Zaogrnut slabošću

Rođenje Krista Velikoga svećenika

Ovo su dani kada je cijeli svijet spreman poslušati blage riječi nebeske utjehe. U božićne dane ljudi će od srca davati i primati darove. Tražimo blizinu. Razumljivo nam je obećanje kojim se Otac nebeski trajno obvezao na vjernost: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin« (2 Sam 7,14; Heb 1,5). Riječi koje prorok Natan prenosi kralju Davidu Poslanica Hebrejima uzima da protumači Isusov dolazak na svijet. Bog nam je progovorio u Sinu (Heb 1,2). Bog će ga postaviti za Velikoga svećenika, on će ga proslaviti (Heb 5,5). Gdje se prirodnije očituje njegova »nedužnost i neokaljanost« (Heb 7,26) do u pogledu na Dijete koje leži u jaslama i dira u srce?

U ove dane

Brojni su hramski svećenici iz dana u dan obavljali sveto bogoslužje. Veliki je svećenik svake godine na blagdan ulazio u najposvećeniji predio iza zastora, unoseći krv-pomiriteljicu. Međutim, u betlehemskoj noći na svijet se rađa Sin. Mojsije, izbavitelj i zakonodavac, za cijelu je kuću Božju bio opunomoćenik, ali Isus, Sin, jest iznad – na višoj razini (Heb 3,6), smješten ponad zgrade svih dosadašnjih Božjih djela. U Poslanici se tumači da Isusovo svećeništvo ne počiva više na pravnim propisima i formalnim odredbama Zakona, nego na živomu Božjem obećanju, na časnoj riječi kojom je Bog najvišim autoritetom prisegnuo (7,8). Novi svećenik sada se pojavio da dokine grijeh svojom žrtvom (9,26).

Božić je dan kada Bog upućuje nov poziv pristašama prvoga Saveza i svih svjetskih vjera. To je novi dan – novo Danas – o kojemu se u Poslanici Hebrejima na temelju Ps 95 govori (4,7). Danas se pred očima ljudi otvara bit Božjega bića. Božić je dan meka srca koje je spremno poslušati Božji glas.

Danas te rodih

U tajni betlehemske noći vječno, božansko rađanje poprima opipljive razmjere i konkretan lik, vidljiv oku svijeta. Kao što Otac, koji je na nebesima, odvijeka daje život ljubimcu-prvorođencu, tako Majka, ponizna službenica, pod neuglednim i nedostojnim okriljem staje izvan Davidova grada, rađa svojega sina. I u tim dragocjenim, delikatnim trenutcima dok ulazi u naš svijet, vječni Sin povezan je s Ocem. U dijalogu ljubavi izriče mu svoju odanost i spremnost koje će bitno obilježavati novoga, vječnog svećenika: »Evo dolazim vršiti volju tvoju« (Ps 40,8; Heb 10,7.9).

Božji sin postaje smrtan čovjek. Jednake žile i tkivo, srce i osjećaje koje mi imamo, sada i on prihvaća. Male ruke i dražesno lice koje plijeni pažnju sjaje iz betlehemske štalice i dozivlju u pamet najvažniju stvar na svijetu: Posvetitelj – Bog, i posvećeni – čovjek, od jednoga su (Heb 2,11). Priklanjajući se svim srcem, kao dionik, vječnomu božanskom planu, postaje braći sličan (2,17). Ako smo još početnici i nismo napredovali u obraćenju, nismo još za tvrdu hranu, nego nam treba mlijeka (Heb 5,11) – evo, on sam postaje takav: mališ koji se majčinim mlijekom hrani. Sam postaje nejače (usp. Heb 5,13) da nama u našoj nedoraslosti i duhovnoj slabosti bude blizak.

Iskušavan trpi

Očito Isus od početka trpi. Sam je iskušavan – rođenjem u štali, tvrdom slamom u životinjskim jaslama, krutom oskudicom pa će u tomu iskušavanima pomoći (Heb 2,18). Uzdrmani gospodarskom krizom, uplašeni pandemijom, radije i dublje shvaćamo kako je on »supatnik u našim slabostima« (4,15). Točno ćemo pjevati ovih dana: »Trpi čim se rodi.« Zaogrnuo se slabošću.

