Molitva kraljice Estere – kako to biva – usprkos njezinoj važnosti i ključnom mjestu, u nekim je biblijskim izdanjima izostavljena. Toliko je skrivena i u pozadini jer pripada onome kasnije nastalom, tzv. deuterokanonskom dijelu koji nam dolazi s grčkom Biblijom. Dragocjena nam je zbog prepoznatljive geste: kada se daje na molitvu, Estera posipa glavu pepelom. Prije toga ona poziva cijelu zajednicu pripadnika Božjega naroda koji se nalaze u Perzijskom carstvu na molitvu i tako se prvi put očituje kao voditeljica što je važno u njezinu osobnu razvoju. Još uvijek su u progonstvu, nisu na svome, još uvijek su izvan domovine te čine dijasporu – raseljeni su. Estera ih poziva na post jer prijeti velika nevolja. Post ovdje dobiva oba značenja. S jedne je strane izraz tuge i jada, straha pred prijetnjom koja dolazi. S druge strane post je priprava za akciju koja dolazi, spremanje za aktivnost. „I ja ću postiti“ (Est 4,16) veli Estera, naznačujući kako počinje njezino pripremanje za odlučni zagovornički čin.
Kraljičina molitva u četvrtom poglavlju Knjige Esterine vezana je uz jedan redak Hebrejske Biblije a ostali – iz grčkoga izvornika – označeni su slovima. (U Šarićevu izdanju koje drugačije broji, ova se molitva nalazi u E 3-19). Estera nam je kao moliteljica dragocjena jer pripada među one biblijske ljude koji pred svojim Bogom otvoreno iznose pravo stanje svoje duše. Bitno je obilježje biblijske molitve reći istinu svojemu Gospodinu, jer pred njim stvarno čovjek ne mora ništa skrivati i pred njim jedinim i ne može ništa sakriti. Bog gleda u dubinu moje duše. „Znaš Gospodine tjeskobu moju“ izriče Estera u molitvi vrlo negativan i težak osjećaj, ali pred Bogom ga smije izreći (Est 4,17v). Traži oslobođenje od onoga što je sputava, što joj ne da naprijed. „Oslobodi me od mojega straha“ moli ona (4,17z).
Bitna karakteristika molitve jest „izliti dušu svoju“ (1 Sam 1,15) – kako svoju molitvu opisuje druga biblijska žena, majka Samuelova. Svoje unutarnje stanje očito nikome nije mogla priopćiti, ništa nije govorila, ali onda se čaša prelijeva i pred Bogom sve otvoreno iznosi u molitvi. Slično Estera u molitvu ne ulazi samo riječju, izvršavajući naređenu formu i propis, nego svom svojom dušom, s realnim stanjem svojega srca. Bogu svome jasno kaže u kakvu se stanju nalazi: Premda je na kraljevskome prijestolju, nemoćna je. Sama ostade (Est 4,17l.t). Mordokaj traži „zauzmi se nas“, a ona zna da perzijski zakon zabranjuje da bilo što pokrene, ako joj kralj to prije ne dopusti i ne pozove je. Stoga je prvo odbila zauzeti se, braneći se, pa sada i u molitvi jasno govori kako se osjeća potpuno sama.
Estera će dva put istaknuti svoju ostavljenost koja nas vraća na početke Svetoga pisma, na temeljno iskustvo čovjeka kao Božjega stvorenja – čovjeka koji doživljava samoću, a nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18). Estera to živo osjeća u svojoj egzistencijalnoj samoći te pred Bogom svojim nalazi onu zadnju utjehu govoreći: „Nemam nikoga, jedino si Ti ostao“.
Ima ljudi kod kojih jednostavno računamo na njihovu potporu i razumijevanje, a onda se dogodi da nas ne razumiju i ostavljaju nas same. I ne ulazeći u to tko je kriv i zašto je to tako, poznajemo tu činjenicu našega života; to nam se događa. Mudra biblijska žena Estera rješava problem jednostavno, govoreći Bogu: „Gospodine situacija je takva i jedino si ti ostao“. Teški su i blagoslovljeni takvi trenuci. Zacijelo je po svojoj naravi takvo i iskustvo Krista u pustinji. On se odvaja se od svih i od svega kako bi se samo s Ocem nebeskim družio, kako bi se samo na Oca oslonio.
Esterin pogled na Boga ključan je za teologiju cijele knjige. Zna ona: Bog je kralj – „kralj naš“ s punim značenjem izgovara to ona koja je kraljica (14,17l). „Ti si Gospodine kralj, u tebi je izvor svakoga gospodstva“, reći će ona (17r). I Esterina kakva-takva kraljevska vlast, i dalekosežna vlast kralja Ahasvera, koji vlada cijelom Perzijom od Indije do Afrike, dolaze od Boga. Estera u Bogu vidi kralja koji vlada ne samo u zemaljskoj sferi, kao onaj od koga je svako gospodstvo na zemlji, nego u molitvi veli: „Ti si kralj bogova“ (17r).
Mudro i hrabro Estera u molitvi otkriva kako se u pozadini krije teološki razlog. Ne samo da su ih tuđinski gospodari zasužnjili i drže ih izvan domovine, nego se sada odlučuju na to da ih potpuno istrijebe, unište i zatru (Est 3,13; 7,4). Riječ je o prvom realnom antisemitskom progonu koji biblijska povijest pamti. Samo zato što su pripadnici Božjega naroda, osuđeni su na propast. Estera prepoznaje: „evo to je sada odluka njihova, da svoje bogove nametnu tebi“. Digli su se ne samo protiv njih kao naroda, nego protiv Božjega Zakona, Božje odredbe i protiv Božjega hrama (17o).
