Kod Cezareje Filipove

poslušajte Kod Cezareje Filipove

Sveti Učitelj jednom učenicima dolazi s pitanjem umjesto s poukom. Želi od njih saznati kakvu sliku o njemu imaju ljudi oko njih. Što misle i kakve riječi govore o Isusu oni s kojima se učenici druže i s kojima provode dragocjene trenutke svojega vremena? Važno je Učitelju kako ga ljudi prihvaćaju, kako tumače brata čovjeka. Što ljudi govore što to znači biti Sin Čovječji, postati ljudski potomak, hodati zemljom u ovomu smrtnu tijelu?

Učitelj želi znati što ljudi govore o njemu zato da nam pokaže kako je i on pogrješno shvaćen. Gledaju u njemu stroga propovjednika pokore koji žestoko prijeti – poput Ivana Krstitelja. Tumače ga kao vatrena glasnika Božje revnosti koji s neba dolazi najaviti velik dan – kao prorok Ilija. Vide u njemu Jeremiju koji je s velikom sućuti i boli proživljavao patnju svojega naroda i pozivao na mirno pokoravanje stranoj vlasti. I u progonstvu Jeremija je vidio nov početak. Odbačen od svih trpio je i Bogu iznosio svoj jad i muku. Mnogi Isusa drže prorokom koji otvoreno proglašava božanske poruke. Ali Isus je više od toga.

Učitelj svojima daje priliku u osami kod Cezareje Filipove da mu izreknu svoj odgovor. Poziva ih da kažu tko je on. Želi znati koje mjesto ima u njihovu životu, koji su mu i kolik prostor dali u svojemu svijetu.

Petar brzo i spremno daje svoj odgovor zašto vjeruje Učitelju i zašto se pouzdaje u njega. Nije li u riječ-dvije sažeo sve što očekuje od Učitelja i svoju želju da pronađe oslonac u njemu? »Ti si Krist, Sin Boga živoga!« ispovijeda Petar. Bio je to, doista, pravi čas da prepozna Otkupitelja i Spasitelja.

Otac je Isusa pomazao Duhom Svetim da bude nositelj radosne vijesti. Na najdublji način Isus je povezan sa živim Bogom. Bog je njegov izvor, njegov stalni voditelj, iskon njegove svjetlosti. Bog je njegov Otac od kojega sve ima. U Isusu je sva punina božanstva. Od Oca.

Prema Kristovim riječima Petru je objavljena božanska tajna. Blažen je Petar kojemu je progovorio Otac nebeski. Sveta riječ s neba zvoni uzvišenim, tajnim glasom i napunja dušu milinom koja nije od tijela i krvi. Evo još jednoga evanđeskog blaženstva!

Važne riječi Isus kaže u svojemu odgovoru, odobrenju i pohvali. Kristovom vlašću rađa se sklad neba i zemlje. Što je vezano ovdje, vezano je i tamo; što je otkupljeno ovdje, otkupljeno je i u nebeskomu kraljevstvu.

Ovdje, kod Cezareje Filipove i Apostol će otkriti svoje pravo ime. Učitelj mu pokazuje kako ga on vidi i kako ga definira. Daje mu poslanje koje želi da Apostol ispuni jer ima povjerenja u njega. Krist nalazi čvrsto uporište u svojemu odabraniku, apostolskomu prvaku Petru-Stijeni, za velik pothvat. To je stijena – temelj na kojemu će sagraditi svoju Crkvu.

Mt 16,13–20
21. nedjelja u liturgijskoj godini A

Učitelj je uskrsnuo

1resurr1U Lukinu Evanđelju izvještaj o dolasku uskrsloga Krista među učenike u Jeruzalemu slijedi nakon ukazanja dvojici učenika na putu u Emaus. To je prevažna činjenica. Ne samo da su se učenicima u Emausu otvorile oči kojima je u početku bilo uskraćeno prepoznati Isusa, ne samo da im je sporo srce postalo goruće srce dok im je tumačio Pisma, ne samo da su od raspravljanja došli do molitve kada kažu: »Ostani s nama« (Lk 24,29), nego oni se vraćaju u Jeruzalem. Vratili su se onamo odakle su po naravi htjeli pobjeći. Mjesto muke, križa i smrti postaje za njih sveto mjesto. Oni se vraćaju u krug učenika. I tu će ponovno susresti istoga Isusa. Točno, dolazak Isusov među učenike u Jeruzalemu pravi je zaključak puta u Emaus.

Put do vjere

Isus dolazi među učenike, a njihova prva reakcija je – vidimo – zbunjenost i prestrašenost. Nije dosta sam fizički i povijesni događaj uskrsnuća. Potrebno je uživo se susresti s Isusom, prepoznati i iskusiti da je to on.

Evanđelja još jednom pokazuju svoj oprez. Učenici su već svjedočili o svojim susretima s Isusom. Upravo u taj čas govore o svojim iskustvima. Već ispovijedaju da je Isus uskrsnuo, znaju da se ukazao Šimunu, učenici iz Emausa pripovijedaju svoj doživljaj. Ali potrebno je još više.

Pravi čovjek

Učenici sumnjaju. Nisu sigurni što to vide i tko dolazi među njih. Misle da vide duha. Stoga im Isus, slično kao i Tomi, skreće pozornost na svoje tijelo. Govori o svojemu tijelu. Prema Evanđelju Isus je za zemaljskoga života i poslije uskrsnuća pravi čovjek. U Lukinu Evanđelju sam jasno govori da ima kosti i tijelo, nije tek fantom ili privid. Pokazuje apostolima ruke i noge koje bijahu prikovane na križ. Kao što je u početku Riječ tijelom postala, tako i sada pred dovršetak zemaljskoga poslanja Isus ostaje u svijetu kao uskrsli i proslavljeni. Gospodin je i dalje Učitelj koji poznaje osjećaje svojih sugovornika. Zna za njihovu bojazan i potrebu da se uvjere.

Povijest Crkve nose sakramenti koji imaju svoj materijalni element. Čovjek je duhovno biće u materiji. I od materije smo građeni. Imamo tijelo. Stoga je kršćanska vjera vezana uz tijelo. Kršteni smo vodom, pomazani uljem, ispovijedamo se izgovorenim riječima, primamo hostiju u pričesti…

Blagovanje

Zašto Isus traži hranu koju »pred njima pojede« (r. 43)? Hrana je ponajprije dokaz Isusova tjelesnoga uskrsnuća. On uzima hranu i jede. Želi pokazati isto ono što u Matejevu Evanđelju na kraju stoji: »Ja sam s vama u sve dane.« (Mt 28,20). Svojim uskrsnućem nije izgubio svoje čovještvo. Nije nas napustio. Dovijeka je pravi Bog i pravi čovjek.

Hrana daje osobit naglasak. Ima i drugo značenje. Isus je u zajedništvu s učenicima dok jede. Kao što je i kod Posljednje večere bio zajedno s njima. Blagovao je pashalno janje. Središnji spomen na njegovu smrt i uskrsnuće bit će euharistijsko blagovanje. Isus je za zajedničkim stolom s nama grješnima i malovjernima.

Isus i Pisma

Uskrsli Gospodin otvara pamet svojim učenicima da razumiju Pisma, slično kao što je tumačio dvojici na putu u Emaus – počevši od Mojsija pa preko svih proroka. Isusovo tumačenje na putu u Emaus bilo je tako plodno i djelotvorno da slušateljima gori srce i da oni pozivaju toga čudesnog učitelja da ostane s njima, premda još nisu prepoznali tko je.