Kao slabašno, o njezi ovisno dijete, prepatio je Isus prve nevolje. Svi mi u izloženosti i oslonjenosti na ljude oko sebe stječemo spasonosnu naviku poslušnosti – tako i on započinje put na kojemu »iz onoga što prepati naviknu slušati« (Heb 5,8). Gdje su prve suze potekle ako ne upravo u toj svetoj noći – »suze s kojima će upućivati svoje molitve« onome koji će ga naposljetku i spasiti od smrti (usp. Heb 5,7)?

Znao je što će

Jednom je Isus otišao na drugu stranu Galilejskoga mora. Mnogi su ga slijedili. Evanđelje donosi poznati opis kako ih je čudesno nahranio s pet kruhova i dvije ribice. Na kraju toga događaja, kada ga budu htjeli postaviti za kralja, opet će otići u goru posve sam. Na kraju zemaljskoga života bit će prvijenac velikoga prijelaza k Ocu. Isus ide na drugu stranu. I tijekom javnoga djelovanja, umjesto da nailazi na sve veće razumijevanje i prihvaćanje, događa mu se upravo suprotno. Na drugoj je strani. Mučno je kada njegovu riječ ne razumijemo sve više i bolje. Ali Isus je znao što mu je činiti.

Mnoštvo oduševljena svijeta koje ide za njim ne stvara u njegovoj duši lažan ushit. Gospodin nije svoje poslanje gradio na populističkomu osvajanju širokih narodnih masa. Štoviše, izričito odbija preuzimanje vlasti koje mu je tako reći na pladnju ponuđeno. Njegov cilj i njegovi kriteriji drukčiji su. Pa ni učenici s kojima je sjedio na gori na kraju ne ostaju uz njega. Vjerojatno su se i oni pokolebali te barem donekle pristali na zamisao da ga zakralje. A Isus je znao što će učiniti.

Tajnovita borba dolazi do svojega vrhunca. Oštrica pogađa točno u središte. S jedne strane svjetska računica, s druge strane Božji promisao, sveta Providnost koja dariva iz svojega obilja. Isus je na toj, drugoj strani. Ljudi su promatrali znakove koje je činio. Liječio je bolesne. Pa tko ne bi poželio takva vladara? Može iscjeljivati i ozdravljati. A i kada si posve zdrav, pa ogladniš, dat će ti hrane. I Filipova je računica zdrava, ljudska, logična. Što čovjek može nabaviti za dvjesta kovanica? I apostol Andrija opravdano sumnja i tjeskobno se brine. Što je pregršt kruščića i ribica ako samo muškaraca ima oko pet tisuća? Ali Isus je znao što će učiniti.

Isus ima svrhu prema kojoj ide sav njegov život. Zadao ju je Otac. I doći će Isusov čas. Pa i ova kušnja, kojom je apostole iskušao, trebala je objaviti Božje obilje koje se ne može kupiti. Pet kruhova i dvije ribice nisu gotovo ništa. Ali pet kruhova, dvije ribice i Božji blagoslov jesu divan početak obilne, radosne, divne božanske gozbe. Dvjesta kuna ne znači ništa za početak životnoga djela. Ali dvjesta kuna u džepu i Božji zakon u srcu mogu postaviti temelje za čudesnu katedralu Božje ljubavi. Evanđeoski dječarac u svijetu odraslih naznačuje maloljetnost i nedostatnost. A ipak će od njegova dara preostati dvanaest košarica viška i obilja; za svako pleme Izraelovo po jedna.

Zna Isus što će učiniti. Svoj život, svoje Srce, dat će kao kruh nebeski za život svijeta. Tijelo i krv jednoga čovjeka, Isusa Krista, postat će otkupiteljska žrtva pomirnica. U otajstvu euharistije on ispunjava svoje obećanje: »Ja sam s vama u sve dane.« (Mt 28,20).

Gospodine, sam si preuzeo inicijativu. Pokazao si Božju širokogrudnu darežljivost koja zna što nam treba i prije nego što zaištemo. Nisi čekao da ti ljudi iz naroda ili da ti učenici kažu: »Gladni smo! Daj nam!« Sam od sebe želiš dati hranu. Uzimaš kruh i ribe, i dijeliš. Kao vrli gospodar koji se opasao i poslužuje svoje sluge. Koliko su god htjeli.

Iv 6,1–15
17. nedjelja u liturgijskoj godini B

Zvanje grješnika

Živa i djelotvorna riječ Božja ostvaruje se na evanđeoskomu primjeru carinika Levija kada on na riječ Isusovu: »Slijedi me!« doista ustaje i ide za njim. Slijedi Isusa. Gdje carinik Levi pronalazi pokretačku snagu za nov početak? Zasigurno u pogledu Isusa Učitelja. »Isus ugleda Levija«, čitamo (Mk 2,14).