Znano nam je kako se i u najnovije doba glavne bitke ipak vode na ideološkomu polju. U naše se vrijeme to opet osjetilo kada je govor o spolnom ili zdravstvenom odgoju, a treba precizno ponoviti da zdravstveni odgoj postoji u Hrvatskoj od prvoga dana Hrvatske države, jer je u nastavnom programu predmet koji se zove tjelesna i zdravstvena kultura pa ako ljudi ne rade svoj posao, neka tako kažu, a neka ne zavaravaju i nameću svoje ideje svima. Uvijek je tako bilo da se misao čovjekova prvo treba riješiti, a potom dolaze djela.
Estera moli u realnoj opasnosti. Njezina je molitva vrijedna jer se moliteljica Estera ne zaustavlja na samoj sebi, na svojemu dvorskome životu i na egoističnim intrigama, nego gleda na cjelinu prilika u kojima se nalazi Božji narod i realno vidi prijetnju. Lako nam se, naime, dogodi da u nekoj „teološkoj sitničavosti“ jednostavno ispuštamo iz vida egzistencijalne prilike cijele Crkve i naroda u kojemu živimo. Estera nas vraća na to da pogledamo kako realno stvari stoje. Štoviše Knjiga Esterina izvrsno pokazuje kako opaki pothvat koji ide za tim da pobije čitav Božji narod počiva na osobnoj zamjerci, na povrijeđenoj taštini jednoga čovjeka – Hamana, koga je, eto, uvrijedilo što mu nije iskazana gesta počasti koja mu pripada. Kako je to često i u našem svijetu da se bitne odluke donose na temelju vlastite taštine! Ratovi se pokreću zbog toga, ljude se masovno ubija, uništavaju se životi, a samo zbog nečijega osobnoga izopačenoga hira i ludosti.
Esterin nam je lik važan jer je i ona jedna od starozavjetnih slika i najava hrabre biblijske novozavjetne žene, Majke Božje Marije. Estera se naime u molitvi pred Bogom izravno označava i definira „Ja sam tvoja službenica“ (4,17x.y). Kraljica samu sebe gleda kao sluškinju u Božjoj službi, izričući to dva puta u svojoj molitvi. Još nam je draže u njezinoj molitvi čitati nešto što je dobro poznato i ulazi u ključni novozavjetni tekst. „Gospodine, tebi je poznato. Ti sve znaš…“ govori Estera u molitvi (17u). Odmah osjećamo u tome izravnu najavu Petrovih riječi koji će u čuvenoj zgodi pred Isusom jasno reći „Gospodine, ti znaš, tebi je sve poznato“ (Iv 21,17). Tolika je snaga drevne starozavjetne Esterine molitve! U njezinoj je molitvi poziv je na otvaranje očiju za bitne stvari i priprava da nešto poduzmemo.
Estera ulazi u biblijsku povijest kao zagovornica pred kraljem. Doista, svojim nastupom i zauzimanjem kod kralja Ahasvera spasila je narod od smišljene osude. Uočavamo međutim važnu činjenicu u ovoj molitvi: prije nego što odlazi pred kralja, Estera je zagovornica pred Bogom. To je snaga biblijske duhovnosti. Prije nego što se dadne na vrijedne poslove i na apostolske zadaće, Božji je čovjek ponajprije molitelj i zagovornik za svoj narod pred Bogom.
U svojoj molitvi Estera nam otkriva svoj razvojni put. Od djetinjstva je slušala je o tome kako je Bog izabrao svoj narod i o tome kako je Bog svoja obećanja izvršio (Est 4,17m). Bitan je dio svake naše molitve anamneza: Sjećamo se što je Bog učinio, kako je izabrao i kako je vjeran. Kada je nešto obećao, to je i izvršio. Premda Estera odrasta u poganskomu carstvu, premda je postavljena na prijestolje gdje još uvijek taji i ne priznanje svoju pripadnost Bogu, ona je itekako imala pravi religijski odgoj. Ovdje je potvrda i takoreći božanska zahvalnost svemu nastojanju oko zdrave vjerske pouka. Znamo danas kako je tipičan oblik zlostavljanja djece kada im se ne pruži zdrava, realna, utemeljena spoznaja Boga te se čovjek dođe i na visokoj poziciji, a kaže da Bog možda postoji, a možda ne postoji. Kobno je to zlostavljanje i propust roditelja, propust starije generacije koja ga je odgajala!
Estera nam u molitvi otkriva intimu svoga srca. Premda je kraljica, jasno kaže da od svega njezina dostojanstva nema nikakve radosti. „Ti si mi Gospodine jedino veselje bio“ (Est 4,17y). Pokazuje se divna duša koju smijemo u moderno vrijeme uzeti kao uzor za djevičanstvo i Bogu posvećeni život: „Moje veselje, ono što ispunja moje srce, ti si Gospodine“. Čisto srce nije prazno srce!
Snaga Esterina u tome je što u molitvi nastupa kao zagovornica i posrednica koja se svrstava zajedno s narodom. Ona sama mogla je dobro proći, jer je bila na dvoru. Mogla se prikriti i izvući da njoj ne bude ništa. Ali ne! Ona ide tako daleko da se svrstava u red grješnika i izriče hrabar teološki uvid: „Gospodine, mi smo se počeli klanjati njihovim bogovima i zato nas je ovo snašlo“ (Est 4,17n). U našoj se domovini ne čuje hrabrih teoloških izjava o tome da užasne stvari koje su nam se događale u nedavnoj povijesti dođoše zbog naših grijeha. Nisu se zacijelo zbile samo zbog toga što smo mi pogrješno postupali, nego je u pitanju velika zloća drugih, ipak teološka je mudrost ispitati i uvidjeti koliko smo mi zgriješili, mi smo krivo činili pa nam se dogodilo da nas napadnu, još prije toga da zavlada komunizam…. Takav je pogled u Svetom pismu prisutan i pozvani smo pred Bogom živom savjesti pregledati i uvidjeti jesmo li i što pogrešno poduzeli.
