Ruka koja liječi

—> poslušajte

Ruka, snažna ali ne gruba, pružila se prema bolesnici koja je ležala. Poznajemo ljudsku ruku. Ova bijaše ruka jasna oblika, čvrste kože – ruka čovjeka vična tesarskomu poslu. Često je bila u dodiru s drvom, prosušenim, tvrdim, ili pak mirisnim, mladim. Drvo i alat dali su joj plemenitu snagu i odlučnost. Koliko puta je trebalo valjano pritisnuti, podići, pridržati, u pravi čas uhvatiti? Opet i opet ova je ruka s finim osjećajem, vrlo precizno oblikovala i sastavljala sitne drvene dijelove.

Evanđelist Marko kratko nam opisuje susret Petrove punice s Kristom (Mk 1,30-31). Možemo zamisliti kako je pet prstiju pažljivo obujmilo bolesničinu ruku, mišiće istrošene groznicom, onemoćale. Što li je bolesna žena pritom oćutjela? Znamo da tijelo vrućicom prikovano uz postelju mnogo jače i više osjeća. Možda je u taj čas Spasiteljev dodir donio novu, zamjetnu, struju života koja je u tren oka jurnula kroz cio organizam. Isusova ruka poput Stvoriteljeve na slavnoj Michelangelovoj slici prihvati i podiže vrijednu majku apostolove žene.

Starozavjetni je patnik Job davno već iskusio težinu bolesti. Znamo kako teku njegove kušnje: Božji protivnik razorio mu je materijalna dobra i bogatstvo, okomio se na njegove najbliže i usmrtio ih, a potom je teškim bolestima napadnut i sam Job. Sotonska je želja bila da ga odvuče od vjernosti Bogu.

Možda je i novozavjetna punica, zauzeta kućnim poslovima od mladosti, često osjetila tegobu dana i pitala se poput Joba: »Kad ću večer dočekati?« (Job 7,4). Dužnostima ispunjeni dani prolete brže od čamca na brzoj rijeci. Čovjek i ne primijeti kako mu se gorčina i mrzovolja uvuku pod kožu. Spasitelj je prihvatio bolesnicu za ruku i podigao je. Pružio joj je ruku tješiteljicu.

Dubina boli Joba je natjerala da se osjeća kao rob. Ali ga je potom dovela do spasonosne spoznaje da njegov Otkupitelj živi (Job 19,25). Bit će to njegov duhovni susret sa živim Bogom koji je jači od smrti, koji jedini može podariti vječni život. Poznajemo starozavjetne prilike: čovjek je zbog raznih nevolja mogao upasti u ropstvo, mogao je doslovno biti prodan u roblje. No, po Božjemu zakonu morao se naći netko iz rodbine koji se htio i mogao pobrinuti za nj (usp. Lev 25,48). I to bijaše Go’el, životni dobročinitelj, otkupitelj – onaj koji ponovno vraća slobodu, onaj koji pruža ruku i izvodi iz ropstva.

U duši Petrove punice također nastaje nova sloboda. Isus donosi zdravlje u korijenu. Poput svetoga Pavla ova žena, slobodna od svih, samu sebe čini sluškinjom (1 Kor 9,19). To više nije običaj i obveza, to je prava ljubav. Sada ona pruža ruku i poslužuje goste.

Znam, Gospodine: Nisu Tvoje ruke samo obrađivale drvo. Tvoje su ruke dodirnule mnogoga bolesnika i darovale zdravlje. Tvoje su se ruke uzdizale na molitvu, Tvoje su ruke zaustavile oluju. Na uskrsno su jutro zasjale, pokazujući tragove rana. Tvoje su ruke u odsudnom času uzele kruh i vino koje Crkva slavi na oltaru. U miru se klanjam i molim: Blagoslovi me svetom rukom spasiteljicom, rukom koja liječi!

5. nedjelja u crkvenoj godini B
Job 7,1-4.6-7; 1 Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39

p. Niko Bilić, SJ

Svetac Božji i nečisti duh

poslušajte! (audio)

“Jesam li ti težak, jesam li ti teška?” – pitaju se braća i sestre, pitaju se prijatelji međusobno, pitaju djevojka i mladić, muž i žena jedno drugo. A podmukao, nečisti duh samo uplete čovjeka u svoje mreže, neprimjetno ga obuzme i stegne, ne pitajuć ništa. Kao nešto što mu se uvuklo pod kožu, teče mu žilama, do kosti ga proželo; u rukama i nogama, u srcu i u trbuhu, svuda to osjeća i stalno mu je u mislima.  Čovjek izgubi iz vida vlastito ja, samoga sebe ne prepoznaje, ne zna tko je. Evanđelje ne kaže kako je sve počelo samo opisuje kako opsjednut čovjek u sinagogi počinje vikati na Isusa (Mk 1,23).

Koju radost, međutim, dragu opuštenost i ugodnu spremnost na akciju budi onaj koji ima vlast i pravi je autoritet (Mk 1,22). Možeš se osloniti na njega i znaš da će biti dobro, pouzdaješ se takoreći kao u roditelja. Takav, štoviše, čini da i sama sebe poštuješ i uzdaš se u svoje vlastite sile.

Drukčije je s onim drugima. Ljudi slova – kako doslovno evanđelje veli (γραμματεις Μκ 1,22) – žele dokazati da znaju, svidjeti se i impresionirati. Dociraju. Nisu li takvi naši projekti: prvo nastojimo razglasiti svud uokolo samo ime i riječ. Prodajemo logo. Uvjeravamo ljude da smo dobri i da im je prijeko potrebno ono što mi nudimo. To će ih spasiti. – I onda takav postupak zovemo osvajanje tržišta. Nije li u konačnici slično i s onim što zovemo demokracija? Svakako, kod Isusa glasovitost je posljedica djela. Posljedica je nečega što se zbilo u četiri zida, u zatvorenu prostoru molitve i Božje riječi. Razglašenost dolazi poslije kao drugotni učinak.

Dobro ljudi osjetiše i proniknuše kao toliko put u povijesti. Ovaj ima vlast. Njegov je nauk snažan (Mk 1,27) jer djeluje. On ne buči i ne viče, nego će s autoritetom zaprijetiti (r. 25), zapovjediti i zloduh će poslušno odstupiti (usp. r. 27).