Isus nije samo omiljeni Učitelj koji je privlačio mnoštvo (Mk 2,13), nego ima oka i srca za osobnu, egzistencijalnu Levijevu situaciju. Vidi ga kako je zasjeo na cariničkoj stolici. Možda baš u njemu prepoznaje raskajana carinika o kojemu će jednom u prispodobi prozboriti kako stoji podalje u hramu, udara se u prsa i vapi: »Milostiv budi meni grešniku!« (Lk 18,13). Levi, sin Alfejev, koji nosi ime oca svećeničkoga roda, oca Levijeva plemena – na što je spao!? Umjesto da predvodi bogoslužje i prinosi žrtve Bogu, on ubire novac, i to za stranu vlast.

U opisu za Levija koji ustaje čitamo međutim onu istu riječ αναστας (anastás – »on usta«, Mk 2,14; usp. 16,9) koja će poslije označiti slavnu i završnu pobjedu Isusovu, uskrsnuće. Stoga smijemo u Levijevu zvanju prepoznati najavu, predokus ili odsjaj siline Isusova Uskrsa.

Mi smo ljudi bića koja traže nov početak. Pravo je potražiti izvor pokretačke snage i valjano se okrijepiti. Za nasljedovanje Krista traži se motivacija. Život u Crkvi specifičan je. Na okupu su mladi i stari. Mlada čovjeka može pokretati ambicija ili strahopoštovanje pred autoritetom, potreba za dokazivanjem ili pak neko drago srce njegove simpatije. Oni stariji možda će biti vođeni ugledom, potrebom zarade, ali možda će biti u opasnosti da misle kako je postignut ideal i savršenstvo kada ih više ništa ne pokreće. Isusov izlječiteljski pogled koji prepoznaje duhovnoga bolesnika i grješnika jedina je prava i jedina dovoljna motivacija. Jedino on brani od zlobnih optužaba i napada na tomu putu jer on je došao k bolesnima, on poziva grješnike (Mk 2,17).

Zajedništvo u blagovanju o kojemu izvješćuje Evanđelje ostvaruje se za oltarom u crkvi. Zajednički stol za kojim Isus sjedi s grješnicima euharistijski je stol i uza nj se raspoznaje čudesna činjenica. Nije tek Levi spremno pošao za Isusom. Markovo Evanđelje zanimljivo prikazuje stvari: mnogi su bili ondje, čitamo evo, i slijedili su ga (Mk 2,16).

Mk 2,13–17
subota 1. tjedna
sv. Matej evanđelist, 21. rujna

Cvjetnica

Likvidacija

Iz Pisma je vidljivo kako se dugo vremena spremalo Isusovo privođenje i uklanjanje. U Markovu Evanđelju već u trećemu poglavlju farizeji i herodovci vijećaju kako da Isusa pogube (Mk 3,6). Takoreći na početku djelovanja! Već su prve stranice Evanđelja obilježene spletkarenjem i planom za likvidaciju. I to samo zato što je blagovao s grješnicima. Samo zato što je dobro djelo – nahraniti gladne i ozdraviti bolesne – stavio iznad subotnjega počinka.

U Lukinu Evanđelju kod prvoga nastupa u rodnomu Nazaretu već pokušavaju ubiti Isusa. Žele ga strmoglaviti (Lk 4,29). Sam Gospodin triput otvoreno najavljuje da će biti predan, izrugan, mučen i razapet. Ali, treba reći, svaki put on već najavljuje i uskrsnuće. Od Luke znamo da im je već prije govorio da se na njemu trebaju ispuniti Pisma (Lk 24,44). Tako već Stari zavjet u slici Abrahamove žrtve najavljuje žrtvu Božjega ljubljenog Sina koji se s povjerenjem posve prepušta u ruke Očeve (Post 22). Kod proroka se vidi kako ljudska zloća želi smrt pravednika.

