Vjera u Petoknjižju (audio)

Ovako smo u subotu, 7. 12. 2019., razgovarali o tome kako su vjera, pouzdanje i povjerenje opisani u prvih pet knjiga Svetoga pisma: Abraham, prvi vjernik (Post 15,6), vjera Božjega naroda kad je Mosjije stupio pred njih (Izl 4), kad ih je preveo preko Crvenoga mora (Izl 14) i kad je Bog razgovarao s njime na Sinaju (Izl 19) itd.

Poslušajte, preuzmite: Vjera u Petoknjižju (.mp3; 31MB, 33min.)

Urednica i voditeljica: prof. Andja Jakovljević
Redateljica, tehnička urednica i realizatorica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija Hrvatska

Značenje žrtve u Bibliji (audio)

Joseph Anton Koch (1768.-1839.) Noin oltar za žrtve paljenice

Hvala Bogu na još jednom skromnom, a važnom koraku u programu cjeloživotnoga učenja! Na Dušni dan, u subotu 2. studenoga 2019., razgovarali smo o središnjoj osjetljivoj temi žrtve paljenice (holocaustum) u Svetom pismu. Kako u Božjim očima izgleda pravi žrtveni prinos? Ako želite poslušati, preuzeti, ponoviti, podsjetiti se, produbiti:

Značenje žrtve u Bibliji (.mp3; 31 MB; 33 min.)

Značenje žrtve u Bibliji

Urednica i voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
Redateljica, ton-majstor, tehnička i glazbena urednica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija!

Iz Zakejeva dnevnika

Claes Brouwer Alexander Master Bible historiale, Utrecht, c. 1430.

Ovako smo u nedjelju, 3. 11. 2019., u Bazilici Srca Isusova, gledali na Kristov dolazak. Kako se to Isus čovjeku grešniku svratio? Došao mu je. I mi smo nastojali sići sa stabla oholosti i primiti spasenje. S molitvom: “Dođi, Gospodine Isuse u kuću moga života!”

U dan kad je papa Franjo u svojoj sažetoj internetskoj poruci istaknuo kako oči Isusove, pune milosrđa, gledaju na nas i prije nego što shvatimo da nam je potrebno spasenje, možemo li, pažljivo i oprezno, zaći načas u dušu evanđeoskoga Zakeja? Tiho, s poštovanjem, da ne smetamo, odškrinut ćemo vrata poštujući u svemu ono što Evanđelje (Lk 19,1-10) donosi. Neka nam Zakej dopusti da zavirimo u dnevnik njegova života!

U drevnom,  najstarijem gradu Jerihonu koji je prvi došao u ruke
narodu Božjem, radim kao nadstojnik svih poreznika. Pokrenuo sam i vodim posao. Unosan. Za Rimljane, za stranu vlast. Silno bogatstvo, međutim, ne ispunja mi dušu. Nije mi dosta. Ne živi čovjek samo o kruhu.

Čujem da dolazi glasoviti Učitelj koji čuda čini. Želim vidjeti tko je on! Kako u poslu, tako i danas precizno proračunavam kojim će putem ići.

Ova svjetina samo smeta. Za njih sam omraženi čovjek grješnik, preziru me, vrijeđaju. Pa što onda ako pred svima trčim u svom luksuznom odijelu!? Vuče me želja da vidim tko je Isus. Poput dječarca penjem se na drvo. S visoka se dobro vidi.

Ali, gle čuda koje nisam iskalkulirao! On diže pogled točno prema meni. Zna mi ime, prepoznaje me i priznaje. Gleda me kao Mateja kad ga je iz carinarnice pozvao (usp. Mt 9,9).

U njegovim nebeski dubokim očima, u božanski bistrom pogledu vidim svu povijest svijeta koji je Bog stvorio. Sav je svemir tek djelić, točkica u njegovu oku – baš kako biblijski mudrac piše (usp. Mudr 11,22). U tim očima sav moj život, sva moja prošlost u trenutku se vrti poput filma i sve se vidi. U njegovim očima vidim kako Bog dolazi k meni. Njega vuče želja da potraži i spasi mene izgubljenoga.

Drugo je, novo, čudo, kad mi objavljuje kako ima doći u moj dom. Tako Otac nebeski želi. Zato, na Učiteljev poziv, žurno silazim sa stabla oholosti, iz umišljenih visina, spuštam se, da budem s obje noge na zemlji. Kao što se on spustio da dođe k meni.

Gospodinove oči, njegov dolazak u kuću moga života pokazuju pravo stanje stvari kod mene. Sav radostan primam ga. Prepoznajem i izjavljujem: “Gospodine! Adonaj!” Ti si moj Bog koji je došao u moj dom. Sve svoje dijelim na pola i polovicu ću razdijeliti siromašnima. Na njegovu sam riječ sišao i primio ga, ali ovo od svoje volje odlučujem.

