Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ FTI - TS Nastava

Vjera u Petoknjižju (audio)

Ovako smo u subotu, 7. 12. 2019., razgovarali o tome kako su vjera, pouzdanje i povjerenje opisani u prvih pet knjiga Svetoga pisma: Abraham, prvi vjernik (Post 15,6), vjera Božjega naroda kad je Mosjije stupio pred njih (Izl 4), kad ih je preveo preko Crvenoga mora (Izl 14) i kad je Bog razgovarao s njime na Sinaju (Izl 19) itd.

Poslušajte, preuzmite: Vjera u Petoknjižju (.mp3; 31MB, 33min.)

Urednica i voditeljica: prof. Andja Jakovljević
Redateljica, tehnička urednica i realizatorica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija Hrvatska

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ FTI - TS Nastava

Značenje žrtve u Bibliji (audio)

Joseph Anton Koch (1768.-1839.) Noin oltar za žrtve paljenice

Hvala Bogu na još jednom skromnom, a važnom koraku u programu cjeloživotnoga učenja! Na Dušni dan, u subotu 2. studenoga 2019., razgovarali smo o središnjoj osjetljivoj temi žrtve paljenice (holocaustum) u Svetom pismu. Kako u Božjim očima izgleda pravi žrtveni prinos? Ako želite poslušati, preuzeti, ponoviti, podsjetiti se, produbiti:

Značenje žrtve u Bibliji (.mp3; 31 MB; 33 min.)

Značenje žrtve u Bibliji

Urednica i voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
Redateljica, ton-majstor, tehnička i glazbena urednica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija!

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ FTI - TS Nastava

Petoknjižje – temelj cijele Biblije (audio)

Ovako smo u subotu, 5. listopada 2019., na Radio Mariji razgovarali o tome kako je Božji Zakon, dan preko Mojsija, temelj na kojem je sazidana zgrada biblijskih knjiga. Ako želite poslušati:

Poslušajte, preuzmite: Petoknjižje – temelj Biblije (.mp3; 26,8MB; 29:20 min.)

voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
režija, tehnika, ton: Petar Bilobrk

Hvala, Radio Marija Hrvatska!

Kategorije
Cjeloživotno učenje FFRZ FTI - TS

Konstituiranje Božjeg naroda u Petoknjižju

Htio bih promucati skromno, ali precizno i dubinski, s osjećajem poštovanja, o otajstvu velike objave koja nam je darovana za smirenje i nadahnuće, pouku i razjašnjenje. Zahvalno se radujem prilici za važan povratak na izvor koji svi poznajemo, koji stoji u temeljima objavljenih religija. Iz grčkoga prijevoda zovemo ga Petoknjižje, u samom tekstu stoji redovit naziv Zakon, ali znamo da u biblijskom jeziku Tora znači Pouka, Upute. Polazim u istraživanje gledajući na Krista Gospodina koji u Evanđelju po Luki na dan Uskrsnuća okupljenim učenicima govori: “Trebalo se ispuniti što piše u Zakonu….” (Lk 24,44). Polazim sa sviješću da vrijednost religije upoznajemo, promatrajući život njezina osnivača i njezine utemeljiteljske spise. Sveta nam je dužnost znati u što vjerujemo, na što se i na koga pozivamo.

Promotrimo kako je narod u Petoknjižju ponajprije obećanje. Prisjetimo se prve molitve praoca Abrahama uz kojega se prvi put u Svetom pismu pojavljuje taj, smijem reći, čudesni glagol “vjerovati” (Post 15,6). Od Post 12 Abraham sluša Božji zov i kreće u novi život, ali tek u Post 15 sa svoje strane upućuje prve riječi Gospodinu. Usuprot vrijednom duhovnom naučavanju njegova je prva molitva otvoren prigovor: “Nisi mi dao potomstvo” (Post 15,3) tuži se on, optužujući Boga da nije izvršio svoje obećanje. Abrahamova pritužba odmah nas podsjeća na ono bitno. Već kod prvog poziva Bog doista obećava: “učinit ću te velikom nacijom” (12,2). I ne samo to. Za razliku od razumljive ljudske navike da hendikep koji nas muči i tišti ne stavljamo u prvi plan, za Abrahama i Saru već kod prvoga spomena znamo da ne mogu imati djece, što cijelu stvar još naglašava. Pokazuje kako Pismo govori o onome što bračne parove  i danas muči. Još više Pismo kaže kako Božji naum računa baš s onim gdje smo mi sami slabi i zakinuti pa je rezultat dar od Božje snage.

Kad Bog svojom božanskom riječi ustanovljuje Savez s Abrahamom obećava mu zemlju od Nila do Eufrata (Post 15,18). Za teologiju naroda ključan je to podatak jer upozorava kako Božji promisao uključuje i ono teško i mučno razdoblje kad će narod živjeti u Egipatskom ropstvu i kad će biti u Babilonskom izgnanstvu. I to je dio Božjega nauma, i to je život naroda. Bog ih nije ostavio.

Drugi izvještaj, potvrda Saveza s Abrahamom (Post 17), kad se propisuje znak saveza koji će na utjelovljen način čovjek trajno nositi na intimi vlastitoga tijela, jasno zacrtava da se Božji narod ne temelji tek na krvi i srodstvu, nego uključuje svojevrsno ne-etničko definiranje. Obilježje inicijacije i posvećenja Bogu, izrijekom se odnosi ne samo na pripadnike Abrahamova roda, nego i na stranca, koji je druge krvi. Tako je to u nalogu Božjem (Post 17,12), tako je to kod izvršenja (Post 17,27). Na toj pozadini jasno je zašto kod izlaska iz Kuće ropstva nisu samo sinovi Izraelovi, nego i “mnoštvo drugoga svijeta” (Izl 12,38) kako doslovce bilježi Knjiga Izlaska. Razumjet ćemo kad kod prvog čitanja Zakona na cilju, u Obećanoj zemlji, Jošua ima pred sobom zajednicu koja posebice ističe, ne samo žene i djecu kao slušatelje Zakona, nego napose i stranca (Jš 8,35).