Isus i neprijatelji

Kakav je bio Isusov odnos prema onima koji će mu kasnije doći glave? Farizejima Isus jasno spočitava da zlorabe Božji zakon i da uzdižu vlastite predaje. Ali ne odbija dijalog s njima. Upravo onima koji su se držali pravednima upućuje npr. pouku o farizeju i cariniku u hramu. Carinik zbog svoje molitve postiže pravednost pred Bogom, ali farizej je taj koji u svojoj molitvi rabi poznatu riječ euharisto – »zahvaljujem« (Lk 18,11)  od koje će nastati oznaka za središnji sakrament. Pismoznancu će dopustiti da sam izrekne koje su to dvije najveće zapovijedi u Zakonu (Lk 10,27). Pohvalit će ga da nije daleko od kraljevstva Božjega. Glavare svećeničke, pismoznance i starješine pitat će: »Zar niste čitali« (Mk 12,10) – upozoravajući ih na veliko blago Božje riječi koje im je povjereno. Ondje se u Ps 118 najavljuje i njegova odbačenost, ali i uskrsnuće. Znaju oni taj tekst o odbačenomu kamenu koji postaje kamen temeljac. Usuprot njihovoj optužbi rimsku je vlast Isus zapravo poštovao i tražio da se caru dadne carevo (Mk 12,17). Petru je naložio da plati porez i za sebe i za njega (Mt 17,27). Vjeru rimskoga satnika pohvalit će (Mt 8,10). Rimski satnik vjeruje da Isus može zapovijedati bolestima i zlodusima kao što i on zapovijeda vojnicima i slugama.

Prijetnja?

Zbog čega je Isus bio prijetnja – smetnja tadašnjemu vjerskom i političkom establišmentu? Isus koji je prolazio zemljom čineći dobro u pravomu smislu nije bio prijetnja. Vlastodršcima je moglo smetati jedino to što zbog svojih riječi i svojih djela ima jako velik utjecaj pa nisu mogli po miloj volji manipulirati. Čitamo kako su silna mnoštva hrlila za Isusom i da su visili o njegovoj riječi. Čini se da je ipak Isus u najvećoj mjeri žrtva namještaljke i montiranoga procesa. Tako tako se sjedinio s tolikima u povijesti koji su na sličan način stradali od ljudske zlobe i nepravde. Optužen je da diže bunu, a on je donosio zdravlje bolesnima i hranu gladnima. Optužen je da je htio razoriti hram, a on je govorio o svojemu vlastitom životu. Lažu da se protivio caru, a on je jasno rekao da treba caru dati carevo.

Lako je zaključiti da su jeruzalemske vlasti bile podijeljene oko toga kako se postaviti prema Isusu. Očit je primjer Nikodem koji je već unaprijed tražio kontakt s Isusom, makar noću – iz straha jer je član najviše vlasti. On će tražiti pravedno i zakonito postupanje (Iv 7,50), ali njegov glas nije uvažen. On iskazuje počast pokojnomu mučeniku zajedno s Josipom iz Arimateje (Iv 19,39). Bilo je, očito, ljudi u višim krugovima koji su prihvatili Mesiju. Pavao, koji će se kasnije obratiti, pripada vrhu društva.

Tko je odgovoran?

Tko snosi odgovornost za Isusovu smrt? Misterij Kristove smrti već u evanđeljima promatra se kao dragovoljna žrtva. Ivan Krstitelj naziva Isusa Božjim Jaganjcem koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Zato svi mi kršćani priznajemo da smo svakim svojim grijehom sukrivci, suodgovorni i da svojom zloćom pristajemo na Kristovu smrt. Sam Isus najavljuje da će proliti svoju krv, život će dati kao otkupninu (Mk 10,45). U Getsemanskomu vrtu jasno je da muku, križ i smrt promatra kao kalež iz ruke Očeve (Mk 14,36).

Ipak, želimo li tražiti konkretne krivce, možemo ih naći u onima koji namještaju lažne svjedoke i huškaju svjetinu da traži Barabu umjesto Isusa. Naći ćemo ih i u onima koji su već unaprijed vijećali kako ga pogubiti i samo su tražili način. To je njihova slobodna odluka. Odgovornoga možemo naći i u Pilatu koji triput ponavlja da ne nalazi krivice na optuženiku, ali ipak ga predaje da se razapne. Odgovornost počiva i na svakomu čovjeku koji se pridružio razularenoj svjetini, gazeći vlastito ljudsko dostojanstvo.

Tu je napokon Juda koji Isusa predaje. Ali Ivanovo Evanđelje jako naglašava da je u nj ušao Sotona te da je Juda žrtva opsjednuća. U konačnici takav zločin i izopačenost naših ljudskih odluka i postupaka upućuje na samoga Sotonu u pozadini – oca laži i ubojicu ljudi od početka. Zanimljivo da i glavari svećenički, predajući Isusa rimskoj vlasti, i Pilat, koji pere ruke, prebacuju krivnju na drugoga. Postupaju kao Adam i Eva kod pragrijeha. Čovjeka šalju u smrt, a nitko ne preuzima odgovornost.