Pred njegovim pogledom moja je savjest živa. Pregledavam – kontroliram – svoj posao. Jesam li prevario? Vratit ću i nadoknaditi dvostruko više negoli sveti Zakon propisuje (Izl 22,3.6.8).

Tako počinje sloboda. Gospodin je došao (usp. 2 Sol 2,1). Spasenje mi je došlo. On sam kaže da sam Abrahamov sin, kao Izak. Kad već svi misle da me po Božjoj volji treba pogubiti, ukloniti, smaknuti, Bog sam potvrđuje da sam ljubljen, da sam njegov, njemu posvećen. I da pripadam u živu zajednicu Abrahamove djece. Nije to svjetina, mnoštvo onih koji su viši od mene i sude mi. To su Abrahamovi sinovi, moja braća. S njima živim.

Je li tako moglo izgledati u duši Zakejevoj? Svakako, ovakav na pogled može pomoći da prepoznamo kako i danas Gospodin dolazi sa svojeg oltara. Bog u sakramentu dolazi k nama. Božje spasenje u svom tijelu dolazi u kuću mojega života, u moju dušu, u moje tijelo.

Molitva s nadcarinikom Zakejem

6.11.2019.

p. Niko Bilić, SJ

Molitva s farizejem i carinikom

Dragi Bože, daruj mi snage da zašutim, neka moje riječi umuknu, neka sve u meni utihne, da mogu čuti glas tvoje očinske ljubavi koja podiže i uzvisuje. Da poslušam blagi zvuk tvojega smilovanja koje umiva dušu.

O kako se lako moje srce i moja pamet zaljube u same sebe! Kako lako moje misli ponese duh napadanja i optuživanja!

Oslobodi me, otvori moje oči da s kajanjem prepoznam svoju grabežljivost, nepravde koje ja činim, nevjere kojima vrijeđam životne niti ljubavi svojih najbližih.

Udaram se u grešna prsa, ali dižem oči k tvojem nebeskom prijestolju. Želim gledati u Tebe, Oče nebeski. K Tebi upraviti svoje oči pune ganuća, natopljene suzama zahvalnicama. Uskraćujem li sebi, dijelim li drugima, štogod stječem, Tvoj je dar jer bez Tebe ne mogu ništa.

Dopusti da u miru, duboko, svom snagom svojega bića motrim kako me uzvisuješ u mojoj neznanosti, podižeš me k sebi svojom božanskom rukom, privijaš me k sebi u svoje visine, na svoje očinsko srce.

Ti sam činiš da budem pravi prinos tebi.

17. 9.2017.

Niko Bilić, SJ

Vidi: Farizej i carinik * Kako pristupiti Bogu

Juditina velika molitva

Hvala Bogu, organizatorima i domaćinima, a napose svima vama, dragi vrijedni sudionici! Nastavili smo našu Malu školu biblijske duhovnosti. Ovaj put govorili smo o velikoj molitvi biblijske junakinje, spasiteljice Judite, zabilježenoj u cijelom 9. poglavlju u Knjizi o Juditi.

Ako želite pogledati, ponoviti, podsjetiti se, produbiti, upotrijebiti:

Udovica i sudac (Lk 18,1-8)

Blago nama koji se u snazi Euharistije, u njezinu prvom dijelu – Službi riječi, smijemo pridružiti učenicima Kristovim dok ih Isus poučava (usp. Lk 17,22). Poveći je to Isusov govor (Lk 17,22-18,8). Tumači im dolazak Sina Čovječjega, svoj  drugi, konačan dolazak. Služi se Pismom, upozorava: “Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti u dane Sina Čovječjega.” Koliko god Bog taj čas odgađa, doći će on! Zato Učitelj pita o vjeri koju treba njegovati (usp. Lk 18,8) kao ova udovica koja ne posustaje. Gospodin Isus upozorava kako se s tom vjerom i takvim iščekivanjem isplati moliti i ne prestati. Svagda treba moliti i ne odustati. U mladosti i u starosti, u zdravlju i u bolesti, na mukama i u radosti. Kad tražim sreću, a grcam u tjeskobnim osjećajima; kad me ispunja radost i kad me pronašla ljubav. Treba svagda moliti i ne odustati: bilo da doživim težak poremećaj i bolan pad, bilo da dođem do blagoslovljena uspjeha.

Evanđeoska udovica pripada onoj zaštićenoj skupini koja po Božjem zakonu uživa osobitu skrb. Tu su udovica, siroče i stranac zato jer su bez obiteljskoga oslonca. Ostala je sama, pa pristupa sudskoj vlasti i moli: Pribavi mi pravdu! Dosudi mi pravo! Žena je to, vjerojatno i majka, koja ne gubi pouzdanje, ne žali truda. Ponizuje se pa opet i opet, ponavlja molbu. Dugo vremena. Uzor je za izabranike Božje.

