Petoknjižje – temelj cijele Biblije (audio)

Ovako smo u subotu, 5. listopada 2019., na Radio Mariji razgovarali o tome kako je Božji Zakon, dan preko Mojsija, temelj na kojem je sazidana zgrada biblijskih knjiga. Ako želite poslušati:

Poslušajte, preuzmite: Petoknjižje – temelj Biblije (.mp3; 26,8MB; 29:20 min.)

voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
režija, tehnika, ton: Petar Bilobrk

Hvala, Radio Marija Hrvatska!

Riječi koje je Bog izgovorio

Izl 20,1–17 i Pnz 5,6–21 u bližem kontekstu

Bliske teme

U Dekalogu se govori o obitelji. U prvoj od zapovijedi, koja – kako sv. Pavao primjećuje (Ef 6,2) – neposredno donosi svrhu i obećanje, propisuje se poštovanje prema ocu i majci. “Poštuj svoga oca i svoju majku!” (Izl 20,12; Pnz 5,16). Pozitivno je usmjeren i propis subotnjega počinka koji uključuje i djecu. “Ne čini nijednoga svojega djela ni ti ni tvoj sin ni tvoja kći” (Izl 20,10; Pnz 5,14). Definicija Božje revnosti upozorava napokon na to da krivnja roditelja pogađa i djecu: “Ja sam Bog revan koji se brinem za krivnju otaca (=roditelja) i kod sinova (=djece)… (Izl 20,5; Pnz 5,9).

U Dekalogu se govori o imanju, o onome što čovjek ima. “Sve što pripada tvome bližnjemu” spominje se kao objekt u posljednjoj zapovijedi (כל אשׁר לרעך Izl 20,17; Pnz 5,21). Misli se pritom na sve stvari. Posebice se u tekstu navodi kuća (i polja Pnz). Osim toga spominju se i životinje, poimence vol i magarac (Pnz). Istaknute su i osobe: žena najprije, potom također sluga i sluškinja.
Govori se i o onom što ne treba i ne smije se imati, a to su tuđi bogovi (Izl 20,3; Pnz 5,7). Na isti način izrečena je u hebrejskom jeziku pripadnost tj. imanje kao i u 10. zapovijedi. Izraz za posjedovanje, prijedlog -ל jednak je u toj zabrani i u govoru o sveukupnu imanju bližnjega. Hebrejski tekst osim toga veli da su tuđi bogovi protiv lica Božjega (על פני – “protiv mojega lica” Izl 20,3), da su na njemu, da ga gaze. Oni su, rekli bismo u hrvatskom, “kao šaka u oko”.

U Dekalogu je riječ o djelovanju, radu i aktivnosti. Pet puta nailazimo na glagol “činiti, tvoriti” (5x עשׂה Izl 20,4.6.9–11; Pnz 5,8.1.13–15). Govori se o onome što treba činiti (šest dana rada Izl 20,9.11) i o onome što se ne smije činiti, što treba izbjegavati (kumiri, rad u dan počinka Izl 20,4.10).
Riječ je o Božjem djelovanju. Ista je riječ koja označava da Bog iskazuje milosrđe tisućama (Izl 20,6; Pnz 5,10) i kojom se podsjeća na postanak, na Božje stvaranje (Izl 20,11). Bog ostvaruje privrženost tisućama naraštaja onih koji ga ljube i izvršavaju zapovijedi, stvara solidarnost, povezanost s njima (עשׂה חסד v6), isto onako kao što je stvorio nebo, zemlju more, i sve što je na njima (… עשׂה יהוה את v11).
Tako i Izrael treba šest dana stvarati svoje djelo, obavljati svoj posao (עשׂה Izl 20,9; Pnz 5,13), a na dan prestanka ili na dan počinka ne smije raditi (עשׂה Izl 20,10; Pnz 5,14). Jednako tako ne smije sebi stvarati kumire, lažne bogove da im se klanja (עשׂה Izl 20,4; Pnz 5,8). To ne treba biti u njegovu posjedu.

