Duhovi

Znaju i opće iskustvo i stručna medicina da su prvi samostalni udisaji odsudan čas za čovjeka koji dolazi na svijet. Čas iznenađenja, šok i napor. Slično bijaše i apostolima na Duhove kada su ih zahvatili vatra i vihor s neba. A već su doživjeli pravi potres u duši na kraju Isusova života. Na Duhove Crkva diše. Od sada su apostoli dužni donositi oproštenje, kao što je prije Gospodin grijehe opraštao. On im je protumačio što u svim Pismima ima o njemu (Lk 24,27). On im je prije, na dan Uskrsa, otvorio pamet da razumiju Pisma (Lk 24,45). Sada oni to dragocjeno blago riječi Božje pronose svijetom. Sada Crkva diše.

U propovijedi apostola sa svom jasnoćom izbija na svjetlo kako je ljudski jezik tek okvir za sliku. Važno je u kojemu duhu čovjek govori. S istim riječima na usnama mogu biti i podli razbojnik i iskren mirotvorac. Jeruzalem na Duhove slika je nebeskoga Jeruzalema koji će sv. Ivan u Otkrivenju promatrati. Bog okuplja svoj narod sa svih strana svijeta.

Dok je gradio babilonsku kulu, čovjek je zanemario Božju zapovijed. Umjesto da se brine za zemlju koju mu je Stvoritelj povjerio, htio je doseći nebo. Umjesto da radi svoj posao, troši snage na nedohvatljivo. Čovječe, nisi morao sebi stvarati ime jer ti ga je Bog dao: svetu definiciju po kojoj samoj ti, čovječe, jesi i jedini ti na zemlji smiješ biti slika Božja. Oholi pothvat imao je bolne rezultate. Na Duhove Bog okreće sudbinu raspršenoga naroda, daje im novo razumijevanje.

Davno prije nego što smo otkrili moć suvremene globalizacije koja usmjerava vrjednote i materijale našega svijeta, sv. Ignacije, učitelj temeljite duhovnosti, stavlja usred Duhovnih vježba »globalnu« viziju: Tri Božanske Osobe gledaju površinu cijele kugle zemaljske, punu ljudi (DV 102). Davno prije Ignacija sam je naš Gospodin za sebe kazao da je svjetlo svijeta (Iv 8,12) – svega svijeta. Cijeloga svemira, bez iznimke. Samo u njemu naš će svijet biti svijetao. Sva čežnja koja se slila u ustrajni vapaj Crkve: »Dođi, Duše!« – ima svoj božanski odgovor.

Došašće sa sv. Pavlom

Iščekivanje

Sveti bi se Pavao zacijelo odmah s nama složio ako bismo čovjeka definirali kao biće čekanja. Jednako kao što kosti nose tijelo, tako naše duhovno biće drže niti čežnje i žudnje za onim što ima doći i što će se ostvariti. U osmomu poglavlju Poslanice Rimljanima Pavao govori kako su kršćani »u nadi spašeni«. Mi još ne gledamo u punini svoje otkupljenje i svoje posinjenje kojim smo, poput Krista, Božja djeca. Ali ih postojano iščekujemo i već imamo prve plodove. Kristovim darom već imamo prve plodove Duha, ali još uvijek »uzdišemo«, piše Pavao. Naše ljudske patnje u njegovoj su teologiji »porođajne boli« (Rim 8,22).

Pavao međutim ističe kako mi ljudi u tome nismo usamljeni i izolirani. Po Pavlovu sudu, i u tome smo dio ovoga svemira u kojemu živimo. Pavao prepoznaje kako je sve Božje stvorenje usmjereno prema naprijed, isteže se čeznutljivo prema onomu dovršetku i svrsi koje mu je Stvoritelj namijenio. Zato je advent vrijeme kada se valja vratiti prirodi. I otkriti kako »sve stvorene zajedno uzdiše i muči se« (Rim 8,22). Sveta je to čežnja, premda bolna, koja nosi prema naprijed.

Danas, kada govorimo o financijskoj krizi i lomu na svjetskoj razini, nije teško shvatiti o čemu Pavao govori kada gleda kako je »stvorenje podvrgnuto ispraznosti« (Rim 8,20). Isto tako, kada čujemo o prirodnim katastrofama koje ubijaju mnoštvo nedužnih, žudnja stvorenja o kojoj Pavao piše tješi nas jer smjera na odgovor Boga, dobroga Oca, koji zna tajne svijeta. S povjerenjem u Božju providnost smijemo – njegujući nadu – sve to promatrati kao porođajne boli.

