Značenje žrtve u Bibliji (audio)

Joseph Anton Koch (1768.-1839.) Noin oltar za žrtve paljenice

Hvala Bogu na još jednom skromnom, a važnom koraku u programu cjeloživotnoga učenja! Na Dušni dan, u subotu 2. studenoga 2019., razgovarali smo o središnjoj osjetljivoj temi žrtve paljenice (holocaustum) u Svetom pismu. Kako u Božjim očima izgleda pravi žrtveni prinos? Ako želite poslušati, preuzeti, ponoviti, podsjetiti se, produbiti:

Značenje žrtve u Bibliji (.mp3; 31 MB; 33 min.)

Značenje žrtve u Bibliji

Urednica i voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
Redateljica, ton-majstor, tehnička i glazbena urednica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija!

Petoknjižje – temelj cijele Biblije (audio)

Ovako smo u subotu, 5. listopada 2019., na Radio Mariji razgovarali o tome kako je Božji Zakon, dan preko Mojsija, temelj na kojem je sazidana zgrada biblijskih knjiga. Ako želite poslušati:

Poslušajte, preuzmite: Petoknjižje – temelj Biblije (.mp3; 26,8MB; 29:20 min.)

voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
režija, tehnika, ton: Petar Bilobrk

Hvala, Radio Marija Hrvatska!

Konstituiranje Božjeg naroda u Petoknjižju

Htio bih promucati skromno, ali precizno i dubinski, s osjećajem poštovanja, o otajstvu velike objave koja nam je darovana za smirenje i nadahnuće, pouku i razjašnjenje. Zahvalno se radujem prilici za važan povratak na izvor koji svi poznajemo, koji stoji u temeljima objavljenih religija. Iz grčkoga prijevoda zovemo ga Petoknjižje, u samom tekstu stoji redovit naziv Zakon, ali znamo da u biblijskom jeziku Tora znači Pouka, Upute. Polazim u istraživanje gledajući na Krista Gospodina koji u Evanđelju po Luki na dan Uskrsnuća okupljenim učenicima govori: “Trebalo se ispuniti što piše u Zakonu….” (Lk 24,44). Polazim sa sviješću da vrijednost religije upoznajemo, promatrajući život njezina osnivača i njezine utemeljiteljske spise. Sveta nam je dužnost znati u što vjerujemo, na što se i na koga pozivamo.

Promotrimo kako je narod u Petoknjižju ponajprije obećanje. Prisjetimo se prve molitve praoca Abrahama uz kojega se prvi put u Svetom pismu pojavljuje taj, smijem reći, čudesni glagol “vjerovati” (Post 15,6). Od Post 12 Abraham sluša Božji zov i kreće u novi život, ali tek u Post 15 sa svoje strane upućuje prve riječi Gospodinu. Usuprot vrijednom duhovnom naučavanju njegova je prva molitva otvoren prigovor: “Nisi mi dao potomstvo” (Post 15,3) tuži se on, optužujući Boga da nije izvršio svoje obećanje. Abrahamova pritužba odmah nas podsjeća na ono bitno. Već kod prvog poziva Bog doista obećava: “učinit ću te velikom nacijom” (12,2). I ne samo to. Za razliku od razumljive ljudske navike da hendikep koji nas muči i tišti ne stavljamo u prvi plan, za Abrahama i Saru već kod prvoga spomena znamo da ne mogu imati djece, što cijelu stvar još naglašava. Pokazuje kako Pismo govori o onome što bračne parove  i danas muči. Još više Pismo kaže kako Božji naum računa baš s onim gdje smo mi sami slabi i zakinuti pa je rezultat dar od Božje snage.

Kad Bog svojom božanskom riječi ustanovljuje Savez s Abrahamom obećava mu zemlju od Nila do Eufrata (Post 15,18). Za teologiju naroda ključan je to podatak jer upozorava kako Božji promisao uključuje i ono teško i mučno razdoblje kad će narod živjeti u Egipatskom ropstvu i kad će biti u Babilonskom izgnanstvu. I to je dio Božjega nauma, i to je život naroda. Bog ih nije ostavio.

