Sveto trčanje

Apostoli na Uskrs

Ivanovo Evanđelje, opisujući uskrsni dan, spominje kako ljudi trče. Marija Magdalena trči (Iv 20,2). Petar i Ivan trče, jedan brže od drugoga (20,4). Kada nešto izgubimo, postajemo svjesni koliko nam bijaše vrijedno ono što smo imali. Uskrs rađa potragu za Isusom. Učenici se Isusovi ubrzano daju na posao jer im je iznenada jasno tko je bio među njima. Već su se bili navikli na Isusa, na njegov snažan nauk i na njegova čudesna djela. Toliko da su pozaspali. Na Uskrs treba krenuti ususret Kristu.
Prije je vidik apostolâ bio drukčiji. Isus čudotvorac, koji čak i uskrisuje od mrtvih, još im je mogao izgledati samo kao čovjek. Proroci su čudesno propovijedali, liječili, hranili, pa i vraćali u život. Kada uskrsloga Isusa pronađu – ili bolje, kada on njih pronađe – i kada se susretnu s njime, prepoznat će učenici njegovo božanstvo. Propovjednik Petar koji tumači Isusovu zemaljsku sudbinu dokaz je da upravo uskrsnuće daje ono pravo svjetlo u kojemu učenici mogu shvatiti Isusovo naučavanje i djelovanje (Dj 10,38). Apostol naroda, Pavao, izravno govori o njegovu božanstvu. S pravom će napisati da je Krist gore (Kol 3,1), u Božjemu prostoru, u nebesima, jer je Bog. Uskrs dokazuje božanstvo Isusovo.

U glavama i srcima Kristovih odabranika počinje svitati što znače riječi koje su tri godine slušali. Odjednom blista pred učenicima smisao Učiteljevih djela. Evo, nakon tri dana iznova je sazdao hram. To je njegovo presveto Tijelo, prisjećaju se oni (Iv 2,22). Bio je predan kao što je više puta najavio (Mt 16,21; 17,22; 20,18). A potom je uskrsnuo baš kao što je jednako tako najavio. Sada shvaćaju apostoli. Kada je liječio i vraćao život, bijaše to slika i najava njegova slavnoga uskrsnuća. Kada je slijepcu – ne jednomu, nego mnogima – omogućio da vidi, bijaše to slika i najava. Sada, nakon uskrsnuća, i učenicima se oči otvaraju.

Apostoli koji susreću Uskrsloga mogu naknadno pojmiti što se zbivalo na Posljednjoj večeri. Isus je stvarno dao svoje tijelo, predao ga je na muku i smrt. Doista je prolio svoju krv – u Maslinskomu vrtu, pod trnovom krunom i pod bičevima, i na križu kada je pokojniku kopljem srce probodeno.

Na Uskrs učenici trče k Isusu jer sada se mogu prisjetiti i shvatiti. I svadba u Kani Galilejskoj na početku javnoga djelovanja, kada je voda postala vinom (Iv 2,9), bijaše slika i najava. I kada je s nekoliko kruščića nahranio mnoštvo od četiri, pet ili sedam tisuća ljudi, bijahu to najave i slike euharistije. Nagovijestio je Učitelj da će svoje proslavljeno Tijelo dati kao hranu za mnoge.

Na Uskrs apostoli trče jer Gospodinovo uskrsnuće ne znači tek puko veselje ili smireno promatranje božanske slave Kristove. Isusovo uskrsnuće jest poslanje: kao što je Otac poslao njega, tako on šalje nas (Iv 20,21).

Dj 10,34a.37–43; Kol 3,1–4; Iv 20,1–9
na dan Vazma (godina C)

Svrha naših dana

Čovjek je biće koje gleda prema naprijed. Oči nam nisu sa strane ni otraga. Tražimo ono što je pred nama, gledamo na ono što nas čeka. Smiren pogled prema naprijed može donijeti utjehu i pokrenuti u akciju. Isto tako pogled na opasnost koja nas straši može učiniti da nam cijelo tijelo zadrhti poput trske na vjetru. Ono što nam je pred očima utječe na naše misli, osjećaje i na reakcije našega tijela.