Ne upozorava samo nečisti duh točno na identitet Isusov koji je i Nazarećanin i sav svet Božji (Mk 1,24). Pred Kristom se također raskrinkava i kobna, mutna, zamagljena osobnost zloduha koji proizvodi zbrku subjekata – ne zna se tko je tko. Čovjek je u nečistomu duhu izvješćuje najprije opis (r. 23), a potom duh izlazi iz njega (r. 26). Progovara u množini i mi ne znamo tko to govori (r. 24). On buči i viče, dva put (r. 23.26). On nemilice uzdrmava i potresa čovjeka (r. 26).  Razotkriva se uvijena, zmijska metodika kojom on svetosti Božjoj pripisuje razaračke nakane. “Došao si nas uništiti!” – veli (r. 24). Tipično projiciranje vlastitoga bića na druge o kojem nam je psihologija prošlih stoljeća tako oblino zborila! On koji opsjeda, zarobljuje, on koji oduzima moć govora i nameće svoje riječi, koji potresa i uzdrmava, stvara zabunu identiteta – on ide optuživati!?

Snaga Kristova nauka, kojim su ljudi u molitvenoj dvorani bili zaneseni, očituje se u djelotvornoj naredbi: “Ušuti, iziđi!” (r. 25). Utišat će on zao glas i dati čovjeku da konačno progovori onako kako sam misli i hoće. Oslobodit će ga od opsjednutosti nečim što ne želi i što ga sputava. Na božansku Riječ Učitelja u Kafarnaumskoj sinagogi stubokom nastaje promjena, utiha velika, sloboda. Mogu krenuti kamo treba i kamo zaista želim doći. Tako zacijelo osjeća oslobođeni čovjek. Mogu govoriti svoje vlastite riječi koje prepoznaju i hvale što je dobro, koje tješe i vuku van iz depresije i letargije, koje potiču prave akcije. Zato se traži slobodan pogled i veća mudrost.

Kristov pogled duboko seže i on vidi kako zapravo stvari stoje. Njegovu zapovijed naime jednako dobro treba čitati kao odrješito i žurno duhovno zvanje čovjeku u sinagogi: “Ti, čovječe, iziđi iz toga duha (Mk 1,25)!”  Pokreni se, pođi!

O kako je prozirna đavolska laž, baš kao u početku (usp. Post 3,1). Nije Krist Gospodin došao upropaštavati, on ne opsjeda, nego oslobađa, izvodi na polje prostrano (usp. 2 Sam 22,20; Ps 18,20), šalje: “Izvezi na pučinu (Lk 5,4)!” Nije Isus došao druge uništiti, nego je došao sebe dati da bude zdrobljen i smrljven, popljuvan i zgažen, raspet i proboden – iz ljubavi. A onda će nakon tri dana do kraja potvrditi da ona glasovitost širom Galileje nije umjetno stvorena i medijski nametnuta, nego je prava Božja slava – božanska važnost koja ostaje.

uz 4. nedjelju kroz godinu B (Mk 1,21–28)
30.01.12.

p. Niko Bilić SJ

Vođa naš

(uvod:)
Slušamo riječi, slavimo Kristovu žrtvu, molimo… Tako nam se duša krijepi i prikuplja nove snage za život. Ako osjećamo u sebi naravnu želju da budemo prvi (usp. Mt 23,6), evo prigode da se još jednom pridružimo jedinomu Učitelju našem, Isusu. Tko s njime trpi, s njim je i proslavljen. Ako od naravi vruće želimo pokazati se i biti viđeni (usp. Mt 23,5), evo divne prilike! Zaustavit ću se, smiriti srce uznemireno pred jednim Ocem našim, onim na nebesima (Mal 2,10; Mt 23,9). On će s ljubavlju promotriti, on jedini s punim će priznanjem pogledati i prihvatiti tko sam i što sam.

Jedna dobra majka jest poput jesenskoga sunce koje nas razniježi svojom prodornom vedrinom i sjajem. Majka svu toplinu svojega srca dariva djetetu da ono može živjeti i rasti. Majka ljubi svoje dijete, ma i dušu bi za nj dala! S takvom je ljubavlju Pavao sa svojim suradnicima bio među Solunjanima, toliko ih je zavolio (1 Sol 2,8) . Stoga su oni mogli osjetiti da je Pavlovo propovijedanje uistinu poruka Božja – Božja, a ne tek ljudska riječ (1 Sol 2,13). Zna Pavao da je Bog veliki kralj (Mal 1,14), zna izučeni pismoznanac kako već prorok Malahija piše o svetosti Božjega imena među svim narodima pa on zdušno kreće preko granica izabranoga, židovskoga roda da postane Apostol pogana – Apostol naroda. Davno je uspostavljena božanska želja da Gospodnje ime bude proslavljeno među narodima.

Dok se čitaju ozbiljne Kristove riječi o pismoznancima i farizejima koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu, svećenik zapravo ne treba propovijedati svojim slušateljima, nego samomu sebi. Svećenike Gospodin opominje (Mal 2,1). Važno mu je što su svećenici k srcu uzeli (2,2). Do čega im je stalo? Pogrešno postupaju ako se dovedu do toga da ih preziru u narodu (2,9). U onome koji je po svojoj struci pismoznanac, zadužen za proučavanje i prenošenje zapisane Božje pouke za život i Kristove radosne vijesti o Bogu ljubavi, posebno će odjeknuti evanđeoska upozorenja o onima koji vežu i ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ne žele ni prstom ga pokrenuti (Mt 23,4). Krist Isus, dubinski poznavatelj čovjeka želi spasiti od kobnog rascijepa između riječi i djela, između onoga što govorimo i onoga što činimo. Ta bolesna duhovna šizofrenija nužno vodi u propast.

Isus je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,24) pa mu je znana naša iskonska sklonost da “pravimo teatar” – na to upućuje evanđeoski tekst kad piše da pismoznanci i farizeji čine svoja djela zato “da ih ljudi vide” (θεαθνηναι Mt 23,5). Cilj im je da budu “na sceni”. Gospodin Isus oslobađa od te razorne želje. On sam skidao je terete ljudima (usp. Mt 23,4). Koliko ih ima koje je doslovce uspravio i izliječio ih od njihove zgrbljenosti, usahnulosti i uzetosti, uklanjajući teret fizičke bolesti!? Koliko ih je snagom njegove riječi primilo Božje oproštenje, pa im je duša predahnula od mučne grižnje savjesti, od preteškoga tereta grijeha?! Gospodin Isus činio je što je naučavao i ostaje spasonosni uzor sklada između riječi i djela.