Luka doslovce piše da je učenicima trebalo otvoriti pamet. Iskustvo je Crkve tijekom stoljeća da se Pismo može shvatiti samo u onomu Duhu u kome je pisano. Traži se otvorenost za istinu i za Božju dobrotu. Potrebna je umska sloboda. Terapeutskim studijem Pisma učenici tek shvaćaju Isusovo uskrsnuće. Tek tada mogu biti svjedoci. Isprva još od radosti ne vjeruju i čudom se čude.

Važno nam je što se Isus, kao i u nekim drugim ključnim trenutcima svojega života, služi Svetim pismom – onom Biblijom koju tada imaju u rukama, a mi je obično zovemo Stari zavjet. Baš na ovomu mjestu u Lukinu Evanđelju spominju se Mojsijev Zakon, Proroci i Psalmi pa su tako naznačena sva tri dijela hebrejskoga kanona. Isusov postupak sa Svetim pismom vrlo je suvremen i danas razumljiv. Isus u Pismu traži i nalazi sve što ima o njemu. Tumači svoju osobu. To mu je orijentir. Treba se ispuniti sve što je u Pismu o njemu napisano.

Nebeska sila

Uskrsli Isus svojim učenicima nalaže da ostanu u Jeruzalemu dok se ne obuku u Silu odozgor. U Lukinu Evanđelju to je jasan poziv na ono što će isti Luka opisati u Djelima apostolskim: slavni silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu. Apostoli poslušno izvršavaju Učiteljev nalog. U molitvi jednodušni s Isusovom Majkom apostoli čekaju.

Isus im je već kod Posljednje večere obećao drugoga Tješitelja i Pomoćnika koji će ih bodriti, nadahnjivati. Duh Sveti dozivat će im u pamet sve što im je rekao. Duh Sveti uvest će ih u svu istinu. Nakon uskrsa potrebni su još i Duhovi da apostoli preuzmu svoju službu u cijelosti.

U Lukinu Evanđelju Sila odozgor jest također Sila Svevišnjega koja je u početku sišla na Blaženu Djevicu u Nazaretu. Sada je svi apostoli trebaju odjenuti – obući se u Silu. Onda mogu pronositi Krista svijetom.

Lk 24,35-48
3. vazmena nedjelja u liturgijskoj godini B

Učiteljica duhovnosti

Aktualan primjer Blažene Djevice Marije

Kapelica Majke Božje - Kraljice Hrvata na Sljemenu
Kapelica Majke Božje – Kraljice Hrvata na Sljemenu

Poslušajte!

Navrh zagrebačke gore stoji neobično lijepa i privlačna kapelica Majke Božje Sljemenske. U pjesmi toliko popularna i posvuda prisutna Kraljica Hrvata u toj se crkvi slavi. Godine 2011. sljemenska je kapelica proslavila svoj 80. rođendan pa sama od sebe poziva da pođemo natrag na izvore. Potpora nam je dok se vraćamo korijenima i pažljivo ih motrimo. Planinar i izletnik koji se uspne u visine podsjeća na Blaženu Mariju koja – kako Evanđelje pamti – »pohiti u gorje« (Lk 1,39). Ondje, u visinama, bolji je i dublji pogled na vlastiti život i na svijet. Na gori čovjek po naravi smiruje svoje oko i svoju misao zato da se osvrne oko sebe, da promotri i vidi. Od davnina su u Bibliji vrhunci planina mjesto za iskren i plodan susret s Bogom koji ulazi duboko u dušu.

Poznajemo izvještaj iz Evanđelja koji je ušao i u dnevnu molitvu »Anđeo Gospodnji« (Lk 1,26–38). Skrovit događaj u nazaretskoj kućici dubinsko je mistično iskustvo koje Blažena Djevica Marija ne čuva ljubomorno za sebe, nego odmah polazi k svojoj rođakinji. Velik dar Božji koji je utješio njezino biće, čudesan govor nebeskoga glasnika koji je mudra Djevica znala čuti i razumjeti, ona ne će sebično zakopati – kao upropašten talent – nego polazi u svijet, iz Galileje u Judejsko gorje. Dar koji Bog daje dar je za zajednicu, ne za pustopašni individualizam.

Danas smo svi svjesni kako živimo u ubrzanu vremenu. Zajedno sa suvremenom tehnikom i komunikacijom koja povezuje cijeli svijet događaji se brzo smjenjuju. Ne možemo ih pratiti. Ritam života je žustar. Traže se reakcije i postupci u hitru, najbržemu tempu. Odmah! Gospodinova službenica iz Nazareta uzor je i učiteljica u tome. Poslušavši čudesnu objavu, zakriljena silom Svevišnjega koja se spustila na nju, ona žurno kreće. Brzo kroči k Elizabeti koja već šest mjeseci nosi dijete pod srcem. Bit će joj Marija na raspolaganju i na pomoć sve do rođenja Ivana Krstitelja. »Ostade tri mjeseca s njom«, bilježi Evanđelje (Lk 1,56).

To je brza reakcija! Čula je vijest o rođakinji u drugomu stanju i polazi. Aktivirajući se, i sama će se valjano okoristiti jer će uz Elizabetu naučiti što znači čekati – i roditi – dijete. Na prekretnici povijesti, kada se spremamo formalno-pravno pristupiti golemoj uniji europskih država, Blažena je Djevica voditeljica i izvrsna pratnja. Valja se aktivirati i sudjelovati. Ona ne ostaje izolirana u svojemu nazaretskom domu. Bijeg i sebično zatvaranje ne nude budućnost. Treba brzo reagirati kao što ona ustaje i hiti u gorje (Lk 1,39). Treba svim srcem tražiti da se ostvari Božja volja kao što je ona tražila: »Neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38). Ta dva putokaza: brza reakcija i sklad s Božjom voljom, koji se odražava u savjesti, spasonosna su pouka Blažene Djevice za naše vrijeme. Na ulazu u Europsku uniju gledamo na Marijin sveti aktivizam.

U naše se vrijeme osjeća kako je čovjek više nego prije željan i potreban duhovnosti. Današnji Europljanin, bombardiran poslovnim, trgovačkim i političkim reklamama, čezne za ljudskom dubinom. Od plitkosti smo umorni, površnost nam nije dosta. Nagriženi smušenošću, zamućena uma, vapimo za bistrinom i jasnoćom. Čeznemo za dubinskim iskustvom i ljudskom toplinom. U gorljivoj utrci za novcem i uspjehom, za užitkom i zabavom, pred čovjekom zgažene, izudarane i izgubljene nutrine, jasno je: traži se srce. I u ovome je, gle, Blažena Djevica Marija spasonosan putokaz i sveta učiteljica! Evanđelje – znamo – dvaput svjedoči kako je u svojemu srcu čuvala događaje i promišljala o njima. Pohranjivala je u srce izgovorene riječi (Lk 2,19.51).

Dok zapadni čovjek s nekim udivljenjem i plahom željom gleda daleko na Istok, istežući se za poukom i rješenjem, Marijina duhovnost otrježnjuje i tješi. Ovdje, u vlastitoj predaji i stoljetnoj kulturi, u našemu bliskom i znanom svijetu postoji vrhunska duhovna škola, zaboravljena i zanemarena disciplina na najvišoj razini i s maksimalnim rezultatima. Čežnja za dalekim Istokom nije potrebna. Ovdje, u poznatomu, iskušanom okrilju kršćanske vjere Marijin je put. Ona u sebi motri i duhovno rasuđuje što je doživjela. Savjest svijetli i pokazuje što se zbiva s njom. Ona u srcu čuva događaje iz Kristova života – čudesna otajstva od Boga zacrtane čovječnosti – promišlja o njima i hrani svoju dušu. To – i samo to! – pravi je put u dubinu. Tako se dolazi do zdrave meditacije i kontemplacije. To je put do božanskoga Sunca koje jedino može istinski prosvijetliti ljudsku narav.