Na kraju naših dana stoji završna tajna naše vjere: život Presvetoga Trojstva. Tajna ne traži ponajprije da je riječima protumačimo, nego da je čuvamo s poštovanjem prema onome kome pripada. Smijemo li se za Presveto Trojstvo poslužiti usporedbom s našim tijelom kao što sv. Pavao više puta to čini u svojoj teologiji govoreći o Crkvi? Oca bismo mogli usporediti s glavom kojom promišljamo i govorimo. Sin bi bio poput ljudskih ruku koje rade, obrađuju zemlju i dijele plodove. Duh bi bio poput nogu koje nas nose u nove krajeve.

Pogled na temeljnu tajnu vjere, na tajnu koja nas čeka na kraju svega, odsudan je. Svrha je važna. Već je grčka mudrost govorila kako Stvoritelj motivaciju ima u pogledu na svrhu koju ljubi. Pogled na svrhu počelo je aktivnosti, temeljita zalaganja. Vrijedni sluga koji pred očima ima mjeru obilnu i natresenu sve će talente i svu svoju marljivost upotrijebiti. I primit će nagradu kada se Gospodar vrati.

S pravom se mladi u razgovorima pobune kada im govore da je glavni i prvi cilj za čovjeka da bude sretan. Zajedništvo s Bogom i kršćanska ljubav ono je za čim iskonski žudimo, a sreća je učinak i posljedica. Psihologija je na temelju istraživanja iz iskustva istaknula ono što kao slutnju nosimo: ako tražiš smisao ili drugu osobu, onda postižeš sreću. Ako, naprotiv, izravno kalkuliraš kako ćeš za se doći do sreće, promašit ćeš.

Svrha koja stoji na kraju svega svijeta utjeha je pred gorkim pitanjima koje nam priroda postavlja, primjerice poplavama i potresima. Pogled na Stvoritelja opravdava nadu. Bog zna. U toj završnoj tajni Presvetoga Trojstva naše je povjerenje da ljudski život ima smisla usprkos tome što toliki nedužni trpe i zbog naše nepravde i mržnje.

Smirenje u Bogu, međutim, nipošto ne znači bijeg od svijeta. Tko se u Bogu nađe, naći će se u živoj zajednici koja je obilježena poslanjem: Otac šalje Sina, Duh silazi kao poslanik koji tješi i uvodi u svu istinu. Sv. Ignacije Lojolski, zaslužni učitelj refleksivnosti u Crkvi na Zapadu, pred gradom Rimom doživio je uslišanje za molitvu koju je dugo, dugo Bogu upućivao po zagovoru Blažene Djevice. Ignacije u Duhu Svetomu vidi kako ga nebeski Otac definitivno prima u službu svojega Sina koji nosi križ. Spomen na to čuva crkvica koja se nalazi pokraj bučne ceste. Kada posjetite to mjesto, lako se dogodi da naiđete na svetu uru – klanjanje pred izloženim presvetim sakramentom. Kršćanska je mistika gledanje na Božju tajnu usred uznemirena, opterećena svijeta u kojemu živimo.

Na dan Presvetoga Trojstva molimo Oca nebeskoga da nam podari živo pamćenje pa da se trajno sjećamo njegovih velikih djela. Molit ću Isusa, Sina Božjega, da se smiluje meni grješniku i prosvijetli mi razum zato da pravo i duboko razlučujem dobro od zla. Molit ću Duha Svetoga neka dođe i zagrije mi dušu pa da donosim dobre odluke i s ljubavlju ih provodim u djelo.

O svetkovini Presvetoga Trojstva

Stara godina

Divna kratka izreka koju hrvatski narod ponavlja: »Bogu hvala!« dobiva svoje puno značenje u svetoj misi jer misa – osobito misa zahvalnica – jest euharistija, što znači zahvala.