Svečani ulazak

Unatoč neprijateljskomu raspoloženju službenih krugova, narod Isusa ipak dočekuje s palminim grančicama i maslinama. Veliko mnoštvo i oduševljenje kao iz prvih dana Isusova djelovanja obilježavaju svečani ulazak u Jeruzalem. Grančice podsjećaju na Blagdan sjenica kod kojega se čitao Zakon pred svom zajednicom i radosno se slavilo izbavljenje iz kuće ropstva. Isus koji ulazi na mladu magarcu ispunja Zaharijino proroštvo (Zah 9,9). Ljudi prepoznaju s velikom nadom Sina Davidova – obećanoga kralja. Ali masa kao masa! Prebrzo će se dati nahuškati u drugomu pravcu. Zato se traži obraćenje srca i izgrađena osobnost da budemo jaki i postojani kao Isus.

Božje bogatstvo

Isus je od Oca postavljen. On će izvršiti sveto poslanje koje mu Otac daje. Na njemu je Duh Gospodnji koji ga pomaza za blagovjesnika. A baština o kojoj jedan čovjeku u Evanđelju pita Učitelja povjerena je dvojici braće. Kako će oni svoje sitne časti i vlasti među sobom podijeliti, ponajprije je njihova stvar. Ali odgovorni su pred sudom Božjim za pravednost. Hoće li dati dio dobara kako kome pripada, sami za to odgovaraju. Sami će stati pred gospodara koji će, kada opet dođe, pitati što je s talentima. Povjerio ih je slugama na upravljanje. Što su učinili s njima? Ono što je na putu dvojice braće nužno, bez čega ne mogu dalje jest da se pomire.

Čovjek bogataš iz poznate evanđeoske pouke nije sam proizveo ljetinu. Zemlja je urodila. Ako li pravo uloži i priskrbi još, blago njemu! Tko široke ruke dariva i dijeli da bi podario život, da bi izgradio, da bi drugima omogućio udio u životnoj gozbi – osigurao si je budućnost. Ako li najprije želi rušiti, snuje propast. Zadnjemu sluzi gospodar je na odlasku povjerio samo jedan talent i ovaj ga je zakopao. Ako li čovjek postupi gore negoli taj posljednji evanđeoski sluga, zapečatio je svoju sudbinu. Ako rastrošno izgubi, ako razmetne svoje imanje, sve ako mu je i tek nešto malo na brigu dano, gorki ga usud čeka. Za baštinu koju je povjerio Bog traži račun. Za onoga bogataša, koji siromahu Lazaru nije dobročinstva iskazao, znamo kakva mu je sudbina. Završio je u nevjerojatnim, bezizlaznim mukama, izbačen iz krila Abrahamova. Ovaj komu zemlja obilno urodi poznat nam je samo po svojoj rušilačkoj nakani. Ne znamo je li ju proveo.

Čudesna je evanđeoska logika. Upravo je ovaj problematičan čovjek doživio veliku milost: u njegovu razmišljanju Bog mu je progovorio. Svaka pažljiva duša s veseljem i velikim marom primila bi taj dar Duha. Riječ Božja vraća čovjeka na ono bitno. Sva naša skrb i naša briga bez Krista su isprazna muka i nevolja. A s Kristom postaju blagoslov. Kada izabrani narod, na putu u obećanu zemlju, nije bio poslušan Božjemu zakonu, pripravljao je sam sebi svoju propast.

Bogataš traži svoj užitak. Bez sinova. Bez obitelji. Zabarikadiran u tjeskobnu dvorcu samoće, završio je život i počeo je svoju smrt. Samotnjak. Bezdušno će umrijeti. Nije Bog protiv veselja i užitka. Otac iz čuvene pouke o rasipnomu sinu jasno će reći: trebalo se veseliti i radovati jer je izgubljeni sin nađen. Došao je k sebi i vratio se k Ocu. Mrtav bijaše i oživje. Ali na Očevu gozbu treba doći izmiren. Braća se moraju pomiriti da bi zajednički slavili u kući oca svojega dar novoga života. Pomirenje – to je baština koju nam je Otac povjerio. U ime svih nas Krist Gospodin prinosi Ocu zahvalnu žrtvu pomirnicu – svoje Tijelo i Krv, samoga sebe. On je blago koje se dariva. On je naše bogatstvo u Bogu.