Marijin put dovodi je do toga da postaje velika utjeha. Gdje je Blažena Djevica na dan slavnoga početka? Gdje je Majka Isusova na rođendan Crkve kada apostoli u snazi Duha izlaze iz svojega zatvorenog prostora i navješćuju Božja djela tako da ih svi razumiju? Nije ona u prvomu planu, nije obasjana svjetlima pozornice. Ne osvaja, ne ističe se. Ona je u duhovnomu središtu. Zbog svoje duhovnosti bila je kadra ostati uz Isusa i kada je bio razapet. Slično tako nakon Uskrsa apostoli osjećaju da Majka Gospodinova čuva tajnu koja njoj daje snagu i dubinu, a uokolo zrači. Dva desetljeća ranije, nakon tri dana potrage, pronašla je Sina među hramskim učiteljima. Nakon razapinjanja i groba opet je trećega dana susrela tajanstvenoga, proslavljenog Pobjednika, jačega od naše izdaje i mržnje, osude i ubojstva, jačega od ljudske smrti. Taj je susret toliko skrovit da ga Pismo ne bilježi, ali on ispunja njezino srce i apostoli oko nje to osjećaju. Ona im je pratnja u molitvi, ona im je oslonac u vjeri. Majka, na koju je već u početku sišao Duh Sveti, zajedno s njima moli darove Duha i dočekuje ih. Povučena, u pozadini, ali ne beznačajna i neaktivna, nego u duhovnomu središtu s pravom se zove Majka Crkve.

Poslušajte! (A. Jakovljević, 02.05.15., Radio Marija)

Uljanice

Gust se mrak spustio. Utihnula buka dana. Ponoć je blizu. Tu i tamo noćni zvuci zamrmore, potajno zafijuču pa opet zamuknu. Deset djevica pred vratima svečane dvorane. Spavaju. Zasigurno su zadrijemale uz neopterećeno čavrljanje. Tko radi mudrosti bdi, brzo je bezbrižan, kaže Knjiga Mudrosti (6,15). Tko je pošao u svatove, tko ide dočekati zaručnika i sudjelovati u svadbenoj svečanosti, taj s ugodnim i veselim mislima sklapa oči.

»Tako će to biti« – kaže Gospodin (Mt 25,1). I nije strašno što su djevice zadrijemale. Nećemo preteći onih koji su usnuli, piše u Prvoj poslanici Solunjanima (4,15). Da nisu krenule na svadbu, da nisu bile uvjerene kako će zaručnik sigurno doći, od tjeskobe ne bi usnule. Da nisu imale povjerenja, strah ne bi dao snu da se na njih spusti. Bog će – kaže sveti Pavao – i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime (1 Sol 4,14). Svi mi pomalo spavamo i ne možemo se pouzdati u svoje snage. Zato tražimo pažljivo oko i osjetljivu savjest koja će prepoznati ono što je skriveno, a važno.

Djevojke se lijepo dotjerale. Odjenule prekrasne haljine, stavile ukrase i mirise. Baš je tako u svakoj crkvi ispovjedanica kao posebno mjesto gdje se duša može dotjerati, uresiti poput evanđeoskih djevica. Svećenik čeka kao službenik Božjega milosrđa.

Zasjale djevojke u punoj dražesti i kreću na svadbu. Ali pet od njih, u skrbi za dobar izgled i dojam koji će ostaviti, zaboraviše ono što se ne vidi. Nisu ponijele sa sobom ulja za svoje svjetiljke. Ne valja započeti gradnju ako čovjek prije ne sjedne i ne proračuna čime će dovršiti, upozorava Gospodin (Lk 14,28). Ne smijemo se upuštati u projekte koji će nas slomiti, razoriti naše sile i ostaviti nas na suhu. Valja razborito odmjeriti i ne razmetati se preuzetno i rasipno. Mudre djevice pravo vide da ne bi doteklo i jednima i drugima (Mt 25,9). Odmor i osiguravanje duhovnih zaliha jednako je važno kao i rad i zauzimanje. Ako želimo nešto dati, moramo puno skupljati. Upravo vrijeme krize – vrijeme je za skupljanje snaga.

Sveto pismo kaže da nam mudrost sama dolazi u susret. Tko urani k njoj, naći će je kako mu – gle – pred vratima sjedi i čeka na nj (Mudr 6,14). Nije to kao kod Kajina kojemu je grijeh pred vratima vrebao čim se dao na pogrješne postupke i nije pravo radio (Post 4,7). Ulje za svoju svjetiljku lako vide oni koji ga ljube i pronalaze ga oni koji ga traže (usp. Mudr 12,6).

Duhovnost u Crkvi znači uranjanje u molitvu s nakanom da nakupimo ulja za svjetiljku vjere. Stoljeća svjedoče: ulje – to je zakon Božji, pouka za život koju Bog moćnom rukom upisuje u naša srca. Ulje – to je savez koji je Bog sklopio s nama po križu i uskrsnuću; savez u onomu probodenom Srcu koje je na uskrsno jutro zasjalo puno života pred svetim Tomom dok je prinosio ruku rani od koplja.

Dolazak zaručnika, pa makar on kasnio, donosi život. O dolasku očekivanoga djevice ustaju. Evanđelje po Mateju daje važnu naznaku jer će ista riječ opisati Isusa koji ustaje iz groba na novi život nakon muke, križa i smrti. Bit će uzdignut Očevom snagom (grč. εγειρω, aorist pasivni, Mt 28,6). Slično se zbiva dolaskom zaručnika s djevicama u evanđeoskoj prispodobi o kraljevstvu Božjemu. One su takoreći uskrišene (grč. εγειρω, aorist pasivni, Mt 25,7). U ponoćnoj je najavi, eto, na čudesan način bljesnula snaga Isusova uskrsnuća. Gospodin je to koji svojom prisutnošću budi na život, podiže i uspravlja.

Ključ svetoga uspjeha dubok je, postojan pogled na Spasitelja. Kod svete mise i svećenik i vjernici gledaju u lik bijele uzdignute hostije i slušaju znakovite riječi: »Blago onima koji su pozvani na gozbu!« To je prava prilika. Dok slušaš riječ, dok primaš tijelo Kristovo, zaustavi se! Smiri dušu pred onim koji ti dolazi. Dopusti mu da te upozna, da se sprijatelji i zbliži s cijelim tvojim svijetom, sa svim prostorima tvoje duše! Učvrstimo li i produbimo svoje poznanstvo s njime, ne ćemo čuti strahovite riječi: »Ne poznam vas!« (usp. Mt 25,12). Sada je zgoda da nas on sam opskrbi budnošću i živom vjerom. Onda nas može u svijet ponijeti sveta vika i strka da pripravimo i uredimo što je potrebno za zaručnika koji dolazi.

Gospodine, kada mi se svjetiljka gasi, znam, ja sam kriv jer nisam ponio ulja. I drugi su krivi jer me nisu upozorili, nisu mi htjeli posuditi od svojega. Ali sada, pomozi, spasi! Da ne ostanem u tami, da ne ostanem sâm pred zatvorenim vratima.

Gospodine, daj mi ulja. Raspali u meni oganj vjere. Reci riječ i moja uljanica postat će živ oganj. Daruj mi mudrost koja sjaji i ne tamni. Ispuni me snagom svojega Srca koje je ljude toliko ljubilo.