Živimo u užurbanu vremenu. Sve nas muči stres. Ono što nekada bijaše bolest najviše tehnizirane civilizacije, uvuklo se u pore našega svagdanjeg života. Po naravi gledamo na ono što nas čeka, što još nismo izvršili. Pružamo se prema onome što nam nedostaje i što nas privlači. U zahvali koju izričemo dobivamo sveti lijek. Zahvalnost je najbolji antistres. Kada Bogu zahvaljujemo, smijemo svjesno pogledati na ono što smo već postigli. Premda nas naša želja i dužnosti neprestano vuku prema naprijed, pozvani smo baciti pogled unatrag i prebrojati plodove. S užitkom ćemo zahvaliti Bogu za sve ono lijepo što smo ostvarili i što nam je darovano. Bog je, po izvještaju na prvim stranicama Svetoga pisma, gledao uvijek iznova na ono što je učinio i vidio: bilo je dobro. Tako činimo kada zahvaljujemo.

Zahvalnost je velika krjepost koja rehabilitra naš odnos prema stvarima koje posjedujemo. U nestašici, dok mediji pritišću i povećavaju naš osjećaj da nemamo dosta i da ne možemo pribaviti sve ono što nam je potrebno, zahvalnost je čarobni štapić koji okreće naš pogled prema onim stvarima koje imamo i koje su dragocjene. Omogućavaju nam svagdašnji život.

Zahvalnost rehabilitira naš odnos prema talentima koje posjedujemo. Što je to što smo u proteklomu razdoblju učinili? Primijenili smo svoju stručnost. Je li to kod domaćica ona prevelika i nikada dovoljno nahvaljena sposobnost da se u kući zauzmu, da u kuhinji pokažu svoje vrhunsko umijeće? Je li to na poslu u službi koju obnašamo? Činili smo koliko smo mogli i što smo mogli. Pritom smo stekli i povjerenje i poštovanje drugih.

Isus zahvaljuje Ocu, Gospodaru neba i zemlje: »Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!« (Mt 11,25). Mi smo maleni s Kristom kada u redovitim stvarima koje posjedujemo prepoznajemo Božji dar. U vlastitim talentima, ma bili oni i posve oskudni, prepoznajemo veliku iskru božanske mudrosti.

Reći »Hvala!« najbolji je lijek protiv naše velike bolesti ogovaranja. Tako je lako uočiti u drugome nedostatke i govoriti o tome. Puno je teže, ali i puno ljepše, prepoznati ono što je dobro u njemu. Što je to u bližnjemu na čemu mogu iskreno zahvaliti? I kada kažem: »Hvala!«, već sam pobijedio napast ogovaranja.

Zahvalnost je najbolji i izvrstan lijek protiv psovke. Toliko nas toga u životu pogađa i teško nam je. Brzo se na našim ustima nađe kruta riječ! Puno je teže, ali puno ljepše i mudrije, uočiti one dobre stvari koje nam se događaju i reći: »Hvala Bogu!« Kako je mudro reći: »Hvala!« onomu našem bližnjemu koji nam je pomogao i u najvećoj nevolji. I psovka je pobijeđena.

Zahvalnost je stvarateljica međuljudskih veza. Ako dobijem na dar cvijet, ili slatkiš, ili pak kemijsku olovku koja mi je dragocjena u svakodnevnom poslu, velika je to stvar. Mogu si to doduše i sam pribaviti. Međutim, ako zahvalno primam dar – ma kako on neznatan bio – u njemu ću prepoznati znak ljubavi. U tome je velika sposobnost čovjekova. Iz slavlja božićnoga otajstva znamo da je »znak« biblijski pojam. Pastiri su prepoznali znak. I mi, kada smo zahvalni i kažemo: Hvala! za dar koji smo primili, prepoznajemo nešto mnogo više od maloga materijalnog dara. To je izraz nečije ljubavi, to je izraz naklonosti i želje da bude uz nas! Dar je znak prisutnosti i blizine druge osobe.