Oni, prema riječi Kristovoj, viču (βοάω Lk 18,7). U biblijskoj povijesti vikanje je znak bolne krize sve od kad je Abelova krv vikala k Bogu iz zemlje (usp. Post 4,10). Tjeskoban je to krik iz ljudskih grudiju koji želi prodrijeti u nebesa. Sam će Isus na križu dva put jakim glasom moliti (Mt 27,46.50). Božji izabranici vape Bogu svomu i u danju i noću. Mole se u javnosti, kao Crkva na okupu pred euharistijskim žrtvenikom, mole se u svojoj privatnosti i miru. Bogu govore dok ih svjetlo obasjava, ali i kad im mrak steže oči i srce.

Gospodin predstavlja kao primjer jednoga suca za kojega kaže da pripada nepravdi. Suprotnost je Božjoj pravednosti i pomaže da izbliza, jasnije pojmimo o čemu je riječ. Čovjek je to koji svjesno uviđa svoja dubinska, opaka zastranjenja, ali ne kaje se, ne kani se popraviti. Nema u njemu svetog straha Božjega. Ne mari za svoje bližnje, nije mu stalo. Ne obazire se. Ogledni je uzorak globalizacije ravnodušnosti na koju nas papa Franjo upozorava. Molba udovice za njega je dodijavanje, njezinu strpljivost i ustrajnost doživljava kao mučenje. Ali gle, i takav će je čovjek uslišati.

Učitelj Isus spominje i tužitelja, zlog protivnika koji skriven napada, ruši, želi oduzeti. Bezobrazno se prikriva iza kulisa, djeluje iz pozadine, kriomice, konspirativno, bez Duha Božjega. Uspjeh mu je da pomislimo kako ga uopće nema. A on uporan, ne odustaje, ne povlači se. Poput starozavjetnoga Amaleka kojega neće pobijediti mlađarac Jošua, nego sam Bog svoj boj pokreće. Korjenito ga kani ukloniti. Je li podli napadač evanđeoskoj udovici nakanio sina, jedinca, odvesti u smrt kako kod one udovice iz Naina!? Je li možda nasrnuo da joj oduzme zadnja dva novčića, sav njen žitak, koje je ona htjela Bogu posvetiti kao udovica pred hramom?! Nepravedni sudac ipak ustaje u obranu.

Znamo kakav je osjećaj kad nam valja pokucati na vrata vlasti, i još ako je neprijateljski nastrojena, kako evanđeoska udovica čini. Ali kako je ugodno, kako je mila i radosna misija, kucati na vrata dobroga Oca koji nas s ljubavlju prima. Mojsije je ustrajno podizao ruke, drugi su mu pomogli. Isplati se uputiti molbu Bogu koji jedini stvara čvrstu obranu, podiže utvrdu opravdanja. To je vjera koju vječni Sin, Očev misionar donosi na zemlju. Vjera u dobrog Oca koji jedini u punoj mjeri nadoknađuje gubitak, dodjeljuje pravi uzvrat za sve ono što srcem i danas ulažemo kao svoj prinos.

20. listopada 2019.

p. Niko Bilić, SJ

Deset gubavaca (Lk 17,11-19)

James Tissot, Deset gubavaca koje je Isus izliječio

Uđimo na čas u dušu onoga desetoga izliječenoga u trenutku kad se vratio i zahvaljuje Gospodinu (Lk 10,16). Tuđinac je, nije naš (Lk 10,18). Zahvalu izriče ne tek u srcu, nego cijelim bićem, – i tijelom. “Bogu hvala” – rašireno je i uobičajeno reći u hrvatskom narodu, a ovaj evanđeoski bivši gubavac svojim je zahvaljivanjem (εὐχαριστέω Lk 10,16) jedan je od preteča naše Euharistije – našeg zahvaljivanja!

Pao je na lice do nogu Isusovih, redovitim izričajem opisuje Evanđelje (Lk 10,16). Priznaje Gospodina i klanja mu se. Zna on da su ga već u svojoj molbi prepoznali kao nadređenoga (ἐπιστάτης Lk 10,13). Isus je za njih gospodar i zapovjednik, ima moć. Uzviknuli su moleći: eleison (ἐλέησον (Lk 10,13) – smiluj se! Razumijemo dobro taj zaziv. Deset muževa, drevni predstavnici cijele zajednice, tim riječima postavljaju temelje onome što mi činimo u početku euharistijskog slavlja.