Estera, žena koja se svrstava se u red zajedno sa svima, priznaje i svoju odgovornost, ne moli samo za sebe, nego ona zagovara sve. Njezin molitva vraća u životnu realnost i nije nekakav pobožan skok u zamišljeni svijet, nekakvo odvajanje i bijeg k Bogu koji bi „ružni svijet“ ostavio po strani. Estera je konkretna moliteljica. Uočava teološku pozadinu nevolje i traži: „Gospodine ti mi daj hrabrost!“ (Est 4,17r) Osjećam strah, ti me ohrabri! I potom: „ti stavi pravu riječ u moja usta!“ (17s). Estera očito već ima plan i sprema se stupiti pred kralja pa stoga posve konkretno moli od Boga da joj on podari prave riječi. Koliko god mi kritizirali puku prošnju pred Bogom, odlika prave molitve jest i konkretnost: molim ono što hoću i što mi je potrebno.
Ovakva Esterina molba osim toga velika je i važna u Sv. pismu jer se vraća na izvornu definiciju proročke službe, zapisane unutar Ponovljenoga zakona. „Ja ću proroku staviti svoju riječ u usta“ (Pnz 18,18). To je prva zadaća biblijskoga proroka: dopustiti Bogu da mu svoje riječi stavi u usta. Estera se, eto, svojom molitvom uzdiže na vrlo visoku razinu tražeći od Gospodina: „Ti stavi svoju riječ u moja usta!“
usp. Estera – siroče i kraljica
red. 20.05.13.
S velikim poštovanjem i zahvalni Bogu promatramo kako je papa Franjo živim primjerom i neumornim svjedočenjem nastavio godinu vjere, preuzevši pastirsku skrb od svojega velikoga prethodnika. Vjernici i nevjernici, gorljivi i mlaki, pobožni i hladni s novom pozornošću prate, ispituju i očekuju što Isus Krist i njegov otkupljeni narod znače u današnjem svijetu. Vjerničko srce gori jače, nevjernik prilazi bliže.
Je li baš tako kao s dobrim papom Franjom bilo i u onoj zgodi kada jedna Kanaanka, strankinja i inovjerka, dolazi k izraelskom slavnom Učitelju? Zacijelo je saznala za nj i – možda već na rubu očaja, rastrošivši sve imanje poput one druge evanđeoske majke na puste vidare i iscjelitelje – s novim tračkom nade čula je da dolazi u njihov kraj, tamo negdje oko Tira i Sidona. Kako stoji u Matejevu evanđelju pripadnica je Kanaana – takoreći pra-poganâ, udaljenih od Božjega svijeta. Međutim, tko zna otkud ona u srcu nosi moć da u Isusu prepozna dugoočekivana Spasitelja. S najvećom biblijskom točnošću obraća mu se. „Sine Davidov!“ (Mt 15,22) – govori, pogađajući u srce Natanova velikoga mesijanskoga proročanstva iz 2 Sam 7. Zaziv koji potom upućuje Isusu poznat nam je do danas. Ona vapi: „Eleison!“ – „Smiluj se!“ Znamo taj izraz iz bogoslužja i iz omiljene božićne pjesme.
U naše suvremeno, napredno doba – bogato znanošću i tehnikom – sa zaprepaštenjem i žalošću svjedočimo kako živi mračni interes za sotonske sile i često s gorčinom i grožnjom sudimo da se ovolika količina podmuklosti i zlonamjerna lukavstva širokih razmjera može objasniti tek utjecajem Zloduha. Evanđeoska se majka upravo s tim mora nositi. Njezinu je kćer opako zgrabio i teško opsjeo demon. Zato ona pred Kristom moli smilovanje.
Božja nam šutnja ostaje tajanstvena, kadikad i vrlo bolna, premda poznamo i poštujemo njegovu najuzvišeniju beskrajnu slobodu. Usred izvještaja u Matejevu evanđelju žena je i majka koja se shrvana nalazi doslovce na tlu. Došla je do dna. Na zemlji je (Mt 15,25). Višestruk je neuspjeh doživjela. Sveti tekst neskriveno veli: na njezinu molbu Isus joj ponajprije ne odgovara ni riječi. Ni dvoznačni intervent učenika nije donio ploda. Njezin krik boli oni ističu kao razlog da je se riješe. „Otpusti je!“ – vele oni istom onom riječi kojom su Učitelju bili svjetovali da gladne pošalje od sebe kako bi si sami našli hrane (Mt 14,15). Njezin zdvojan vapaj za njih je vikanje. Smeta!
Prva riječ koju Učitelj progovara nije upravljena njoj nego je objašnjenje učenicima. Nije on poslan nikome doli jedino izgubljenim ovcama doma Izraelova (r. r 24). Za majku Kanaanku sva se krutost slila u mučnu, hladnu poruku: „Jesam ja dobri pastir, ali ne za tebe!“
Pogledamo li izbliza, uočit ćemo kako ova žena na tlu pred Kristom nije podlegla gorkom razočarenju. To ona pada ničice, klanja se i tako cijelim bićem iskazuje štovanje Kristovu autoritetu. Samu sebe odano podastire. Ali ne odustaje, zna što hoće i još jednom ponavlja molbu. „Pomozi mi“ – govori (Mt 15,25). Ni drugi Isusov odgovor nije upućen njoj osobno, nego je općenito tumačenje, koje kaže da nije lijepo oduzimati hranu djeci da bismo je dali kućnim ljubimcima, psićima.