Blažena Djevica i Majka prava je učiteljica duhovnosti i pokazuje nam kako zahvalnost kreira međusobne odnose. Ona govori: »Veliča duša moja!« (Lk 1,46). Kada sam zahvalan, onda otkrivam i potvrđujem vrijednost onoga koji mi daje svoj dar. Blažena Djevica veliča svojega Gospodina. Ali, gle čuda, ta ista zahvalnost čini da ja sâm postanem velik, otkrivam vrijednost vlastite osobe, izgrađujem zdravo samopoštovanje. Otkrivam vrijednost vlastite osobe i pri tome raste moje samopouzdanje. Blažena Djevica Marija samu sebe proglašava »službenicom Gospodnjom« izražavajući svoju odanost i zahvalnost pred Bogom. Ali time se ona ujedno svrstava među biblijske velikane poput Mojsija, izbavitelja i zakonodavca, koji je također »sluga Gospodnji«, ili poput onoga »sluge Jahvina« o kojemu pjevaju pjesme proroka Izaije. Tko zahvaljuje, potvrđuje, otkriva i rehabilitra vlastitu vrijednost koju ima kao osoba.

Zahvalnost je sveta krjepost koja izgrađuje i umnaža našu vjeru. Gospodin Isus pred Lazarovim grobom, prije nego što će dogoditi čudo, već zahvaljuje: »Zahvaljujem ti, Oče nebeski, jer si me uslišio« (Iv 11,41). To je poseban i važan vidik ljudske zahvalnosti koja omogućuje da se naše molitve doista nađu uslišanima. Pristupimo li Bogu sa zahvalnošću, osigurali smo uspjeh svoje molitve!

Tako je sam Isus činio, on koji je kao osoba izraz velike zahvalnosti Ocu. Kod svake svete mise svećenik upozorava na važnu stvar: Isus zahvaljuje. Isus uze kruh, zahvali i potom govori. Isus uzima kalež i prvo zahvaljuje. Tek potom govori okupljenima i daje im. Zahvalnost od sitnice čini velike stvari. Mali dar Crkve, kruh i vino – veliki su pred Bogom. Postat će tijelo i krv Kristova. To je čudo Kristove zahvalnosti u kojoj se vjernik smije pronaći na svetoj misi. Pridružujemo se njegovoj žrtvi, pridružujemo se i njegovoj zahvalnosti. Pristupajući svetoj pričesti, možemo iz dna duše izreći onu istu molitvu koju je Isus rekao: »Hvala ti, Oče!« (Iv 11,41).

Škola odgovornosti

Prispodoba o rasipnomu sinu kao biblijska paradigma

Ova prispodoba, u kojoj obično gledamo na problem grijeha i potrebu pokore, zapravo kao središnju temu ima radosno raspoloženje i slavlje. Četiri puta se ta tema s istom riječi ponavlja: to je nakana koju otac izriče: »Donesite tele ugojeno da se veselimo« (ευφραινω Lk 15,23). To je opis slavlja koje slijedi: »Počeli su se veseliti« (ευφραινω r. 24). To je želja starijega sina, da se proveseli s prijateljima (ευφραινω r. 29). To je, po tumačenju očevu, dolična proslava jer je njegov brat živ i pronašao se (ευφραινω r. 32). Ipak, prispodoba iz Lukina Evanđelja ne umanjuje promašaj i grijeh koji izgubljeni sin dvaput spominje (αμαρτια r. 19.21). Štoviše, grijeh se ovdje dvaput izjednačuje sa smrću i propašću (r. 24.32).

Prisjetimo se poznatih pedagoških postupaka očevih ponajprije prema mlađemu sinu. Otac dopušta i prihvaća inicijativu sina, i to mlađega. Sluša njegovu želju i ispunjava je. Podjela koju čini pravedna je: daje mu dio koji mu pripada. Otac dopušta sinov odlazak, premda on nije to izrijekom tražio. Ne opire se da sin sve svoje pokupi i udalji se. Vidi otac na daleko, nije skučena pogleda i kratkovidan. Kao što je sin u daleku (Lk 15,13) zemlju otišao, tako ga otac već izdaleka (15,20) vidi kada se vraća kući.

Otac ne koči osjećaje, smililo mu se u srcu (Lk 15,20) kao Isusu kada gleda mnoštvo naroda. Otac trči, ne sin, koji je možda i na kraju snaga, siromah, gladan, na dugu putovanju. Otac ga grli i ljubi. To je njegova komunikacija sa sinom. Bez riječi. Nema objašnjavanja, dokazivanja i razračunavanja. Riječi koje izriče upućene su slugama. Prekida sina u njegovoj ispovijedi. Daje mu da s obućom stupi na posjed, kao gospodar, i tako je preduhitrio sinovu nakanu, koju nije ni dopustio izreći, da bude učinjen slugom.