U Dekalogu se govori o služenju i radu za druge. Deseta zapovijed čuva tuđega slugu i sluškinju (עבד Izl 20,17; Pnz 5,21) da ne budu oteti. Propis o počinku sedmoga dana osigurava odmor i vlastitom sluzi i sluškinji (עבד Izl 20,10; Pnz 5,15).
Šest dana obavljaj svoju službu, radi! – nalaže hebrejski tekst rabeći isti korijen (עבד Izl 20,9; Pnz 5,13). Treba služiti zajedničkom dobru.
I kad se govori o podređenomu, služinačkom položaju u Egiptu ista se riječ pojavljuje u tekstu. Egipat bijaše “kuća slugu” (עבד Izl 20,2; Pnz 5,6).
Ista riječ treba spriječiti robovanje idolima: Nemoj im se klanjati i nemoj im služiti! (עבד  Izl 20,5; Pnz 5,9)

Cjelovit tekst

U cjelokupnu tekstu Dekaloga zajednica je personificirana, pred Bogom je kao jedan čovjek, sugovornik. Narod, na putu kroz pustinju u obećanu zemlju postaje veliko “Ti” kojemu su izravno upravljene Božje riječi.

Tekst povezuje u cjelinu ponavljanje vlastita Božjega imena יהוה – Jahve, koji je nazočan kao aktivan subjekt, kao onaj koji stvara i blagoslivlje (Izl 20,11), ali i ne ostavlja bogohulnika nekažnjenim (Izl 20,7).

Pripadnost Bogu i njegova povezanost sa zajednicom, izrečena u onoj rečenici koja je izvor i utemeljenje pogleda u budućnost, preslikava se na četiri opetovana izričaja. U Dekalogu Jahve sama sebe predstavlja kao Boga koji se darovao svojemu sugovorniku, pripada onom “ti” kojemu se obraća. “Ja sam Jahve – tvoj Bog” (אנכי יהוה אלהך Izl 20,2; Pnz 5,6) stoji na početku, a onda još četiri puta odzvanja taj isti izraz predanja i obveze: “tvoj Bog”. Pet put ukupno možemo naći u tekstu taj izričaj pripadanja. Pet put slušatelj čuje da je Jahve njegov Bog.

יהוה אלהיך

Izl 20

Pnz 5

1. Ja sam יהוה, tvoj Bog koji sam te izveo v2 v6
2. Ja sam יהוה, tvoj Bog, Bog revan, koji se brine za krivnju predaka i u potomcima v5 v9
3. Ime יהוה, tvoga Boga, ne smije se isprazno izgovarati v7 v11
4. Sedmi dan jest počinak koji pripada Jahvi, Bogu tvom v10 v14
5. יהוה, tvoj Bog, jest onaj koji ti daje tlo pod nogama na kojem možeš dugo živjeti v12 v16

Ponavljanje? (Deset zapovijedi u Izl i u Pnz)

U Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 5) ima istovjetnih izričaja koji mogu djelovati kao čisto ponavljanje. Kad nakon popisa u Knjizi Izlaska još jednom nađemo niz zabrana: ne ubij!, ne razaraj brak!, ne kradi! (Izl 20,13–15; Pnz 5,17–19), možemo se zapitati nije li došlo do neke zabune i suvišna opetovanja.

Osim toga zabrana drugih bogova (Izl 20,3; Pnz 5,7), zabrana klanjanja napravljenim kumirima u nastavku, zajedno s obrazloženjem u Božjoj revnosti (Izl 20,5s; Pnz 5,9s) nalaze se u oba teksta. Isto vrijedi i za zabranu obezvrijeđivanja Božjega imena (Izl 20,7; Pnz 5,11)

Izvor i osnovica na kojima počiva cijeli ovaj ustav naroda Božjega također je istovjetan u obama tekstovima. Na početku stoji rečenica u kojoj Bog sama sebe predstavlja.

“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske”
(אנכי יהוה אלהיך אשׁר הוצתיך מארץ מצרים Izl 20,2 = Pnz 5,6).