Želimo li uočiti ostvarenje Božjega nauma, prvi spomen Božjega naroda u Svetom pismu – kako je znano – naći ćemo kod Mojsijeva poziva. Sam Bog iz gorućega grma govori o svom narodu – ami, moj narod. Izraz je to koji se u taj čas odnosi na skupinu marginaliziranih i potlačenih na rubovima silnoga, tisućljetnoga egipatskoga društva. Oni su robovi pod faraonskom vlašću, a Bog otkriva Mojsiju da je dobro vidio njihovo poniženje (Izl 3,7). Kao što je Stvoritelj na početku sedam puta vidio svoje djelo, da je dobro, sada pak vidi jad i muku, izbliza poznaje (ידע) njihove boli. Čuo je njihov krik, krik koji u jeziku Pisma označava najdublju ljudsku krizu. Isti onaj krik kojim krv ubijenoga brata Abela viče, vrišti k Bogu iz zemlje (Post 4,10).

Za naše je istraživanje važno kako motiv izlaska iz Kuće ropstva nije tek politički projekt oslobođenja nego je bitno religijski. Bog već kod prvoga poziva Mojsiju jasno naznačuje svrhu zašto valja izići: zato da svome Bogu prinesu žrtvu (Izl 3,18). Dobiveni nalog Mojsije prenosi Faraonu (Izl 5,1.3). “Pusti narod moj!” nije ljudski nacrt, nego je Božji zahtjev.

Ako se pri tom u Knjizi Izlaska točno sedam puta ponavlja svrha koju Bog izriče zahtjevom: “da meni služe” (4,23; 7,16.26; 8,16; 9,1.13; 10,3) onda je biblijska sedmica znani podsjetnik na božansku pouzdanu prisegu i dodatno potvrđuje nakanu izlaska. Dok je za Faraona religija odvraćanje od posla (Izl 5,4s), u Božjim očima njegov narod čine oni koji su Božji sluge, služe vječnoj milosrdnoj ljubavi Boga Stvoritelja, a ne krvožednim nacrtima koji porobljuju. Biti sluga Božji vrhunski je naslov u Starom zavjetu koji kod Izaije prima mesijansku dimenziju.

U našem promatranju osobitu vrijednost ima činjenica da se prvi put Božji narod definira kao “zajednica” u noći Pashe, noći izlaska (Izl 12,34). “Zajednica” je naziv izveden od korijena koji označava svjedoke. Božji narod čine svjedoci, očevici Božje poštede pred zatornikom. Štoviše u isti čas kao oznaka za Božji narod prvi put pojavit će se i riječ קחל (Izl 12,6) koja u grčkom prijevodu postaje ekklesia i ima svoje čuveno, dalekosežno značenje. Dobro je znano da će upravo jaganjac koji okuplja zajednicu u pashalnoj noći izlaska biti osnovica na kojoj će Krist Gospodin tumačiti samoga sebe i svoju žrtvu kojom ustanovljuje novozavjetni narod Božji.

Kako nastaje Božji narod? Već kod ponovljenog poziva Mojsiju Bog izriče svoju osnovu: “Uzimam vas”. Ista je to riječ koja, kako u hebrejskom, tako i u hrvatskom jeziku prepoznatljivo označava uspostavu zajednice cijeloga života između muža i žene, bračni savez. Božja je to inicijativa kojom se uspostavlja živi međusobni odnos, sročen u čuvenu formulu saveza: “Uzet ću vas sebi za narod, a ja ću vama biti Bog” (Izl 6,7) – moj narod, vaš Bog!

Nakana se ostvaruje ponajprije dolaskom na goru Saveza, Sinaj, kad opet sam Bog tumači da ih je “k sebi doveo” (Izl 19,4). Oni su – prema Božjoj riječi – “iz svih naroda” (19,5), što potvrđuje sam izbor riječi kad stoji da će biti goj qadoš (19,6) – “sveti pogani”, mogli bismo reći, jer u svetom tekstu stoji izraz goj koji naznačuje ljude koji ne potječu iz svete povijesti. Identitet naroda definira se tako da su Božja predraga svojina (19,5). Svi redom su svećenici u tom Božjem kraljevstvu (19,6).

Ali postoji naravno onaj “ako” koji ističe slobodu ljudi i određuje uvjet kako postati Božjim narodom. Prvi je uvjet: “Budete li slušali, zaista slušali moj glas” (Izl 19,5). Razumljiva je to formula u biblijskom jeziku koja upozorava na poštivanje Božjega autoriteta, a u Novom zavjetu, sve do duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga do naših dana bit će poznata kao razlikovanje duhova. Drugi je znani uvjet: “Budete li čuvali moj Savez” (Izl 19,5). Poziv je to koji, gledajući na prvi spomen kod Noe (Post 6,18), jasno govori o tome da valja brižljivo čuvati onu svetu obvezu kojom se sam Bog obvezao da će zauvijek pripadati svojoj zajednici i da će ona zauvijek biti njegova. Treba je čuvati kao što je čovjeku povjereno čuvati vrt Gospodnji na početku Biblije, kao što će u Novom zavjetu Gospodin od svojih učenika tražiti da čuvaju njegove zapovijedi jer tako ostaju u ljubavi njegovoj (Iv 15,10).

Kod sklapanja Saveza na Sinaju u Izl 24 dvije nas stvari osobito zadivljuju. Ponajprije velika otvorenost, danas bismo rekli: transparentnost. Mojsije najprije prenosi okupljenima sve Božje riječi (Izl 24,3). Potom ih zapisuje u Knjigu Saveza i još jednom ih, čitajući, pred svima proglašava (Izl 24,7). Nije riječ o nekoj okultnoj objavi samo za iniciranu elitu, nego je svima pristup otvoren.

Druga zadivljujuća činjenica jest što se ne radi o nametanju i prisili autoriteta. U jednom svijetu Staroga Istoka u kojem povijest pamti totalitarnu, monokratsku vlast kojom vlastodržac posjeduje svekoliko imanje i sve živote, u Bibliji narodu je dano da sam odluči. Ako s pravom u demokraciji gledamo poželjni vrhunac mogućega sustava vlasti, onda sklapanje saveza na Sinaju može služiti kao uzor. Ono što se ondje zbiva pravi je referendum – narod odlučuje i složno veli: “Vršit ćemo” (Izl 24,3). Štoviše i drugi put iskazuje svoju volju kad, nakon čitanja, opet kažu: “Izvršit ćemo i poslušat ćemo” (Izl 24,7). Bibličar će nas pritom upozoriti da to što je “slušanje” stavljeno na drugo mjesto nije zabuna, nego namjerno želi istaknuti ne samo formalno, vanjsko izvršavanje – kakvo će obilježavati farizeje koje Evanđelje kritizira – nego unutarnje osobno prihvaćanje, razumijevanje i posluh.