Sa svetim Pavlom, eto, u došašću postajemo svjesni svoje nedovršenosti i znamo da smo solidarni sa svijetom u kojemu živimo.

Obraćenje

Pavao, veliki obraćenik, koji je pronašao za sebe nov životni prostor u Kristu, jasno će reći da teži prema naprijed i iščekuje ono što tek treba postići. Ne kaže on oholo da je već došao do cilja. Gorljivi apostol koji je život predao Kristu otvoreno priznaje Filipljanima da još nije dopro do savršenstva, još nije postigao cilj (Fil 3,12). On se pruža prema onome što je pred njim i što još mora ostvariti. Želi upoznati snagu Kristova uskrsnuća, želi biti zajedno s Kristom u njegovoj patnji.

U naše vrijeme brojnih religijskih i pseudoreligijskih ponuda Pavao je orijentir. On hiti k cilju (Fil 3,14), želi prispjeti k uskrsnuću mrtvih (3,11). Ako mi danas ističemo da čovjek mora biti autentičan i mora sama sebe pronaći i ostvariti, Pavao je i u tome putokaz. Sama sebe želi pronaći u Kristu. Da se u njemu nađe – piše on – sve ostalo gubi. »U Kristu« – to je sveti prostor gdje se dezorijentirani čovjek može opet pronaći. Smiriti se, pronaći svoju vlastitu ljudsku bit.

U suvremenomu tržišnom govoru i menadžerskom pragmatizmu Pavlov je vidik moderan i jasan: Krist je dobitak. Njega treba steći (Fil 3,8).

Govoreći o čovjekovoj usmjerenosti na ono što dolazi, Pavao će u Poslanici Efežanima postaviti jednoznačan kriterij: treba doći do »mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13). Uzrast koji je dosegnuo utjelovljeni Božji Sin – to je mjerilo. Mogli bismo čak i suvremenomu individualizmu i novomu mitu o ljudskoj veličini i čovjekovu razvoju pripisati pozitivne silnice, promatramo li ih Pavlovom oštrinom. Doista, valja prispjeti »do čovjeka savršena« (Ef 4,13). Traži se »rast« (Ef 4,16). Zahtjevna je askeza koju nam Pavao zadaje. Pri tomu on međutim usvaja i aktualizira prve zapovijedi koje je Stvoritelj povjerio čovjeku, svojemu stvorenju, i koje poznajemo s početka Svetoga pisma. Rastite! Postanite veliki! – stoji u tekstu koji obično promatramo samo pod vidikom multiplikacije (Post 1,28). Pavao razjašnjava: cilj je uzrast punine Kristove (Ef 4,13), a put je ljubav (r. 15.16).

Dan Gospodnji

U prvim dvjema nedjeljama adventa, koje su u liturgiji usmjerene na drugi Kristov dolazak, lako ćemo prepoznati živi odjek prvoga i predragocjenog kršćanskog dokumenta u Novomu zavjetu – Prve poslanice Solunjanima. U najranijemu svojemu spisu Pavao govori upravo o dolasku Gospodnjemu (1 Sol 4,15). To mu je ishodišna tema.

Početak crkvene godine pogled je na svršetak i slavni dolazak koji je Isus više puta najavio. Pavao se ne zamara određivanjem vremena koje nam nije dano znati. Za braću Solunjane Pavao zna da nisu u tami pa ih dan Gospodnji ne može zaskočiti kao kradljivac. »Bdijmo«, poziva Pavao jer zna da nas »Bog nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu Isusu Kristu« (1 Sol 5,9). Naše je čekanje radosno iščekivanje.

Došašće

Došašće je najpoznatije i najdraže, prvo doba crkvene godine. To je vrijeme priprave za susret s Bogom koji dolazi. U središtu je adventus – njegov dolazak.

Evanđelje govori da će Isus opet doći i upozorava: »Bdijte i molite!« Zato se ljudi rado i u veliku broju rano izjutra okupljaju na mise zornice. Bog dolazi po svojoj riječi i po kruhu života.

S čime Sveto pismo završava, s tim Crkva počinje. Zajedno molimo: »Dođi, Gospodine Isuse!«

U došašću ponovno otkrivamo privlačnost mise i sakramenata.