Otac ne potvrđuje i ne ponavlja sinovu riječ: »grijeh«. Ali itekako ističe njezino značenje. I u kući pred nazočnima i vani pred starijim bratom koji se vraća tumači da je riječ o smrti i izgubljenosti (Lk 15,24.32). Pritom izgubljenost nije relativna dezorijentiranost ili psihička zbunjenost. U svetomu se tekstu nalazi riječ koja označava propast, ona ista koju izgubljeni sin upotrebljava kada kaže da umire od gladi (απολλυμι r. 17). Otac kod sinova povratka u potpunosti preuzima inicijativu. Priređuje veselje ne samo za njega, nego za cijelu zajednicu.

Zaključimo: sin je iz iskustva naučio da ne valja prvo trošiti pa tek onda tražiti posao. Rastrošnost je vrlo opasna jer može nastati velika glad. Sin je iskusio posljedice neodgovorne samostalnosti. Iskusio je oskudicu. On koji je tražio: »Daj mi!« (r. 12), osjetio je kako nije bilo »nikoga tko bi mu davao« rogače da se u zadnjoj bijedi okrijepi (r. 17). Nema uvijek nekoga tko bi mu davao. Sve ga to vodi natrag u kuću očevu. Promišlja i shvaća da u kući očevoj sluge bolje žive, negoli on kao loš gospodar koji je sve potratio. Više mu se isplati biti sluga u kući negoli skupiti sve svoje i otići. Vrlo realan i odgovoran uvid!

Jednako nas zanima postupak očev prema starijemu sinu. Vrlo je važno ponajprije da kod podjele koju je mlađi sin inicirao otac dodjeljuje imanje obojici. Čitamo: »I podijeli im imanje« (Lk 15,12). Nije samo mlađi brat dobio svoj dio. Starijemu sinu otac također izlazi ususret. I ovoga puta izlazi iz kuće kada ovaj bijesan nije htio ući. Prvi mu upućuje svoju riječ koja je po opisu i poticaj i molba (r. 28).

Sluša otac i starijega sina koji mu tek sada progovara o svojim željama i svojemu stavu. Sluša kako je sama sebe definirao kao slugu i izvršitelja zapovijedi. Želio se proveseliti s prijateljima. Je li ikada izrekao svoje očekivanje ili je u sebi kuhao svoj bijes i frustriranost koja je sada eksplodirala?

Otac sluša kako, eto, ni stariji sin nije primijetio da je otac obojici podijelio imanje. Ne prihvaća ga kao svoje, nije odgovoran. Očekivao je jare od oca, ne uzima od svojega. Optužuje brata da je očevo imanje rasuo, ne svoje, i to s bludnicama, o čemu u opisu ništa ne stoji. Ne prihvaća napokon ni brata kada veli: »ovaj sin tvoj« (r. 30). Otac daje odgovor, ulazi u dijalog. Ovoga je puta to odgovor s objašnjenjem, a ne samo zagrljaj i poljubac. Ponajprije, oslovljava sina izrazom od milja: »dijete« (r. 31). Ista je to riječ koju Isus rabi govoreći učenicima u dirljivim časovima Posljednje večere (Iv 13,33).

U očevima riječima onaj dio odgovora koji se tiče starijega sina dvostruk je (r. 31). Prvo, on je cijelo vrijeme s ocem. I on je gospodar, ne treba mu tek staviti obuću na noge, nije on sluga, kako je sama sebe definirao. Drugo, sve očevo jest njegovo, ne samo onaj jedan dio koji mu je dodijeljen. Sve što je očevo pripada mu. Tu je stalno, među ukućanima, među kojima i najamnici obiluju (r. 17). Sa svime može odgovorno raspolagati.