Drugi izvještaj, potvrda Saveza s Abrahamom (Post 17), kad se propisuje znak saveza koji će na utjelovljen način čovjek trajno nositi na intimi vlastitoga tijela, jasno zacrtava da se Božji narod ne temelji tek na krvi i srodstvu, nego uključuje svojevrsno ne-etničko definiranje. Obilježje inicijacije i posvećenja Bogu, izrijekom se odnosi ne samo na pripadnike Abrahamova roda, nego i na stranca, koji je druge krvi. Tako je to u nalogu Božjem (Post 17,12), tako je to kod izvršenja (Post 17,27). Na toj pozadini jasno je zašto kod izlaska iz Kuće ropstva nisu samo sinovi Izraelovi, nego i “mnoštvo drugoga svijeta” (Izl 12,38) kako doslovce bilježi Knjiga Izlaska. Razumjet ćemo kad kod prvog čitanja Zakona na cilju, u Obećanoj zemlji, Jošua ima pred sobom zajednicu koja posebice ističe, ne samo žene i djecu kao slušatelje Zakona, nego napose i stranca (Jš 8,35).

Želimo li uočiti ostvarenje Božjega nauma, prvi spomen Božjega naroda u Svetom pismu – kako je znano – naći ćemo kod Mojsijeva poziva. Sam Bog iz gorućega grma govori o svom narodu – ami, moj narod. Izraz je to koji se u taj čas odnosi na skupinu marginaliziranih i potlačenih na rubovima silnoga, tisućljetnoga egipatskoga društva. Oni su robovi pod faraonskom vlašću, a Bog otkriva Mojsiju da je dobro vidio njihovo poniženje (Izl 3,7). Kao što je Stvoritelj na početku sedam puta vidio svoje djelo, da je dobro, sada pak vidi jad i muku, izbliza poznaje (ידע) njihove boli. Čuo je njihov krik, krik koji u jeziku Pisma označava najdublju ljudsku krizu. Isti onaj krik kojim krv ubijenoga brata Abela viče, vrišti k Bogu iz zemlje (Post 4,10).

Za naše je istraživanje važno kako motiv izlaska iz Kuće ropstva nije tek politički projekt oslobođenja nego je bitno religijski. Bog već kod prvoga poziva Mojsiju jasno naznačuje svrhu zašto valja izići: zato da svome Bogu prinesu žrtvu (Izl 3,18). Dobiveni nalog Mojsije prenosi Faraonu (Izl 5,1.3). “Pusti narod moj!” nije ljudski nacrt, nego je Božji zahtjev.

Ako se pri tom u Knjizi Izlaska točno sedam puta ponavlja svrha koju Bog izriče zahtjevom: “da meni služe” (4,23; 7,16.26; 8,16; 9,1.13; 10,3) onda je biblijska sedmica znani podsjetnik na božansku pouzdanu prisegu i dodatno potvrđuje nakanu izlaska. Dok je za Faraona religija odvraćanje od posla (Izl 5,4s), u Božjim očima njegov narod čine oni koji su Božji sluge, služe vječnoj milosrdnoj ljubavi Boga Stvoritelja, a ne krvožednim nacrtima koji porobljuju. Biti sluga Božji vrhunski je naslov u Starom zavjetu koji kod Izaije prima mesijansku dimenziju.

U našem promatranju osobitu vrijednost ima činjenica da se prvi put Božji narod definira kao “zajednica” u noći Pashe, noći izlaska (Izl 12,34). “Zajednica” je naziv izveden od korijena koji označava svjedoke. Božji narod čine svjedoci, očevici Božje poštede pred zatornikom. Štoviše u isti čas kao oznaka za Božji narod prvi put pojavit će se i riječ קחל (Izl 12,6) koja u grčkom prijevodu postaje ekklesia i ima svoje čuveno, dalekosežno značenje. Dobro je znano da će upravo jaganjac koji okuplja zajednicu u pashalnoj noći izlaska biti osnovica na kojoj će Krist Gospodin tumačiti samoga sebe i svoju žrtvu kojom ustanovljuje novozavjetni narod Božji.