U Božjoj riječi pri tom se navode: vlastito ime Božje, pripadnost narodu i oslobođenje iz ropstva. Ono što je zajednica mogla kroz iskustvo doživjeti kad su teškim pregovorima i silnim čudesima uspjeli izići iz Egipta, sada Bog sam potvrđuje kao svoje djelo. Upravo to što se već dogodilo čvrsta je točka na koju slijede rečenice o budućnosti. U hebrejskom jeziku izrečene su oblikom koji je jednak futuru: “nećeš imati drugih bogova”, “nećeš ubijati”, “nećeš krasti” ili “da nisi imao”, “da nisi krao”… Između temeljne rečenice i teksta koji slijedi postoji uzročno-posljedična veza: jer sam te ja izveo iz Egipta, zato nećeš imati drugih bogova, zato nećeš ubijati…

Osim toga u oba teksta postoje one zapovijedi koje su sročene pravim imperativom: Sjeti se dana počinka! (Izl 20,8)! Poštuj svoga oca i majku (Izl 20,12)!

Je li sve to puko opetovanje? Bitnu razliku prepoznat ćemo kad uočimo tko je osoba koja govori u Izl 20 i u Pnz 5 i ustanovimo da je tekst u Pnz oblikovan kao navod. U Knjizi Izlaska vrlo je jasno navedeno da su to riječi koje sam Bog izgovara; u Ponovljenom zakonu početak poglavlja otkriva da je, sukladno cjelini knjige, govornik Mojsije  (וידבר אלהים Izl 20,1; ויקרא משׁה Pnz 5,1).

Osim toga, premda oba teksta navode kao ključnu riječ Savez s Bogom (ברית Izl 19,5; Pnz 5,2s), u Pnz se Deset zapovijedi pojavljuje kao “zakon što ga je Mojsije postavio pred Izraelce” (Pnz 4,44). U prvi plan dolazi Mojsije, zakonodavac, koji navodi i proglašava riječi Božje. Dok u Knjizi Izlaska sav tekst nosi naslov “ove riječi” (הדברים האלה Izl 20,1) u Pnz se pojavljuje stručan naziv “Tora” – pouka (תורה Pnz 4,44). Ondje su sve riječi koje je Bog izgovorio, ovdje je pouka Mojsijeva. Ondje je Mojsije samo glasonoša – izlaže što je Jahve naredio (Izl 19,7.14.25), i prenosi odgovor zajednice (Izl 19,8s). Objava Božja služi mu kao potvrda njegove pouzdanosti (19,9). Ovdje, u svom oproštajnom govoru (=Pnz) , tik pred ulazom u obećanu zemlju on je priznati voditelj zajednice.

Unutar samih riječi, kako su one sročene u Pnz, postoji upozorenje na to da su zapovijedi izravno od Boga i da se zasnivaju na Božjemu autoritetu. “Kao što ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj” (Pnz 5,12.16) čitamo kao svojevrstan retorički umetak i u zapovijedi o danu počinka i o poštovanju prema roditeljima. To ne pripada u navod, nego je izravno Mojsijeva riječ upućena zajednici slušatelja. Izgovarajući zapovijedi Mojsije napominje da ih je Bog izrekao. Pri tom se obraća istom personificiranom sugovorničkomu “Ti”, komu je i Božji govor upućen. (Upravo ovaj glagol “zapovjediti” opravdava i obrazlaže uvriježen naslov “zapovijedi”.)

Ostale formalne i sadržaje razlike

Vrijeme. U Izl Deset zapovijedi izrečeno je “tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje egipatske” (19,1). To se događa nakon dvodnevne priprave, “trećeg dana” (19,16). U Pnz Deset zapovijedi nalaze se unutar velikog Mojsijeva oproštajnog govora održanoga 1.11.40. (Pnz 1,3 Pritom je prešućen ishodišni motiv jer se podrazumijeva: od izlaska iz zemlje Egipatske.)

Mjesto (zemljopisni podaci). U Izl mjesto je “sinajska pustinja” (2x מדבר סיני  19,1s); pred brdom Sinajem (4x הר סיני 19,11.18.20.23) ; Jahve silazi na brdo Sinaj (19,11.18.20). U Pnz mjesto radnje je “s one strane Jordana” (istočno), “u dolini”, ne na brdu. Mjesto koje se spominje jest Bet Peor (Pnz 4,46–49).

Popratne prirodne pojave koje se u Izl opisuju u Pnz samo su dio uspomene. Spominje se “oblak” (Izl 19,9.16; Pnz 5,22) i “tmina” (Izl 20,21 Pnz 4,11; 5,22). Govori se 3x o “grmljavini” i 3x o “zvuku roga” (Izl 19,16.19; 20,18), te o “vatri” (Izl 19,18 Pnz 5,22–26).

Formalna razlika je u tome da se izraz “Jahve, Bog tvoj” u Pnz češće opetuje: 9x za razliku od 5x u Izl.

U Pnz se dan počinka utemeljuje drugačije. Koje je obrazloženje u Izl 20,8–11, a koje u Pnz 5,12–15? Izl povezuje dan počinka s postankom i izvještajem o stvaranju, a Pnz s izlaskom, oslobođenjem iz Egipta, ističući socijalnu notu: sam si bio sluga, zato neka bude tvoj sluga i tvoj sluškinja kao ti (5,14s). Stoga se i temeljno iskustvo izlaska u Pnz spominje dva puta, i uvodu (5,6) i kod sedmog dana (5,15). Dvaput se spominje da je Jahve izveo narod iz ropstva.

(16.01.2007.) 18.10.2012.

N. Bilić SJ

Kajinov sindrom

Zaštićeni prokletnik u Post 4

cainBiblijski opis Kajina i Abela pripada među poznatije tekstove i po navici, vrlo lako svu krivnju prebacujemo na Kajina, njemu pripisujemo sve crnilo i izopačenost. Ali kad čujemo kakvo svjedočanstvo majka daje o njegovu podrijetlu (“Stekla sam ga את יהוה – s Gospodinom” Post 4,1) i kad uočimo da Kajin prvi u Bibliji želi biti liturg, prvi daje svoj prinos Bogu (4,3) i to na vlastitu inicijativu, jasno nam je da nije sve crno-bijelo i površno. Postoji Kajinov problem ili Kajinov sindrom koji seže duboko. Prve stranice Svetoga pisma razotkrivaju kakvo se zlo može skrivati u nama. Lik prvoga biblijskoga brata Kajina, bratoubojice, pred nas je stavljen kao zaštićeni prokletnik, i u njemu Biblija nalazi izvor naše nepostojanosti i dezorijentiranosti.

Njegovo zlodjelo događa se strahovito brzo i brutalno, u jednom jedinom biblijskom retku (Post 4,8). Napad na brata zbiva se zbog eminentno vjerskoga pitanja, oko Božje naklonosti, njegove pozornosti (hebr.  שׁעה ša’â Post 4,4s – paziti, osvrnuti se, svratiti pozornost).

Kajin je prvorođenac, stariji brat. Prvijenac je važan ne samo u tradiciji koja prema Božjem zakonu drži sve prvorođence svetima, oni pripadaju Bogu (בכור bekôr Izl 13,2). Osim toga Kajinov brat, koji je naišao na Božju naklonost prinosi od prvina, od prvorođenoga (בכור bekôrPost 4,4). Kajin je u Bibliji prvi sin čovječji, ljudski potomak, rođen od žene. Postaje obrađivač zemlje. Kao opslužitelj tla zemaljskoga izvršava ono što prvotni, dvaput spomenuti, Božji nacrt iz rajskoga vrta naznačuje: čovjek treba obrađivati zemlju, služiti joj, gojiti je (עבד ‘ābad Post 2,5.15). Pozvan je čuvati je, paziti na nju (שׁמר šāmar 2,15).

Ne možemo reći da Kajin oponaša jer prvi prinosi dar. Prvi je čovjek koji daje liturgijski prinos Bogu u Bibliji. Njegov je promašaj zacijelo u tome što uzima za prinos od plodova zemlje, a ona je prokleta – zbog čovjeka, Adama, oca njegova (Post 3,17). Kajin čini korak dalje jer želi diktirati Božjoj slobodi. Kad vidi naime da je bratova žrtva primljena, negoduje. Tako on svoj dar prati žestokom ljutnjom, obrazi su mu pali. Prati prinos mrkim licem koje je upravljeno prema dolje (4,5).