Teška srca prihvaćamo ovako grubu Isusovu usporedbu! Njegovo govor o psima obrazlažemo si duhom vremena, semitskim slikovitim govorom, nekim posebnim značenjem ili skrivenom pedagogijom. Ali sva težina njegove usporedbe ostaje u Evanđelju i možemo je donekle relativizirati tek ako se sjetimo da će u idućem evanđeoskom poglavlju svome prvaku, Stijeni, Isus reći da je Sotona. A ova majka traži baš pomoć protiv demona i oslobođenje od njega. Pogledamo li pak ozbiljno Matejev opis da se Isus „povukao“ (25,21) ili, još više, ako u Markovu evanđelju sasvim konkretno čitamo da se Isus sklonio u kuću i nije htio da bilo tko to sazna (Mk 7,24), možda ćemo Isusovu riječ najbolje prevesti suvremenim: „Pusti me na miru!“
Ne da sa majka zaustaviti. Ne stavlja na sebe masku uvrijeđenosti; ne kreće u protunapad, neće se sakriti u mnoštvo i početi luđački vrijeđati; neće rezignirano dići ruke od svega. Na početku je već hrabro istupila naprijed. „Gospodine!“ – zazvala je, započinjući tako pravu molitvu (Mt 15,22). Riječ je to u kojoj se skriva sva svetost drevnoga biblijskoga Božjega imena. Riječ je to koju ona upravlja Isusu s povjerenjem, tražeći i očekujući – jedanput (κύριε r. 22), pa drugi put, klanjajući se (κύριε r. 25) i napokon treći put (κύριε r. 27) kada svojom nevjerojatnom komunikacijskom vještinom pokazuje svoju nezaustavljivu prodornost. Zna što hoće. Od početka pokušava uspostaviti dijalog.
Suprotno od svake naše prirodne reakcije ona uvredu otvoreno, bez pridržaja prihvaća. „Da, Gospodine!“ (r. 27) potvrđuje ona, priznajući već Isusu dostojanstvo gospodara za stolom. Sama na sebe primjenjuje uvredu. Ne odbacuje usporedbu s psićima nego je otvoreno prihvaća i preokreće u svoj argument. Preuzima je te njome obrazlaže i potkrepljuje svoju molbu. Vrijedna je to i precizna pouka i za svaku našu međuljudsku komunikaciju. Jest, sinovi su Izraleovi djeca, ali i nama psićima pripadaju barem ostaci – tako bismo mogli shvatiti novi stupanj njezina razgovora s Isusom, njezine molitve.
Uspjelo je. Evanđeoski tekst jasno kaže da u početku Gospodin „njoj“ ne daje nikakva odgovora (Mt 15,23), a sada evanđeoska majka konačno doživljava da se Isus upravo „njoj“ obraća (Mt 15, 28). „Ženo!“ govori Isus izravno ženi Kanaanki (r. 28) kao što je rekao i svojoj majci na svadbi u Kani i kao što će joj s križa reći (Iv 2,4; 19,26). Što je od početka pokušavala, na što se trostrukim zazivom vraćala, sada je konačno ostvareno. Komunikacija je uspostavljena.
Više puta u Evanđelju naići ćemo na to da Isus ističe i hvali nečiju vjeru, ali čini se da je jedino u ovo ženi prepoznao „veliku vjeru“. Stoga u svom odgovoru i Isus prelazi granice. „Neka ti bude kako želiš“ kaže on i opet razbijajući naše duhovne navike. Nije samo usporedba s psima nego i ova objava Božje velikodušnosti i širokogrudnosti izazov koji zapanjuje i čudi. Sve tamo od blagoslovljena primjera Svete Djevice mi molimo „Neka bude tvoja volja!“ Pokorno se podlažemo Božjoj volji, a ovdje Isus pokazuje dokle Bog ide u svojoj tajnoj dobroti. Božanska riječ „neka bude“ – kojoj pripada stvaralačka moć – ovdje treba ispuniti volju majke moliteljice. Isusov odgovor „Neka ti bude kako želiš!“ ne zaustavlja se i ne mora se zaustaviti na granicama izlječenja opsjednute kćeri, nego odgovara svoj širini molbe izrečene u „Pomozi mi“ (r. 25).
Otkuda taj korijenit i dalekosežan zaokret? Od prvoga ignoriranja, pa do ovih božanskih obećanja! Ne prepoznaje li Učitelj u ženinu poniznu spominjanju mrvica nešto daleko važnije? Kruh (ἄρτος Mt 15,26), o kojemu on govori u svom drugom objašnjenju, u središtu je čudesnoga događaja koji tek za nekoliko epizoda prethodi molbi žene Kanaanke, a bit će opet u središtu zgodu-dvije kasnije. Poznajemo dobro oba evanđeoska izvještaja! Našavši se pred nepreglednim mnoštvom u kojim je samo muškaraca bilo pet tisuća, Učitelj ne zdvaja nego zahvalno uzima ono malo kruha što učenici imaju na raspolaganju, gleda u nebo, razlama i daje. Isto će tako biti, znamo, i u onoj idućoj krizi kada je muških bilo četiri tisuće, a tome treba još pribrojati i žene i djecu. Isus na skromnom, daleko premalenom daru zahvaljuje, a rezultati su čudesni. Svi su podmireni, siti.