Kako nastaje Božji narod? Već kod ponovljenog poziva Mojsiju Bog izriče svoju osnovu: “Uzimam vas”. Ista je to riječ koja, kako u hebrejskom, tako i u hrvatskom jeziku prepoznatljivo označava uspostavu zajednice cijeloga života između muža i žene, bračni savez. Božja je to inicijativa kojom se uspostavlja živi međusobni odnos, sročen u čuvenu formulu saveza: “Uzet ću vas sebi za narod, a ja ću vama biti Bog” (Izl 6,7) – moj narod, vaš Bog!

Nakana se ostvaruje ponajprije dolaskom na goru Saveza, Sinaj, kad opet sam Bog tumači da ih je “k sebi doveo” (Izl 19,4). Oni su – prema Božjoj riječi – “iz svih naroda” (19,5), što potvrđuje sam izbor riječi kad stoji da će biti goj qadoš (19,6) – “sveti pogani”, mogli bismo reći, jer u svetom tekstu stoji izraz goj koji naznačuje ljude koji ne potječu iz svete povijesti. Identitet naroda definira se tako da su Božja predraga svojina (19,5). Svi redom su svećenici u tom Božjem kraljevstvu (19,6).

Ali postoji naravno onaj “ako” koji ističe slobodu ljudi i određuje uvjet kako postati Božjim narodom. Prvi je uvjet: “Budete li slušali, zaista slušali moj glas” (Izl 19,5). Razumljiva je to formula u biblijskom jeziku koja upozorava na poštivanje Božjega autoriteta, a u Novom zavjetu, sve do duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga do naših dana bit će poznata kao razlikovanje duhova. Drugi je znani uvjet: “Budete li čuvali moj Savez” (Izl 19,5). Poziv je to koji, gledajući na prvi spomen kod Noe (Post 6,18), jasno govori o tome da valja brižljivo čuvati onu svetu obvezu kojom se sam Bog obvezao da će zauvijek pripadati svojoj zajednici i da će ona zauvijek biti njegova. Treba je čuvati kao što je čovjeku povjereno čuvati vrt Gospodnji na početku Biblije, kao što će u Novom zavjetu Gospodin od svojih učenika tražiti da čuvaju njegove zapovijedi jer tako ostaju u ljubavi njegovoj (Iv 15,10).

Kod sklapanja Saveza na Sinaju u Izl 24 dvije nas stvari osobito zadivljuju. Ponajprije velika otvorenost, danas bismo rekli: transparentnost. Mojsije najprije prenosi okupljenima sve Božje riječi (Izl 24,3). Potom ih zapisuje u Knjigu Saveza i još jednom ih, čitajući, pred svima proglašava (Izl 24,7). Nije riječ o nekoj okultnoj objavi samo za iniciranu elitu, nego je svima pristup otvoren.

Druga zadivljujuća činjenica jest što se ne radi o nametanju i prisili autoriteta. U jednom svijetu Staroga Istoka u kojem povijest pamti totalitarnu, monokratsku vlast kojom vlastodržac posjeduje svekoliko imanje i sve živote, u Bibliji narodu je dano da sam odluči. Ako s pravom u demokraciji gledamo poželjni vrhunac mogućega sustava vlasti, onda sklapanje saveza na Sinaju može služiti kao uzor. Ono što se ondje zbiva pravi je referendum – narod odlučuje i složno veli: “Vršit ćemo” (Izl 24,3). Štoviše i drugi put iskazuje svoju volju kad, nakon čitanja, opet kažu: “Izvršit ćemo i poslušat ćemo” (Izl 24,7). Bibličar će nas pritom upozoriti da to što je “slušanje” stavljeno na drugo mjesto nije zabuna, nego namjerno želi istaknuti ne samo formalno, vanjsko izvršavanje – kakvo će obilježavati farizeje koje Evanđelje kritizira – nego unutarnje osobno prihvaćanje, razumijevanje i posluh.

I opet da nije riječ o pukom političkom činu pokazuje bogoslužje smješteno u sredinu između dva proglasa Zakona. Prinos Bogu ostvaruje napokon onu žrtvu koja od početka bijaše motiv i svrha izlaska (usp. Izl 3,18; 5,3), a “krv saveza” (Izl 24,8) kojom Mojsije škropi narod u znak potvrde svih Božjih riječi, osnovica je koju će Krist Gospodin citirati i primijeniti kod ustanovljenja Euharistije (1 Kor 11,25).