I opet da nije riječ o pukom političkom činu pokazuje bogoslužje smješteno u sredinu između dva proglasa Zakona. Prinos Bogu ostvaruje napokon onu žrtvu koja od početka bijaše motiv i svrha izlaska (usp. Izl 3,18; 5,3), a “krv saveza” (Izl 24,8) kojom Mojsije škropi narod u znak potvrde svih Božjih riječi, osnovica je koju će Krist Gospodin citirati i primijeniti kod ustanovljenja Euharistije (1 Kor 11,25).

Koja pravila određuju Božji narod u Petoknjižju? Čuvenu zapovijedi ljubavi prema bližnjemu Evanđelje će uzdići na najveću moguću razinu, kad je i pismoznanac prema Lukinu pisanju stavlja uz ljubav prema Bogu (Lk 10,27 usp. Lev 19,18). Znamo međutim da u istom poglavlju Levitskoga zakonika s istim kriterijem stoji i zapovijed “Ljubi stranca kao samoga sebe” (Lev 19,34). Pri tom se u duhu suvremene pedagogije ne iznosi zahtjev sam za sebe nego daje obrazloženje: “Sami ste bili stranci” (Lev 19,34). Biblija utemeljuje moralni propis na vlastitom iskustvu slušatelja.

U istom smislu vrijedi u Knjizi Brojeva potražiti kako onaj središnji blagdan, koji izgrađuje identitet Božjega naroda – Pasha – izrijekom vrijedi i za stranca (Br 9,14). Ponajviše pak valja istaknuti kako obred pomirenja vrijedi i za stranca (Br 15,29) čime se upozorava na osnovni problem grijeha i dar Božjega oproštenja u žrtvi pomirnici (usp. Lev 4) kojom će Krist tumačiti svoj život. Svojevrsni vrhunac definiranja pripadnosti Božjemu narodu naći ćemo u potvrdi kako Bog “jednu Pouku i jedno Pravo” daje svima na raspolaganje (Br 15,16), domaćima i strancima, što će postati osnovni profil Evanđelja namijenjenoga svim narodima. Na ovim odlomcima Petoknjižja možemo zaključiti da je dvotisućljetna kršćanska kultura u Europi s pravom u Deset zapovijedi prepoznavala izričaj naravnoga zakona koji sve obvezuje.

Na kraju prisjetimo se kako i slika sveopćega potopa na počecima Biblije nije tek dijalog s drugim kulturama, pjesnička slika i promišljanje o prapovijesti, nego je daleko više realno povijesno iskustvo Božjega naroda koji je pod Babilonskom agresijom izgubio i kralja i domovinu, i sveti grad i Božji hram, ali onda mu Bog dariva novi početak.

Zaključimo kratko: promotrili smo da je stvaranje Božjega naroda u Petoknjižju Božje djelo koje odmah na početku ima i religijsku motivaciju. Narod se ne definira isključivo etnički, počiva na savezu koji poštuje slobodnu volju i odluku, te predstavlja izravnu pozadinu za stvaranje novozavjetnoga naroda po Evanđelju.

Kategorije
FER FFRZ FTI - TS Nastava

Savez ili zavjet

kovcegsavezaIzraz „zavjet“ u hrvatskom jeziku dobro je pogođen jer upućuje na čovjekov odnos prema Bogu. Starozavjetni, hebrejski izraz ברית (berit, Izl 19,5) i novozavjetni διαθηκη (Lk 22,20) tako je puno bolje pretočen u redovitu uporabu negoli izraz „testament“ u europskim jezicima koji znači oporuka, izričaj posljednje volje prije smrti i odgovara biblijskim oproštajnim govorima. Riječ je međutim o Savezu kao ključnom pojmu koji se prvi put spominje u Post 6,18, a Isus ga primjenjuje na sebe kod Pashalne večeri (Lk 22,20). Izraz „novi zavjet“ najavljuje Jeremija (Jr 31,31), Isus ga primjenjuje, a objašnjava ga osobito Poslanica Hebrejima koja razlikuje „novi savez“ (8,13) od „prvog saveza“ (9,15).

Središnji događaj u povijesti izraelskog naroda jest Savez na Sinaju opisan u Petoknjižju (Izl–Br). Tim je Savezom obilježena ukupna povijest naroda koja slijedi u Bibliji. O njemu pjevaju psalmi, proroci nastupaju kao zaštitnici i stražari Saveza.

U drugom dijelu Biblije Novom zavjetu Isus sam za sebe veli da u svojoj krvi ostvaruje novi savez.

Evanđelja bilježe njegove riječi kod posljednje večere:
„ovo je moja krv, krv saveza“ Mt 26,28 (usp. Izl 24,8 דם הברית)
„ovo je moja krv saveza“ Mk 14,24
„ova je čaša novi savez u mojoj krvi“ Lk 22,20. (usp. Jr 31,31 ברית הדשה)

Pavao prvi zapisuje riječi koje gotovo doslovno odgovaraju formulaciji u Lukinu evanđelju kad opisuje Korinćanima ono što je primio kao svetu predaju (1 Kor 11,25). Tako je središnja tema iz samog svetog teksta oznaka za oba dijela Biblije, a u Novom zavjetu Isus postaje njezin nositelj.

Prvo svjedočanstvo

S poštovanjem prema Gospodinu kojeg je uživo susreo piše kako je Isus one noći kad bijaše predan uzeo kruh. Nakon zahvale Isus ga je razlomio, a poslije večere uzeo je čašu (1 Kor 11,23–25). Znak raspoznavanja koji će se više put pojaviti u Evanđelju i koji je učenicima u Emausu bio dovoljan da shvate o čemu se radi najprije nam zapisuje Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: Isus lomi kruh. Zajedničko lomljenje kruha bit će već u Djelima apostolskim osnovica liturgijskog života od koje je tijekom stoljeća sve do nas došla nedjeljna misa.