Danas slavimo zajedničkoga Oca na nebesima, jednoga Boga, onu njegovu stvarateljsku ljubav i moć kojom nam daje da jesmo. Naš je Stvoritelj. Na nebesima je, skrovit, kao najmanji poslužitelj, premda je objektivno najveći i beskrajno velik. Uzdižemo danas dušu i pogled prema jedinomu našem Rabiju, velikom i svetom Gospodinu – Isusu. On je sam na svoja pleća natovario teško breme naših grijeha. Križ je njegov naša ljudska odluka da ga odbacimo. U nedjelju mu – njemu istome – kličemo kao slavnom Sinu velikoga kralja Davida, od njega očekujemo kraljevanje, a u petak već s pjenom na usnama i krvožedni u duši urlat ćemo: Raspni, raspni ga! Ukloni, smakni!

Vječni Božji Sin ponizio se i sama sebe učinio nejakim, nježnim djetetom (usp. νεπιος 1 Sol 2,7). Postao je ranjiv i smrtan čovjek radi nas. Snizio se na Posljednjoj večeri doslovce do zemlje da bude sluga koji pere noge (Iv 13,5). Ostao je poslušan do smrti na križu – kako će sažeti sv. Pavao (Fil 2,7). I baš ga je stoga Bog uzvisio. Zato je u njemu velebno i slavno Božje ime – ono o kojemu Malahija piše (1,14; 2,2).

U krizi Crkve i naroda, dok kvazi-religiozni fanatizam zove na teror, a Europska se Unija razjedinjuje na “euro” i “ne-euro”, evo nas da se iznova orijentiramo i upravimo svoj pogled i svoje korake za jednim, jedinim pravim vođom koji nam je sam ponudio: “Dođi, slijedi me!”. To je Krist, Mesija – Pomazanik Božji. Pred njim nam postaje jasno da nam je svima jedan Otac, onaj nebesima (usp. Mal 2,10; Mt 23,9), a svi smo mi braća (Mt 23,8). Pred njim sami sebe proročkim riječima danas iskreno i žudno pitamo: Zašto smo onda jedan drugome nevjerni? Zašto skrvnimo sveti Savez otaca? (Mal 2,10)

S pravom promišljamo je li nam zdrav orijentir ikad bio potrebniji. Jesmo li ikad bili neodlučniji i zbunjeniji? I oni najoštriji i hrabri pitaju se danas: Što sad? Kako dalje? A sveti Božji Pomazanik nudi nam savršeno ogledalo, svjetli putokaz! U župnoj crkvi Bezgjrešnoga Srca Marijina koja je naširoko postala popularna po Cenakulu na prvu subotu u mjesecu, nastaje predivan, dragocjen mozaik. Čudesne ruke brata isusovca Zdenka Vidovića iz malih kamenčića tvore veliku umjetninu. Ondje se s jedne strane vidi kako Isus već kao dječak uzdiže pogled k nebu i prihvaća sudbinu janjeta, bit će Jaganjac Božji. S druge strane oltara raspelo svjedoči kako je ljubio do kraja i posvjedočio da je križ – ne prokletstvo – nego plodan put! Slavni Krist Pantokrator – Svevladar – visoko gore, ponad oltar pokazuje gdje je cilj: Božja proslava. Ne tek omiljenost i glasovitost, ne tek prevrtljivo ljudsko klicanje, nego važnost koju sam Bog ima i daje, slava koja ostaje. To je sveto ogledalo. To je Vođa naš koji zove: “Idi za mnom!”

(molitva poslije pričesti:)
Došao si, Gospodine. Obnavljaš svoj sveti Savez sa mnom.
Hvalim te danas, jer ti si uzeo težak teret mojega grijeha.
Tebe zazivam jer za tobom želim ići. Budi moj životni voditelj, moj pravi i jedini vođa.
Isuse, danas ti opet obećavam svoju vjernost. Ti si moj veliki i sveti Učitelj, moj Rabbi, moj Isus.

Sve je pripravljeno

Kad smo slomljeni i na kraju snaga, naš Bog nam nudi nov početak. Kad treperimo od očekivanja i velikih želja, on nas vodi naprijed u Obećanu zemlju, na visoku goru, na gozbu spasenja. Krenimo vedro i hrabro s Apostolovim osjećajem: “Sve mogu u onome koji me jača” (Fil 3,14).

Kako je divno znati da se dobri Otac brine. Pravi je užitak kraljevu sinu iz Evanđelja što otac pripravlja svadbu (usp. Mt 22,1-14). Otac je taj koji šalje sluge jedanput, pa opet, drugi put. S puno truda ipak nalazi uzvanike. On daje junce i tovljenike i sprema svečan objed. Kad otac priopćuje: “Sve je pripravljeno”, nije li to utješna vijest ponajprije za sina koji je sav u očekivanju?

Evo što je Crkva: sazvani gosti Oca Kralja na okupu. Gospodin sprema svim narodima gozbu na gori kako je davno prorok navijestio (Iz 25,6). Ali treba se uspeti. Kralj šalje sluge, ali neki od uzvanika ne htjedoše doći. Drugi opet poručuju – kako bismo to danas rekli: “Nemam vremena!” Nije lako ući u svečanu dvoranu. Ako smo siroti i jadni, praznih ruku i zapravo nedostojni poziva, moramo najprije primiti na dar svadbeno ruho.

Kršćanin je poslan svjedočiti o neprocjenjivoj vrijednosti prijateljstva s Bogom. Želimo biti potpora jedni drugimau otkrivanju i kreiranju smisla u osobnom životu. Nije riječ samo o karijeri i ispunjenju zadaće, nego o velikom Božjem obećanju da će “uništiti smrt zasvagda i otrti suzu sa svakoga lica” (Iz 25,8).

Kristov poslanik dolazi kao jedan od kraljevih slugu iz Evanđelja. U opasnosti je da ljudi neće mariti. Neki poslanici iz evanđeoske pouke bili su čak zlostavljani i ubijeni. Ali vjerno srce zna kome je povjerovalo. Uzda se da će – riječima Pavlovim – Bog ispuniti svaku potrebu onako veličanstveno kako samo on to može u svojem božanskom bogatstvu (usp. Fil 4,19). Krist je objavio ljepote i izazove života u Duhu. I nas šalje: Idite i svjedočite jedni drugima o dragocjenostima šutnje, o skrivneoj moći sabranosti i molitve, o blagodati sakramenta pomirenja, o zajedništvu s Bogom. Upozoravajte jedni druge vlastitim primjerom kako je važno prepoznati i stvarati prave vrijednosti koje vode u život. Budite živi dokaz da se isplati odazvati se!

Otac je taj koji poduzima riskantan pothvat. Premda još nije osigurao goste, već je spremio gozbu. “Svadba je, evo, pripravljena!” – proglašava. Kralj je taj koji preuzima na se velik rizik. Sve je pripravljeno, a hoće li tko doći?