Došašće je vrijeme obraćenja i duhovnosti. Za četiri nedjelje palimo četiri svijeće da bolje vidimo tko smo i tko nam dolazi u susret. Oko adventskoga vijenca obitelji se okupljaju na zajedničku molitvu.

Sa svakom svijećom odjekuje Božji usrdan poziv: »Vratite se k meni i ja ću se vratiti k vama!« U došašću su redovi pred ispovjedaonicama. Mnoge duše ponovno otkrivaju blagotvornu snagu sakramenta pokore. Potrebno je i lijepo je pomiriti se s Bogom, s ljudima i sa samim sobom.

U došašću, obično za Svetu Luciju, 13. prosinca, sijemo pšenicu u posude. I onda s divljenjem čekamo da nikne i do Božića naraste.

Došašće je omiljeno jer odgovara dubini ljudske naravi: čovjek je biće iščekivanja i čežnje. U ovim danima osobito postaje važan onaj dio svete mise koji kaže da »iščekujemo blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega, Isusa Krista«.

Dijete Božje

Božić je nov početak na Božji način. Sila i veličanstvo Svevišnjega skrila se u novorođeno dijete. Božić je novi čovjek. Na početku Svetoga pisma stoji svemogući Gospodar i Stvoritelj koji riječju poklanja bitak nebesima i zemlji, suncu i moru, svekolikoj prirodi i čovjeku-zemljaninu. Na početku Evanđelja isti se taj Bog daje vidjeti u čarobnim očima djeteta, u njegovu posve nježnu lišcu, u razdraganim ručicama koje, ispružene, pokazuju da je ovisno o njezi i skrbi, o toplini i ljubavi. Treba ga poviti i zagrijati, nahraniti i umiriti. Treba mu sve.

Slatka je raznježenost dok gledamo to dijete, velika je ljubav kojom ga treba zbrinuti. Pravo je da je blagdan Božića iz dubine kršćanskoga otajstva ušao u civilizaciju svijeta kao dan obitelji i zajedništva, veselja i darivanja. Veza je to s Bogom koji još uvijek čeka da se obratimo. Putokaz je to po kojemu je velik povratak moguć.

Naredba o popisu svega svijeta, koja je dovela roditelje u Betlehem, proizvela je zacijelo poznatu i vrlo modernu zbrku. U taj će stres ući Božji Sin. Treba prikupiti dokumente, jedne i druge. Treba se prijaviti i pronaći upute kamo i kako. Treba propješačiti kilometre, stajati u redu i čekati – dugo, predugo. Treba upisati ovo i ono, platiti i opet neku dažbinu. Vlastiti svijet postaje tuđ i dalek kada ga pritisne administrativna gužva, službeni odgovori i mnoštvo neljubaznih, nepoznatih, bilo strogih, bilo izgubljenih, lica. Poznajemo mi to. Iz dana u dan. Iz općine i s posla, iz škole i ambulante. Pod taj stres Josip iz Galileje i njegova zaručnica Marija moraju podmetnuti svoja leđa. U takav stres dolazi rođenje Božjega djeteta.

Podvrgavajući se propisu, sveti se roditelji vraćaju na izvore, u svoj grad (Lk 2,3). Božić znači poštivanje i njegovanje tradicije vlastitoga naroda. Opisujući dolazak Josipa i Marije, koja očekuje dijete, evanđelist Luka upotrebljava riječ koja označava vlastiti »rod« (πατρια) iz kojega netko potječe. Pristizanje u »grad Davidov« (Lk 2,4.11) unaprijed naznačuje ime koje će izgovoriti anđeli u blaženu navještaju o velikoj radosti. Došavši u Betlehem, Josip i Marija dolaze u zavičaj kralja koji je primio Božje obećanje o vječnome kraljevstvu i o kući koju sam Gospodin gradi (2 Sam 7) pa se ne moraju uzalud mučiti graditelji. Vraćaju se na početak, prije grijeha koji je donio rascjep i zavadu u narod, prije nego što su, ne slušajući proroke, izgubili i mir i zajedništvo, i hram i državu.