Koja pravila određuju Božji narod u Petoknjižju? Čuvenu zapovijedi ljubavi prema bližnjemu Evanđelje će uzdići na najveću moguću razinu, kad je i pismoznanac prema Lukinu pisanju stavlja uz ljubav prema Bogu (Lk 10,27 usp. Lev 19,18). Znamo međutim da u istom poglavlju Levitskoga zakonika s istim kriterijem stoji i zapovijed “Ljubi stranca kao samoga sebe” (Lev 19,34). Pri tom se u duhu suvremene pedagogije ne iznosi zahtjev sam za sebe nego daje obrazloženje: “Sami ste bili stranci” (Lev 19,34). Biblija utemeljuje moralni propis na vlastitom iskustvu slušatelja.

U istom smislu vrijedi u Knjizi Brojeva potražiti kako onaj središnji blagdan, koji izgrađuje identitet Božjega naroda – Pasha – izrijekom vrijedi i za stranca (Br 9,14). Ponajviše pak valja istaknuti kako obred pomirenja vrijedi i za stranca (Br 15,29) čime se upozorava na osnovni problem grijeha i dar Božjega oproštenja u žrtvi pomirnici (usp. Lev 4) kojom će Krist tumačiti svoj život. Svojevrsni vrhunac definiranja pripadnosti Božjemu narodu naći ćemo u potvrdi kako Bog “jednu Pouku i jedno Pravo” daje svima na raspolaganje (Br 15,16), domaćima i strancima, što će postati osnovni profil Evanđelja namijenjenoga svim narodima. Na ovim odlomcima Petoknjižja možemo zaključiti da je dvotisućljetna kršćanska kultura u Europi s pravom u Deset zapovijedi prepoznavala izričaj naravnoga zakona koji sve obvezuje.

Na kraju prisjetimo se kako i slika sveopćega potopa na počecima Biblije nije tek dijalog s drugim kulturama, pjesnička slika i promišljanje o prapovijesti, nego je daleko više realno povijesno iskustvo Božjega naroda koji je pod Babilonskom agresijom izgubio i kralja i domovinu, i sveti grad i Božji hram, ali onda mu Bog dariva novi početak.

Zaključimo kratko: promotrili smo da je stvaranje Božjega naroda u Petoknjižju Božje djelo koje odmah na početku ima i religijsku motivaciju. Narod se ne definira isključivo etnički, počiva na savezu koji poštuje slobodnu volju i odluku, te predstavlja izravnu pozadinu za stvaranje novozavjetnoga naroda po Evanđelju.

Biblijska ekologija: opsluživati zemlju

Vrijedno je uočiti kako i kod pitanja zdravog, odgovornog odnosa prema okolišu možemo zaustaviti pogled na svetom tekstu koji smiruje, vodi u dubinu, nadahnjuje, pruža orijentir i korektiv.

Sve što želimo zapaziti kratko  je i jasno. Obrađivanje zemlje u Bibliji je opisano istim glagolom koji označava slugu Jahvina – najuzvišeniji naslov za čovjeka u Starom zavjetu. Početak Svetog pisma govori da je bitna svrha za koju je čovjek stvoren upravo obrađivati zemlju. Pri tom se Pismo služi onom riječju koja će dobiti vrhunsko teološko značenje u mesijanskom pogledu na slugu Jahvina kod proroka Izaije. Brinuti se za povjerenu nam prirodu traži pomnju kojom Mesija Bogu služi, prolazi silne patnje, dolazi do radosne pobjede. Svaki poljodjelac sa živim iskustvom zna koliko je u pravom smislu sluga zemlji, njezin poslužitelj. Iz dana u dan trudit će se do kraja snaga. Nek nevrijeme dođe i sav plod propade. Nek na pogrešan način tretira tlo, proizvest će otrov, uništit će polje. Ali isto tako, ako je sve pravo i kako treba, zemlja će obilno uroditi.