Pavao točno navodi Isusove riječi: “Ovo je moje tijelo – za vas” (1 Kor 11,24), “Ovo je novi Savez u mojoj krvi” (r. 25). U Pavlovu tekstu, dakle, riječ dobiva sam Gospodin koji ga je ljubio i sama sebe za nj predao (usp. Gal 2,20). Pritom, kad Pavao – dionik pradavne, časne biblijske tradicije – piše o Savezu, to mnogo znači. Savez je središnja tema koja nosi i povezuje knjige Svetoga pisma, a u povijesti Božjeg naroda Savez stvara zajednicu. Savez je sveti Ustav, ustanovljen i sročen na Sinaju poslije izlaska iz Kuće ropstva. Za razliku od običnih međuljudskih saveza – Pavao dobro zna – biblijski je Savez zajedništvo čovjeka i Boga.

Novi Savez

Isusove riječi preciziraju. Sklapa se novi savez. Mojsije je bio poškropio sav narod krvlju saveza koja je potjecala od žrtvenih životinja (Izl 24; Heb 9). Dvanaest stupova podno Sinaja predstavljalo je dvanaest plemena Izraelovih (Izl 24,4). Kod Posljednje večere nalazi se dvanaest apostola – živih stupova nove Isusove zajednice. Davno, kod Sinajskog saveza prinesene su žrtve paljenice i pričesnice (Izl 24,5), a zatim je proglašen i od svih prihvaćen tekst Knjige Saveza (r. 6). Nakon toga Mojsije škropi svu zajednicu i tumači: “Ovo je krv Saveza” (Izl 24,8; Heb 9,20). Zato Isus jasno govori da uspostavlja novi savez. Više nije riječ o krvi junaca i bikova kako podrobno objašnjava Poslanica Hebrejima – ona ne može odnijeti grijeha (Heb 10,4). Sada je to presveta Krv Sina koji ulazi u svijet, izričući Ocu posvemašnju spremnost izvršiti njegovu volju.

Pavao, vrsni poznavatelj starozavjetnog Pisma zna da se trolist: “vječni savez”, “tijelo” i “spomen” prvi put pojavljuju u savezu nakon sveopćeg potopa (Post 9). Već taj Savez, nikad dokinut s Božje strane, živa je najava novoga. Kad Poslanica Hebrejima pridaje Savezu oznaku vječnosti (Heb 13,20), onda se u tome ne odražava samo govor velikih proroka upućen izabranom narodu, nego još puno više Noin savez koji je otpočetka obilježen univerzalnošću.

Savez

Središnja misao koja povezuje sva pisma u jednu cjelinu jest poznata: Savez. Prvi put se u Svetom pismu spominje kao onaj sveobuhvatan Savez koji je Bog s Noom sklopio i koji nije nikad dokinut s Božje strane (Post 6,18). Savez koji nije usmjeren samo na izabrani narod, nego na sve ljude, na sva bića i na sav svemir već je označen kao „vječni savez“ (Post 9,16). Živa je slika onoga što će biti primijenjeno na Isusa s kaležom u ruci kod Posljednje večere. Kao što Isus govori: “Mir svoj vam ostavljam” (Iv 14,27), tako je već od davnina Bog položio svoj luk u oblake, položio je oružje (Post 9,13). Duga je znak koji poznajemo, u svetopisamskom izvorniku naziva se jednostavno luk Božji. Spušta se do zemlje i diže u nebeske visine. Upravo u suvremenoj ekologiji prisjećamo se da nam je zemlja povjerena da joj budemo razumni upravitelji (usp. Lk 12,42). Bog u govoru Noi spominje da je sklopio savez sa zemljom (Post 9,13) i tako ističe nešto vrlo moderno. Kad Ivan piše da je Bog ljubio svijet (Iv 3,16), onda zna da je Bog preko Noe sklopio savez sa svim stvorenjem.

Prvi savez (Post 9,8–17)

noa_dugaS pravom se pravednik od početka, još od prije provale potopnih voda mogao pouzdati. Što je Bog naime najavio (Post 6,18), sada evo pouzdano izvršuje: „a ja, gle, uspostavljam obvezu“ (9,8). Prvi put se u Svetom pismu rabi ključni izraz koji obično poznajemo kao „savez“. Način izražavanja koji govori o njegovu podizanju ili ustanovljivanju (hebr. קום Post 6,18; 9,9.11.17) svjedoči da je u pitanju institucija na koju se čovjek može osloniti.

“Institucionalnost” je važna.  S jedne strane četrdeset dana kiše u skladu s Božjom nakanom da izbriše sve uspostavljeno (7,4) izvršilo je temeljno očišćenje (7,23). S druge strane nastao je preokret i novi početak.  Na tim mjestima isti je hebrejski korijen riječi.

Kod Noina Saveza riječ je o obvezi koju sam Bog sa svoje strane preuzima. Savez na Sinaju, središnji događaj koji strukturira biblijski Božji narod, veže obje strane. Sažima vrlo jasne i duboke zahtjeve u općepoznatih Deset zapovijedi. A ovdje Bog sama sebe obvezuje. Preuzima obvezu na sebe. Kad god nam se u našim lutanjima vjera i Bog učiniše odbojnima jer smo subjektivno vidjeli samo zahtjeve i zabrane koje moramo uvažavati, prvi savez nam je veliko rasterećenje i važan korektiv.

Prvi je Savez u Bibliji veoma aktualan zahvaljujući našoj suvremenoj ekološkoj osjetljivosti. S kime Bog sklapa savez? S Noom i njegovom djecom (9,9.11.12.15). Sklapa ga i s budućim potomcima koji će doći poslije njih (v12). Ali Bog sklapa taj savez i sa svim živim bićima (v10.12.15s). Napokon, kako naknadno Božji govor ističe, savez sklapa sa samom zemljom (v13).

Božji savez sa zemljom (9,13) potvrđuje svu ekologijsku širinu ovog biblijskog saveza. Zajedno s obećanjem da potop više neće uništiti zemlju (שׁחת+ארץ 9,11), svjedoči o novosti i sretnom završetku cijelog izvještaja o potopu. Noa koji u prvoj najavi potopa čuje Božju odluku o uništenju (שׁחת+ארץ 6,13), sada je zajedno sa svojim sinovima svjedok pozitivnog raspleta. Činjenica da je zemlja već prije najave potopa bila – velikom i ustrajnom ljudskom zloćom (usp. 6,5) – uništena ( שׁחת+ארץ 6,11.12) potvrđuje simboličnu i teološku narav potopa. Božja odluka o izostanku budućeg uništenja i njegov savez sa zemljom (9,11.13) u biblijskom su tekstu izravna opreka početnoj nakani (6,13) i trajno rješenje “iskvarenosti” zemlje (6,11.12). Upravo u suvremenoj ekologiji prisjećamo se da nam je zemlja povjerena da joj budemo razumni upravitelji (usp. Lk 12,42).