U Novom će zavjetu Učitelj Isus s pravom reći: “Kad prinosiš dar, pa se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, pođi najprije i izmiri se (Mt 5,23s)!” Jer, evo što se zbilo s Kajinom i Abelom. Natjecanje u bogoštovlju nije Božja stvar. Možda je Kajinov problem motiviran vrlo ljudski: zar će ga mlađi brat preteći u služenju Bogu? Zar će ga “mali” poučavati o pravom bogoslužju? Već i u navođenju životne djelatnosti sveti tekst daje naslutiti prednost Abela koji je brži i napredniji: Premda je mlađi, opis prvo za njega kaže da je postao pastir ovaca (KS: “stočar”, Šarić: “pastir” 4,2)

Kajinu Bog prvo progovara (Post 4,6) Zanima se kako je. “Zašto si ljut?” (KS), “Zašto si ljutit!” (Šarić) – pita o njegovu unutarnjem stanju, osjećajima i o njegovu stavu (što je već opisano kao stvarnost pa nije samo subjektivna procjena). Pita o svrsi (lámma, za što?) njegova bijesa i paloga lica. Poučava ga o slobodi koju ima da bude dobar čovjek, da pravo postupa, da čini dobro ili ne (4,7). Poučava i o posljedicama. Istina, već prethodno poglavlje zorno prikazuje težak poremećaj u čovjekovu odnosu prema Bogu, kobno neobdržavanje zapovijedi i žalostan rascijep, ali ovdje, u ovom Božjem govoru Sveto pismo prvi put spominje grijeh (חטא 4,7).

Na Božji govor Kajin ne daje odgovor. Ne uspostavlja komunikaciju. I kod oca Adama i kod sina Kajina Sveto pismo ustanovljuje uvriježenu i tužnu činjenicu da mi ljudi progovaramo Bogu tek nakon grijeha. Nov se velik promašaj događa: Kajinu progovara Bog (Post 4,6s), a on se obraća čovjeku (r. 8). Svoje stanje ljutnje pred Bogom svaljuje na brata čovjeka. Ubija.

S pravom sve tamo od sv. Augustina (+430) uočavamo kako se Biblija već na prvim stranicama suočava s bolnim pitanjem o izvoru zla u svijetu i čovjeku. Već je nepoštovanje izričita upozorenja (Post 2,17), posezanje za zabranjenim plodom (3,6) u oholoj želji za jednakošću s Bogom (3,5) prekršaj s teškim posljedicama – pravi izvorni ili “istočni grijeh”. Jasno je također da upravo s Kajinom i Abelom započinje pravi bratoubilački užas, istinsko zlo koje se uvuklo među ljude, a kao ubojstvo po naravi je još daleko teže od neposluha i zabranjenoga jela.

Bog ni nakon ubojstva ne odustaje. I opet se obraća Kajinu. Nakon pitanja o osjećaju i tjelesnom stavu dolaze nova pitanja o socijalnoj odgovornosti i o postupku. Ako je prije pitao Adama gdje je (Post 3,9), tražeći čovjeka, sada Bog jasno pita za bližnjega: “Gdje ti je brat?” (4,9). I sada, tek sada, Kajin progovara! Ne prihvaća ulogu čuvara svoga brata – on je čuvar zemlje. Kajin ne daje odgovora, ne ulazi u razgovor. Najprije se služi primarnim obrambenim mehanizmom i laže, niječe stvarnost, govoreći da ne zna. Potom postavlja protupitanje: Jesam li ja čuvar? Bog pita o njegovu djelu “Što si učinio?” (4,10), kao što je prije jednako njegovu majku pitao: “Što si učinila!” (3,13). Krv njegova brata viče k Bogu iz zemlje. Zemlja sada nije samo prokleta, nego je još k tome natopljena krvlju. Pa je onda i Kajin, čovjek, proklet – ne samo zemlja.

Čovjekova nestalnost i lutanje (נוע , נוד Post 4,12.14), nespokoj i nesmirenost ima, eto, korijen u sukobu s bratom čovjekom. Kajin čuje i razumije svoju osudu. Nemir i usplahirenost, besciljnost i beskućništvo na ovomu svijetu Sveto pismo vidi kao posljedicu zlokobna neriješenoga konflikta među braćom. Izloženost, krhkost čovjekova života pred drugim istog je podrijetla. Kajin se boji da će biti ubijen. Strah ga je da će svatko tko ga nađe postupiti s njim isto onako kako je on s bratom Abelom učinio (הרג harag – ubiti, dokrajčiti, umlatiti 4,8.14). Tkogod na nj naiđe učinit će mu isto. Opsesivan strah pokazuje do koje mjere je zarobljen svojim zlodjelom.

Zastrašujuće je što među braćom nema jasne komunikacije osim one neverbalne, okrutne, kada se u polju stariji diže na mlađega brata i nemilice ga ubija. Izvorni tekst ne donosi riječi koje bi Kajin uputio svome bratu (tako Šarić; Septuaginta dodaje u 4,8: “Hajdemo napolje!” tako KS). Sukob i užasan ishod među njima odvija se bez razgovora. (Šutke. Nije to tišina slušanja, nego ledena muklost nerazumijevanja.) Mi možemo analizirati motive kao promatrači, ali oni o tome ni na koji zdrav način ne komuniciraju.

Kajinu je njegova krivnja preteška. Počinje njegov govor Bogu, njegova jadikovka (Post 4,13). Poput Jone Bogu predbacuje da ga je on odbacio (גרשׁ “odbaciti” Post 4,14; Jon 2,5). “Evo, tjeraš me” (KS), “izgoniš me (Šarić) danas” – tuži se Kajin, kao što Jona veli: “Odbačen sam od ispred očiju tvojih”. U oba je slučaja jasno da inicijativa nije na Božjoj strani.
Počinje skrivanje od Božjega lica. Doista Kajin odlazi, sam odlazi, ispred Božjega lica (Post 4,16). Slijedi stope svojih roditelja, odlazi na istok od rajskoga vrta, u zemlju kojoj je ime izvedeno od njegova lutanja i beskućništva (נוד 4,12.14.16).

Takva se Kajinova loza nastavlja. Sveto pismo dobro uočava i daje jasnu poruku: nastavlja se rod čovjeka koji se teško u dubini orijentira, nesmiren, tako lako se duhovno skiće, život mu često u velikoj mjeri može biti lutanje. Opterećeni smo krivnjom, kažnjeni posljedicama svojih pogrešnih poteza. Štoviše Kajinov sindrom kobno se i bolesno razvija u preuveličanu i široku krvnu osvetu. Božja zaštita Kajinu bila je naime u prijetnji da će njegov eventualni ubojica biti sedmerostruko (Post 4,15), dakle u potpunosti, bez ostatka, kažnjen. A Lamek, Kajinov potomak u petom koljenu (pra-pra-praunuk), negativnu tendenciju preuzima na sebe i grozi se sedamdeset puta uvećanom osvetom (4,24). Kada čovjek svoju parnicu i uzvraćanje uzme na sebe, a ne stavi ih u Božje ruke, stvar uvelike kreće po zlu.

Ali božanski odgovor na Kajinovu jadikovku ne izostaje. Upravo na Kajina Bog će staviti svoj znak kao opomenu i zaštitu. Tako se u Svetom pismu prvi put susrećemo s ključnom riječi אות (‘ôt Post 4,15) koja svojim značenjem najavljuje Božja silna djela – znamenja – poput onih kojima je Gospodinov narod izbavljen iz kuće ropstva (usp. Pnz 4,34), poput onih koja u Novom zavjetu Isus čini da objavi svoju slavu (grč. σεμεῖον Iv 2,11; 20,30).

05.10.2011.; 12.03.12.

pogledajte: Kajinov problem (HTV)

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