Gospodine, nije kasno. I kada kasnije dođeš, dobro je. Uskrsnuli, Živi, od tvojega se dolaska i moja duša budi. Ustaje na život. U mene ulazi nova snaga. Spreman sam. Idem u ovaj svijet pripravljati sve što je potrebno za tvoju svadbenu gozbu.

Mudr 6,12–16; 1 Sol 4,13–18; Mt 25,1–13
32. nedjelja u liturgijskoj godini A

Uskrs

uskrsli2Uskrsnuće kao povijesna zbilja

Prvi i stoga najvrjedniji izvještaj o uskrslomu Isusu zapisao je sv. Pavao u 1 Kor 15. To je najstarije svjedočanstvo u kojemu on piše kako je Isus po Pismima treći dan uskrsnuo. Ukazao se Petru s kojim je Pavao bio u trajnu kontaktu. Pokazao se velikoj zajednici od 500 učenika, zatim i svim apostolima. A i sam Pavao se, znamo, susreo s uskrslim Isusom i zbog toga se susreta obratio.

Po Markovu i po Ivanovu Evanđelju Marija Magdalena je prva osoba koja se susrela s uskrslim Isusom. Ona koja je ostala uz križ Isusov kada su gotovo svi pobjegli. Ona koja je s ljubavlju htjela iskazati počast i pokojnomu, izruganom, raspetom mučeniku. Ona treba javiti radosnu vijest da je vidjela Gospodina. Koliko god smo navikli isticati važnost praznoga groba kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća, po Svetomu pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici moraju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.

Treba svakako napomenuti da Isus, koliko god otvoreno najavljuje svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Sva tri puta. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on biti u utrobi zemlje (Lk 11,30). Kod preobraženja na gori Isus pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon Uskrsa. Tada od odabranih traži da čuvaju tajnu sve dok ne uskrsne od mrtvih. I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće, premda oni još nisu shvatili što je to »uskrsnuti od mrtvih« (Mk 9,10).

Bez svjedoka

O samomu događaju uskrsnuća, kada je i kako točno Isus uskrsnuo, imamo neke naznake u Matejevu Evanđelju. Matej govori o snažnu potresu, o dolasku Božjega anđela s neba (Mt 28,2). Spominje se usporedba s munjom i sa snijegom (28,3).

Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod navještenja gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti nazaretske kuće (Lk 1), tako i kod rođenja Kristova koje se zbiva izvan grada (Lk 2) mi, ljudi, glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo, previdimo. Nismo zainteresirani i nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan su primjer učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu kako sami nabrajaju (usp. Lk 24,19-24). Ali oni odlaze. Ono najbitnije im je promaklo, nisu uvidjeli.

Osim toga sasvim konkretno: učenici su se u strahu za sebe prvo razbježali, a onda zatvorili. Nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene, kao i svi vjerni židovi, poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kada je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli.

Dublji teološki razlog zašto je trenutak Isusova uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba s poštovanjem čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl površne razbibrige koji prođe pa ga više nema.

Uskrsnuo od mrtvih

Što znači da je Isus uskrsnuo od mrtvih? Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema Pavlu, uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu. Uskrsnuće je nagrada za vjernost. Potvrda je Očeve ljubavi. Kod krštenja i kod preobraženja bila je to jasna Očeva riječ: “Ti si moj ljubljeni!”, sada svoju ljubav Otac djelom potvrđuje.

Stvoritelj koji je u početku od praha zemljaskoga oblikovao čovjeka i udahnuo mu dušu, sada iz groba diže svojega Sina koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uskrsnuće Isusovo znači njegovu pobjedu nad našom ljudskom zloćom i grijehom. Božja je ljubav jača. Pavao pita: »Gdje je, smrti, pobjeda tvoja« (1 Kor 15,55)? Isusov Uskrs eminentna je potvrda naše ljudske nade u vječni život.

Među pokojnima

Svojom smrću Krist silazi do boravišta mrtvih koje je u Svetomu pismu poznato kao Šeol u hebrejskoj, odnosno Had u grčkoj tradiciji. Po Pavlovu hvalospjevu uskrslomu se Isusu klanjaju i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac mu je dao ime nad svakim imenom koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje je mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U liturgiji je to Velika subota. Pokoj pokojnih.

U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe njihovu sudbinu. Dolazi u kontakt s njima. Svu težinu i sva pitanja koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose Isus ne negira, ne odbacuje, ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

O mrtvima pitaju Solunjani kada Pavao piše prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima. Njegov je odgovor jasan: Isus je Otkupitelj i mrtvih i živih (1 Sol 4).

Što znači Kristov silazak nad pakao o kojemu govori Vjerovanje? Kada je u prispodobi o bogatašu i Lazaru Isus govorio o njihovoj vječnoj sudbini, jasno je naznačio dubok jaz između krila Abrahamova i paklenih muka. Sin Božji može premostiti taj jaz, može pružiti ruku do drugoga kraja, ali nažalost ne da ga dokine, nego da ga potvrdi. Vječna propast, uporno protivljenje Bogu i Božjemu zakonu, po ljudskoj je slobodnoj odluci moguće. Krist je sašao nad pakao. Sam je iskusio ostavljenost od Oca – osjećao je da mu je i njegov Bog daleko (Mt 15,34; usp. Ps 22,2). Kada je sišao u dubinu podzemlja, djelom je potvrdio da plač, škrgut zuba i vatra koja se ne gasi nisu prazni simboli u njegovim poukama.

Ne samo produžetak života

Kristovo se uskrsnuće razlikuje od uskrisenja koje je sam izveo. Već Stari zavjet poznaje prava uskrisenja. I učitelj Ilija i učenik Elizej oživjet će umrloga mladića, kao što će Isus oživjeti jedinca udovice iz Naina. Kao slika uskrsnuća važan nam je Elizej. Kada je već položen u grob, Božji Duh djeluje preko njega. Jedan će mrtvac oživjeti dotaknuvši se Elizejevih kostiju. Isus će dozvati u život dvanaestogodišnju Jairovu kćerkicu, uskrisiti od mrtvih prijatelja Lazara.

Sve je to međutim jednostavan povratak u ovozemni život kojemu po zakonu naravi opet predstoji umiranje. To je takoreći produženi život. Isusovo uskrsnuće jest prodor Božje slave u ljudski život. On nosi tragove ranâ i hrani se običnim jelom, ali u isti uskrsni dan on je na više mjesta, ulazi u prostoriju, premda su vrata zatvorena. Uskrsli je Isus iznad fizikalnih zakona i, kako veli Pavao, jednom uskrišen, više ne umire (Rim 6,9). On pokazuje pred svjedocima ono čemu se mi nadamo o uskrsnuću tijela u posljednji dan. Iz Svetoga pisma možemo se ovdje sjetiti Henoka i Ilije koje Bog uzima k sebi (Post 5; 2 Kr 12). Nisu umrli, nego su uzeti k Bogu. Ali Isus je, za razliku od njih, doživio pravu smrt i potom ustao na novi život.

Isusovo uskrsnuće danas

Uskrs je središte crkvene godine i proslava Isusova uskrsnuća temelj je kršćanske duhovnosti. Pavao u uskrsnuću Kristovu vidi temelj sveukupne naše vjere (1 Kor 15,14). I kaže kako smo mi suuskrsnuli s Kristom (Kol 2,12). Kršćanin je uskrsni čovjek – gleda na svoj život u cjelini. Već sada me savjest poziva i nuka živjeti tako da uzmem u obzir i onu vječnost koju mi Bog dariva nakon groba.