Mi danas znamo da su fizikalni i kemijski uvjeti života na našem sitnom plavom planetu pravo astronomsko čudo. Svjesni smo i toga da je cijela Zemlja jedna međusobno povezana obitelj. Biblija, evo, od prvog saveza ima oka za te kozmičke dimenzije. Kad Ivan piše da je Bog ljubio svijet (Iv 3,16), onda zna da je Bog preko Noe sklopio savez sa svim stvorenjem.

Znak saveza – duga – dragocjen nam je. Privlači oko, lijep, očit, diže pogled u visine, a opet ne možeš po miloj volji njime raspolagati; ostaje tajanstven, izmiče posjedovanju. Spušta se do zemlje i diže u nebeske visine. Duga, ona ista koja kao prirodni fenomen veže tisućljeća zemljine povijesti potvrđuje najavljenu stalnost saveza koji Bog sa svoje strane ni na jednoj stranici Svetog pisma nije dokinuo.

Savez koji nije usmjeren samo na izabrani narod, nego na sve ljude, na sva bića i na sav svemir već je označen kao „vječni savez“ (Post 9,16). Živa je slika onoga što će biti primijenjeno na Isusa s kaležom u ruci kod Posljednje večere i prethodi savezu s Abrahamom i Davidom.
Kad Poslanica Hebrejima pridaje savezu oznaku vječnosti (Heb 13,20) i kad kršćanska liturgija gleda Isusa kao ustanovitelja “vječnog saveza” onda se u tome može uvelike promatrati odraz, ne samo proroka koji govore izabranom narodu (“vječni savez” Iz 55,3; 61,8; Jr 32,40; 50,5; Ez 16,60; 37,26), nego još puno više saveza s Noom, koji je otpočetka obilježen univerzalnošću.

Biblijska riječ za dugu koja odgovara njezinu izgledu jest „luk“. Znak saveza jest luk koji Bog odlaže. „Luk svoj polažem u oblak“ (v13) – stoji u Pismu. Položeno je oružje. Prvi biblijski savez oslobađa nas tako od krivih slika o Bogu progonitelju, okrutnom nasilniku i napadaču. Prvi savez konačno uklanja lažnu i razornu predodžbu o zamišljenom Bogu koji bi bio konkurent i neprijatelj čovjeku. Kao što Isus govori: “Mir svoj vam ostavljam” (Iv 14,27), tako je već od davnina Bog položio svoj luk u oblake, položio je oružje (Post 9,13).

Ovakav znak saveza nije vezan na uže sakralno područje i rezerviran za odabrane, nego je fizikalna pojava dostupna svima i podsjeća nas da je prvi Božji dar stvorenje. Prije, šire i dublje od izabranja jednog naroda s kojim će se povijesno vezati, Bog sklapa sveobuhvatni savez. Milost pretpostavlja narav, naglasit će sveti Toma Akvinski, a Noin savez upozorava da je, eto, već narav Božje djelo. Ispravlja našu naviku da stvarnost u nama i oko nas držimo nečim što je samo od sebe. Narav je prvotna milost koja nam otkriva vjernost i ljubav Stvoritelja.

Kad se pak ističe da je riječ o svakom tijelu (v15–17) s kojim Bog sklapa Savez možda smijemo prepoznati kako taj sažetak pripravlja već temeljnu novozavjetnu misao i središnju kršćansku istinu o Utjelovljenju. Bog sklapa savez s tijelom. Kada dođe punina vremena (usp. Ef 1,10) Riječ će tijelom postati (Iv 1,14), Sin će se Božji utjeloviti.

Savezu prethodi blagoslov (9,1–7), prvi nakon stvaranja, s jasnom dimenzijom sveobuhvatnosti (9,2). Ali prije toga pred čitateljem svetog teksta pojavljuje se prvi biblijski liturg Noa. Šutljivi izvršitelj zahtjevnih Božjih naredbi po izlasku iz korablje na vlastitu inicijativu gradi prvi oltar i prinosi prve paljenice (8,20) – bez izravnog Božjeg naloga ili poticaja. Reakcija u dubini Božjeg srca odsudna je i definira sadržaj saveza.

U tekstu o Noi prvi put u čitanju Svetog pisma susrećemo Božje srce. U početku bijaše ono bolno pogođeno čovjekovim stanjem (לב Post 6,6). Razmjer boli odgovara pritom porođajnim bolima (עצב 3,16; 6,6). Nakon sveopćeg potopa, poradi Noine liturgije, Bog u srcu (לב 8,21) odlučuje darovati trajnu egzistenciju (8,22). Sadržaj saveza priopćenje je ove intimne odluke Božjeg srca.

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ Nastava

Josipova samoća (Mt 1,18-25)

Josipov sanJosip je, kako Evanđelja izvješćuju, zaručen. Važna je to faza u osobnom sazrijevanju kad je traženje i lutanje dovršeno. Pronašli su se. Zaruke znače da su zaručnici preuzeli obvezu. Ali – oni se još nisu sastali, svaki je na svojoj strani. U njima buja onaj poseban život čežnje i iščekivanja.

Ono što se Josipu događa vrlo je neugodno i bolno ali nije nepoznato. Njegova zaručnica ostaje trudna prije braka i da stvar bude još gora odmah nakon anđelova navještenja, kad je začela po Duhu Svetom, ona odlazi u Judeju, daleko na jug k svojoj rođakinji. Udaljuje se. Nastaje vrijeme mučne nekomunikacije. Josip zasigurno trpi nelagodu. Zaručnika – normalo je – teško pogađa odvojenost. Poznatim naumom da je otpusti Josip svoju zaručnicu želi zaštititi od Evine sudbine izloženosti: želi je potajice otpustiti. Ali to ujedno znači da je želi ostaviti, izvući se – rekli bi smo danas. Njegova je nakana riješiti se nejasnoće i tereta. Nevolja je u tome što se prema evanđeoskom tekstu namjerava poslužiti metodom potaje, konspiracije i kamuflaže – baš kako će Herod kriomice ispitivati mudrace o zvijezdi. Ista biblijska riječ obilježava Josipov plan i Herodovu metodu. Cijela situacija kao i Josipove osobne misli očito su toliko snažne da – razumljivo je – ulaze u intimni svijet njegova počinka i njegovih snova. Znamo, Gospodnji će mu se glasnik u snu javiti.