Kada nam Evanđelje stavlja pred oči Josipa i njemu obećanu Mariju koja je trudna, onda svraća naše misli na suvremenu poljuljanu ustanovu braka. Pravedni Josip hrabro uzima k sebi ženu svoju, jer Bog tako hoće. Trudnica-zaručnica Marija svjedok je Božjega pogleda na one mnoge premlade majke koje su kadikad i od najbližih prezrene, osuđene i odbačene bilo iz religioznih, bilo iz novčanih razloga i računice ugleda. Bog gleda samilosno i zahtjevno. Nije Bogu svejedno što danas međusobnu vjernost muža i žene stavljamo u pitanje. Zato već tada šalje svojega glasnika Josipu (Mt 1,20). Bog želi da dijete pod srcem dođe na svijet, pa makar mi uskraćujemo mjesto u svratištu. Novi je čovjek uvijek Božji dar i zadaća od Boga povjerena.

Dijete Isus ne rađa se, znamo, u Jeruzalemu nego u Betlehemu. Nije u kraljevskoj zgradi, nego u jaslicama. Obavijest o rođenju Spasiteljevu ne pristiže u upravno središte, nego na polje, među pastire, one koji su izvan kruga dnevnih događaja. Radosna vijest nije objavljena usred bijela dana nego po noći.

Pastiri su siromasi. Riječ koja označuje da su prebivali na otvorenome znači da su praktično beskućnici, žive pod vedrim nebom (ἀγραυλοῦντες Lk 2,8). Njima je povjerena tajna o Spasitelju. Kada Crkva u svojim najvažnijim dokumentima ističe brigu za siromašne kao našu posebnu zadaću, onda ima dobre temelje za to. Siromasi su čuli od Božjega glasnika tko je Krist (Lk 2,11).

Već jedan korak u uspostavljanju pravednosti doprinos je velikoj radosti koja vrijedi za sav narod Božji. Dostojno plaćen liječnik manje će biti u opasnosti da bude podmićivan i da izvrgava ruglu vlastitu struku. Pristojno nagrađen učitelj bit će motiviran za obrazovni rad jednako kao i menadžer koji zastupa interese svoje tvrtke ili političar koji se bori za svoju stranku. Mediji koji počnu služiti komunikaciji među ljudima u zajedničkim valjanim pothvatima, a prestanu zavoditi i bacati kosti za intelektualno glodanje, postat će dio božanskoga projekta evangelizacije.

Nisu pastiri priglupi lutalice koje bi opčarala i zaludila noćna prikaza. Ne zastaju na anđeoskome viđenju, nego točno raspoznaju da su riječi koje glasnici donose Božje riječi. »Da pogledamo što nam to Gospodin objavi«, vele oni jedan drugome (Lk 2,15). A »Gospodin« jest izraz kojim grčka Biblija prevodi vlastito, sveto ime Božje – Jahve. Kada, na udivljenje slušatelja, pripovijedaju što im je rečeno (λαλέω Lk 2,18) i kada hvale Boga zbog toga (αἰνέω 20), sami postaju anđeli (usp. αἰνέω r. 13; λαλέω r. 17).

Vojska (στρατια Lk 2,13) koju ima Bog nad vojskama, Sabaot, objavljuje se u čas kada i nejako Novorođenče. Božja vojska dolazi uz rođenje, radost i spas, i prokazuje vojsku koju ne vodi Bog pa donosi propast i smrt. Nije to u Božje ime kada se pokreće rat, ubijanje i teror jer nebeskim je postrojbama, eto, vlastito donositi slavu Bogu i mir ljudima.

Dan smrtne muke

Dan je smrtne muke. Ostajemo bez riječi. U tišini smo kao što na grobu nekoga koga volimo duša guši svoj plač, a riječi nema. Pred odrom nekoga koji nas je volio u šutnji gledamo, a suze teku same. Da, podigni danas pogled prema križu, kršćanska dušo, i promatraj! Svi danas stajemo sa žalosnom majkom pod raspelom. Crkva je pod raspetim Isusovim tijelom da plače gorki plač.

U devet izjutra – piše Sveto pismo – krvnici su strgli odijelo sa svetoga tijela, grubo su pribijali osuđenika – jednu ruku, pa drugu i napokon noge. Dobrostivi Spasitelj prikovan je na križ. To je naša ljudska hvala za božansku dobrotu. Dok su se čavli zabijali, krv je nemilosrdno tekla iz udova izmučenih bičevanjem, trnovom krunom, križnim putem. Najljuća je bol razdirala srce Patnika kojega su usred noći kao razbojnika pograbili, a on je bio u molitvi. Noć bez sna, lažni sud, poniženje i udarci, svjetina koja urla i zlobno se ruga – sve je to povećalo boli. Šest sati trajat će agonija. Punih šest sati na drvu križa visio je Spasitelj svijeta.