Odgovor koji se tiče mlađega sina donosi bitan ispravak. Nije on tek neki sin očev, nego je brat, »tvoj brat« (r. 32). Sve moje tvoje je. Moj sin tvoj je brat. U razgovoru koji se zbio izvan kuće probijen je led, koji je možda dugo vremena vladao. Ne treba bijes (r. 28), nego veselje i radost (r. 32). Valjda je to dosta da i stariji brat poželi ući u kuću očevu.

Lk 15,11–32
4. korizmena nedjelja u liturgijskoj godini C

Što to slušamo?

Zidovi nazaretske sinagoge, okupani molitvama i časnim tonovima Božje riječi, mirisali su onako kako se i danas može osjetiti u domu Božjemu. Na dan Gospodnji ondje bi se okupili vjernici, marljivi u Zakonu, i oni koji dođoše po čašu novoga nadahnuća za težak život koji ih je tvrdoglavo povlačio u dubine malodušja. A nađe se i onih koji su, eto, malo došli u sinagogu. Kako bi u mojim ušima odzvanjale riječi šezdeset prvoga poglavlja proroka Izaije dok ih čita mladi Rabi koji se istom vratio u svoj kraj? Kada su mu pružili Sveto pismo, razmotao je svitak i pronašao tekst.

Pravi je podvig mudro progovoriti pred onima s kojima ste odrasli, dijeleći dogodovštine zabilježene tek u nestašnosti djetinjstva i prve mladosti. Oči novoga Učitelja, Nazarećanina, vedro i otvoreno, bez sustezanja i bez napadanja, susretale su poglede svih okupljenih kada je dovršio čitanje. Bijahu to mirne oči, obremenjene iskustvom puna čovještva. Govor milosti ispunio je drevni prostor.

Nije samo vrhuška moćnika u glavnome gradu odbacila i na smrt osudila Isusa. Lukino Evanđelje nedvojbeno pokazuje da smo to učinili već mi, njegovi znanci i sumještani, koji ga odmalena poznamo ili barem tako uporno mislimo.

Znaju Nazarećani i Izaiju i Iliju i Elizeja. Udovica, koja se od svojega uboštva zajedno sa sinom već spremala umrijeti, primila je čudesan dar. Stranac u službi stranoga kralja na proročku je riječ u vodama Jordana isprao bolest koja ga je nagrizala. Pripadnost narodu nije dosta da bi čovjek postigao spasenje Božje. Treba pažljivo proučiti dubinu i širinu Božjega zakona koji traži da se svi spase i dođu do spoznaje. Treba ga srcem usvojiti i rukave zavrnuti…

Gospodine, u Nazaretu smo stali na svojemu pragu i nismo s Marijom rekli: »Da!« A ovoga se puta nije Riječ zalahorila na uho proroku. Ti si Riječ tijelom postala, da se do u smrt poniziš. Nisi ti Josipov sin, nego vječni Sin Oca koji je na nebesima.

Lk 4,16–28
3. nedjelja u liturgijskoj godini C

Što vidiš?

Predah i odmor potrebni su duši napaćenoj od dnevnih zbivanja, poslova, od vlastitih grijeha i od gorka nedostatka razumijevanja i ljubavi. Kao stijenj uljanice koji će se natopiti svježim uljem duša kreće u visine. Kao cvijet koji širi latice žedan sunca…

Jednom su Gospodinu doveli čovjeka koji ne vidi. Možda je bio sunčan dan, zažaren vedrinom proljetnoga neba. Možda su se zidovi okolnih kuća kupali u blještavu svjetlu, a drveće ponosno pružalo svoje grane s prvim pupoljcima. Slijepi čovjek to nije mogao vidjeti. Ali to nije bilo ono najgore.

Bilo mu je divno osjetiti da ga ljudi vode k Isusu. Uzeli su ga za ruke i poveli. Sumještani, nošeni novom nadom koju je u njihov kraj donio čudesni Liječnik i Učitelj, preuzeli su skrb za brata u nevolji. Kada se možemo osloniti na druge, možemo živjeti.