Je li Isus s ganućem i suzom u očima čuo odgovor majke Kanaanke? Na mrvice upozorava ona. Nije doduše ista riječ ni u evanđeoskomu tekstu, ali slika je ista. Kad je maloprije nahranio mnoštvo preostalo je dvanaest košarica ulomaka (Mt 14,20), a poslije će ih opet biti sedam (r. 37). Od ostataka, mrvica, novo je obilje koje nadilazi naše očekivanje i zdravu ljudsku računicu. Kruh koji Isus daje, to je on sam – uvijek veći, neizmjeran, Bog. Majka Kanaanka to već može osjetiti. Ona, inovjerka, potpunim povjerenjem i nezaustavljivom upornošću prihvaća Kristovu vlast. Isus cijeni i hvali vjeru poganke! To je putokaz za zdrav međureligijski dijalog i pravi stav prema raznim vjerama.
Nećemo li upravo u ovoj evanđeoskoj ženi zahvaliti bitno objašnjenje koje svećenik, izgovarajući Kristove riječi, kod svake Svete mise ponavlja. Ovo je Krv Kristova za vas, milo stado doma Izraelova – tumači Učitelj u svetom času Pashalne večere dvanestorici predstavnika svih plemena izabranoga naroda. Prolijeva se „i za sve ljude“, prepoznaje Crkva na oltaru baš kao što se i žena iz krajeva tirskih i sidonskih nije dala zaustaviti samo na granicama drevnoga doma Izraelova. Pred njom Isus otkriva svu širinu svojega božanskoga Srca – ljubavi koja seže do sve do granica svijeta.
Primjer Kanaanke dragocjen je u Godini vjere i nezaobilazan za svaku zdravu teologiju ljudskoga vjerovanja. Ona pokazuje da za pravu vjeru u Boga nije zaključno važna i presudna tradicija – bilo ateistička bilo pseudoreligijska – iz koje čovjek dolazi. Moguće je obraćenje! Vjera zahtijeva priznavanje nenatkriljiva Kristova autoriteta i njegove božanske moći koja oslobađa od sotonskih sila. Vjera počiva na ustrajnoj i nepokolebljivoj molitvi.
red. 20.05.2013.
Uskrs u ovoj Godini vjere bijaše obilježen osobitim znakom vremena. Papa Franjo od prvoga dana budi novo zanimanje za vjeru. Puni crkve! Znamo da je 40 intenzivnih dana nakon Kristova uskrsnuća od ključnoga značenja. Djela apostolska svjedoče kako je Učitelj brojnim dokazima morao uvjeravati svoje apostole da je živ (Dj 1,3). Pokazivao im je kako se ostvario znak Jonin koji je prema Matejevu evanđelju čak dvaput za sebe najavljivao (Mt 12,39; 16,4). Svoje počivanje u grobu Učitelj unaprijed tumači uz pomoć Jonina boravka u utrobi velike ribe (Mt 12,40). I to će biti jedan od svetih znakova-čudesa koje čini da bi svoje doveo do vjere. Zaista Knjiga Jonina izrijekom spominje kako su Ninivljani povjerovali Bogu – na temelju prorokova jednodnevna nastupa, kad je tek trećinu njihova grada mogao obići, već su došli do spasonosna povjerenja, stekli su pouzdanje u Boga (Jon 3,5).
Samo ime proroka Jone znači „golubica“ i odmah nas podsjeća na Noinu povijest kad nakon prestanka obilnih kiša čeka da se vode povuku (Post 8,8-12). Golubica s grančicom u kljunu ući će u svjetsku kulturu kao znak mira. Nakon razornih bujica, došlo je veliko smirenje. Jonina povijest uvelike odražava taj biblijski nacrt. Ubrzani i dovitljivi aktivist, koji odmah skače na noge da se dadne u bijeg, usred oluje u dnu lađe pronašao je za se spokojni kutak gdje ga je uhvatio tvrd san (Jon 1,5s). Kad ga bace u dubine, umirit će se zapjenjeno, bijesno more (Jon 1,15). Moreplovci se sretno izvukoše od zla za koje su već utvrdili da ih je zbog Jone snašlo (1,7.8), a koliko je ozbiljno bilo najbolje svjedoči kapetan kad govori o propasti koja prijeti (1,6). Jona donosi smirenje.
I Ninivljani će se od silnoga zla koje se uspinjalo sve do pred Božje lice (1,2) Joninom zaslugom spasiti. Na kraljev proglas obratili su se od zla puta (3,8.10), pa je Bog zaustavio zlo koje je prijetilo i podario smirenje (3,10). Sam Jona na kraju knjige, nakon bježanja i oluje, nakon morskih dubina i dubinske ljutnje dolazi do tišine. Smirio se i prvi put počeo doista slušati što mu to Bog govori, bez drskoga udaljavanja, bez protuslovljenja. Jona je znak jer se napokon smiruje u kontemplaciji. To odgovara njegovu znakovitu tvrdome snu od prije koji ga veže uz mistična iskustva s početka Svetoga pisma, kad se čovjek u sebi toliko povukao i umirio da može biti podatan materijal za Božje djelovanje poput Adama (Post 2,21), da može primiti veliku objavu poput Abrahama (Post 15,12). To odgovara i Joninu uvjerenju iz prve molitve, izrečene u ribljoj utrobi, da će motriti sveto mjesto Božjega boravka (Jon 2,5) – pogledom kakvim je Abraham na Božji poziv trebao motriti zvijezde (Post 15,5), istim pogledom kakvim će „gledati onoga koga su proboli“ (Zah 12,10, usp. Iv 19,37).
Ipak, Jonin je znak najviše i najtočnije prepoznatljiv u njegovu dalekosežnome i teološki ključnom svjedočanstvu: „uzdigao si iz jame moj život“ (Jon 2,7). Prije slavnih misli iz Knjige Makabejaca Jona već izravno upućuje na ono što će se zbiti u Kristovu uskrsnuću.
Knjiga o Joni upadljivo ističe silazak ovoga čovjeka u sve veću dubinu. Umjesto da se na Božju zapovijed uputi do Ninive, glavnoga grada velikoga Asirskoga carstva, on hitro ustaje i polazi prema dolje, silazi do luke Jafe (Jon 1,3). Isti biblijski redak opisuje kako je ondje prema brzo iskovanu planu pronašao lađu za odlazak u daleki kraj, na drugu stranu Sredozemnoga mora. Sišao je u nju, ukrcao se. Kad je zavladala oluja, koja i u iskusnim mornarima budi pravu paniku i vruće zazivanje raznoraznih božanstava, Jona se skriva, spuštajući se još dublje u unutrašnjost lađe (1,5). Nakon toga, ne samo da je po vlastitoj zamisli bačen u more, nastavljajući svoje silaženje, nego vlastitim riječima iz utrobe velike ribe potvrđuje da je „sišao“ do kraja, došao je do dna. „Siđoh do korijena planina“ slikovito veli on (2,7), bez uvijanja spominjući da se pritom prema njegovu sudu nalazi u Šeolu – u podzemnom prostoru mrtvih (2,3). Najavljuje tako svoju potonju misao da Božje uho nije gluho ni za glas onoga koji je među pokojnima.
Jonin je znak potpuno silaženje Sina Božjega, koji je sama sebe oplijenio i uzeo lik sluge, postao nam sličan, sve dotle da se riječi Psalma 22 na njemu ostvariše: „Ja crv sam, a ne čovjek“ (Fil 2,7; Ps 22,7). Znak Jonin ostvaruje se kad Isus ide tako daleko da, prema jednoglasnu svjedočanstvu Novoga zavjeta, silazi u grobnu jamu (1 Kor 15,4).
Znak je Jonin ponajviše strpljiv Božji odgoj kojim u svojega proroka ulaže više negoli je za pogansku Ninivu potrebno. Jona je otpočetka dvoznačan. Čuje Božju riječ i odmah ustaje, ali neskriveno se daje u bijeg od Boga. Hrabro priznaje tko je i koga štuje (1,9), ali u isti mah otkriva svoj pothvat: bježi od Božjega lica (r. 10), Njegova je to inicijativa na koju se odmah daje, štoviše spremno je i platio samo da ode što dalje (1,3), a onda se u prvoj molitvi tuži i prigovara „odbačen sam od tvojih očiju“ (2,5). Sva mučna razdijeljenost njegova srca izbit će na površinu u njegovoj drugoj molitvi. On bježi od Boga premda dobro zna da je Bog milosrdan i milostiv (4,2)! Zašto bježi?
Prisjetimo li se da je Niniva glavni grad silnoga carstva koje je 721. pr. Kr. praktički do temelja razorilo Izraelovo sjeverno kraljevstvo pa time i veliku većinu – deset od dvanaest plemena u Božjemu narodu, razumljiv nam je osjećaj koji ispunja Joninu dušu i progoni ga. Dovoljno je dozvati u pamet našu noviju povijest i naše normalne osjećaje vezane uz grad koji postade simbol za politiku podmukla i krvava osvajanja! Upravo takvu čovjeku koji u svojem drugom razgovoru s Bogom dolazi do krajnje depresije, dvaput tvrdeći da mu je smrt bolja od života (4,3.8), Bog posvećuje ljubaznu pažnju i strpljivo ga odgaja. Komunicira s njime – kad ne ide riječima, onda iskustvenom komunikacijom u čuvenu primjeru s bršljanom i crvom. Jasno je rekao Jona da Boga štuje, Stvoritelja – koji zapovijeda vjetru na moru i istočno od Ninive (1,4; 4,8); naređuje ribi (2,1.11), bršljanu i crvu (4,6s), a sada, evo, s tolikom skrbi pristupa svojemu povjereniku da ga oslobodi od zla koje je njega zahvatilo (4,1). Dvaput pita o njegovu osjećaju (4,4.9), dvaput se suprotstavlja njegovoj želji za smrću.
Mir u kojemu odjekuje zaključna pouka o žaljenju bršljana i grada neće remetiti neki nov Jonin prigovor. Konačno Jona može osjetiti kako kuca ono sućutno i do u dubinu ražaljeno Božje srce, kojemu su se Ninivljani prema kraljevim riječima ponadali, i potom su ga doista iskusili (3,9s). Smilovanje o kojemu Jona osobno svjedoči, proširujući drevnu formulu Božjega milosrđa dodatkom o „ražaljenju nad zlom“ (4,2), sada može ući u dublje emocionalne sfere proroka koji je već u prvoj molitvi uvidio da je od Gospodina spasenje, a ne propast (2,10). Već tada je govorio „Bogu svojemu“ (2,2), već tada, zaklonjen u ribljoj utrobi, govorio je onako kako će to Toma pred Uskrslim učiniti: „Bože moj“ (2,7). Sada to može Jona osjetiti i proživjeti. Tebi pripadam, tvoj sam…!
U tišini koja je nastala može Jona poslušati što mu Gospodin doista govori, pa neće nagliti sa svojih „četrdeset dana do propasti“ (3,4) kako je to u Ninivi učinio premda takvu odredbu od Boga nije čuo. Prorok treba prvo u svom srcu stvoriti prostor da mu Bog govori (3,2) – to je prvi zadatak. Znak Jonin bitan je za nas dok, evo, kročimo u puno članstvo u velikoj Europskoj uniji kojoj dolazi sretna budućnost samo ako bude smjerna učenica Kristova. Znak Jonin traži od nas da u vazmenom vremenu – usprkos opravdanu isticanju 40 dana korizme – sa svim žarom duše prepoznamo školu uskrsne vjere. Još je daleko važnije 40 dana Gospodinova ljubaznoga poučavanja sve do Uzašašća. Poslije Uskrsa čas je da se – kako baš i godi našoj iskonskoj žudnji – smirimo u dubokoj kontemplaciji živoga božanskoga srca koje uzdignuto iz grobne jame (usp. Jon 2,7).