Lk 12,13–21
18. nedjelja u liturgijskoj godini C

Božja ruka

Poznati odlomak iz Evanđelja izvješćuje kako je Isus jednom pošao u susret učenicima u lađi koje je bio pred sobom poslao na drugu obalu. Isus je išao po vodi.

Petar želi ići upravo onako kako to Isus čini. To i jest bitno za nasljedovanje Krista! Hoditi kako je on hodio. Ono najvažnije – na koncu će uspjeti: Petar je došao k Isusu.

Nije dosta da Isus bude u blizini. I za uskrsloga će Gospodina Marija na praznomu grobu misliti da je vrtlar. Dvojica učenika na putu u Emaus smatrat će ga strancem u Jeruzalemu.

Ali nije dosta ni prepoznati Isusa. Baš onako kako su se prije svi zajedno uplašili i zavikali od straha, isto se i Petru zbiva. Strah ga obuzima, on viče, iako je već na putu k Isusu. Iako ga je već vidio i čuo mu glas. Uostalom, normalno je usred noći, na moru, uz snažan vjetar bojati se.

Tek ispružena ruka Gospodnja izvući će Petra iz nevolje. Ispruženu ruku ponad uzburkanih voda poznamo. Već je jednom bila utišala bujice Crvenoga mora da bi se put za zajednicu otvorio. Put iz kuće ropstva u obećanu zemlju.

Učenici sada vide i vjeruju. On je uistinu Sin Božji. Prepoznaju ispruženu ruku koja, evo, čini novo. Ponovno će osigurati put prema naprijed hodočasničkoj zajednici Božjoj: učenicima Kristovim u lađi – Crkvi. Božanska ruka čini čuda tako da lađa može poći dalje na svojemu putu po nalogu Gospodnjemu, na putu prema obali s one strane.

Dobrostiva je to ruka koja se u Crkvi nad kruhom i vinom pruža da bismo mi, danas, mogli dalje na putu s njime.

Mt 14,22–33
Posveta bazilikâ sv. Petra i Pavla, 18. studenoga

Božić

O Božiću su napisane pjesme i pjesme, ali samo onaj božićni stih vrijedi koji nam je u srce upisan i koji nas vodi k istinskomu obraćenju. Božić je Božji poziv da s kajanjem priznamo svoje grijehe i nevjernosti. Mali Bog dolazi s velikom spasiteljskom ljubavi. Podsjeća nas na osnovnu definiciju ljudskoga bića: toliko smo se ostvarili koliko smo se njemu poklonili. Božić je prije svega poziv na molitvu.

Božić je intelektualcu nova obveza i inspiracija za promišljanje i pisanje. Božić je svećeniku nova prilika da kao ispovjednik bude svjedok i službenik Božjega oproštenja pokornicima, da im donese božansku radost, potakne ih na novi život u Kristu i upozori na veliko poslanje koje imaju na ovomu svijetu. Za Božić svećenik opet stupa na oltar s anđeoskom zadaćom da navijesti blagovijest koja potiče na akciju: otkrivanje Isusa, prepoznavanje znaka, međusobnu komunikaciju, divljenje Božjim djelima. Lako apostol na Božić opet otkriva kako je ograničen i izručen u Božje ruke. Božić znači pouzdanje u Božju ljubav. Naša je nada u Kristu koji s nebeskoga prijestolja dolazi u našu prolaznost. Kriza je vladala i one – betlehemske – noći, strašna kriza.

Najljepši blagdan

Što je to toliko »čarobno« u spomenu riječi »Božić« da svi govore kako je to najljepši kršćanski blagdan ili »blagdan nad blagdanima«? Čaroban jest Božji čar, njegova ljupkost koju smijemo promatrati u liku Djeteta, dražest o kojoj Ivanovo Evanđelje piše da primamo »milost na milost« (Iv 1,16). Blagdan svih blagdana ima svoju nevjerojatnu privlačnost jer se Bog povjerio u ruke ljudima. Pravedni Josip i Djevica Majka u studeni i mraku Davidova grada svojom ljubavlju omogućuju ljudsko rođenje Božjega Sina. Znamo ipak da najveću i izvornu teološku snagu u kršćanskoj vjeri ima Uskrs.