Biblija je dosljedna: na neke naume i tvrdnje Bog brzo reagira. Tako je to kad primjerice Ilija, Tobit i Sara, ili pak Jona traže smrt. Na Joninu tvrdnju da mu je bolje umrijeti nego živjeti Bog neće ostati u tišini. Tako je to očito i s Josipovim mučnim mislima o tome da ostavi svoju zaručnicu.

Snovi su, znamo, važni. Puno govore o tome kako se osjećamo. Otkrivaju nam naše duševno stanje. U Bibliji važnost im je još i veća. Josip Egipatski u počecima Svetoga pisma u snu je doživio ono što će odrediti usud cijeloga carstva. Bog je u prapočetku i Adama i Abrahama morao uspavati da bi postali receptivni i materijal od kojega se može nešto napraviti. U našoj duhovnoj praksi meditacija ima sličnosti sa snom: u miru doživljavam, bez prikrivanja i laži, izbliza, kušam stvari iznutra…

Božji glasnik koji dolazi Josipu u snu prepoznaje i potvrđuje osobu i njezinu tradiciju, korijene. Imenom ga oslovljava: „Josipe“ i odmah nadodaje „Sine Davidov“ upozoravajući na slavnoga kralja koji će postati biblijski ideal za Mesiju. Božji glasnik prepoznaje strah i reagira na njega:„Ne boj se“ veli on Josipu, rabeći drevno i prokušano biblijsko ohrabrenje. Ali ovaj put ono je vrlo određeno. „Ne boj se uzeti k sebi ženu svoju!“ ohrabrenje je koje uklanja svaki prirodni strah pred drugim spolom. Uklanja moj prirodni sebični strah od toga da dijelim život s bližnjim.

Božja poruka po glasniku obnavlja izvorni nacrt po kojemu će čovjek prionuti uza drugu osobu da s njom bude jedno. Ostavivši gnijezdo iz kojega je ponikao, stvara novo milo sklonište za obitavanje – obitelj.

Prema anđelovu nalogu Josip treba dati ime djetetu. Dužan je izvršiti iskonsko poslanje čovjeka. Na početku Staroga zavjeta čovjek je trebao dati ime živim stvorovima. Na početku Novoga zavjeta čovjek pravednik, Josip, treba dati ime.

Pastiri će poslije čuti također od glasnika Gospodnjega da je rođen Spasitelj. Josip u čudesnom snu već jasno biva poučen o kakvom je Spasitelju riječ, od čega to Isus spašava: „Spasit će svoj narod od grijeha.“

Očito još u snu Josip čuje proročke riječi koje zasigurno poznaje. Časni prorok Izaija piše o mladoj majci i njezinu sinu s čudesnim imenom: „S nama Bog.“ Mariji je anđeo rekao: „Gospodin s tobom“; Josip na način odgovora čuje priznanje i osvjedočenje koje zajednica u svoje ime progovara: „Bog je s nama“.

Poput Jakova na početku svete povijesti na temelju objave, koju je u snu primio, Josip na javi kreće u novi život. Jakov je bio položio zavjet kojim će se vezati uz svojega Gospodina. Josip –  na javi – uvažava ohrabrenje. Djelovalo je! Na kraju Evanđelja ljubljeni će učenik na zapovijed Učiteljevu Mariju uzeti k sebi. Sada to Josip čini. On ispunja zapovijed koju je u snu primio i započinje zajednički život s Marijom – koji će u posljednjim danima njezine trudnoće biti obilježen još jednim, novim, napornim putovanjem u Judeju. Idu na popis u Betlehem. K Elizabeti Marija je išla sama. Sada su zajedno.

Tolika je pažljivost Josipova da spremno na javi ispunja ono što mu Bog u snu objavljuje. Ako je Marija, mudra djevica, razumjela jezik anđela usred dana u nazaretskomu domu, još se više možemo diviti pravedniku Josipu koji je kadar i u snu razumjeti taj jezik dok je još bio sam, dok se još nisu sastali. Djela potvrđuju. Anđeo traži: „Uzmi ženu!“ – Josip čini tako. Anđeo nalaže: „Daj ime Isusu!“ – Josip tako čini. Dobro je razumio, poslušno je izvršio.

Rođenje Kristovo bitno će utjecati na zajedništvo i međusobni odnos Josipa i Marije. Josip nije upoznao Mariju sve dok nije rodila sina – kaže Evanđelje, čuvajući tajnu Marijina djevičanskoga plašta o kojemu je ona sama anđelu bila rekla: „Muža ne poznajem“. Ali ista evanđeoska rečenica da Josip sve do tada nije upoznao Mariju upozorava i na drugu stranu: kad je rodila Isusa, Josip može shvatiti i upoznati tko je to kraj njega, s kime je on u životnome zajedništvu. Upravo Isusovo rođenje rastapa i raspršuje posljednje ostatke Josipove samoće. Isusov dolazak na svijet omogućuje da upoznam bližnjega – čovjeka pokraj sebe – u pravome svijetlu.

 

Molitva sa sv. Josipom

Gospodine dobri, Spasitelju od grijeha mojih!
Preda te donosim sve trenutke svojega života
u kojima sam bio iznevjeren, ostavljen,
kad nitko nije bio uza me.

Tebi povjeravam zabrinutost i tjeskobno razmišljanje
kad su mi moj život i moja uloga bili mučna nepoznanica
i kad sam, ne znajući što i kako,
kovao svoje skrivene i mračne planove u tmini.

Kajem se za sav neposluh tvojim porukama
kad sam bježao od molitvene pažljivosti i dubine.
Žao mi je za nemar i prezir prema tvojoj riječi.

Pred tobom priznajem sav strah i sebičnost
zbog kojih nisam primio bližnjega,
nisam htio dijeliti s njime ono što imam i što jesam. 