Spasitelj izvršava svoje poslanje do kraja. Veliki je petak za nj još jedan dan velikih djela. On moli za svoje krvnike. Traži za njih oproštenje kod Oca. On tješi raskajanoga zločinca. Obećava mu blaženu vječnost. Daje majci i učeniku sveti nalog. Kod pashalne večere rekao je: »Ljubite jedni druge.« Sada kaže »Evo ti majke. Evo ti sina.« Ljubljeni učenik ljubit će Majku, Majka Isusova s ljubavlju preuzima skrb za učenike.

U podne je nastupila mučna i duboka tama. Umjesto da podnevno sunce sja, svijet se do kraja smračio. Sveobuhvatna je to tama – bilježe evanđelja – po svoj zemlji. Jača od one u koju je izdajnik Juda izišao. Tri puna sata nemilosrdno vlada. To je mrak našega svijeta zahvaćena mržnjom i prijevarom. To je tama našega srca kad god grijeh u njem vlada. To je pomračenost čovjeka koji je digao ruku na svojega Boga.

Spasitelj i tada još živo pazi da se Pisma ispune. I kada bolni krik o Božjoj napuštenosti izrekne kao molitvu Ocu riječima Psalma, i tada će još jasno priznati da je to njegov Bog. Osjećaj pripadnosti i predanja ni u krajnjoj boli ne ukida: »Bože moj« – govori. Ti si moj, a ja sam tvoj – i sada u najvećoj boli.

U tri poslije podne raspeti je sluga patnik još jednom bolno zavikao. Predao je svoj duh u ruke Očeve. A zatim će doći mir. Dovršeno je. Mrtvo tijelo ljubljenoga Sina opet spuštaju u krilo Majke gdje je i na početku bilo. Srce Sina Božjega prestalo je kucati. Ali i u smrti ono se otvara za život svijeta. Izvor je koji pere grijeh i hrani duše. Zbog njegove žrtve dužni smo sve svoje sile Bogu posvetiti i graditi novi svijet u kojemu križ nije ukras i nadgrobni spomenik, nego sveti znak spasenja i novoga života. Zbog njegove žrtve njemu se klanjamo i njega blagoslivljamo. I danas. Iskazujemo mu svu pobožnost i ljubav srca svojega, poštovanje i čast jer je svojim svetim križem svijet otkupio.

Da progledam

Radost na koju svetopisamski prorok poziva nije neka naivna i površna razigranost u zamišljenu svijetu boja i cvjetova. Nije lepršanje po virtualnoj stvarnosti, prividu i patvorini. Kada prorok Jeremija poziva na klicanje i pozdrave, onda se obraća zasužnjenomu narodu koji u progonstvu trpi, žudeći za izbavljenjem. Babilon, »sjeverna zemlja« (Jr 31,8) i u Novomu će zavjetu postati simbol zla, robovanja, suza i boli koje donosi grijeh. U znoju lica svojega čovjek se muči za kruh, pa mu i njega kradu! Babilonski tirani bijahu nemilosrdni. Glavare zasužnjenoga naroda nemilice su pobili, a mnoštvo naroda izagnali i raspršili sve do »krajeva« nepoznate »zemlje«, kako veli Pismo.

U tu dolinu suza, u nevoljni Ostatak (Jr 31,7) koji u mukama preosta, prorok upućuje svoj paradoksalan proglas. Sam Gospodin dolazi povesti izmučene u slobodu. I sama sebe zaogrnut će slabošću (Heb 5,2) da bi nas poveo putem na kojem ne ćemo posrnuti (Jr 31,9).

Usred nevolja glasnik Božji proglašava radost. To je radost Izraela kada mu je dano osjetiti da je Gospodin njegov Otac, radost Efrajima koji mu je prvorođenac (Jr 31,9). To je zahvalno olakšanje ocu Timeju (Mk 10,46) iz Evanđelja koji se zajedno sa sinom raduje kada je progledao. Radosna proslava Krista koji sluša Očevu riječ: »Ti si sin moj« (Heb 5,5). Radost redovito proživljavamo u odnosu prema drugomu biću.