Ustrajni u Molitvi s Marijomna VII. isusovačko hodočašće
u Mariju Bistricu
na Duhove, u nedjelju 19. svibnja 2013.
10.30 Duhovni program
11.00 Misa – predvodi p. Provincijal
15.00 Križni put
U Jeruzalemskoj se Bibliji uz nov početak sustavna vjerskog života biblijskog izabranog Božjega naroda veže svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz 12,7.12.18). Radosna gozba u Jeruzalemu, koja uključuje i one koji nemaju, ispunjenje je nacrta i zapovijedi iz Pnz 12,7.12.18 (Neh 8,10.12). Božji nalog očekuje veliku radost koja obuhvaća i roditelje i djecu, i gospodare i sluge, i domaće i strance. Ezra tako pokreće veliko obraćenje povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima Božjeg zakonu koja je još od vremena prvog ulaska u Obećanu zemlju bila zanemarena (Neh 8,17).
U pet biblijskih poglavlja (Ezr 7–10; Neh 8) o Ezri najdraži su nam oni izvještaji gdje on autobiografski piše sam o sebi. Tako nam daje uvid u svoju misao i osjećaje te potvrđuje da je doista i sam “pisar” svetih stranica (7,12.21). Štoviše pred vrhovnom je i to stranom vlasti svećenik Ezra respektiran ne samo zato što “u rukama ima Božji zakon” (7,14), nego uživa autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – konstatira perzijski kralj Artakserkso u svom dokumentu (7,25). Prema samom kraljevu svjedočenju Božji je zakon i kraljev zakon (7,26).
Silna zadaća bit će mu ne samo da bude predvoditelj nove skupine povratnika, nego njegovoj odgovornosti povjereni su kraljevski darovi namijenjeni kao prinos Bogu (7,15) te brojni pokloni iz cijele pokrajine, što od naroda što od drugih svećenika kojima je na srcu bilo jeruzalemsko bogoslužje (7,16).
Ezrin je svećenički naslov već u uvodnom opisu opravdan rodoslovljem koje ga vodi sve do praoca Arona, vrhovnoga svećenika (Ezr 7,15).
Veličina svećenika Ezre počiva ponajprije na jasnom i ustrajnom duhovnom usmjerenju. Svoje je srce dao na proučavanje i izvršavanje Božjeg zakona (Ezr 7,10). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetog pisma cijenjen je na perzijskom dvoru gdje dobiva poslanje izvidjeti prilike u Svetoj zemlji i to s obzirom na Božje zapovijedi i uredbe (Ezr 7,14).
Imat će osim toga ključni zadatak poučavati o Zakonu Božjem (Ezr 7,25). Dakle, ne samo da poznaje i voli božansku Pouku, nego i sam poučava. U tom je poslu, zajedno sa svojim suradnicima, uspješan kako dvostruko svjedoče izvještaji u Nehemijinoj knjizi (Neh 8,8.12)
Ezra je kao svećenik uzoran jer zna okupiti zajednicu. Za povratak iz Babilona okuplja više od 7.000 ljudi, brojimo li cijele obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca” 8,21). Čovjek je to koji sam zna s povjerenjem delegirati zadatke i rasporediti poslove. Poput velikog izbavitelja Mojsija i Ezra treba postaviti suce (7,25; usp. Izl 18,21s). Pronalazi i poimence šalje jedanaest pomoćnika. Posve jasno im daje do znanja koja im je zadaća (8,16s). Pobrinut će se da sa cijelom zajednicom povratnika pođu i leviti – poslužitelji Doma Božjega (7,17). Među kolegama svećenicima postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom. Suradnike nalazi i za izvršenje središnje zadaće poučavanja. Tada će broj biti još veći. Ukupno trinaest imena se nabraja (8,7).
Oko Ezre će se ljudi okupiti i kad bude u znak potresenosti i sablazni razderao haljine (9,4), a i njegova pokornička molitva privući će veliko mnoštvo (10,1).
I u najslavnijem i najsvečanijem trenutku za svečanog čitanja Knjige zakona pred cijelim narodom on je u zajedništvu, uz druge, nije individualist. I ne samo to: uklapa se u zajednicu, jedan je od sedmorice slijeva koji stoje uz ostalih sedam s desne strane (Neh 8,4). U čuvenu pozivu na radost također je s drugima. Štoviše ustupa prvo mjesto Nehemiji (Neh 8,9). Kao što uživa ugled kod kralja tako poštuje upraviteljevu ulogu.
Posljednji put susrećemo Ezru kako sudjeluje u zahvalnom zboru i svečanoj procesiji kod posvete jeruzalemskih zidina (Neh 12,36). I opet je u zajedništvu s mnogo imenom pobrojenih predstavnika. Kroči na njihovu čelu.
Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom koja se kod njega ostvaruje: ljudi su se okupili “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).
Ezra zna poslušati glas naroda i prepoznati vox Dei. Tako je i kad budu predložili obnovu Saveza s Bogom (Ezr 10,3) i tražili njegovo predvodništvo u tome (Ezr 10,4), i kad zatraže da im objavi Knjigu zakona koju Bog zapovijedio svome narodu (Neh 8,1)
Ezra, svećenik, zna isto tako vrlo otvoreno i strogo javno nastupiti što se vidi kad je na zborovanju u Jeruzalemu pred svima progovorio o neurednosti u bračnim vezama i nepoštovanju Božjih zapovijedi. Njegov je zahtjev odrješit: Bogu svojih otaca izrecite svoje priznanje i činite što je njemu milo (Ezr 10,11). Iz svetopisamskih tekstova znamo da je bračna nevjera i blud ponajprije simbol krivovjerja i štovanja lažnih bogova. To je posve očito u neuspjelom i grešnom završetku Salomonova kraljevanja.