U trećem tisušljeću kršćanstva s pouzadanjem upravljamo zajednički pogled na Goru Gospodnju. S čežnjom očekujemo da će Bog raskinuti zastor grijeha koji nas tišti (usp. Iz 25,7), da će raskinuti spone opačine, boli i nepravde. Usrdno molimo da izvori zla budu utopljeni i zagušeni preobilnim potocima Gospodnje milosti.

p. Niko Bilić SJ
Vjeruj i živi, FTI, Zagreb, 2001.

Sv. Josip i njegovi biblijski uzori

saint-joseph1. Danas na Međunarodni praznik rada u Crkvi slavimo sv. Josipa radnika. Možemo li se kratko prisjetiti kako je sv. Josip prikazan u Evanđeljima?

Početak opisa sv. Josipa jest ono mjesto gdje je predstavljen kao odabrani zaručnik mlade Nazarećanke, Blažene Djevice Marije. Završetak njegova opisa u Evanđeljima vjerojatno je ono mjesto gdje se spominje za vrijeme Isusova javnoga djelovanja. Nazarećani u Mesiji koji među njih dolazi gledaju drvodjeljina sina (Mt 13,55). Josip je očito među njima poznat kao majstor, tesar i stolar, a drže ga ocem mladoga učitelja.
Znamo da Josip na ohrabrenje Božjega glasnika uzima k sebi Mariju koja pod srcem nosi sveto Dijete po Duhu Svetom začeto. Zajedno idu na popis u Betlehem. Josip prima božansko upozorenje i vodi dijete i majku u Egipat te ga tako spašava od pokolja nad nevinom dječicom. Opet će izvršiti Božju zapovijed kad ih bude poveo natrag i doveo u Nazaret gdje će se nastaniti. Poslušnost Zakonu pokazuje Josip kad redovito hodočasti u Jeruzalem sa svojom Svetom Obitelji. Kod jednoga takvog hodočašća kao brižni poočim, žalostan će zajedno s Marijom, tri dana tražiti dvanaestogodišnjega dječaka Isusa.
Potom će u Nazaretu uživati poslušnost Isusovu koja tako bitno obilježava život Božjega Sina.

JOSIP EGIPATSKI I SV. JOSIP

2. Odakle i po kome sv. Josip dobiva ime? Znamo da već u prvoj biblijskoj knjizi postoji važan lik s tim imenom.

Najpoznatiji biblijski imenjak sv. Josipa, vjerojatno i uzor po kojem dobiva ime, jest takozvani Josip Egipatski. Povijest mu poznajemo. Prvi je sin Jakovljeve miljenice Rahele. Kao što je on uživao posebnu naklonost svojega oca, bio je miljenik i odabranik, tako je i sv. Josip u Evanđeljima jedinstven i osobito odabran da bude zaručnik Marijin i zaštitnik sv. Obitelji. Znamo da Jakov ima Josipa kao posebna povjerenika koji treba izvidjeti kako su braća. Tako i Josip bdije nad sv. Obitelji i nad novozavjetnom Isusovom braćom – Crkvom. Svečanu, dvorsku haljinu koju mladi Josip u Knjizi Postanka dobiva od oca Jakova smijemo izdaleka usporediti s ljiljanom koji novozavjetni Josip obično ima na slikama kao znak svojega čistog srca. Ali ono što ih osobito veže jest razumijevanje snova. Josip Egipatski već kao dječak ima snove koji će se de facto kasnije ostvariti. Bog mu na tajnovit način priopćava svoje nakane, premda on u prvi mah ne postupa razborito s njima pa izaziva zavist i dobiva ukor. Sanja o klasovima koji se prigibaju pred njim, sanja o zvijezdama, suncu i mjesecu koji mu odaju počast i klanjaju se. Kasnije će, baš zato što znade točno protumačiti snove biti spašen iz zatvora, a razjašnjenje faraonova sna spasit će cijelo kraljevstvo od sedam gladnih godina. Važno je to da Bog progovara u snu. Tako je kod Josipa Egipatskog, tako je kod sv. Josipa koji također čuje, razumije i poslušno izvršava kad mu glasnik Božji u snu daje uputu: “Ne boj se uzeti k sebi Mariju ženu svoju!” (Mt 1,20), i potom: “Bježi u Egipat!” (Mt 2,13). I opet: “Vrati se u zemlju Izraelsku!” (Mt 2,20)

3. Za sv. Josipa liturgija kaže da je mudar i razuman upravitelj. Je li i taj naslov povezan sa starozavjetnim Josipom?

Obje ove važne osobine – i mudrost i dobro gospodarenje – kojima sv. Josip vodi brigu za sv. Obitelj imaju uzor u Josipu Egipatskom. Biblija nam pokazuje kako je zapravo Josip tvorac izvrsnog gospodarskog sustava u Egiptu i on je taj koji je faraona učinio moćnim kraljem i posjednikom sve zemlje. Postavljen kao vrhovni upravitelj osigurava zalihe kako bi potom u vrijeme krize bilo hrane. Važno je kako su ne samo Egipćani, nego sav svijet dobivali pomoć od toga. Tako je već najavljena otvorenost novozavjetnoga Božjeg naroda, Crkve, za sve narode – doslovce za sav svijet. Poznata rečenica “Idite k Josipu” koja Josipa, zaručnika Gospina i poočima Isusova preporučuje kao djelotvorna zagovornika izvorno je poziv faraona, kralja egipatskoga, koji upućuje na svojega mudrog upravitelja, drugoga u cijelom kraljevstvu (Post 41,55).

Oba Josipa ne povezuje samo egipatska zemlja u koju će i sv. Obitelj doći u izbjeglištvo, nego i duboko teološko tumačenje Josipa Egipatskoga. Pred svojom braćom on otvoreno govori kako ga je Bog onamo doveo da pripravi veliko spasenje za svoj narod. U Starom zavjetu bit će to izlazak iz kuće ropstva, u Novom zavjetu to je izlazak Isusov, pashalni misterij, otkupljenje Božjeg naroda koje upravo u ovom uskrsnom vremenu razmatramo. Josip pripravlja spasenje!

ADAM I SV. JOSIP

4. Ako bismo pogledali na prve stranice Biblije i zaustavili se na Adamu, bismo li pronašli iskustva koja povezuju sv. Josipa s prvim svetopisamskim muškarcem, mužem?

Adam u Bibliji ponajprije označava da je čovjek Božje stvorenje. Sv. Josip to će posebno spoznati kad prihvati Djevicu Mariju sa svetim Djetetom koje je od Duha Svetoga. U početku Bog je stvorio čovjeka, a pod srcem Marijinim Isus je začet po Duhu Svetom. Josip to zna jer mu je Bog objavio.