Buđenje iz mrtvila, uspraviti se nakon pada u grijeh – obratiti se i započeti novi život, zadatci su za svakoga vjernika. Ostvarujemo ih Božjom snagom. Sada je čas da u sakramentima i u osobnoj molitvi potražimo susret s Isusom koji kaže: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.« (Mt 28,18).
ur. 16.04.2015.
Niko Bilić

Uskrs Krista svećenika

Na Uskrs s poštovanjem i radošću razmišljamo kako je Isus vjerno izvršio ono što je obećao. Vjernost Ocu dovodi ga do slavnoga uskrsnuća i program je njegova velikosvećeničkoga života.

“Uskrsnuti” – što je to?

Na prvu rJesus-Resurrection-Pictures-03uku, uskrsnuti od mrtvih posve je jasna stvar. Učitelj Isus koji je – na zgražanje i užas svojih učenika – bio predan, lažno osuđen, izbičevan, razapet i u grob pokopan, živ opet stoji među njima. Otvoreno im pokazuje tragove rana na rukama, nogama i na boku. Izravno ih upozorava da nije duh, iako sada dolazi među njih kroz zatvorena vrata, kao što je i grobna vrata pobijedio.

Već ih je jednom, na moru, morao hrabriti i uvjeriti da nije priviđenje (Mt 14,27). Uskrsnuli Gospodin jede pred njima i tako dokazuje da je i dalje s njima u zajedničkomu blagovanju (Lk 24,43). Štoviše, on će se pobrinuti da ih – nakon predugačke noći – na obali Genezaretskoga jezera dočeka oganj i pečena riba za doručak (Iv 21,9). Kao što je prije davao važne naloge i pouke, tako to i opet čini. Još im je na Posljednjoj večeri najavio da će doći drugi Branitelj, a sada im daje nalog da strpljivo pričekaju dok se ne obuku u silu odozgora. Sada kada je uskrsnuo, odabrana trojica – Petar, Jakov i Ivan – mogu mirne duše otkriti što su već unaprijed doživjeli na gori preobraženja kada se pokazao Isusov božanski sjaj i njegova živa komunikacija sa živim nebesnicima (Mk 9,4).

Kao što je ruka Božja u početku sazdala čovjeka od praha, od zemlje, tako sada ruka snažna i desnica ispružena ponovno diže čovjeka. Udahnjuje dah života u Spasitelja kojega smo ubili i on je opet živa duša, novi Adam – napisat će sv. Pavao. U uskrsnuću je dovršetak svetoga, velikosvećeničkoga prinosa Isusova. Sam Isus jest prvina koja se Bogu prinosi (usp. 1 Kor 15,20). Po pismima je umro, po pismima je uskrsnuo.

Slike uskrsnuća od mrtvih daje Sveto pismo od ranih stranica: Ana, majka proroka Samuela, govori u svojemu hvalospjevu o tome kako Bog u podzemlje ruši i odande opet diže (1 Sam 2,6). Slično će kralj izraelski o Božjoj moći potvrditi kada dobije pismo kojim se traži Naamanovo ozdravljenje (2 Kr 5,7). O dubini biblijske čežnje i vjere svjedoče psalmi kada neuvijeno očekuju da ćemo »dovijeka hvaliti« Gospodina (npr. Ps 86,12). Daniel pred kraj života sluša kako će mirovati, a onda opet ustati (Dn 12,13). Sve su to najave i vjerovanja u ono što će se potom u Isusu ostvariti. Uskrsnuti od mrtvih znači početi živjeti puninom božanskoga života koji Otac nebeski daruje vječnomu, Sinu, ljubljenomu izabraniku. Uskrsnuće je potvrda naše čežnje za vječnim životom i razlog zašto nas Gospodin poziva: »Obratite se!« – gledajte na cjelinu svojega života, preko granica zemaljske karijere i sebičnih nacrta!

Vjera u uskrsnuće

Činjenica je da su se i apostoli bojali upitati Učitelja Isusa što mu to znači uskrsnuti od mrtvih kada im je o tome govorio. Očito, njemu valja uputiti takva pitanja i u njega iskati pravi, konačan odgovor!

Kada govorimo Vjerovanje, onda svjesno svojim umom i srcem prihvaćamo ono što vjeruje Crkva. Nije nužno i nije moguće da svaki vjernik bude visokoškolovan teolog, ali u živoj duhovnoj povezanosti s Bogom, u redovitim sakramentalnim susretima s Kristom, spoznaja i sigurnost mogu uvelike rasti. Pitanje uskrsnuća od mrtvih, koje je ne samo središnje nego i izvorno pitanje kršćanske vjere, svaki vjernik na svoj način – i opet kažem – u srdačnoj vezi s Učiteljem i Gospodinom treba za se odgovoriti. Riječ je naime o pogledu na vlastiti život koji će jednom u ovomu obliku sasvim sigurno završiti, riječ je i o susretu sa smrću tolikih dragih osoba. Bogu odano razmišljanje koje ostaje dostojno i slike o Bogu i slike o čovjeku – dakle pravo kristovsko – nije samo poželjno, nego je obveza i dio našega vjerničkog rasta u dobi, mudrosti i milosti.

Znamo da ne bi bilo ni prvih novozavjetnih dokumenata, Pavlovih poslanica, ni evanđeoskih izvještaja da se prvi učenici nisu susreli s Uskrslim. Pa i ovako, premda stoji na početku novozavjetnoga pisanja, uskrsnuće je tek na kraju Evanđelja i uglavnom dobiva vrlo malo »medijskoga prostora« – jedno, najviše dva poglavlja u biblijskomu tekstu. Meni se čini da je slično i kod današnjih vjernika. U najsvetijemu i najintimnijem prostoru koji u sebi imaju za vezu s Bogom čuvaju i tu tajnu vlastitoga poimanja uskrsnuća. I uglavnom rijetko govore o tome. Često je tako sa stvarima koje su nam jako važne.

Tajna uskrsnuća od mrtvih povezana je s onom besmrtnošću koja je čisti Božji dar. Nešto od toga znamo već o Henoku na početku Svetoga pisma koji je ustrajno živio s Bogom pa je s ovoga svijeta uzet, nije umro (Post 5,24). Slično je i s Ilijom kojega je Bog uzeo k sebi (2 Kr 2). A i o Blaženoj Djevici Mariji vjerujemo da je uznesena na nebo. Razlika Isusova uskrsnuća od tih primjera jest u tome što je Isus umro pravom ljudskom smrću i onda je tijekom četrdeset dana prije uzašašća brojnim dokazima pokazao da je opet živ (usp. Dj 1,3).

Pomična svetkovina

Naša je vjera – vjera u utjelovljenje, religija utjelovljene Božje Riječi. Bog – sveti i uzvišeni – koji je jedina uistinu čvrsta točka od svega što postoji, htio je ući u našu promjenjivost i nestalnost, u naše životne cikluse i preokrete, zato nam je dao svojega Sina. Namjerno Uskrs nije »fiksiran«. Ili, točnije, namjerno Crkva želi točno slijediti onaj propis koji je blagdan Gospodinove Pashe stavljao nakon prvoga punog mjeseca u proljeće. I to je bio prvi mjesec u godini. Tako je biblijska godina započinjala otprilike s današnjim ožujkom pa se onda i poznati Blagdan sjenica, u njihovu sedmomu mjesecu, slavio u jesen, u vrijeme plodova. Bog prati životne cikluse svojega naroda.