Pošalji mi, Gospodine, svojega anđela
koji će me u dubini duše poučiti tko sam ja
i kako si ti prisutan u mojem životu.
Tako ću dobro znati što mi je činiti
i bit ću spreman to izvršiti.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
FER FFRZ FTI - TS Nastava

Riječi koje je Bog izgovorio

Izl 20,1–17 i Pnz 5,6–21 u bližem kontekstu

Bliske teme

U Dekalogu se govori o obitelji. U prvoj od zapovijedi, koja – kako sv. Pavao primjećuje (Ef 6,2) – neposredno donosi svrhu i obećanje, propisuje se poštovanje prema ocu i majci. “Poštuj svoga oca i svoju majku!” (Izl 20,12; Pnz 5,16). Pozitivno je usmjeren i propis subotnjega počinka koji uključuje i djecu. “Ne čini nijednoga svojega djela ni ti ni tvoj sin ni tvoja kći” (Izl 20,10; Pnz 5,14). Definicija Božje revnosti upozorava napokon na to da krivnja roditelja pogađa i djecu: “Ja sam Bog revan koji se brinem za krivnju otaca (=roditelja) i kod sinova (=djece)… (Izl 20,5; Pnz 5,9).

U Dekalogu se govori o imanju, o onome što čovjek ima. “Sve što pripada tvome bližnjemu” spominje se kao objekt u posljednjoj zapovijedi (כל אשׁר לרעך Izl 20,17; Pnz 5,21). Misli se pritom na sve stvari. Posebice se u tekstu navodi kuća (i polja Pnz). Osim toga spominju se i životinje, poimence vol i magarac (Pnz). Istaknute su i osobe: žena najprije, potom također sluga i sluškinja.
Govori se i o onom što ne treba i ne smije se imati, a to su tuđi bogovi (Izl 20,3; Pnz 5,7). Na isti način izrečena je u hebrejskom jeziku pripadnost tj. imanje kao i u 10. zapovijedi. Izraz za posjedovanje, prijedlog -ל jednak je u toj zabrani i u govoru o sveukupnu imanju bližnjega. Hebrejski tekst osim toga veli da su tuđi bogovi protiv lica Božjega (על פני – “protiv mojega lica” Izl 20,3), da su na njemu, da ga gaze. Oni su, rekli bismo u hrvatskom, “kao šaka u oko”.

U Dekalogu je riječ o djelovanju, radu i aktivnosti. Pet puta nailazimo na glagol “činiti, tvoriti” (5x עשׂה Izl 20,4.6.9–11; Pnz 5,8.1.13–15). Govori se o onome što treba činiti (šest dana rada Izl 20,9.11) i o onome što se ne smije činiti, što treba izbjegavati (kumiri, rad u dan počinka Izl 20,4.10).
Riječ je o Božjem djelovanju. Ista je riječ koja označava da Bog iskazuje milosrđe tisućama (Izl 20,6; Pnz 5,10) i kojom se podsjeća na postanak, na Božje stvaranje (Izl 20,11). Bog ostvaruje privrženost tisućama naraštaja onih koji ga ljube i izvršavaju zapovijedi, stvara solidarnost, povezanost s njima (עשׂה חסד v6), isto onako kao što je stvorio nebo, zemlju more, i sve što je na njima (… עשׂה יהוה את v11).
Tako i Izrael treba šest dana stvarati svoje djelo, obavljati svoj posao (עשׂה Izl 20,9; Pnz 5,13), a na dan prestanka ili na dan počinka ne smije raditi (עשׂה Izl 20,10; Pnz 5,14). Jednako tako ne smije sebi stvarati kumire, lažne bogove da im se klanja (עשׂה Izl 20,4; Pnz 5,8). To ne treba biti u njegovu posjedu.

U Dekalogu se govori o služenju i radu za druge. Deseta zapovijed čuva tuđega slugu i sluškinju (עבד Izl 20,17; Pnz 5,21) da ne budu oteti. Propis o počinku sedmoga dana osigurava odmor i vlastitom sluzi i sluškinji (עבד Izl 20,10; Pnz 5,15).
Šest dana obavljaj svoju službu, radi! – nalaže hebrejski tekst rabeći isti korijen (עבד Izl 20,9; Pnz 5,13). Treba služiti zajedničkom dobru.
I kad se govori o podređenomu, služinačkom položaju u Egiptu ista se riječ pojavljuje u tekstu. Egipat bijaše “kuća slugu” (עבד Izl 20,2; Pnz 5,6).
Ista riječ treba spriječiti robovanje idolima: Nemoj im se klanjati i nemoj im služiti! (עבד  Izl 20,5; Pnz 5,9)

Cjelovit tekst

U cjelokupnu tekstu Dekaloga zajednica je personificirana, pred Bogom je kao jedan čovjek, sugovornik. Narod, na putu kroz pustinju u obećanu zemlju postaje veliko “Ti” kojemu su izravno upravljene Božje riječi.

Tekst povezuje u cjelinu ponavljanje vlastita Božjega imena יהוה – Jahve, koji je nazočan kao aktivan subjekt, kao onaj koji stvara i blagoslivlje (Izl 20,11), ali i ne ostavlja bogohulnika nekažnjenim (Izl 20,7).

Pripadnost Bogu i njegova povezanost sa zajednicom, izrečena u onoj rečenici koja je izvor i utemeljenje pogleda u budućnost, preslikava se na četiri opetovana izričaja. U Dekalogu Jahve sama sebe predstavlja kao Boga koji se darovao svojemu sugovorniku, pripada onom “ti” kojemu se obraća. “Ja sam Jahve – tvoj Bog” (אנכי יהוה אלהך Izl 20,2; Pnz 5,6) stoji na početku, a onda još četiri puta odzvanja taj isti izraz predanja i obveze: “tvoj Bog”. Pet put ukupno možemo naći u tekstu taj izričaj pripadanja. Pet put slušatelj čuje da je Jahve njegov Bog.

יהוה אלהיך

Izl 20

Pnz 5

1. Ja sam יהוה, tvoj Bog koji sam te izveo v2 v6
2. Ja sam יהוה, tvoj Bog, Bog revan, koji se brine za krivnju predaka i u potomcima v5 v9
3. Ime יהוה, tvoga Boga, ne smije se isprazno izgovarati v7 v11
4. Sedmi dan jest počinak koji pripada Jahvi, Bogu tvom v10 v14
5. יהוה, tvoj Bog, jest onaj koji ti daje tlo pod nogama na kojem možeš dugo živjeti v12 v16

Ponavljanje? (Deset zapovijedi u Izl i u Pnz)

U Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 5) ima istovjetnih izričaja koji mogu djelovati kao čisto ponavljanje. Kad nakon popisa u Knjizi Izlaska još jednom nađemo niz zabrana: ne ubij!, ne razaraj brak!, ne kradi! (Izl 20,13–15; Pnz 5,17–19), možemo se zapitati nije li došlo do neke zabune i suvišna opetovanja.