Važna stvar koja u Svetom pismu sv. Josipa povezuje s Adamom jest iskustvo Božje zaštite. Znamo da Bog i nakon grijeha Adama ne ostavlja i ne napušta. Napravio je Adamu i njegovoj ženi odjeću od krzna (Post 3,21). Slično se očituje Božja zaštitnička moć kad po glasniku javlja Josipu da valja poći u Egipat. Novorođeni Isus bit će tako zaštićen od ludovanja Herodova. Josip osjeća da ih Bog ne ostavlja u velikoj opasnosti.

Upravo u današnje vrijeme pojačanog spolnog zlostavljanja i manipulacije smijemo istaknuti važnu pojedinost. Nakon što su prekršili Božje upozorenje Adamu i Evi se otvaraju oči i oni upoznaju da su goli, izloženi, nezaštićeni. Skrivaju se i pokušavaju kakvu-takvu zaštitu od lišća napraviti. Kad im Bog daje odjeću, onda im izlazi ususret upravo u toj velikoj nevolji i razočaranju. Kao što Adama vidimo u odjeći koju mu Bog daje, tako sv. Josipa često gledamo s ljiljanom u ruci. Sv. Josip koji je prečisti zaručnik može baš u naše vrijeme biti utočište i zagovornik za sve koji trpe i teško su u duši ranjeni zbog spolnosti.

Adam je prema nalogu koji prima od Boga uzor i utemeljitelj upravo današnjeg spomendana. Sv. Josip je radnik, kao što je Adam prvi radnik kad čuje Božje riječi: “S trudom ćeš se hraniti svega vijeka svog!” (Post 3,17) “U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti!” (Post 3,19). Premda zapisana kao svojevrsna osuda ili kazna, ova zapovijed definira naše redovito iskustvo, našu potrebu i dužnost da radimo.

5. Za Blaženu Djevicu Mariju kažemo da je nova Eva. Može li se Josip usporediti s Adamom koji je bio uz prvu Evu?

Adam prepoznaje u Evi kost od svojih kostiju i meso od svojega mesa i treba prionuti uza svoju ženu. Josip je odabrani zaručnik Djevičin koji će biti uz nju i u vrijeme poroda i u progonstvu, i kad traže dječaka i kad su s njime za skrovita života u Nazaretu.

Adam je uz Evu u času kad postaje nositeljicom takozvanog Pra-evanđelja. Bog zameće neprijateljstvo između roda ženina i roda zmijina. Bog najavljuje kako će zmijin rod ženinu vrebati petu, ali da će potomak ženin pobjedonosno njegovu glavu satirati. Već su davno crkveni oci i marijolozi prepoznali da je taj ženin potomak, taj porod od srca majčina Isus Krist, Mesija. Adam je prisutan uz Evu dok Bog već u času osude izriče i blaženu nadu. A uz Mariju je Josip, zaručnik Bogorodičin, čuvar djevice, hranitelj Sina Božjega – kako ga litanije označuju.

NOA I SV. JOSIP

6. Evanđelje kaže za sv. Josipa da je bio muž pravedan – pravednik (Mt 1,19). Koji je biblijski temelj toga časnog naslova? Odakle u Svetom pismu to da se nekom čovjeku pripisuje ta važna osobina – pravednost?

Sv. Josip pravedni, pravedan muž vraća nas opet u početke Svetog pisma gdje prvi put nalazimo takav opis kod Noe (Post 6,9; 7,1). Poznajemo biblijski izvještaj o Noi. Gospodin sklapa savez s Noom. To je prvi savez koji se u Bibliji spominje. U isti čas kad je najavljivao potop, koji treba iskorijeniti svaku opačinu, Bog je već najavio savez: “Sklopit ću savez s tobom” (Post 6,18) kaže on Noi.

Znamo i koji je kontekst toga saveza. Premda se u prvi mah, kod najave, prije može učiniti da je u pitanju samo Noa, pravednik, mi dobro znamo da je taj savez sveobuhvatan. Kad čitamo o svim živim stvorovima na zemlji, o pticama, stoci i zvijerima, prisjećamo se odmah prve stranice Biblije i pogleda na stvaranje. Bog uspostavlja savez s Noom i njegovim potomcima, i sa svim živim bićima, i sa cijelom zemljom. Ujedno Bog naznačuje da je to savez koji traje.

Noa je poseban i Božji izabranik jer mu Bog izravno govori, pred njim se obvezuje na vjernost. Svetopisamska riječ kojom Bog označava da će se držati saveza (קוםqum Post 9,11) upozorava da se ovdje nešto ustanovljuje, podiže se nova ustanova, uspostavlja se institucija na koju se Noa može osloniti.

Noa je izabran. On je poseban. Zašto? Do tog mjesta u Bibliji je Henok, Noin pradjed, jedini za kojeg se veli da je “hodio s Bogom” (Post 5,24). To je pravednost – hodati s Bogom! Zato ga je nakon njegova duga života Bog uzeo k sebi. Prešao je u puninu života s Bogom. I za Nou Pismo svjedoči da je “hodio s Bogom” (Post 6,9). K tome je u svom naraštaju istaknut kao čovjek “pravedan i čist, bez poroka”. Dvaput Sveto pismo ističe da je Noa bio pravednik (6,9; 7,1).

Noinu pravednost procijenio je Bog, a ne ljudske prosudbe i medijske ocjene, pa ni vlastito odmjeravanje samoga sebe. Kad Noi daje poslanje, Gospodin govori: “Tebe sam vidio da si pravedan preda mnom u ovom naraštaju” (Post 7,1). Bog gleda i vidi, kao već na početku kod stvaranja. On daje ocjenu. Nije riječ o pravednosti po vlastitom ukusu, po vlastitom osjećaju i samouvjerenosti, nego onoj pred Gospodinom koja ostaje. Biblijski izraz “preda mnom” (לפני lefanaj) po svom podrijetlu odnosi se na lice, na obraze. I mi običavamo u molitvi kazati da je nešto “pred licem Božjim”. Gospodin govori o svojemu licu. Tu se mjeri pravednost. Zato i vrijedi za završni, vječni susret.

7. Kad govorimo o Noi, ne možemo zaobići njegovo glavno životno djelo, a to je korablja u kojoj je pripravio spas od općega potopa. Na koji je način Noa graditelj uzor sv. Josipu?

Nije Noina pravednost samo u mislima i u duši. Sve kako mu je Gospodin naredio, tako je izvršio, dvaput ističe Sv. pismo (Post 6,22; 7,5). Poslušnost ga odlikuje i čini Josipovim uzorom. I kod sv. Josipa ćemo čitati: “učinio je kako mu naredi anđeo Gospodnji” (Mt 1,24). I potom još dvaput kako čini upravo ono što je primio kao zapovijed: uzima Mariju k sebi (Mt 2,14); uzima dijete i majku njegovu te odlazi u Egipat (Mt 2,14); vraća se nakon Herodove smrti (2,21) i napokon “upućen u snu, ode u kraj galilejski” (Mt 2,22).

Ne bijaše kod Noe u pitanju samo neko unutarnje predanje i emocionalna vjernost, niti samo tek striktna načela. Prije nego se na zemlju obruše potopni pljuskovi Noa je morao ljudski zavrnuti rukave i izgraditi svoju korablju kojoj Biblija zapisuje i dimenzije od oko 150 m u dužinu, 25 m u širinu i 15 m u visinu. Koliko li je to? Možda kao kakav gradski trg ili športski stadion? Potom se Noa mora pobrinuti i smjestiti u nju svu svoju rodbinu i predstavnike svih živih vrsta. Silan je to posao. Sama pobožnost mu pritom nije dosta.

Moćni Bog koji vodi Nou nije neki spiritualist. Ne brine se isključivo za duhovne vrijednosti. Kad daje Noi naloge i upute za ulazak u korablju brižno izriče i ovaj dojmljiv naputak: “Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude za hranu tebi i njima” (Post 6,21). Kao kakva pozorna domaćica! I sv. Josip je npr. u pronalaženju i uređivanju betlehemske štalice morao biti praktičan domaćin, pažljiv i dosjetljiv koji će jasle pretvoriti u kolijevku za novorođenče.

Kad Noa prima od Boga nalog da kao materijal uzme drvo (עץ Post 6,24), postaje prvi biblijski uzor za zanimanje po kojem će sv. Josip biti poznat: Drvodjelja, tesar.

Ono u čemu je Noa svojevrstan uzor sv. Josipu još je jedna biblijska činjenica. Noa sve do sklapanja saveza s Bogom u Post 9 ne progovara ni riječi. Ni jedna njegova riječ nije zapisana u Sv. pismu ni za vrijeme gradnje korablje, ni za potopa ni za sklapanja saveza. On u šutnji prima Božju riječ, on šutljivo izvršava. Tako je, znamo, i sa svetim Josipom. Ako kod šutljive, ponizne službenice Gospodnje još nailazimo na poneku – i to važnu riječ, – Josip ostaje posve u tišini. On je pravednik koji sluša i izvršava.

Noa je pripravio takoreći prvo spasenje svijeta. Znamo, u korablji su odabrani predstavnici pošteđeni i spašeni od općeg potopa. A Josip? Josip pripravlja konačno spasenje i otkupljenje.

ABRAHAM I SV. JOSIP

8. Kad čitamo u Evanđelju o tome da Josip s Marijom koja nosi dijete kreće u Betlehem na popis, još više kad ih na Božju zapovijed vodi u novi svijet, u Egipat, pada nam na um Abraham koji je primio Božji poziv i pošao na velik put. Možemo li i u Abrahamu prepoznati biblijski uzor sv. Josipa?

Abraham je uzor svojom spremnošću kojom prihvaća Božji poziv, napušta dom i kreće u novi život. I sv. Josip je morao pokupiti sve svoje i kad je kretao u Egipat i kad se je od tamo vratio. Upravo na putu u Egipat Abraham je preteča Josipu jer je prvi našao utočište u Egiptu i ondje neko vrijeme boravio. Abraham se sklanja od velike gladi, Josip od Herodova progona.

Abraham je prethodnik Josipu i samom činjenicom da se Bog na poseban način njemu osobno objavio. Sv. Josipu anđeo Gospodnji u snu donosi objavu, a Abrahamu se Gospodin ukazuje u liku triju putnika koji navraćaju k njemu. U žurnoj, širokogrudnoj i djelatnoj gostoljubivosti Abrahamovoj, kojom dočekuje svoje goste, možemo također potražiti uzor za sv. Josipa koji se i u Betlehemu i u Egiptu morao brzo i spretno pobrinuti za sv. Obitelj. Abraham je pozvao svoje goste da se sklone u hladovinu i odmore pod zaštitom hrastove krošnje. Sam je otišao do stada i odabrao mlado i uhranjeno živinče. Sv. Josip će u vjerničkoj predaji postati ne samo zaštitnik obitelji nego baš nebeski ministar financija kojemu se pobožni ljudi utječu u redovitim materijalnim potrebama.

Abrahama sam Bog proglašava svojim prijateljem. Nije li jednako sa sv. Josipom kad ga bira za Gospina zaručnika?! Pred Abrahamom Bog ne skriva svoje važne nakane. Slično se zbiva i kod sv. Josipa kad mu Bog priopćuje što se zbiva s Blaženom Djevicom, njegovom zaručnicom. Kao što Abraham unaprijed saznaje o božanskom pohodu grešnoj Sodomi i Gomori, tako Josip unaprijed čuje od Božjega glasnika da Isus dolazi kao Otkupitelj. On će otkupiti narod svoj. Otkupit će ih od njihovih grijeha.

Sv. Josipa veže uz Abrahama i spoznaja o rođenju sina koju im obojici Bog na osobit način najavljuje. Abrahamu tri tajanstvene osobe govore: “Na godinu u ovo doba dobit ćeš sina.” Josip od anđela čuje da će Djevica roditi sina, i da djetetu treba dati ime Isus.

9. Sv. Josipa predaja obično pamti kao starijega čovjeka. Josip je sigurno i po tome u Bibliji povezan s Abrahamom.

Abrahama Biblija prikazuje kao stogodišnjaka, dakle kao vremešnog muža, poodmakle dobi, kad dobiva sina Izaka. Sv. Josipa na slikama ponekad nalazimo kao starca vjerojatno zato što u objavi za Isusova javnoga djelovanja više nema aktivnu ulogu. Za sv. Josipa nema u Evanđeljima nikakva podatka o životnoj dobi, ali, vjerojatno zbog toga što se kod Isusove muke i uskrsnuća više ne spominje, pobožna predaja tumači da je bio stariji. Zadnji put čujemo o njemu kao subjektu od Marije koja pred Isusom, kad ga je pronašla u hramu, govori kako su ga ona i Josip tražili. Odatle možda tumačenje da je bio star i da je potom umro.