Pasha jest dan Božje proslave kada se blaguje žrtveno janje. Spomen je na onu noć kada je narod Božji izišao iz ropstva. Već tamo u »kući ropstva«, kako stoji zabilježeno u 12. poglavlju Knjige Izlaska, Mojsije i Aron slušaju točan propis o tome kada će ubuduće slaviti taj središnji blagdan božanskoga otkupljenja. Toga se je držao Isus, on koji je Gospodar i Učitelj, sa svojim apostolima. Toga se drži Crkva tijekom stoljeća. Toga se držimo i mi! Mislim da ne ću pretjerati ako ustvrdim da je kršćanstvo, za razliku od drugih religija i pseudoreligija, vrlo logično, otvoreno i bistro u svojim propisima i običajima.

Puno manje od preuzimanja i novoga tumačenja starijih kultnih običaja u pomičnomu Uskrsu smijemo gledati kako se Bog prema svojoj odluci »spušta« k nama i približava nam se. Nije Uskrs simbol proljeća, nego je cjelokupno novo buđenje prirode slika i najava jedinstvene Kristove pobjede. Grančica blagoslovljena na Cvjetnicu neka samo stoji cijelu godinu u kući da nas podsjeti kako se Gospodin htio dati do kraja! Na Posljednjoj večeri jasno je rekao: »Ovo je tijelo moje«, onda je dopustio da bude pribijen na križ. Proljetna zelena grančica masline i palme neka doziva u pamet kako je u presudnim trenutcima molio! »Oče, kako ti hoćeš«, govorio je u Maslinskome vrtu; »Oče, oprosti im«, molio je za krvnike na križu, a onda se posljednjim riječima zauvijek povjerio onomu komu je odvijeka pripadao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« I nas je naučio moliti Očenaš. Proljetna ljepota, na koju je sam Učitelj upozoravao: »Gledajte ljiljane u polju!« poziv je da s Kristom prepoznamo svoju pravu vrijednost. U teškomu trenutku odbacivanja i osude on neskriveno priznaje da je Sin Božji.

Pomične svetkovine, koje se vežu uz Uskrs te se onda svake godine iznova bilježe u građanskome kalendaru, upozoravaju na Božju uzvišenost i svetost. Poput Mojsija pozvani smo izuti obuću na svetomu tlu koje pripada Bogu. Ne smijemo i ne možemo njime raspolagati. Naš Bog nije statičan i svezan, nego probija granice vremena i prostora kao što je prodro kroz grobni pečat i natkrilio prag smrti.

Punina života

Isus, Učitelj, neprikriveno za sebe veli da je Put, Istina i Život. Taj nauk postaje opipljiv na Uskrs! Upravo Toma koji je na svoje pitanje dobio taj silan odgovor, smirit će svoje srce pred srcem Uskrsloga koje ponovno kuca.

Svojim riječima Mesija iz Nazareta pokazivao je da ima vlast. Izazivao je divljenje. Svojim čudesnim djelima dokazao je da možemo imati povjerenja u njega i kada su u pitanju prirodne sile, i bolest, i grijeh, pa i sama smrt. Uskrsli Krist tu svoju moć i zadaću povjerava svojim nasljednicima. Sada apostoli u ime Isusovo liječe i donose mir dušama, kako opisuju Djela apostolska.

Već je u Staromu zavjetu jasno kako Bog želi da se grješnik obrati i živi, a Isus Učitelj još je za zemaljskoga života otvoreno objasnio da je došao radi toga da imamo izobilje života. Za tu je svrhu živio i radio, za tu je svrhu umro. Za tu je svrhu i uskrsnuo. Isus, veliki svećenik, sama sebe daje za žrtvu. Ima vlast položiti život, ima vlast opet uzeti ga. To je dokazao. Vrlo je jasno pravilo za razlikovanje duhova: što nam daje da kao ljudi uistinu živimo, ljubeći Boga i ljude – to je Božje nadahnuće! Sve ono što vodi u nezdravu ovisnost i robovanje, u sebičnost, izrabljivanje i privid, grijeh je od kojega se treba obratiti i kojega se valja odreći.

Skriven trenutak

O nekim popratnim pojavama uz Isusovo uskrsnuće piše sv. Matej kada spominje potres, silazak nebeskoga glasnika, munju i snježnu bjelinu (Mt 28,2s). Otkotrljan kamen spominju evanđelisti zajedno. Prvi razlog za to da je Isusovo uskrsnuće skriveno jest njegova otajstvena narav. Uskrs jest tajna. I samo onaj koji prihvati Isusov križ, može ući u krug poznavatelja te tajne.

Drugi posve naravan razlog jest naš ljudski nemar. Ili, još više, zaokupljenost našim egoističnim, malim interesima i prohtjevima. Kod navještenja, u Nazaretu, Blažena Djevica Marija sama je s Božjim glasnikom u skrovitosti svojega doma. Nema drugih, premda je sav narod bio u iščekivanju. U Betlehemu, kod rođenja, samo će se pastiri, naknadno, doći pokloniti novorođenomu Spasitelju. Svijet je bio zauzet carskim popisom. Učenici na putu u Emaus znaju gotovo sve pojedinosti o nazaretskomu Učitelju, pa i to što su žene javile na dan Uskrsa, ali ono bitno propuštaju. Takvi smo mi ljudi! Tako lako nam se dogodi da najvažnije stvari ostavimo po strani.

Na istomu je tragu posve naravna računica. Ljudi računaju s time da je Isus mrtav, traže mrtvoga. Pa i onda kada ga nema u grobu, logika ljudskoga uma jest da su pokojnika uzeli. Zato nema nikoga kod uskrsnuća.

Razlog je i sasvim konkretan: pobožne žene koje su bile prisutne kod ukopa poštovat će dan svetoga počinka i tek potom odlaze do groba. Stražari su od straha protrnuli. Učenici, također u strahu, na sasvim su drugomu mjestu, zatvoreni u svojoj prostoriji, i nema ih kod Učiteljeva groba. Kao što je Isus ostao sâm u Getsemanskome vrtu kada su i oni odabrani zaspali, tako je sâm i kada – svet i slavan – ustaje iz groba.

Ako bismo željeli saznati nešto više o tome, trebali bismo upitati Lazara koji je puna tri dana bio pokopan (Iv 11,39), ili sina udovice iz Naina (Lk 7,12), ili pak dvanaestogodišnju Jairovu kći (Mk 5,42). Vrijedilo bi porazgovarati i s onim mladićima koje su učitelj Ilija i učenik Elizej opet dozvali u život (1 Kr 17,22; 2 Kr 4,35). Ali u svim tim slučajevima očito je riječ o povratku u ovaj naš – prevrijedan, ali lomljiv – ovozemni život. Vrlo plastičnu sliku daje nam Ezekiel kada opisuje kako suhe kosti opet postaju živa vojska (Ez 37,10), a Daniel nam pak predočuje kako je uskrsnuće poput buđenja iz sna u prahu zemaljskome (Dn 12,2).

Glavna je ipak nakana skrivenosti ova: u antropološkome središtu nije fizički događaj uskrsnuća, nego čudesan, nov susret sa svojim Gospodinom. Na zvuk svojega imena Marija Magdalena svu će radost pretočiti u poklik predanja i priznanja: »Učitelju moj!« (Iv 20,16). Mržnjom zadahnut farizejski revnitelj Savao bit će naglo zaustavljen na svojemu pohodu protiv damašćanskih kršćana i prosvijetljen izravno s neba (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Nevjerni Toma na neočekivano dopuštenje da dodirne i vlastoručno provjeri što želi ispovjedit će svoju vjeru riječima koje sve kazuju: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28). Sama činjenica da je Isus uskrsnuo i prazan grob još nisu dosta, ljudi su u strahu, nevjerici, zatvoreni, pritisnuti vlastitom krivnjom. Tek u susretu s uskrslim Gospodinom dolaze mir i radost – za kojom tako čeznu.