Najljepše nam je ipak što su prve riječi koje potekoše iz Ezrine svećeničke duše pohvala Bogu (Ezr 7,27): “Blagoslovljen Gospodin, Bog naših otaca” zapisuje on prvu osobnu rečenicu u prvom licu, zahvalan za uspješan početak novog povratka u domovinu. Slično će nastupiti na dan kad započne čitanje svetog Zakona u Jeruzalemu (Neh 8,6). Ovaj put njegov će blagoslov odobriti i potvrditi cijela zajednica.
Svake godine u korizmi Crkva započinje post od grijeha i zlih navika, ulazi u vrijeme obraćenja i duhovne priprave za najvažniju tajnu vjere. Tako s posebnim osjećajem prepoznajemo blagotvornu Ezrinu svećeničku aktivnost u taboru prije polaska na put. On sam tumači u svojim zapisima smisao posta koji je proglasio. Cilj mu je da cijela zajednica bude ponizna pred Bogom i da zajedno izmole duhovnu zaštitu i sretan put (Ezr 8,21). Sveto će pismo dvostruko potvrditi da je njihovo traženje bilo uslišano (8,23.31). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post, ustežući se od hrane i pića, kad sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).
U našem stresnom tempu života i rada osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i na kraju petomjesečnog putovanja, kad su već stigli na cilj u sveti grad Jeruzalem, tri dana traje predah – kao kakve trodnevne duhovne vježbe. Tri dana treba će i za veliki pokornički skup Judina i Benjaminova plemena u Jeruzalemu (10,9). Smijemo li u tom svetopisamskom svjedočanstvu vidjeti već neki udaljeni pogled na Vazmeno trodnevlje? Cijela Crkva tri će dana zastati da opet uroni duboko u izvor spasenja, u pashalni misterij koji traži potpuno očišćenje od zla. Sedam dana boravka u sjenicama koji naknadno opisuje knjiga Nehemijina također pripada ovom nizu odabranih dana predaha i skupljanja snaga – sveta uspomena na Božje djelo otkupljenja iz ropstva (8,16s).
Osobito ogledalo Ezrine svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Izriče je nakon duge priprave u tišini, povučenosti, poniženju (9,4). Moli na koljenima, raširenih ruku. Moli u službeno liturgijsko vrijeme, u vrijeme večernje žrtve (9,5) – pred Hramom s kojim je povezan, klanjajući se pred svetim Božjim prebivalištem (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o kojemu govori (9,6), nego i plač – suze koje natapaju njegove vapaji (10,1).
U molitvi se Bogu osobno i s povjerenjem obraća. Nastupa kao zagovornik cijele zajednice, svrstavajući i sama sebe među grešnike. “Naši su grijesi do neba veliki” govori (9,6). Iskreno i hrabro prepoznaje uzroke progonstva i zle sudbine kroz koju su prošli upravo u njihovim vlastitim zlodjelima i nevjernosti Božjem zakonu (9,7). Najbolnija stvar koja traži hitno obraćenje jest što su i sada kad im je darovana sloboda, novi život, kad su nakon robovanja opet dobili svoju domovinu, napustili Božje zapovijedi (9,10). Zar da ih dokinemo? (9,14) – pita zgroženi svećenik koji poznaje iskonsku Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15). Potrebna je dubinska obnova vjernosti.
U Bibliji je uz nov početak sustavna vjerskoga života vezan svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz 12,7.12.18).
I za suvremenu vjerničku praksu dragocjeno je prisjetiti se kako Ezra tumači post koji je proglasio prije velikog povratka u domovinu. Cilj mu je poniznost pred Bogom i zajednička molitva za duhovnu zaštitu na putu (Ezr 8,21). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post kad sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).
U stresnu tempu života osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i na kraju petomjesečnoga putovanja, kad su već stigli u Sveti grad, tri dana traje predah – kao kakve duhovne vježbe.
U biblijskim poglavljima o Ezri (Ezr 7–10; Neh 8) najdraži su nam autobiografski izvještaji. Daje nam uvid u svoju dušu te potvrđuje da je doista “pisar” svetih stranica (Ezr 7,12.21). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetoga pisma cijenjen je na kraljevskomu dvoru (“u rukama ima Božji zakon” Ezr 7,14). Štoviše uživa autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – tako konstatira kralj u svom dokumentu (7,25), prepoznavajući da je Božji zakon vrijedi kao i vladarev zakon (7,26). Kad razmišljamo o političkom životu, ovaj nam je biblijski primjer važan poziv i zadatak.
Ezra je uzoran svećenik jer zna okupiti zajednicu. Okuplja više od 7.000 povratnika brojimo li obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca” 8,21). Kadar je s povjerenjem delegirati zadatke. Među kolegama svećenicima postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom (8,24). I u najslavnijem trenutku – s Knjigom božanske Pouke pred cijelim narodom – nije samoljubiv individualist, nego se svrstava među ostale: jedan je od četrnaestorice (Neh 8,4). Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom: ljudi su se okupili “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).
Ogledalo Ezrine svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Nakon duge priprave u povučenosti i poniženju (9,4) moli na koljenima, raširenih ruku (9,5), klanjajući se (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o kojemu govori (9,6), nego i suze koje natapaju njegove vapaje (10,1). “Zar da dokinemo tvoje zapovijedi?” (9,14) – pita zgroženi svećenik koji poznaje Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15).