Kad Abraham kao starac dobiva sina, to je već znak čudesnoga Božjeg dara. Ali Božja snaga na Izaku će se očitovati još i više. Abraham će proći poznatu, prvu biblijsku kušnju i tada će dokraja spoznati da njegov sin pripada Bogu. Abraham i tu pokazuje svoju pripravnost kad u kratkoj epizodi tri puta izgovara svoj: “Evo me”. Bog traži od Abrahama da svojega dugo iščekivanoga jedinca koga ljubi dadne kao žrtveni prinos, da ga prikaže Bogu. Tako i Abraham i mi otkrivamo pravi smisao žrtve. Ona znači uzdizanje, prinošenje Bogu. Od starine su oci u opisu Abrahama koji na žrtvenik stavlja rođena sina gledali najavu i sliku Isusa koji će sama sebe dati za žrtvu na križu. Bit će uzdignut, i na križ i poslije iz groba, da sve privuče k sebi. I to kroz stoljeća ostaje prisutno na našim oltarima. Svetopisamska riječ za žrtvu paljenicu opisuje ono što i mi kod mise poznajemo: podizanje. Tako nazivamo ono što svećenik čini nakon što je u velikoj euharistijskoj molitvi izgovorio riječi posvete nad kruhom i vinom. Podiže hostiju, podiže kalež. Abraham je do dna osjetio da Izak pripada Bogu, Josip od početka, od anđelove poruke koju čuje u snu, zna: Djevičin sin jest od Duha Svetoga, Sin Božji.

Kod kušnje na brdu Morija Abraham daje važan odgovor sinu: “Bog će providjeti”, Bog će priskrbiti janje za žrtvu paljenicu. Abraham tako utemeljuje biblijsko pouzdanje u Božju providnost, u Božji promisao. Abraham je doista našao ovna za žrtvu. Abrahamovo ufanje u Božju providnost ostat će trajno zabilježeno u novom imenu koje ono mjesto dobiva: brdo Božje providnosti. Bog se brine. Kad sv. Josip u vjeri Crkve postaje zaštitni znak i prvi zagovornik Božje konkretne brige za ovaj svijet, onda mu je Abraham uzor u tome.

JAKOV, PATRIJARH, I SV. JOSIP

10. Tražimo li biblijske uzore sv. Josipa, što ćemo naći kod Jakova? Kako je sv. Josip povezan s Jakovom, patrijarhom, ocem izraelskog naroda?

Jakov, otac dvanaest sinova – plemena Izraelovih svoj je prvi susret s Bogom doživio u snu. To ga ponajprije veže uz sv. Josipa koji također sve četiri važne objave Božje dobiva u snu. I onu o Mariji koja je začela po Duhu Svetom, i onu o bijegu u Egipat, i poziv za povratak, te napokon uputu da se nastani u Galileji.

Jakovljev san poznat je po čudesnim ljestvama ili stepenicama koje sežu do neba i po anđelima koji idu gore dolje. Veza su koja povezuje nebeski sa zemaljskim svijetom kao što je to i onaj glasnik Gospodnji koji dolazi Josipu. Obećanje Božje koje Jakov čuje u snu bit će početak njegove osobne vjere. To se vidi u njegovoj odluci da Jahve, Gospodin, bude njegov Bog, te u njegovim prvim riječima koje upućuje Bogu. To je Jakovljeva prva molitva! Bogu – prvi put – govori “ti”. A novozavjetni sv. Josip bit će uzor smirene i ustrajne vjere u Boga.

Jakov nakon čudesna sna veli za ono mjesto da su to vrata nebeska, a sv. Josip je uz Mariju koja će u litanijama dobiti upravo taj naziv: Vrata nebeska.

Još nam je jedna pojedinost iz toga Jakovljeva iskustva važna za sv. Josipa. Jakov svjesno od Boga traži potporu u osnovnim materijalnim potrebama. Svoj zavjet Jakov oblikuje tako da Bogu povjerava skrb za egzistencijalne potrepštine. Od Boga očekuje jelo i piće, odijelo, sigurnost na putu… To je osobita odvažnost i povjerenje koje i novozavjetni Josip ima kad se brine za Djevicu i Sina na putu u Betlehem, u Egipat i natrag u domovinu. Po onom što je sam iskusio, Josip postaje – što smo već više puta kazali – simbol Božje providnosti u svagdanjima stvarima, zaštitnik obitelji i obiteljskoga gospodarenja.

11. Jedan od najpoznatijih događaja iz Jakovljeva života jest njegova borba s Bogom (Post 32). Ima li to kakve veze sa sv. Josipom?

Jakov praotac Izraela, prije nego će se vratiti u domovinu s brojnom obitelji i velikim imanjem, jedne noći ostaje sam. Prije nego će se osobno susresti i pomiriti s bratom Ezavom, provodi cijelu noć u intenzivnoj borbi. Borio se s neznancem koji ima sveto i tajno ime. Idućeg jutra sam će Jakov shvatiti da je to bio Bog. I sv. Josipa nalazimo u unutarnjoj borbi kad je smišljao da Mariju potajice otpusti.

Josipovo odvagivanje i promišljanje teško je jer ne želi izvrgnuti sramoti svoju zaručnicu koja se bila našla trudna po Duhu Svetom. Jakovljeva je borba bila vrlo teška te je od tada stalno šepao. Jakov se borio za blagoslov i dobio ga je. Josip dobiva važnu objavu i ohrabrenje: “Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.”

Jakov će kod pomirenja s bratom Ezavom reći da mu je kao da vidi Božje lice, a upravo se “Božje lice” krije u nazivu mjesta Penuel gdje se borio s Bogom. Sv. Josip će od anđela saznati da Marija pod srcem nosi Božje dijete. Josip je može primiti k sebi. Može je pogledati izravno u lice i prepoznati živi trag Božjega lica.

NEHEMIJA, GRADITELJ, I SV. JOSIP

12. Puno je manje poznata biblijska Knjiga o Nehemiji, voditelju obnove u Jeruzalemu nakon babilonskoga sužanjstva. Postoje li neke važne crte koje sv. Josipa vežu uz Nehemijin lik?

Točno je da je Nehemija među općenito manje poznatim biblijskim likovima premda ima svoju vlastitu knjigu. Za nas je ponajprije važno da od kralja dobiva titulu i službu namjesnika. Nehemija je namjesnik, zastupnik kraljevske vlasti, što je i pismima-dokumentima koje dobiva potvrđeno. Za sv. Josipa znamo da je djetetu Isusu namjesnik očev. On je na mjestu oca, poočim Kristov.

Glavna stvar po kojoj Nehemija dobiva svoje mjesto u Svetom pismu jest to da gradi Jeruzalemske zidine. O tome on sam osobno svjedoči pišući u prvom licu, autobiografski. Dobio je obavijest o ruševinama, kralj mu daje dopuštenje i on kreće u Jeruzalem gdje organizira praktički cijelu zajednicu. Svaka obitelj preuzima po dio. Saniraju pukotine, obnavljaju, grade. Ni protivnici ih ne mogu zaustaviti sve dok zidine napokon nisu potpuno dovršene i svečano blagoslovljene.