Osim toga zabrana drugih bogova (Izl 20,3; Pnz 5,7), zabrana klanjanja napravljenim kumirima u nastavku, zajedno s obrazloženjem u Božjoj revnosti (Izl 20,5s; Pnz 5,9s) nalaze se u oba teksta. Isto vrijedi i za zabranu obezvrijeđivanja Božjega imena (Izl 20,7; Pnz 5,11)

Izvor i osnovica na kojima počiva cijeli ovaj ustav naroda Božjega također je istovjetan u obama tekstovima. Na početku stoji rečenica u kojoj Bog sama sebe predstavlja.

“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske”
(אנכי יהוה אלהיך אשׁר הוצתיך מארץ מצרים Izl 20,2 = Pnz 5,6).

U Božjoj riječi pri tom se navode: vlastito ime Božje, pripadnost narodu i oslobođenje iz ropstva. Ono što je zajednica mogla kroz iskustvo doživjeti kad su teškim pregovorima i silnim čudesima uspjeli izići iz Egipta, sada Bog sam potvrđuje kao svoje djelo. Upravo to što se već dogodilo čvrsta je točka na koju slijede rečenice o budućnosti. U hebrejskom jeziku izrečene su oblikom koji je jednak futuru: “nećeš imati drugih bogova”, “nećeš ubijati”, “nećeš krasti” ili “da nisi imao”, “da nisi krao”… Između temeljne rečenice i teksta koji slijedi postoji uzročno-posljedična veza: jer sam te ja izveo iz Egipta, zato nećeš imati drugih bogova, zato nećeš ubijati…

Osim toga u oba teksta postoje one zapovijedi koje su sročene pravim imperativom: Sjeti se dana počinka! (Izl 20,8)! Poštuj svoga oca i majku (Izl 20,12)!

Je li sve to puko opetovanje? Bitnu razliku prepoznat ćemo kad uočimo tko je osoba koja govori u Izl 20 i u Pnz 5 i ustanovimo da je tekst u Pnz oblikovan kao navod. U Knjizi Izlaska vrlo je jasno navedeno da su to riječi koje sam Bog izgovara; u Ponovljenom zakonu početak poglavlja otkriva da je, sukladno cjelini knjige, govornik Mojsije  (וידבר אלהים Izl 20,1; ויקרא משׁה Pnz 5,1).

Osim toga, premda oba teksta navode kao ključnu riječ Savez s Bogom (ברית Izl 19,5; Pnz 5,2s), u Pnz se Deset zapovijedi pojavljuje kao “zakon što ga je Mojsije postavio pred Izraelce” (Pnz 4,44). U prvi plan dolazi Mojsije, zakonodavac, koji navodi i proglašava riječi Božje. Dok u Knjizi Izlaska sav tekst nosi naslov “ove riječi” (הדברים האלה Izl 20,1) u Pnz se pojavljuje stručan naziv “Tora” – pouka (תורה Pnz 4,44). Ondje su sve riječi koje je Bog izgovorio, ovdje je pouka Mojsijeva. Ondje je Mojsije samo glasonoša – izlaže što je Jahve naredio (Izl 19,7.14.25), i prenosi odgovor zajednice (Izl 19,8s). Objava Božja služi mu kao potvrda njegove pouzdanosti (19,9). Ovdje, u svom oproštajnom govoru (=Pnz) , tik pred ulazom u obećanu zemlju on je priznati voditelj zajednice.

Unutar samih riječi, kako su one sročene u Pnz, postoji upozorenje na to da su zapovijedi izravno od Boga i da se zasnivaju na Božjemu autoritetu. “Kao što ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj” (Pnz 5,12.16) čitamo kao svojevrstan retorički umetak i u zapovijedi o danu počinka i o poštovanju prema roditeljima. To ne pripada u navod, nego je izravno Mojsijeva riječ upućena zajednici slušatelja. Izgovarajući zapovijedi Mojsije napominje da ih je Bog izrekao. Pri tom se obraća istom personificiranom sugovorničkomu “Ti”, komu je i Božji govor upućen. (Upravo ovaj glagol “zapovjediti” opravdava i obrazlaže uvriježen naslov “zapovijedi”.)

Ostale formalne i sadržaje razlike

Vrijeme. U Izl Deset zapovijedi izrečeno je “tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje egipatske” (19,1). To se događa nakon dvodnevne priprave, “trećeg dana” (19,16). U Pnz Deset zapovijedi nalaze se unutar velikog Mojsijeva oproštajnog govora održanoga 1.11.40. (Pnz 1,3 Pritom je prešućen ishodišni motiv jer se podrazumijeva: od izlaska iz zemlje Egipatske.)

Mjesto (zemljopisni podaci). U Izl mjesto je “sinajska pustinja” (2x מדבר סיני  19,1s); pred brdom Sinajem (4x הר סיני 19,11.18.20.23) ; Jahve silazi na brdo Sinaj (19,11.18.20). U Pnz mjesto radnje je “s one strane Jordana” (istočno), “u dolini”, ne na brdu. Mjesto koje se spominje jest Bet Peor (Pnz 4,46–49).

Popratne prirodne pojave koje se u Izl opisuju u Pnz samo su dio uspomene. Spominje se “oblak” (Izl 19,9.16; Pnz 5,22) i “tmina” (Izl 20,21 Pnz 4,11; 5,22). Govori se 3x o “grmljavini” i 3x o “zvuku roga” (Izl 19,16.19; 20,18), te o “vatri” (Izl 19,18 Pnz 5,22–26).

Formalna razlika je u tome da se izraz “Jahve, Bog tvoj” u Pnz češće opetuje: 9x za razliku od 5x u Izl.

U Pnz se dan počinka utemeljuje drugačije. Koje je obrazloženje u Izl 20,8–11, a koje u Pnz 5,12–15? Izl povezuje dan počinka s postankom i izvještajem o stvaranju, a Pnz s izlaskom, oslobođenjem iz Egipta, ističući socijalnu notu: sam si bio sluga, zato neka bude tvoj sluga i tvoj sluškinja kao ti (5,14s). Stoga se i temeljno iskustvo izlaska u Pnz spominje dva puta, i uvodu (5,6) i kod sedmog dana (5,15). Dvaput se spominje da je Jahve izveo narod iz ropstva.

(16.01.2007.) 18.10.2012.

N. Bilić SJ