Dne 11. listopada 2009., proglašen je svetim otac Damjan, glasoviti svetac s otoka gubavaca – otoka Molokai. Na 12. listopada Družba se Isusova spominje patra Ivana Beyzyma koji je otvorio lječilište za gubavce na Madagaskaru. Na prvu subotu u listopadu dan je ružičaste vrpce koji poziva na pomoć u čuvanju zdravlja posebice žena i majki. Svjesni smo danas kako i najmodernija medicina ističe vrijednost vjere. I liječnik i pacijent svjedoče koliko je za boj s bolešću važan čovjekov duh i stav srca. Tako još bolje razumijemo Gospodinovu zadnju riječ: “Vjera te tvoja spasila” (Lk 10,19). Vjera je odsudna. Na datum Gospe Fatimske na pameti nam je savjet svetoga pape Pija X.: “Ako hoćete mir u svojoj obitelji, molite krunicu!”

Mučno je bilo evanđeoskom sretniku prije, dok je pogođen gubom bio isključen iz zajednice, nečist, prepušten gorkoj sudbini. Zlopatio se – u jeziku sv. Pavla (2 Tim 2,9). Bolest ga je izjedala. A što se u njegovom umu i u njegovoj savjesti zbivalo? Još je teža ona guba koja mu je dušu napala i nagrizala. Istina, bili su sva desetorica na okupu, ali što vrijedi!? Desetorica, predstavnici, potvrđuju: u cjelini zajednice Božjega naroda svi su oboljeli, opterećeni, nečisti!

Na svoj je osobni način ovaj čovjek doživio što se zbiva u njemu kad su poslušali Isusovu zapovijed i krenuli prema svećeniku u Domu Božjemu. Isus ih je vidio i naredio im da pođu (Lk 10,14). Ne samo da je Isus time potvrdio vrijednost onog Božjega Zakona koji do danas zovemo Stari zavjet, nego on ih šalje u istom smjeru kamo sam ide, u Jeruzalem, presudno mjesto konačnog događaja – Izlaska, Otkupljenja.

Evanđeoski pacijent osjetio je kako Otac nebeski na svoj čudesan način daje da rane na koži čudesno iscjeljuju, čirevi se povlače, ružni biljezi na rukama, na nogama, na licu – nestaju. Zacijelo slično i u nutrini organizma: smrdljivo, gnojno, trulo tkivo obnavlja se. Biva očišćen (καθαριζω pasiv, Lk 10,14.17), Bog ga liječi (Lk 10,15). Isusov Otac, vinogradar, čisti lozu (Usp. Iv 15,2). Je li pacijent mogao zamijetiti kako se – još čudesnije – nečist i bolne povrede, rak grijeha povlače iz njegova srca i duše? Svakako u evanđelju se nalazi opis čistoće (καθαριζω) koji stoji nasuprot nečistim duhovima (τὸ πνεύμα τὸ ἀκάθαρτον Lk 9,42), porobljivačima koji opsjedaju. Otac nebeski daje čistoću za kojom čovjek žudi.

“Gdje su devetorica?” – pita Gospodin (Lk 10,17). Obično se kaže da u našem gradu oko 10% ljudi ide u crkvu. Ako je to točno, onda još bolje možemo razumjeti kako Gospodin i danas traži gdje su oni ostali da podaju slavu Bogu (Lk 10,18). Papa Franjo pozvao nas je da listopad 2019., Marijin mjesec bude misijski mjesec. Potaknimo, obodrimo, privucimo primjerom na zajedničko zahvaljivanje – Euharistiju, središte i vrhunac kršćanskoga života!

Isusova metoda izlječenja od gube nije neko novo ropstvo, navezivanje. Ne zarobljuje on za sebe, ne podređuje nekoj svojoj stranci i sebičnim, zakulisnim interesima. Ne opsjeda i ne osvaja za svoju kampanju. Odmah na početku poslao ih je: “Idite!” (πορεύομαι Lk 10,10 usp. “Idi!” 10,19). I sada Samarijancu zapovijeda: “Ustani!” (ἀνίστημι Lk 10,19). To je uskrsni glagol koji opisuje što će – Očevim darom – ljubljeni Sin učiniti kad bude položen u grob (usp. “treći će dan ustati od mrtvih” Lk 24,46).

Gospodinova metoda jest njegov put u Jeruzalem, gdje će on sam biti odbačen i isključen, na sebe će uzeti nečistoću, gubu grijeha. Na putu već on zahvaća prostore Galileje poganske (Mt 4,5 usp. Iz 8,24), dolazi do tuđinske Samarije, a u Jeruzalemu njegovo tijelo bit će kao gubom nagriženo, u gnojnim ranama od pljuske i bičeva, od pljuvanja i udaraca, od trnove krune, čavala i koplja. Zato na oltar na kojemu slavimo njegovu žrtvu stavljamo i danas svu gubu naših grijeha, naših trpljenja, uvreda i nerazumijevanja. Donosimo iskrenu zahvalu za zdravlje, za čistoću duše, za snagu da svoj križ nosimo.

28. nedjelja u liturgijskoj godini C

p. Niko Bilić, SJ