupninu (Mk 10,45). U Getsemanskomu vrtu jasno je da muku, križ i smrt promatra kao kalež iz ruke Očeve (Mk 14,36).

Ipak, želimo li tražiti konkretne krivce, možemo ih naći u onima koji namještaju lažne svjedoke i huškaju svjetinu da traži Barabu umjesto Isusa. Naći ćemo ih i u onima koji su već unaprijed vijećali kako ga pogubiti i samo su tražili način. To je njihova slobodna odluka. Odgovornoga možemo naći i u Pilatu koji triput ponavlja da ne nalazi krivice na optuženiku, ali ipak ga predaje da se razapne. Odgovornost počiva i na svakomu čovjeku koji se pridružio razularenoj svjetini, gazeći vlastito ljudsko dostojanstvo.

Tu je napokon Juda koji Isusa predaje. Ali Ivanovo Evanđelje jako naglašava da je u nj ušao Sotona te da je Juda žrtva opsjednuća. U konačnici takav zločin i izopačenost naših ljudskih odluka i postupaka upućuje na samoga Sotonu u pozadini – oca laži i ubojicu ljudi od početka. Zanimljivo da i glavari svećenički, predajući Isusa rimskoj vlasti, i Pilat, koji pere ruke, prebacuju krivnju na drugoga. Postupaju kao Adam i Eva kod pragrijeha. Čovjeka šalju u smrt, a nitko ne preuzima odgovornost.

Svečani ulazak

Unatoč neprijateljskomu raspoloženju službenih krugova, narod Isusa ipak dočekuje s palminim grančicama i maslinama. Veliko mnoštvo i oduševljenje kao iz prvih dana Isusova djelovanja obilježavaju svečani ulazak u Jeruzalem. Grančice podsjećaju na Blagdan sjenica kod kojega se čitao Zakon pred svom zajednicom i radosno se slavilo izbavljenje iz kuće ropstva. Isus koji ulazi na mladu magarcu ispunja Zaharijino proroštvo (Zah 9,9). Ljudi prepoznaju s velikom nadom Sina Davidova – obećanoga kralja. Ali masa kao masa! Prebrzo će se dati nahuškati u drugomu pravcu. Zato se traži obraćenje srca i izgrađena osobnost da budemo jaki i postojani kao Isus.