Koje li tek utjehe za slijepoga čovjeka kada je opazio kako ga sam Gospodin prima za ruku i vodi. Poznato je kako osobe oštećena vida mogu izvanredno dobro osjetiti i čuti. »Vidiš li što?« – pitanje koje mu je Gospodin uputio zasigurno je zazvonilo kao vječna riječ u njegovoj duši. Potpuno budan, u napetu času izlječenja, mogao je razaznati i najfinije nijanse u tomu glasu koji je davao i tražio. Molitva počinje dok pažljivo osluškujem skrovite i prodorne riječi Duha Božjega, kada mu dopustim da me takne kako i kada on to hoće.

Kada je slijepac na glavi i na očima osjetio Isusove ruke, možda je zamijetio kako kuca Srce jedinoga Otkupitelja čovjeka, jedinoga pravog Iscjelitelja. Je li naslutio bogatstvo i životvornu snagu toga Srca koje će i njemu dati da progleda? Sada još nije mogao nazrijeti kako će iz probodenoga Srca provreti krv da ukloni sljepilo grijeha koje dijeli čovjeka od Boga i od bližnjih. Svakako, bio je potreban dodatan dodir Spasiteljevih ruku da bolesne oči oslobodi od zaslijepljenosti: činilo mu se da ga okružuje drveće koje hoda.

Koliko puta, zarobljeni navikom, gledamo oko sebe samo uloge: prodavače, liječnike i učitelje, roditelje i djecu, tužitelje i optužene, male i velike, ove i one… U bolnu duhovnomu sljepilu, tromosti ili kukavičluku upravo zahtijevamo jedni od drugih da budemo samo maske. Ili jednostavno ne primjećujemo bližnje, ignoriramo ih kao bezvrijedne drvene kumire. Opterećeni, skrivamo se; bježimo u uloge samo da se ne bismo susreli kao žive osobe, da ne bi zasjao čovjek-otkupljenik koji od prvoga trenutka osobnoga života prikuplja ulomke svoje povijesti.

Silno je važna slika o Bogu koju u svojim osjećajima nosimo, ali odsudna je i slika o čovjeku. Čeznemo za spoznajom samih sebe; prijeko nam je potreban što jasniji pogled na čovjeka. Za susret s nekom osobom važni su nutarnji stav i shvaćanje. O tome ovisi hoćemo li olako pogrješno procjenjivati ili ćemo prepoznati pravo lice toga čovjeka. Stanovnici Betsaide vidjeli su čovjeka i poveli ga k Isusu.

Gospodine, dobro si znao što je u čovjeku. Daruj nam milost da u samima sebi i u ljudima oko nas prepoznamo svjetlo svijeta i sol zemlje koje nam Otac daruje. Pomozi nam da uvijek oko sebe vidimo ljude, onda ćemo moći davati dragocjeno biserje koje i sami primamo na dar. Ne ćemo ga bacati, nego ćemo ih bratski podijeliti s njima.

Mk 8,22–26
srijeda 6. tjedna

Talenti

Biblijska mjera talent toliko je ušla u našu kulturu da sama po sebi označuje nadarenost i prave životne vrijednosti. Potječe iz najbolje i najpoznatije Kristove prispodobe o odgovornosti koja pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun i dati odgovor odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kada nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (25,19).

Da nije riječ o sitnicama, dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) i da prema proračunima označava masu od oko 60 kg, što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu, onda trinaest puta više.

Gospodar, premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (Mt 25,15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (παραδιδομι 25,14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.

Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kada se gospodar vratio – prvi pristupa (Mt 25,20). I prvi i drugi jasno daju do znanja da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: »Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove« (25,20.22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđemu, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. »Evo ti tvoje« (25,25), veli on, dokazujući da nikada nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: »Daj mi moje! Vrati!« On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (25,21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše, gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kada mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i k tomu još onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskomu menadžmentu njemu pripada (Mt 25,28). Sjetimo se, riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više! Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećega sluge već smo prozreli. Daje se voditi svojim strahom, kako sam priznaje (Mt 25,25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrješan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (25,24), a ne tek jedan talent, koliko je doista na brigu dobio. Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti dobrotu i vjernost svojih slugu, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koju evanđelje četiri puta spominje (Mt 25,21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost, vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

Mt 25,14–30
33. nedjelja u liturgijskoj godini A