Rađa se nova zajednica kojoj Bog daje život. Koliki su nakon rata kroz koji smo prošli ostali bez noge, bez ruke? U »velikoj zajednici« koju Bog na prorokova usta naviješta (Jr 31,8) hromi nalaze potporu u životnomu hodu, slijepi pronalazi brata čovjeka koji će ga prepoznati, zazvati imenom i povesti. Dijete u majčinoj utrobi prima brižljivu njegu, a majka koja rađa ne će biti ostavljena sama. Duše, obilježene vapajima i utjehom, koje je Bog poveo, osvježit će se vodom tekućicom – Duhom Svetim, izvorima žive vode iz nutrine vječnoga velikog Svećenika kojega je Otac postavio za ljude.

Skutren, u nekomu kutu izvan grada, možda bez riječi, sjedio je prosjak (usp. Mk 10,46–52). Možda su ga danas izvrijeđali, možda mu nisu ništa dali ili ga jednostavno nisu primjećivali. Možda je izgubljen u mnoštvu, pritiješnjen, odgurnut. Ali on je tu. Misli mu ne lutaju za slikama i bojama bezbrojnih lica, odijela, pokreta ruku, spora ili ubrzana hoda ljudi u mnoštvu. Žamor i glasno čavrljanje ne odvlače njegovu pozornost.

Sveti Ignacije u Duhovnim vježbama [24–26] govori kako je velika blagodat otkriti koji je najveći teret što nas muči. U posebnu ispitu savjesti preporučuje da već ujutro, čim čovjek ustane, odluči paziti na tu glavnu stvar. I potom u podne i navečer pitat će se što je poduzeo, je li što postigao.

Bartimej zacijelo svu pozornost usmjerava na svoju muku i na onoga koji ga može izbaviti. Strpljivo i budno čeka, skuplja snage za velik pothvat. U njemu zri i buja živo ufanje. I, u odlučujućemu času, ne da se smesti. Ne odustaje, traži ono što mu je potrebno.

Možda i u nama postoji onaj dio koji je poput bezlične, bezosobne mase koja prvo kliče: »Hosana Sinu Davidovu!« da bi potom nemilosrdno zakriještala: »Raspni ga!« Otkrijemo li to, ne gubimo nade. Mnogi su doduše Bartimeja ušutkivali u njegovu svesrdnu vapaju. Pa ipak upravo oni prenose mu Isusov poziv i sokole ga. Kada mu kažu »Ustani!« (Mk 10,49), najavaljuju mu početak novoga života, uskrsnuće.

Bartimej je skupio sve snage, viče još jače, baca ogrtač, skače i dolazi k Isusu. Je li već tada osjetio ili naslutio blizinu onoga Srca koje će biti na križu probodeno i postati vrelo spasenja? Svakako, po riječima samoga Gospodina, Bartimej vjeruje (Mk 10,52).

Jasno mu je što želi, zna koja je njegova muka. Samo je jedno potrebno. Kada ga dobrohotni Božji sluga, Sin Božji i sin Davidov, pita, on odgovara izravno i bez okolišanja i dobiva dar spasenja. Krenuti iz vlastite slomljenosti i slabosti u susret Spasitelju uvijek je dar. »Nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga« (Heb 5,4). A Krist Gospodin je vječni svećenik u našemu odnosu prema Bogu (Heb 5,1), kaže Pismo. Na putu obraćenja nismo napušteni.

Bartimej, koji sada vidi, nije opterećen dobrima kao bogataš; sam je siromah pa slobodna duha kreće za Isusom i postaje njegov učenik. Bartimej nas svojim primjerom privlači u sveti boj. Upotrijebimo sve sile kojima raspolažemo kako bismo se izborili da dođemo do Isusa. Duša bez Krista umire u mraku. A duša obasjana pravim i živim Bogom i sama svijetli. I zato ona sve vidi u tomu Božjem svjetlu, nije slijepa.

Kako i što gledamo? Učimo i vježbajmo se u gledanju! Produhovljene, smirene, tople ljudske oči nahranjene pogledom na »Onoga koga su proboli«, kada se zagledaju u nas, mogu biti najljepša poruka ljubavi. Ali iz očiju mogu sijevati i prikrivena, neizrečena laž i mržnja. U danima koji dolaze zahvaljivat ću od srca za dar da mogu vidjeti, molit ću da me Božji Duh čuva od duhovnoga sljepila, brižljivo ću ispitati čemu i kome poklanjam svoj pogled pa neka u mojim očima zasja pogled onoga koji krijepi i spašava.