Nehemija omogućuje da cijela zajednica povratnika bude zaštićena i da nakon progonstva u Babilonu može opet započeti život u slobodi, u vlastitoj domovini koju je Bog ocima obećao. Pobrinut će se Nehemija također da se unutar zidina osobito poštuje sveti počinak, subota, kako propisuje Božji zakon. Pod zaštitom gradskih zidina bit će moguće organizirati veliku svečanost – čuveni Blagdan sjenica kad će se s posebnog postolja cijelom narodu čitati i tumačiti Zakon, odlomak po odlomak.

Znamo da je sv. Josip i službeno izabran i od Hrvatskoga sabora proglašen zaštitnikom domovine. U tome mu biblijski uzor svakako može biti Nehemija.

13. Nehemija u svojoj autobiografiji opisuje kako se sam zalagao u poslu. Kao što Noa gradi korablju tako Nehemija gradi Jeruzalemske zidine. Je li i u tome uzor sv. Josipu?

Josip je u svom zavičaju očito bio na cijeni: Poznat jednostavno kao drvodjelja. Tako ga zovu, takav je na glasu. “Majstor” – rekli bismo danas. Kod Nehemije nam je važno upravo to da se sam dao na posao i da je znao zavrnuti rukave. Poduzetan je i djelotvoran. Baš kako i sv. Josipa prepoznajemo u Evanđelju. Pa i kad se Nehemija trebao braniti od lukavih neprijatelja, on je spreman. U isto je vrijeme i vojnik i radnik. Protivnici su i psovanjem i ruganjem, i spletkama i otvorenim napadima pa i pokušajem atentata htjeli spriječiti obnavljanje gradskih zidina. Nehemija ih sve nadvladava jer je – kako sam svjedoči – Božja ruka bila s njime. Sv. Josip je, znamo, u litanijama ne samo uzor radnika, nego i strah zlih duhova.

Na početku Nehemijina djelovanja nalazimo ga u postu i molitvi. U Nehemijinu načinu pisanja istaknuto mjesto imaju molitveni zazivi koje on uklapa izravno u svoje autobiografsko izvještavanje. Na kratko prekida opis i izravno upućuje Bogu zaziv. To je nalik tradicionalnim strelovitim molitvama. Nehemija tako ostvaruje duhovnost u svakodnevici koja će biti obilježje sv. Josipa, sabranog, šutljivog, poslušnog.

PROROK DANIEL I SV. JOSIP

14. Među prorocima možda bismo sv. Josipa najviše smjeli usporediti s Danielom koji je od mladosti krepostan i mudar mladić. Zašto su oni slični? Koje su to stvari koje povezuju sv. Josipa s prorokom Danielom?

Prorok Daniel poput Josipa Egipatskoga ostvaruje valjanu karijeru na stranom dvoru zato što je znao protumačiti kraljeve snove. Daniel se dakle Božjom snagom razumije u snove i tako je povezan s Josipom koji prima objave u snu. Daniel velik dio svojih proroštava prima kao noćna viđenja. Najvažnije i vjerojatno najpoznatije je ono o sinu čovječjemu koje je zapisano u sedmom poglavlju njegove knjige (Dn 7,13).

Daniel će za teške i nerazumljive stvari u svojim viđenjima imati posebna duhovnog tumača. To je, kažu nam stručnjaci, obilježje apokaliptike: anđeo tumač. Za Josipa znamo da mu anđeo donosi Božje objave u snu.

Najljepše i najvažnije od svega u knjizi Danielovoj jest da prvi put saznajemo za ime koje će biti presudno u Novome zavjetu. Tajanstveni tumač koji dobiva nalog da Danielu objasni viđenja i s kojim je Daniel poslije u izravnom kontaktu zove se Gabriel. Označen je kao nebeski knez, zajedno uz Mihaela. Gabriel će, znamo biti poslan Djevici u Nazaret. O tome će Josip čuti u objavi.

15. Sv. Josipa nazivamo zaštitnikom dobre smrti i njemu se na tu nakanu molimo, premda njegov odlazak s ovoga svijeta nije u Evanđelju opisan. Imali i to neke veze s prorokom Danielom? Može li nam on pomoći da to protumačimo?

Danielov se život u Bibliji proteže preko iznimno duga vremenskog razdoblja. Odveden je kao dječak u sužanjstvo u Babilon u doba kralja Nabukodonozora. Poslije ga pronalazimo u postu i molitvi za vrijeme kralja Darija koji obilježava doba obnove hrama (515. pr. Kr.). Potom se opet vraćamo u doba kralja Kira, koji označava povratak Izraela iz sužanjstva nakon 70 godina (538. pr. Kr.). U doba svojih najvažnijih viđenja Daniel je definitivno vrlo zreo čovjek, starac. I na toj pozadini možemo bolje shvatiti sv. Josipa kad je prikazan kao starac. Prorok Daniel je časni starina među ostalima u Bibliji. Među njih će, kako rekosmo, naknadno, u vjerničkoj predaji biti uvršten i sv. Josip.

Pred kraj knjige anđeo se obraća izravno Danielu i govori mu: “A ti idi prema kraju” (Dn 12,13)! Već razumijemo da govori i o njegovoj smrti. Kad mu najavljuje: “Mirovat ćeš i potom ćeš ustati!”, onda je očito riječ o smrti, ali i o uskrsnoj nadi koja je baš u tom viđenju najavljena.

Daniel se nakon duga života sprema na smrtni počinak u pratnji anđela koji mu je donio radosnu vijest da je njegova molitva našla odaziv kod Boga (Dn 9,23). Josipov čas smrti predaja pamti u još puno ljepšem ambijentu. Uz Josipovu smrtnu postelju nije tek neki Božji glasnik, pa ni imenom poznati Gabriel. Uz Josipa je njegov božanski posinak, sam Isus koji će vlastitim životom posvjedočiti uskrsnuće tijela. Zato je pravo da sv. Josipa u litanijama zazivamo: zaštitniče umirućih!

Nakon ključne Božje objave o uskrsnuću Daniel je primio nalog da drži u tajnosti te riječi i da zapečati knjigu (12,4). Možda i taj nalog može pomoći da shvatimo kako to da sv. Josip u evanđeljima na progovara niti jedne riječi, nego ostaje šutljivi i poslušni pravednik.

01.05.2009. (ur. 01.05.2014.)
p. Niko Bilić, SJ