Božić uvelike djeluje »legendarno« jer doista: skok u legendu lako se zbiva. Ljudi se – kaže zgoda iz naših dana – okupiše na ugodno, tradicionalno božićno druženje u urešenoj kućici, prekrasne, snijegom zabijeljene zimske večeri. Nazovu oni u samostan da upitaju ima li koja druga, nova priča, da ne uzimlju ponovno onu istu o Isusovu rođenju. Uspomena na dijete koje se smiješi djeluje kao da je, eto, tek neka priča – maštovita topla, ali izmišljena pripovijest. Evanđeoski izvještaji međutim nude drukčiju sliku. I Matej i Luka naglašavaju povijesnost Isusova rođenja – Luka točnim navođenjem podataka o vlastima, Matej upozoravajući na proroštva. Malo tu ima idealizacije, puno više naše krute ljudske realnosti kakvu dobro poznajemo.

Postoji osobita slatkoća Božića koja se krije u novomu otkrivanju djetinjega povjerenja u nebeskoga Oca. Ljepota božićne noći odgovor je na čovjekovu čežnju da se u užurbanu svijetu smiri i usmjeri svoj pogled i misli na ono što primamo kao Božji dar. Časovi tihe kontemplacije kojom spoznajemo vlastitu od Boga danu vrijednost i ustanovljujemo što smo sve u životu ostvarili vrlo su ugodni. Vode nas u nov susret s ljudima i u novu marljivost u našim dužnostima. Krasno je na Božić ono milo Dijete koje širi ruke da zagrli cijeli svijet.

Patnička svakidašnjica

I na Božić mnogo je tuge, patnje i nesreće u svijetu. Čemu idealizirati? Ta, božićna je istina tako stara i opet uvijek nova. Bog dolazi upravo u ovakav naš svijet, postaje Mali Bog – Božić. Rađa se kao ljudsko dijete koje treba ugrijati i nahraniti, umiti i utješiti. Djetetu je sve potrebno i egzistencijalno je ovisno o roditeljima. Takvu ovisnost Bog uzima na sebe.

Hladna betlehemska noć, rođenje u životinjskim jaslama daleko je od topla obiteljskoga doma i obilja vezana uz blagdansko slavlje. Ali ipak pravo je da baš za Božić spremamo darove. Baš o Božiću najopipljivije se očituje Isusov proglas: »Što ste učinili jednome ove moje najmanje braće, meni ste učinili« (Mt 25,40). Dobro je da je iz srca kršćanske vjere Božić ušao u suvremenu civilizaciju kao blagdan obitelji i ljubavi prema bližnjemu. U stres koji nastaje zbog popisa stanovništva dolazi Bog. Nadničarima, pastirima koji borave vani – kao beskućnici – objavljuje se Božja slava.

Naši današnji božićni uresi poziv su da usmjerimo pogled k nebu odakle nam dolazi hitan Božji zov na obraćenje. Kuglica koja blista na božićnomu drvcu upozorava na iskonsku, jedinu idealnu dobrotu nebeskoga Oca. Na nju se bez straha i bez pridržaja možemo osloniti. Idealizacija i djetinja razdraganost vrijede ako nas vraćaju u ruke Očeve i u život po zakonima njegove kuće – gdje i nadničari imaju kruha u izobilju (usp. Lk 15,17).

Božić u Bibliji i u teologiji

U izvještajima vezanim uz Božićno otajstvo Biblija ističe suradnju neba i zemlje. Božji glasnici donose vijesti i pouke i Mariji i Josipu, jedan objavljuje pastirima veliku radost, a cijelo mnoštvo hvali Boga i naviješta mir na zemlji. Gospa daje svoj pristanak: »Neka mi bude!«, Josip i pastiri marljivo izvršavaju nebeske naloge. Mudraci s istoka na nebesima su uočili zvijezdu vodilju, starac Šimun, koji iščekuje utjehu za cijelu zajednicu, prepušta se vodstvu nebeskoga Duha, proročica Ana život je posvetila bogoslužju – uzdizanju zemaljskih molitava u nebeske visine. Biblija očito ima oka za ulogu pojedinaca, konkretnih osoba, u božićnomu događanju.