Činite i vi!

»Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7,12)! Krist Gospodin nam daje hrabar, ali zahtjevan sažetak Zakona i Proroka. Iz Evanđelja nam je znano koliko je Isusu Očev Zakon na srcu. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje ne će proći. Nijedna riječ, ma nijedno slovce Zakona ne će izostati, dok se sve ne zbude (Mt 5,18). Pa ipak, Isus odvažno stavlja pred nas pravilo koje, po njegovim riječima, vrijedi koliko i cjelina pisane predaje. Što želimo da nama čine, činimo ponajprije mi sami bližnjima koji s nama sudbinu dijele.

Sjesti za stol, jadikovati i kukati nad teškim prilikama i mukama koje trpimo, to znamo. To je lako. Štoviše, nemilice kritizirati, i to uz kadikad preciznu analizu, kadri smo i u isti čas spremni. Optuživati zloću drugih, osuditi pogrješne poteze odgovornih, i u tomu smo vični. Čovjek kao da željno čeka zgodu kada će tuđu golotinju i sramotu iznijeti na vidjelo. A upravo to nipošto ne želi da mu drugi čine. Ako želim biti zaštićen, moram i sam zaštititi.

Stiže nas, eto, hitan Kristov apel. To je naredba i zov našemu maru i našoj dovitljivosti: »Činite, poduzmite, krenite…!« Ovakav će poziv naše navike da se tužimo i optužujemo naglavce okrenuti. Davno je Bog u osjetljive niti naše duše utkao čvrstu potku slobode. Redovito tako biva da za prilike u kojima živimo i sami dajemo svoj obol. Odgovorni smo. Ako je dobro, i sami smo zaslužni; ako ne valja, i sami smo krivi.

Što želimo da nam čine, činimo! Sam Isus, međutim, ide i preko granica ovoga zakona. Nije želio da mu drugi služe, ali on sam je služio. Kod Posljednje večere Isus, premda je Gospodin i Domaćin, nije sjeo i čekao da ga posluže. Sam se opasao i apostolima prao noge. Poduzeo je i više negoli je želio da mu drugi čine.

Što mi to doista želimo od drugih? U dnu duše nipošto ne žudimo za onim površinskim užitkom koji nas ostavlja praznima i nezadovoljnima. Premda lako takav dojam vlada, ipak mi ne čeznemo za onakvim udobnim i lagodnim životom koji razara nutarnje sile, raspaljuje strast, pomućuje pamet i dubinsku čežnju ostavlja iznevjerenu.

Mi tražimo svjetlo u časovima odlučivanja. Želimo da nam drugi čovjek ponudi dio svojega velikog srca kako bi nas oslobodio od straha. Želimo da nam ljudi budu potpora u zahtjevnim dužnostima kada osjećamo vlastitu nemoć. Želimo da nam pruže ruke pa da surađujemo i zajedno gradimo kraljevstvo Božje. Pružimo ih, dakle, mi ljudima! Ponudimo velikodušno svoje srce u borbi protiv straha, darujmo snagu u slabosti! Bit će to sveti aktivizam, uvježbavanje u Kristovu zakonu.

Na tomu putu ispriječit će nam se naši grijesi. I dobro je da postoji vrijeme pokore, vrijeme da se ponizno susretnemo s obiljem vlastite slabosti. Jedino tako spoznat ćemo jednu od temeljnih tajna svoje vjere: grijeh koji smo u prošlosti počinili jest otkupljen grijeh. Težinu naših zločina Otkupitelj je preuzeo na se. Kao što je biblijski narod čuvao spomen na Božje izabranje i njegovu vjernost, tako i mi trajno pamtimo otkupljenje. Božje djelo za čovjeka. Molitva je sveti prostor u kojemu se čuva sjećanje na Božja djela.

Što želimo da nam čine, činimo! Ne žudimo li mi iz dna srca za molitvama drugih? Koliko puta su nas već poduprle molitve bližnjih! Ako je tako, ako želimo i s pravom očekujemo da ljudi za nas kucaju na vrata Božjega smilovanja i snage, molimo i mi za njih. Ištimo i dat će nam se, tražimo i naći ćemo, kucajmo i otvorit će nam se! Ako se odvažimo, vrlo ćemo brzo otkriti da našoj iskonskoj čežnji odgovara da budemo veliki molitelji.