Kako je to u Bibliji od početka zacrtan odnos čovjeka prema prirodi i okolišu? Kako to čovjek – na najdivniji način definiran kao stvorenje na sliku i priliku Božju – treba izvršavati svoju zadaću na svijetu? Zagledajmo se u onaj šesti dan stvaranja koji svjedoči da Biblija vrlo logično slaže stvari. Čovjek pripada među živa bića na kopnu, u njihov svijet i on dolazi. Međutim jedino prije stvaranja čovjeka Bog nam u svetom tekstu daj uvid u svoj unutarnji život, svoje nakane i božansko poticanje samoga sebe. Već u tom naumu vidljivo je da čovjek prema Božjoj nakani treba biti gospodar svoj zemlji (Post 1,26). Zemlja je ovdje opisana biblijskom riječju ארץ ereṣ koja, slično kao u hrvatskom jeziku, označava neki kraj, područje, neku zemlju, ili pak cijeli svijet. Zapovijed koju poslije Bog daje novostvorenim ljudima zajedno s blagoslovom traži da zemlju napune i da je podlože, a gospodarenje se sada ponavlja s obzirom na sve žive stvorove (u moru, na nebu, po zemlji Post 1,28).

Što znači gospodarenje zemljom pravo ćemo shvatiti imajući pred očima prvi savez, sklopljen nakon sveopće katastrofe. Prema Božjim riječima upućenima Noi Savez izričito vrijedi i za zemlju: između mene i zemlje (Post 9,13).

Da napučivanje zemlje ne znači neko neograničeno izrabljivanje (Post 1,28), svjedoči prije izrečena Božja zapovijed morskim životinjama da napune mora (Post 1,22).

Ključ za razumijevanje prve zapovijedi o gospodarenju krije se u činjenici da sveti tekst ne rabi redoviti glagol koji označava kraljevsku vlast (משׁל mašal), nego relativno rijedak zanimljiv izraz רדה radâ koji se pojavljuje svega 25 puta i lako će nas podsjetiti na hrvatski pojam “biti dobar gospodar”, za razliku od neke despotske, razuzdane autokracije koja tlači, isisava i razara. Novi zavjet ističe sliku vjernog i razumnog upravitelja (Lk 12,42) kojega bitno određuje odnos prema gospodaru. Odmah ćemo se sjetiti Josipa Egipatskoga koji je prema Bibliji uspostavio uspješnu tisućljetnu Egipatsku ekonomiju.

Hebrejski glagol רדה radâ pravo možemo prevesti kao “upravljati” ili “nadzirati”, a njegovo je podrijetlo krajnje zanimljivo. U biblijskoj povijesti doista označava kako David kraljuje (1 Kr 5,4), ali s naglaskom da je imao mir – Šalom – sa svih strana. Inačica ovoga glagola opisuje Samsona kako je izvadio med iz košnice u tijelu lava (Suci 14,9), a rječnik tumači kako ista riječ znači: “izvaditi kruh iz peći”, te da isti korijen ima značenje “orati” (čime se posve približava “obrađivanju” zemlje u središtu ovoga promišljanja). 

Zapovijed koja propisuje da zemlju treba podložiti, podčiniti, upokoriti još je posebnija jer se služi glagolom כבשׂ kabaś koji se u Bibliji pojavljuje svega 14 puta. Odnosi se na sliku osvajanja Obećane zemlje i upozorava na to da je Bog protjerao svoje neprijatelje i da je zemlja pred njegovim licem podložena (Br 32,22). Riječ kabaś redovito upozorava da je zemlja “pred njima”, “ispred” izabranoga naroda podložena što jasno upućuje na Božju vlast (Tako već u Br 32,29, a isto se ponavlja u Jš 18,1). David to u svoje vrijeme potvrđuje  (1 Ljet 22,18). Sama riječ označava stalak koji podno kraljevskoga prijestolja služi kao oslonac za noge (2 Ljet 9,18).