Osim toga, Gabrijelove riječi kod navještenja i poruka koju Josip dobiva u Matejevu Evanđelju pokazuju da drevna proroštva dolaze do ispunjenja. Prorok Natan Davidu je govorio o vječnomu kraljevstvu (2 Sam 7,13), sada se to ostvaruje u Marijinu sinu. Izaija je govorio o Djevici koja će začeti (Iz 7,14) – Božja riječ ostvaruje se u »Gospodinovoj službenici« (Lk 1,38). Njezin Sin jest Emanuel – s nama Bog. Sam će kao uskrsli Učitelj i Gospodin na kraju istoga Matejeva Evanđelja posvjedočiti: »Ja sam s vama – u sve dane« (Mt 28,20).

Biblijski tekstovi o Božiću čuvaju nas od pristranosti i ističu univerzalnost Božića. Bog ne dolazi samo siromasima – pastirima, ni samo izabranomu narodu, nego i predstavnicima visokoga društva – mudracima koje obično i prepoznajemo kao kraljeve, jer u isti mah dolaze kao zastupnici svjetskih naroda.

Slično Svetomu pismu postupa i teologija koja želi sažeti ono bitno. Teologija želi na temelju Božje riječi, crkvene predaje i zdrava promišljanja izreći obvezujuću i korisnu vjersku istinu. Božić razvija temeljnu misao o utjelovljenju i dolasku Spasitelja. U Božiću je specifičan početak kristologije: Isus s božanskom nadnaravi i ljudskom naravi kreće u svoju veliku misiju. To je ujedno temelj nove – kršćanske praktične, moralne teologije koja počiva na tajni otkupljenja. Sv. Pavao, prvi kršćanski teolog, ističe da je Isus rođen od žene (Gal 4,4) – Božji Sin postaje ljudski potomak. Krist, u kome je sve stvoreno, postaje podložan Zakonu. Prihvaća da mu Zakon bude nadziratelj – pedagog koji će njime kao maloljetnikom upravljati (usp. Gal 3,24). On, baštinik Očev, postaje rob kako bismo mi postali sinovi i baštinici Božji. Pavao ide još dalje pa kaže da je Bog izložio Krista (Rim 3,25), ističući kako Sin Božji na sebe uzima svu krutost drevnoga ljudskog običaja da nejaka djeca budu jednostavno prepuštena vlastitoj sudbini.

Jaslice i križ – poruka svijetu

Drevna je predaja da isto drvo služi i za jaslice u kojima je dijete Isus i za križ na kojemu je Mučenik kao Žrtva razapet. Često se također ističe kako Sin Božji otpočetka prihvaća trpljenje – kao što i poznata pjesma veli: »on za nas trpi čim se rodi«. Ne samo tjeskoba mlade majke, koju Josip najprije želi potajice otpustiti, i mučna strka zbog naredbe o popisu, nego i nedostatak mjesta u Betlehemu – sve je to već dio otkupiteljskoga djela Kristova. Pa i slama i drvene jasle nisu topli dušeci i mirisne odaje za kraljevsko rođenje!

Drvo jaslica i drvo križa, osim toga, za hrvatski je narod važno obilježje. Upravo onda kada je pronađeno sveto drvo križa, barem u relikvijama, Hrvati se doseljavaju na područje svoje današnje domovine. Teološka je poruka toga drveta izvrsna. Jedno je i jedinstveno Kristovo otajstvo. Isti je Krist utjelovljeni i rođeni, i onaj raspeti i uskrsnuli.

Kako danas navijestiti božićnu poruku? U današnjemu društvu »pali« samo autentično svjedočenje. To se sastoji puno više u načinu života i rada, negoli u samim riječima koje govorimo. U praksi to znači skok od medija u pravu stvarnost, od virtualne komunikacije u izravno druženje. Treba uspostaviti sklad između naših riječi i djela, našega vjerovanja i našega postupanja. Znamo kako su pastiri u evanđeoskomu izvještaju preuzeli ulogu Božjih glasnika – postali su anđeli. Najprije, naime, anđeli naviještaju rođenje Gospodinovo i hvale Boga (Lk 2,13.17), potom pastiri čine to isto (Lk 2,18.20). Sveti Otac kao Kristov namjesnik i ove godine upućuje poruku za Svjetski dan mira koji se slavi na osmi dan po Božiću. Poziva nas da sami uronimo u otajstvo Božjega mira – to je kontemplativni dio koji se traži, i da potom budemo apostoli mira – to je akcija. Oboje je i danas potrebno: molitvena dimenzija kojom se obraćamo Bogu i apostolska dimenzija kada se obraćamo ljudima. Treba se moliti »mladomu Kralju«, onda se uistinu »mir svijetu naviješta«.