Euharistija kao znak

Zajedničko blagovanje kruha i vina već je u Svetomu pismo glavni znak ispunjenja drevnih obećanja. Davno je Izaija pisao da će doći Emanuel – Bog s nama (Iz 7,14). Potom je Matej na početku svojega Evanđelja točno prepoznao da se u novorođenomu Spasitelju ostvaruje proroštvo: on je Dijete – Bog silni (Mt 1,23; Iz 9,5). A na kraju istoga Evanđelja Isus posve otvoreno primjenjuje te riječi na sebe: »Ja sam s vama« (Mt 28,20). On je s nama u sve dane. Iskonska potvrda Božjega poziva koja obilježava gotovo sva biblijska zvanja sve tamo od praoca Jakova i izbavitelja Mojsija, koja je u isti mah tako malo, i opet jako, jako mnogo: »Ja ću biti s tobom« – u Isusu se ostvaruje i ispunja za sve nas.

Lomljenje kruha, euharistija, od prvih je kršćanskih vremena izvor života i snage. Od zajedničkoga molitvenog sastanka i blagovanja tijela i krvi Kristove ljudi su živjeli. Činili su to njemu na spomen i tako je liturgija Crkve nastala. Učenici na putu u Emaus, koji su tako dobro bili obaviješteni o Isusu, znali su očito kako je sam Gospodin lomio i dijelio kruh u čudesnim događajima na obali jezera i drugdje gdje je nahranio više tisuća ljudi. Isus odgovara na glad, nestašicu i krizu na izvrstan način. On diže pogled u nebo, on zahvaljuje i blagoslivlja. Od ono malo dara što mu mogu pružiti – nekoliko kruhova i par ribica – učinit će velike stvari.

Lomljenje kruha u Emausu važan je stupanj kroz koji učenici prolaze. Tajanstveni Učitelj dovodi ih do toga da ne budu razočarani. Nadali su se da će on otkupiti Izraela (Lk 24,21), i to je, evo, ovaj koji s njima na putu hodi, stvarno i učinio. Bili su spora srca da vjeruju Pismima (r. 25), a dok slušaju svojega suputnika, gorjet će im srce (r. 32). Na početku njihove su riječi mučno dobacivanje tumačenja (αντιβαλλω, r. 17), a onda će – još prije nego što prepoznaju tko je on – Gospodinu uputiti poznatu zajedničku molitvu: »Ostani s nama!« (r. 29). Njihovim je očima na početku bilo uskraćeno vidjeti ga (r. 16), a onda im se otvaraju (r. 31). Sve to dovodi do vrijedna rezultata. Kada su ga prepoznali, za njih mjesto muke i raspeća – Jeruzalem – postaje sveto mjesto u koje se vraćaju (r. 33). Ne bježe više, nego dolaze natrag u krug učenika. Ondje, u toj zajednici, susreću onoga koji im je bio iščeznuo s očiju upravo kada su ga prepoznali. Sada dolazi i govori: »Mir vama« (r. 36). To je dovršetak izvještaja o putu u Emaus. To je pouka o vraćanju s krivoga puta i o Isusu koji dolazi među svoje okupljene. Dolazi da blaguje s njima – svjedoči isto Lukino Evanđelje (r. 43). A to je zaista dovoljno jasna slika svete mise!

Uskrsni ukrasi i običaji

Dobar je »zeko« ako nas svojim dražesnim očima i vedrim osmijehom podsjeća na neopterećenu, vedru radost uskrsnoga dana – onoga prvoga u tjednu kada su žene krenule u potragu za Raspetim i Mrtvim, a susrele su Živoga koji ih pozdravlja (Mt 28,9). Vrijedi pogled na nježno, oku milo pile koje izlazi iz jajeta ako nas podsjeća na osjetljiv i krhak dar života koji potječe od čudesne Božje dobrote. Dragocjeno je ako budi u nama zahvalnost i obvezu da se brinemo za nj i čuvamo ga. Ako pogled na život koji se rađa budi u nama zdrav osjećaj vjernikâ – sensus fidelium – da smo Božja djeca, onda je blagoslovljen. Pisanice ne samo da pokazuju kako je tajna Uskrsa duboko ušla u narodne običaje, nego je i danas poziv na marljivost u međusobnu darivanju. Pisanice na Uskrs razbijaju naš egoizam i potiču nas da otvorena srca darivamo. Koliko je ponekad truda i istinske umjetnosti uloženo u divno urešenu pisanicu! Ljudski mar, skriven u poklon koji dobivamo, dobra je škola da prepoznamo što Bog za nas čini.

Dakako, lako nasjednemo reklamnim trikovima koji od nas žele izmamiti novce za upitna materijalna dobra. Kako veli karikatura: »Platiš dva, dobiješ tri – a ne treba ti ni jedan!« Ali blagoslovljena hrana – i ona najskromnija – znak je da nevidljiva Božja milost želi biti vidljiva među nama. Isus želi biti živi kruh za nas. On nam se za hranu daje. Kao što hrana postaje dio našega bića, pisao je sv. Justin, tako je Sin Božji uzeo našu narav da bude jedan od nas. Uskrsni doručak nema svoju vrijednost u bogatim darovima i jelima, nego u ljubavi s kojom su pripravljeni, u ljubavi koja vlada među onima koji zajedno blaguju. Samo u onoj obitelji gdje postoji duhovna dimenzija Uskrsa komercijalni vidik ima svoju vrijednost. Inače ne koristi i ne pomaže.

Svi mi u dnu svojega bića nosimo živu duhovnu težnju. Želimo se do kraja dati i do kraja biti prihvaćeni. Isto tako, želimo da nam se drugi do kraja dadne i da ga mi do kraja prihvatimo. Tu tajnu ljubavi pobožno srce osjeća – sluti – u Kristovu uskrsnuću. Isus koji se do kraja predao Ocu, u potpunosti i prima njegov dar života.

Meni se čini da je posve normalna i jasna logika ovoga svijeta koji nas želi odvući od svetkovine i zavesti na »praznovanje«. Općeprisutna je požuda za stalnom zabavom. Tisuće se okupljaju na spektaklima koji žele pobuditi osjećaj pobjede, osjetnoga užitka, utopljenosti u masu. Drugi su pak sve zarobljeniji samotnjačkim internetskim pustolovinama. Svaki istinski vjernik daje se na dublji smisao Uskrsa jer u pitanju je njegov vlastiti život i budućnost. Ako Isus nije uskrsnuo, veli Pavao, uzalud je vjera naša (usp. 1 Kor 15,14.17)! Iako je Božić daleko omiljeniji i bliži ljudskomu srcu, utješno je gledati kako Veliki tjedan tolike duše privuče da se u sakramentu ispovijedi pomire s Bogom, a Uskrs dovede u crkvu i one koji dugo ondje nisu bili. Uskrs nas vraća svom silinom na temeljno pitanje zašto smo na svijetu, kamo idemo i kakvu svrhu ima naš život.

Poruka Uskrsa

U današnjemu ubrzanu životnom hodu Uskrs je prava blagodat da se kao ljudi vratimo na ono bitno, da kao vjerni Kristovi učenici potražimo izvor žive vode koja teče u život vječni. I da do mile volje napojimo žednu dušu.

Učenicima koji su na okupu uskrsli Isus dolazi. I oni se raduju vidjevši ga – svjedoči Pismo (Iv 20,20). Kada su nakon neprospavane ribarske noći ostali »kratkih rukava« i praznih ruku, dovoljno je da omiljeni Ivan – koji je prvi dotrčao do groba i vidio i povjerovao (Iv 20,8) – proglasi: »Evo, to je Gospodin!« i prvak Petar brže-bolje skače (Iv 21,7). Sa suzama u očima primit će trostruko oproštenje za trostruki grijeh. To je uskrsna poruka! Treba prepoznati Gospodina koji dolazi i koji je jedini sposoban dati mir grijehom izranjenoj, izdajom ugušenoj, zatajenjem ugašenoj duši. Samo on može dati božansko oproštenje onima koji su ga odbacili i osudili, izrugivali, udarali i pljuvali, onima koji su ga na križ pribili i srce mu proboli. Uskrs je poziv svim ljudima koji su se ogriješili o Božji zakon da kleknu na koljena i gorljivo potraže oproštenje.

Na Gospodinovu riječ zbiva se čudesan ribolov. Tako sam Isus dovodi svoje apostole do ispunjenja prve zapovijedi dane čovjeku na prvoj stranici Knjige Postanka: »Budite plodni!« (Post 1,28). Pozvao ih je da idu i rod donose i rod njihov da ostane. Ta plodnost vidi se i u one 153 velike ribe o kojima Ivanovo Evanđelje izvješćuje (Iv 21,11). Uskrs je poziv da ozbiljno pregledamo svoj život i vidimo što je među našim pothvatima doista plodno. Ono što donosi plod za nas osobno, za obitelj ili za društvo u kojemu živimo, to vrijedi. Jedino to se isplati činiti – i to svim srcem.

Od Petra ribara postat će pastir. Pozvan je biti dobar pastir, kao sveti Učitelj. Tek na kraju puta sa svojim Gospodinom spreman je doista i potpuno poslušati onaj poziv koji je već na početku začuo: »Slijedi me!« (Iv 21,19). Uskrs traži od nas da od kršćanskoga imena dođemo do praktična kršćanskoga života i zrelosti u Kristu. Petar je primjer i poziv svim mladima koji osjećaju u sebi klicu zvanja. Uskrs obnavlja obvezu našim obiteljima da čuvaju ozračje u kojemu duhovno zvanje može rasti.

Uskrs je svim svećenicima prilika da opet do u dubinu pogledaju mjeru Kristovu. On je naš – jedini – Veliki svećenik. Velika je i važna – povijesna – svećenička uloga. Ali svoje zvanje ostvaruju koliko su Kristu slični i s njime povezani. Kod njega jedinoga naći će plaću koju su zaslužili i novu inspiraciju za zadatke koji čekaju.

Uskrs nas sve poziva da ozbiljno uzmemo Sveto pismo – Božju riječ k srcu. Učenici, kada su dotrčali do praznoga groba, još nisu upoznali Pisma (Iv 20,9). Na putu u Emaus učenici pripravu za shvaćanje nove velike istine dobivaju slušajući što u Pismima ima o Isusu (Lk 24,27). U Jeruzalemu, uvečer, Učitelj otvara svojima pamet da razumiju Pisma, tumačeći svoju vlastitu osobu na temelju Mojsija, Proroka i Psalama – onoga što mi danas zovemo Stari zavjet (Lk 24,44s). Zato je uskrsno vrijeme osobito doba da opet s velikom ljubavlju i pažljivošću pratimo sveta čitanja kod mise. Zato Crkva uporno obvezuje svakoga vjernika u savjesti da ide na misu svake nedjelje i svakoga blagdana.

Uskrsna pedagogija

»A mi, mi smo se nadali« (Lk 24,21) – tako govore učenici Isusu na putu Emaus u ime cijele zajednice u poznatomu tekstu Lk 24,13–35 koji ima eminentno psihološke crte. Razotkriva svu silu verbalizirane i neverbalizirane interakcije između obzirnoga, ali izravnog Pedagoga i dvojice učenika koji se nalaze u bitnoj krizi jer je njihov idealizam srušen.

Kada govorimo o Emausu, počnimo od kraja: učenici postaju svjesni da im je gorjelo srce u grudima dok su slušali Učiteljevo tumačenje (Lk 24,32). Srce je gorjelo u njima. U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. Psihologija i vlasitito iskustvo svjedoče nam o tome kako se duševna bol sliježe u grudima. Pritišće, boli, guši, straši. Steže, probada, tišti, oduzima snagu i volju za život. Učenici na putu u Emaus osjećaju svjetlo i toplinu u grudima. Oslobođeni su od depresije. Naknadno postaju toga svjesni. Njihov je osjećaj postao zajednički. Govoreći o srcu koje je gorjelo u njima, oni ga prepoznaju i govore o njemu. Ispunja se ono što će sveti Pavao zahtijevati: neka u svima vama bude jedan stav srca i jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5).

Za naše je promišljanje važno ponajprije da uočimo njihovu razočaranost. Subjektivno razočarana nada dobit će svoje objektivno ispunjenje: Uz njih na putu hodi upravo onaj kome su se nadali. Ali to tek moraju otkriti.

Poznajemo Isusovu metodologiju. Pridružuje se učenicima u njihovu bijegu od Jeruzalema, od mjesta izdaje i muke. Hodi s njima (Lk 24,15). Postavlja pitanje (r. 17). Prihvaća svojevrsnu pokudu ili porugu da ne poznaje zbivanja (r. 18). Ne prigovara, nego zainteresirano traži pouku i tako biva uvršten u njihov razgovor. Ovoga puta ne poziva učenike da ga slijede, nego on slijedi njih na njihovu putu (r. 19). I strpljivo dopušta da mu iznose cijelu silu vrlo točnih podataka o njemu samome. Dopušta da što preciznije formuliraju sliku koju imaju o njemu (r. 19–24). Potom im u svojevrsnu protunapadu neuvijeno prigovara da njima nedostaje poznavanje i razumijevanje stvari (r. 25). Poučava ih na temelju zajedničkoga im autoriteta koji oni poznaju i priznaju, a to je Sveto pismo (r. 27). Kao što je na svoj način odglumio neznanje, pitajući o događajima u Jeruzalemu, još jednom pedagoški glumi, kao da želi poći dalje (r. 28).

Koji su učinci ovakve metode? Učenik koji odgovara Isusu na prvo pitanje ima ime, nije bezimeni nepoznati putnik. Nakon što mu Isus postavlja pitanje, u tekstu je jasno da je to Kleofa (r. 18). Učenici ne samo da Isusa prihvaćaju u svoj razgovor, nego ih toliko osvaja svojim tumačenjem da ga žele imati uza se i prije nego što znaju tko je (r. 29). Svojim postupkom Učitelj izaziva višestruk preokret: oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (r. 16) otvaraju se (r. 31). Srce koje bijaše sporo za vjerovanje (r. 25) postaje goruće srce (r. 32). Od mučne razmjene mišljenja, od toga da jedan drugomu dobacuju tumačenja i razloge (αντιβαλλω, r. 17) on ih svojim postupkom dovodi do toga da zajednički govore: »Ostani s nama!« (29). Još prije, rekosmo, negoli znaju tko je to, već dolaze do zajedničke molitve.

Zajednički osjećaj, koji se u ovoj interakciji stvorio u njima, ima i bitne posljedice. Postaju aktivni, vraćaju se u krug učenika (r. 33). Ondje će primiti radosno svjedočenje drugih.

Od naravnoga bijega u Emaus iz Jeruzalema, gdje je krv prolivena, oni dolaze do povratka koji je teološki važan. Zato što upravo tu u krugu učenika Isus dolazi među njih (r. 36). I zato što su učinili najvažniji teološki skok: križ, koplje koje se zabija u dno srca, izdaja, poruga i krvavi znoj za njih više nisu odbojne odurnosti, nego presveta cijena spasenja.

Dj 3,1–10; Lk 24,13–35
Srijeda uskrsne osmine