Da smo na pravom putu kad zapovijed ljudima da vladaju prepoznajemo u biblijskom smislu kao upravljanje i dobro gospodarenje najbolje nam pokazuje metoda druge kamere koja kod stvaranja svijeta, nakon širokokutnog, panoramskoga pogleda na cijeli svemir, sada sužava, “zumira” pogled na čovjeka. Ista svrha radi koje je čovjek na svijetu sada se izriče poznatim riječima: “zato da obrađuje i čuva” (Post 2,15) vrt Gospodnji. To je vrt koji je Bog posadio (Post 2,8) i čovjeka u nj postavio (Post 2,15).

Poznato je kako je u prvom biblijskom gledanju u Post 1 čovjek prikazan kao vrhunac stvaranja. Kad je čovjek tu, Stvoritelj može sve stvoreno pregledati i ocijeniti, može dati završnu prosudbu da je “jako dobro” (Post 1,31) i povući se na blagoslovljeni, sveti dan počinka (Post 2,3).

Istodobni pogled s “drugom kamerom” na čovjekov mikrokozmos važan je za naše istraživanje jer u prvi plan stavlja drugu riječ koja označava zemlju, hebr. אדמה ’adamâ kao tlo zemaljsko, tlo pod našim nogama, zemlju koja se može orati i prekopavati, “štihati”. Prvi smisao i zadaća čovjekova u tome je tekstu upravo obrađivati tlo (Post 2,5). Baš zato je i sazdan Stvoriteljevom rukom od istoga tla zemaljskoga (Post 2,7), kao i sva živa bića na zemlji (2,19).

Sveto pismo poznato je po tome da se ne zaustavlja samo na savršenom početku, nego opisuje i mučne nevolje. Nakon prvoga loma jasno će Biblija istaknuti kako je prema Božjem sudu nažalost zemlja upravo zbog čovjeka opterećena prokletstvom (Post 3,17). Međutim i kad Bog čovjeka šalje van iz svojega vrta, šalje ga zato da obrađuje zemlju (Post 3,23). Iskonska je zadaća neokrnjena. To se najbolje vidi kod dvoznačnoga Kajina koji, vjeran prvom poslanju, obrađuje zemlju (Post 4,2). Štoviše, kad iz te iste zemlje k Bogu viče, vrišti, krv rođenoga brata (Post 4,10) kojega je usmrtio, i dalje Kajinu u osudi ostaje zadaća obrađivati zemlju (Post 4,12).

Blaženi nov početak nakon biblijskoga potopa očituje se u obnovljenu blagoslovu koji Noa i njegovi sinovi primaju od Boga. Ondje opet stoji: Sve je predano u vaše ruke: sva živa bića, na zemlji, na nebu, u moru (Post 9,2).

Kako na početku uočismo Biblija kad zacrtava čovjekovo poslanje onda ističe upravo obrađivanje zemlje, rabeći pri tom teološku riječ koja opisuje služenje Bogu i označava slugu Gospodnjega. Opsluživati zemlju znači biti u bitnom odnosu prema njezinu Stvoritelju. Velika obnova kod Noe odmah podsjeća na evanđeoske riječi koje opisuju da je Krist bio svjestan kako je Otac njemu sve predao (Mt 11,27; Iv 3,35; Iv 13,3). To nam je oslonac da u brizi za svijet računamo na blisku suradnju s Isusom, Spasiteljem.

Hebrejska Tora – osnovica Biblije

Hvala Bogu i svim marljivim studentima 2. godine Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na sudjelovanju! Upravo danas, 24. siječnja 2019., kad se pred Katedralom zajedno sjećamo i molimo za sve brojne žrtve iz židovskog naroda u Drugom svjetskom ratu zaključena je nastava iz predmeta Hebrejska Tora – osnovica Biblije. Istraživali smo na koji je način taj prvi i temeljni dio Svetog pisma, Petoknjižje – obično poznato kao Zakon, a izvorno Pouka – osnovica na kojoj se gradi Biblija u cjelini. Skromno i ograničeno, ali, daj Bože, plodno! Na dan kad se u Davosu u krugu svjetskih čelnika ističe 4. industrijska – informatička – revolucija objavljena je, evo, “e-skripta” (“on-line udžbenik”, s “prezentacijama”, tekstovima, audio- i video-zapisima) na poslužitelju Fakulteta: