Biblijska antropologija

U suvremeno doba raznih elektroničkih knjiga (e-knjiga), evo prvoga pokusnoga izdanja iliti beta-verzije:

bant_coverza desktop:
N. Bilić, Biblijska antropologija
(EPUB)

bant_coverza android:
N. Bilić, Biblijska antropologija
(EPUB)

Za čitanje je potreban odgovarajući e-reader. Knjiga sadrži hebrejske i grčke riječi pa za ispravan prikaz treba upotrijebiti čitač koji poštuje zadani font i format.

Kako je slijepi otac Tobit progledao

bernardostrozzi_thehealingoftobitTobit na početku Knjige o Tobiji autobiografski izvješćuje kako je odrastao kao siroče uz baku Deboru u Galileji. Sam će za se jasno reći da je potomak Noe, Abrahama, Izaka i Jakova (Tob 4,12) i time se jasno svrstava u Božji narod. Pripada naraštaju koji je još bio u svojoj zemlji prije pada Sjevernog kraljevstva, i to među one koji ostadoše vjerni te je redovito hodočastio u Jeruzalem.

Kao izgnanik u asirskoj Ninivi tri desetine svojih dobara poklanja u dobrotvorne svrhe. Čuva se nedopuštenih jela i provodi intenzivan duhovni život. Pobožan je vjernik koji poznaje Amosa (2,6) i Jonu (14,4.8). Slično Josipu u Egiptu i Danijelu u Babilonu i otac Tobit dobiva visoku kraljevsku službu. Premda je porobljeni stranac postaje kraljev ekonom, ali kod vladareva nasljednika gubi naklonost. Optuženom i ocrnjenom štoviše prijeti mu smaknuće pa se skriva i gubi sva dobra. Po brzoj smrti novoga kralja zaslugom rodbine opet dolazi u dvorsku službu. Ponovno se izlaže, čineći dobro.

Poznat je izvještaj o tome kako je čineći dobra djela i obdržavajući propis čistoće zanoćio napolju. Te kobne noći snađe ga bolest koja mu onemogućuje vid. Oslijepio je. Njegovo vlastito svjedočanstvo – da je išao liječnicima i da mu nisu mogli pomoći – važno nam jer upućuje na to da se traži još nešto više. Osam dugih godina trajat će bolest (14,2).

Nova teška situacija bolesti tjera ga da živi na račun drugih. Neko vrijeme ima bogata dobročinitelja, a poslije ga žena uzdržava. Kad međutim i s njom dolazi u sukob, moli za smrt. Obiteljski čovjek, s navršenih 58 godina, blistave karijere u stranom svijetu, pravedan i krepostan, zbog bolesti dolazi do toga da ojađen i pun žalosti (3,1), izvan vlastita doma (3,16) moli da Bog prihvati njegov duh, da “umre i postane zemlja” (3,6). Kao bolest osjeća i onu gorčinu koja mu se u duši skuplja (3,6). Poput Jone argumentira pred Bogom da mu je “bolje umrijeti negoli živjeti” (3,6 usp. Jon 4,3.8). Svoj život naziva pokorom. Veliku mudrosnu pouku sinu Tobiji izriče kao oporuku, spremajući se na smrt (Tob 4).

Zanimljivo, u svojoj molitvi fizičku bolest jedva i spominje, ali širokom teološkim pogledom u grijesima predaka, zajednice i svojim vlastitima usudi se vidjeti uzrok izgnanstvu i životu u stranoj zemlji, pod tuđinskom vlašću. Svoju bolest stavlja u kontekst sveopće životne situacije.

Dragocjen podatak Svetoga pisma jest da mu je molitva uslišana (3,16). Rafael, Božji glasnik, poslan je izliječiti njegove oči. Naknadno će potvrditi da je riječ o Božjoj zapovijedi (12,8). Rafael točno navodi isti nalaz i dijagnozu koju izvorni, Tobitov opis bolesti donosi (“bijele mrlje” 2,10; 3,16). Tajanstveni poslanik, daje se naći, kao bliski rođak, ali privremeno skriva pravi identitet. On posjeduje znanje – poznato mu je što treba priskrbiti kao lijek (Riba će u Novom zavjetu biti simbol hrane i poslije zaštiti znak Krista, Spasitelja) precizno navodeći da je riječ o masti kojom treba premazati oboljele oči (6,9). Svoje neobično znanje Rafael će očitovati najavljujući unaprijed dobar ishod, a za samu “operaciju” točno će navesti postupak (treba namazati oči) i neugodan proces izlječenja (svrbež koji izaziva trljanje očiju). Sin Tobija poslije će osobno potvrditi da je Rafael vratio zdravlje Tobitu (12,3)

Tobitova nova tuga i bol bit će predugo čekanje na sinov povratak (10,2) i sumnja na zao ishod. Izgubio je nadu da će ga još ugledati (10,8).

Proces izliječenja u užem smislu počinje tako da dobar sin pamti u kakvu je stanju ostavio Tobita, oca svojega, i na poticaj Rafaelov žurno kreće, trči ususret ocu. Cilj ozdravljenja i radostan rezultat Sveto pismo neuvijeno navodi, upozoravajući tako na dubok antropološki kontekst: Tobit će opet vidjeti sina (11,8). Sam će potvrditi da mu je glavna radost obnovljenog vida što opet gleda sina (11,14).

Otac ne vidi, žena mu javlja radosnu vijest o povratnicima. Dok izlazi spotiče se, sin mu pritrči i postupa s lijekom prema uputi. Pritom kao sućutan bolničar hrabri oca. Proces se odvija baš kako je najavljen, a radostan pogled na sina pretače se u zagrljaj i suze radosnice. Prve riječi sretna, zdrava oca jesu molitva: Hvali i blagoslivlja Boga. Drugi svjedoče o njegovu ozdravljenju, zadivljeni, i tako su dokaz da nije samo u pitanju subjektivan doživljaj (11,16). Izliječen bolesnik i pred njima jasno priznaje da u tome vidi Božje smilovanje. U velikoj molitvi još jednom tumači bolest kao posljedicu zlih djela, a ozdravljenje kao oproštenje Božje. Poput Abrahama dobit će na dar cijeli jedan novi život – izliječen od bolesti poživjet će još stotinu godina. Nov dobar vid seže sve do svetoga grada Jeruzalema kojemu proročki promatra budućnost i u molitvi (c13) i u oproštajnom govoru (c14).

Tobitov primjer dragocjeno pokazuje kako je čovjek u svojoj bolesti povezan sa sudbinom sina. Štoviše divno je svjedočanstvo o tome kako je izliječen akcijom i zaslugom vlastita djeteta.

Premda je pravednik, poput Joba, nesretna bolest dovela ga je do odustajanja od života, do želje za smrću. Svrstava se u red s Mojsijem, Ilijom, Jonom i Jobom kojima je život postao pretežak. Bolest ga dovodi molitve. Ozbiljno se priprema na smrt, ali sve će se preokrenuti. I naknadno bolest će tumačiti kao udarac od Boga, a ozdravljenje kao smilovanje.

Rafael, liječnik, dopuštajući da privremeno bude vidljiv njihovim očima ukazuje na dublju potrebu da progledamo i uočavamo prave vrijednosti, otkrivamo plodne lijekove i prepoznajemo one koji nam uistinu pomažu da živimo.

(iz N. Bilić: “Ozdravljenje kao Božji dar”) * vidi: Tobija i Sara

Tobija i Sara

Suvremena problematika u deuterokanonskoj knjizi

Nicolaus_Knupfer_-_Tobias_en_Sarah_1654Tobija pripada među svetopisamske likove koji imaju “svoju” knjigu. Njegova žena Sara ima isto ime kao i žena praoca Abrahama, to je ime koje znači ‘kneginja’ i ističe dostojanstvo žene. Knjiga Tobijina u kojoj je opisan postanak njihova braka i obitelji jedan je u nizu pokazatelja da se čitava biblijska povijest s pravom može promatrati kao obiteljska povijest. I Tobijina i Sarina obitelj žive u progonstvu, daleko od domovine. To je vrijeme nakon 721. g. pr. Kr. koja u Izraelskoj povijesti znači kraj sjevernog kraljevstva i odvođenje stanovništva. Asarhadon koji se u knjizi spominje, na vlasti je 680-669.

Tobija po nalogu svojega oca Tobita kreće iz Ninive na dalek put. Treba pronaći ušteđevinu koju je otac davnih dana ostavio kod prijatelja u pokrajini Mediji, s onu stranu Tigrisa (“deset srebrnih talenata” 1,14; 4,20). Za svoje putovanje mladi je Tobija pronašao pratioca Azarju (5,13) koji će se vrlo brzo pokazati kao iskusan i pouzdan voditelj. Čitatelji znaju da je to zapravo Božji glasnik Rafael, poslan kao odgovor na molitvu Sarinu i Tobitovu, ali oni to ne znaju. U tekstu izričito stoji: “Tobija nije znao da je to anđeo Božji.” (5,4). U vrlo kratkom vremenu Tobija odlučuje i prihvaća ženidbu s djevojkom Sarom, kćeri u obitelji kod koje su na putu bili smješteni (7,13). Sara je pritom na čudesan način oslobođena od zloduha koji ju je zarobljavao (8,3). Anđeo ga je okovao (8,3), zašto je i bio poslan (3,17). Sretno se kao bračni par vraćaju do Tobijinih roditelja (11,16). A čudnovati pratilac, koji je preuzeo Tobijinu zadaću i donio očevu ušteđevinu (c9), otkriva svoj identitet (“Ja sam Rafael” 12,15). On je zapravo Božji poslanik, anđeo, poslan od Boga kao odgovor na dvije usrdne molitve u kritičnim trenucima s početka svih ovih događaja.

Pretpovijest ovog bračnog para počinje, naime, u bolnoj krizi. I stari Tobijin otac i Tobijina buduća žena u svojoj su životnoj nevolji došli dotle da Bogu upravljaju tjeskobnu molitvu prožetu željom da ih uzme s ovoga svijeta. Krjeposni otac trpi zbog toga što je oslijepio i tako već drugi put u životu zapao u veliko siromaštvo (2,10). Djevojka Sara pak, na drugom kraju golema kraljevstva, oplakuje svoju gorku sudbinu. Sedam neuspjelih ljubavi stoje iza nje, za sedam momaka bila je spremna poći i svaki je od njih umro (3,7.15). Mlado srce posve je slomljeno. U najtežoj boli već planira samoj sebi oduzeti život, ali se onda s molitvom na usnama ipak zaustavlja. U takvim mučnim, posve nepovoljnim i neplaniranim prilikama dvoje mladih ljudi zakoračit će u novi život.

Otac je velika potpora na mladićevu putu. Spreman je svu ušteđevinu prepustiti svome sinu. Prije polaska na put daje mu obilnu pouku, punu praktičnih savjeta (c4). Pratioca, kojeg mladić za put pronalazi, ne samo da priznaje i odobrava, nego ga primjereno nagrađuje (5,3.12.16; 12,1). Još ne zna da se ostvaruje njegova dvaput izgovorena želja i uvjerenje da mu sina na putu “dobar anđeo prati” (5,17.22). Sarini roditelji također ohrabruju svoju kćer koja će konačno primiti “milost kao nagradu za svoju bol” (7,17).

Zanimljiv je i poučan put koji mladi ljudi prolaze jedno prema drugome. Tobija kreće na put s posve drukčijim zadatkom, ali njegovo hodočašće dovodi ga do drugih i važnijih ciljeva. Uz pomoć svoga pratioca, koji je ispunjen ne samo dobrom voljom, nego i nadnaravnim znanjem, Tobija postaje liječnik Sari od opsjednutosti (8,2), liječnik svome ocu od sljepila (11,10). A osim toga na tom putu, mimo izvornog plana, nalazi ženu, djevojku iz vlastita naroda s kojom će cijeli život podijeliti. Tako ujedno ispunjuje očev nalog koji je primio u oproštajnom blagoslovu (“Pazi da ti žena bude iz plemena tvojih otaca” 4,12).

Između dvije obitelji ne postoje unaprijed izravne veze i bliže poznavanje, žive u dva udaljena mjesta, jedino što ih veže je pripadnost istom narodu i zajednička prognanička sudbina u stranom svijetu. Ipak, iz onoga što Tobija govori zaključujemo da je nekako već bio upoznat s teškom sudbinom djevojke koja je sedam puta doživjela tragičnu svadbu (“čuo sam da su sedmorica nađeni mrtvi…” 6,14).

Sveto pismo otvoreno spominje strah pred brakom koji mladić osjeća. Poznavajući iskustvo moderne civilizacije i prilike u našem narodu, mislim da ćemo pravo kazati primijetimo li da tu Riječ Božja dodiruje važan suvremen problem. Kako ga biblijski mladoženja rješava? Ponajprije ima pratioca koji mu je ovdje, kao i u drugim stvarima, velika potpora. Tobija, potom, otvoreno govori o svom strahu koji počiva na onome što je čuo. Priznaje da ga je strah od smrti, strah ga je zloduha koji je djevojku opsjeo (“bojim se da ću umrijeti” 6,15). Plemenitost njegova srca otkrit ćemo kad čujemo da ga je strah ne samo za sebe, nego i zato da njegova tragedija ne bi roditelje unesrećila (“bojim se da za sobom, zbog žalosti, ne povučem u grob svoga oca i svoju majku” 6,15).

Dvaput mladić mora uspješno svladati zadatak odvajanja od najbližih. Ponajprije od majke koja zaplakana kori svoga muža: “Zašto si dopustio da nam sin ode?” (5,18). Majka je pogođena odlaskom sina iz obitelji, nedostajat će joj njegova pomoć. Ne odobrava njegov odlazak po ušteđevinu, upozoravajući muža da je taj novac “smeće prema njihovu sinu” (5,19). Drugi rastanak, od Sarinih roditelja bit će još zahtjevniji jer se sad mladić mora sam izboriti za svoja prava; nema ovdje oca koji bi svojim nalogom i autoritetom presudio. Opetovano mladić mora pristupiti s molbom svojemu tastu koji ga je zaklinjao da ostane (“Ne idi” 8,20; “Ostani” 10,9). Morat će se i otvoreno usprotiviti: »Ne, nego pusti me da idem!« (Tob 10,9). Tobija sa svojom ženom Sarom poštuje svoju odluku i vlastiti životni put. Životni korak rastajanja blagoslovljen je ponovnim susretom. Vratit će se oni sretno do obitelji mladoženje, a nakon smrti časnih staraca opet će doći u kuću Sarinih roditelja (14,12).

Put međusobne ljubavi ima nekoliko koraka. Tobija najprije čuje od svoga pratioca istinu o Sari (c6). To je trenutak kad u njegovu srcu započinje iskrena ljubav prema Sari. “Njegova se duša privinula uz njezinu” (6,18) – tako Sv. pismo dočarava fenomen odlučujuće simpatije i zaljubljenosti koja nipošto ne staje na hirovitoj privlačnosti izgleda i vanjštine, nego se krije duboko unutar osobe. Poslije, kad se jednom budu našli nasamo u bračnoj sobi, Tobija i Sara zajednički mole. U toj molitvi Tobija se prisjeća Božje riječi iz stvaranja: “Nije dobro da čovjek bude sam” (8,6), u Sari gleda ostvarenje onoga što je Bog na temelju svoje božanske prosudbe podario.

Tako dobivamo zanimljiv nacrt koji je suvremenom uhu možda malo stran: ponajprije dolazi ljubav, zatim duhovnost i molitva, tek potom tjelesna blizina i nježnost. Sva tri koraka u ovom trolistu su važna; tri stepenice do zajedništva. I na tom se uzoru Tobije i Sare temelji moralni zahtjev, vjerojatno najpopularniji i najosporavaniji, da se poštuje predbračna čistoća.

Poznati dio njihove molitve pokazuje ozbiljnost bračnoga programa koji su si zacrtali. Tobija moli: »učini da s njom doživim starost« (8,7). Započinju zajednički život ne samo kao rezultat sadašnje sklonosti i potrebe za blizinom druge osobe, nego gledaju na cjelinu i dovršetak ljudskog života.

Dirljiv je prvi susret sa Sarinom obitelji (c7). Nema mučnoga skrivanja simpatije i ljubavi. Tobiju prepoznaju jer mu je otac čuven kao plemenit i dobar čovjek. Susret je to upravo nabijen osjećajima. Ganut što susreće Tobiju, otac Sarin grli ga suznih očiju (7,6). Na vijest o bolesti njegova oca svi se žaloste i plaču (v6s). Potom se vraćaju velikom veselju i gozbi jer su se sretno okupili u tuđini (v8). Kad je riječ o ženidbi otvoreno govore o poteškoćama koje djevojka ima (v11).

Tobijin dolazak u njezin život znači dokončanje velike Sarine patnje. Mladoženja je svojim postupkom oslobađa od zloduha koji ju je držao u svojoj vlasti. U Sarinu putu kroz patnju do oslobođenja ocrtava se Božji plan naznačen u riječima anđeoskog pratioca koji objavljuje Tobiji: “ona ti je bila dosuđena oduvijek.” (Tob 6,18).

Tobija ispunja svoju prvu zadaću: donosi očevu ušteđevinu u kuću. Osim toga, povrh zadaće koju je preuzeo, on, neočekivano, na radost sviju, donosi lijek za očevu bolest. Stari otac progledao je i poput novozavjetnoga Zaharije, oca Ivana Krstitelja, odmah izriče “Benedictus”, zahvalu Bogu koji se smilovao: “Blagoslovljen si, Bože” (11,14). I na primjeru Tobije i Sare, Riječ Božja pokazuje kako njihov brak nije usmjeren samo na njih dvoje i njihovu djecu, nego u svoje poslanje uključuje i nešto drugo. Oni imaju svoju misiju koja se ne ograničava samo na njihovu budućnost.

Perspektiva koju ova biblijska knjiga nudi za brak i obitelj blagoslov je i velika mjera radosti. Svadbena proslava Tobije i Sare odvija se u dva dijela, ponajprije u kući mladenkinoj (“gozba” 8,19), potom nakon sretnog povratka u kući mladoženje (“svadba u veselju” 11,19), ukupno tri tjedna. Imaju djecu, koja se sretno okupljaju oko svoga djeda i čuju proročke riječi o Božjem smilovanju i obnovi Jeruzalema koja će doći nakon progonstva. Njihova obitelj nasljeđuje mnoga dobra i doživljava pad neprijateljske vlasti (14,13s).

N. Bilić SJ

 

Ozdravljenje kao Božji dar

Starozavjetni vidici

Lijepa je, radosna i dragocjena zadaća progovoriti o blagu koje je nam je uvelike zajednička obveza i stoji na početku triju svjetskih religija, zasnovanih na Božjoj objavi. Izvorna je Božja riječ Judaizma, kršćanski je takozvani Stari zavjet koji poštuju i prihvaćaju ne samo drevne Crkve Istoka i Zapada, nego i sve reformirane zajednice nastale tijekom povijesti. Islam također s poštovanjem prihvaća zgusnuto iskustvo ispisano na stranicama Hebrejske biblije.

Ovaj prikaz treba na egzemplaran način podsjetiti na tri osobe iz Svetog pisma koje pokazuju kako je ozdravljenje Božji dar – dar koji itekako uključuje raznovrsnu suradnju čovjeka i upozorava na jedinstvo duha i tijela. Prva je osoba Naaman, Aramejac, iz 2 Kr 5 koji će u susretu s Elizejem doći do dvostrukog ozdravljenja, a opisan je u onom dijelu svetog teksta koji – po svoj prilici dovršen i izdan oko 200 g. pr. Kr. – čini središnji stup Hebrejskog kanona, s časnim naslovom “Proroci”. Drugi je najpoznatiji svetopisamski patnik i pravednik Job, također neizraelac, opisan u opširnoj knjizi koja i opsegom i ponuđenim rješenjem temeljnoga pitanja zla i trpljenja natkriljuje tekstova Staroga istoka. Nalazi se u trećem dijelu “proto-kanona”, tj. Hebrejske biblije, a u grčkoj Seputaginti, latinskoj Vulgati pa i suvremenom kanonu mijenjat će mjesto. Treća je osoba Tobit, pobožan i pravedan pripadnik Božjega naroda iz Naftalijeve obitelji koji međutim živi u progonstvu, u dijaspori, a opisan je u knjizi sastavljenoj i sačuvanoj u okrilju Septuaginte te stoga u kasnijoj predaji nosi oznaku “deuterokanonska” odnosno – u novovjekim zapadnim zajednicama – “apokrif”. Koliko pak cijela knjiga odiše izvornom svetom predajom najviše svjedoče posve hebrejska imena npr. Tobija, Rafael, Azarja – koja govore o Božjoj dobroti, o Bogu koji liječi i pomaže. Upravo na Tobitovu primjeru Bog će biti prikazan kao izlječitelj koji izlazi ususret ljudskoj bolesti i donosi zdravlje.

Dvostruko izlječenje stranog vojskovođe

naaman-healed1Naaman je važan jer pokazuje kako fenomen bolesti dodiruje i najviše slojeve društva, vrhunsku svjetsku moć i može imati duboke političke implikacije.

Uživa vladarevo poštovanje kao uspješan vojskovođa, ali trpi od gube. Zarobljena Izraelska djevojka, sluškinja njegove žene upućuje na pravo rješenje. Pripada jednoj od potvrđenih tradicija Svetoga pisma kako neznatni, siromašni i potlačeni imaju uvid u spasonosne stvari.

Skandal na najvišoj razini izbija na temelju pisma koji aramejska velesila upućuje izraelskomu kralju. Tražiti ozdravljanje za stranoga vojskovođu tumači se kao tragikomičan izgovor za napad. Izraelski kralj liječenje od gube jasno stavlja pod nadležnost božanskoga darivatelja života.

Prorok Elizej međutim reagira na pogođenost svojega kralja koji je u znak zgroženosti razderao odjeću. Prorok preuzima odgovornost na sebe.

Moćni bolesnik s pratnjom i obilnim darovima stiže do Elizejeve kuće, ali neće prema svojoj želji biti primljen – takoreći – “u ordinaciju”. Preko glasnika dobiva uputu o lijeku. Neispunjeno očekivanje izaziva u njemu frustraciju i ljutnju. Očekivao je častan prijem i iscjeliteljski dodir. Njegova je predodžba magijska: prorok bi trebao zazvati svoje božanstvo i automatski odnijeti bolest.

I opet sluge stupaju u prvi plan, predlažući oboljelom vojskovođi da ipak prihvati propisanu terapiju. Visokopozicioniran, moćan zapovjednik Naaman ponižava se poslušno prihvaćajući naredbu stranca, savjet slugu i priznajući veću vrijednost Jordana od njihovih svetih rijeka. Zacijelo skinuvši sa sebe sve znakova dostojanstva, ostaje čovjek u svojemu tijelu i čak sedam puta – prema “receptu” – silazi u vode Jordana.

Potpuno tjelesno izliječenje od bolesti, koje nije mogao svojom moći iznuditi ni kupiti bogatstvom, dovodi ga i do duhovnoga zdravlja. Postaje vjernik, prihvaća Božji autoritet. S poštovanjem izgovara njegovo Ime, uzima sa sobom pregršt svete zemlje, pa čak dobiva i duhovnu slobodu da ne bude pred Bogom osuđen zbog vanjskoga neobdržavanja religijskih pravila.

Snaga cijelog događaja povećana je u kontekstu aramejskih napada na Izrael. Elizej liječi napadača.

Dubinska patnja pravednog Joba

job_mestrovicPoznato je: Jobova bolest, koja ga je tako iznakazila da su prijatelji ponajprije ustuknuli, vidjevši ga, zbiva se kao vrhunac sveobuhvatne patnje, nakon što je izgubio i imanje i obitelj. Spasonosni razgovor s Bogom dolazi u knjizi nakon mučne sedmodnevne šutnje s trojicom prijatelja i nakon još mučnijeg pričanja kroz 34 poglavlja. Tri su kruga razgovora s prijateljima (c3–31) protekla kao i bezuspješan, neplodan Elihuov monolog (c32–37). Susret s Bogom međutim zbiva se prije Božjega govora Elifazu (42,7– 9) i prije završnog preokreta (hebr. שׁוב שׁבות  šub šebût “preokrenuti sudbinu” 42,10) koji će Jobu vratiti zdravlje i u skladu s drevnim propisima dvostruko nadoknaditi pretrpljenu štetu. I mjera života bit će udvostručena: Job će poživjeti 140 godina. Ali prvo ozdravljenje do kojeg dospijeva, nalazi ga još uvijek u prahu i pepelu (42,6). Tri Božja govora (38s; 40,1s; 40,6–41,26) sa samo dva Jobova odgovora (40,3–5; 42,1–6) dio su cjelokupne kompozicije ove knjige. Triput susrećemo rečenicu “i odgovori Gosodin Jobu” (38,1; 40,1; 40,6), dvaput “i odgovori Job Gospodinu” (40,3; 42,1) koje jasno ocrtavaju strukturu teksta.

Job, još u bolesti i muci, dolazi u bitno nov položaj. Time što se Bog pojavljuje kao sudionik razgovora (hebr. יהוה 38,1; 40,1.3.6.; 42,1), Job biva uzdignut na razinu “nebeskoga vijeća” (usp. 1,6–12; 2,1–7) koje poznajemo s početka knjige. Job – koji je jedini izgovorio ime Božje יהוה 12,9), smije čuti njegov glas. Božji odgovor u skladu je s Jobovom više put spominjanom čežnjom koju naposljetku sažima: “na Svesilnom je sad da mi odgovori!” (31,35). Duga šutnja Božja prekinuta je (usp. 7 dana 2,13).

Prvi Božji govor c38s usmjeren je na prvi Jobov govor u c3. Slično kao Job i Bog stavlja patnju u kontekst cijelog stvorenja. Bitan je to pokazatelj. Job, kao i čitatelji knjige, sada može prepoznati kako je Bog od početka razgovora nazočan i sluša. Razgovor je otvoren i žestok: Bog se izravno suprotstavlja Jobovu mišljenju da ga on – Bog – čini zlotvorom (hebr. תרשׁיעני taršî‘énî “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 10,2). U svom pitanju Jobu preuzima istu riječ i preokreće misao, pitajući čini li Job njega zlotvorom (hebr. תרשׁיעני “ti me činiš/proglašavaš zlotvorom” 40,8).
Izostanak Jobova odgovora nakon prvoga Božjeg govora (c38s) i izostanak tematskog sučeljavanja nakon njegova drugoga govora (40,1s) odgovara umoru od muke i trpljenja koje traje sve tamo od prvog dana teške kušnje. Dijalog je međutim plodan. Job postiže bitan napredak od šutnje (poslije c38s) i volje za šutnjom (40,4s) do priznanja i spremnosti na razgovor (42,4). Teška pitanja koje Bog postavlja (c38–40) zajedno s razmatranjem koje teče od 41,7 – gdje više ne susrećemo pitanja, nego opis – dovode do pozitivne promjene koju Job izriče priznanjem u svom odgovoru 42,1–6: “Znam da je tvoja moć bezgranična!” (42,2).

Glagolski korijen נחם niḥam – ovdje obično preveden kao “kajem se” (42,6) – pokazuje svojim oblikom da se njegovo značenje na Jobu ostvarilo. Iako se obično razlikuje između “utjehe” (piel) i “pokajanja” (nifal), vrijedi u tom izričaju vidjeti onu promjenu stava i unutarnjeg stanja koja je istim glagolskim korijenom ukupno znakovitih sedam puta u Knjizi o Jobu povezana s “utješiti”. Ono što su prijatelji u početku bili nakanili (hebr. נחם 2,11), ostvaruje se u susretu s Bogom (hebr. נחם “utješen sam” 42,6). Što Job bijaše za druge (hebr. נחם 29,25), što se uzalud nadao od svoga ležaja (hebr. נחם 7,13), što prijatelji nisu bili kadri (hebr. נחם 16,2; 21,34), što rodbina naknadno, kad je sve prošlo, čini (hebr. נחם 42,11), to se ostvaruje na njemu kako on sam potvrđuje: doživljava utjehu (42,6). Da je riječ o utjehi potkrepljuje Job spominjući svoje oči: prije su pred Bogom suze lijevale (hebr. עין ‘ajin “oko” 16,20), a sada ga vide (hebr. עין “oko” 42,5). Jobova nada iz najpoznatijeg i čuvenog teksta: “svojim očima vidjet ću” – prepoznatljiva po obje riječi koje se ponavljaju (hebr. עין + ראה ‘ajin + ra’â “oko” + “vidjeti” 19,27; 42,5) – ispunjuje se prije kraja Knjige.

Kako je slijepi otac Tobit progledao

Jan_Massijs_-_The_Healing_of_Tobit_-_WGA14260Tobit na početku Knjige o Tobiji autobiografski izvješćuje kako je odrastao kao siroče uz baku Deboru u Galileji. Sam će za se jasno reći da je potomak Noe, Abrahama, Izaka i Jakova (Tob 4,12) i time se jasno svrstava u Božji narod. Pripada naraštaju koji je još bio u svojoj zemlji prije pada Sjevernog kraljevstva, i to među one koji ostadoše vjerni te je redovito hodočastio u Jeruzalem.

Kao izgnanik u asirskoj Ninivi tri desetine svojih dobara poklanja u dobrotvorne svrhe. Čuva se nedopuštenih jela i provodi intenzivan duhovni život. Pobožan je vjernik koji poznaje Amosa (2,6) i Jonu (14,4.8). Slično Josipu u Egiptu i Danijelu u Babilonu i otac Tobit dobiva visoku kraljevsku službu. Premda je porobljeni stranac postaje kraljev ekonom, ali kod vladareva nasljednika gubi naklonost. Optuženom i ocrnjenom štoviše prijeti mu smaknuće pa se skriva i gubi sva dobra. Po brzoj smrti novoga kralja zaslugom rodbine opet dolazi u dvorsku službu. Ponovno se izlaže, čineći dobro.

Poznat je izvještaj o tome kako je čineći dobra djela i obdržavajući propis čistoće zanoćio napolju. Te kobne noći snađe ga bolest koja mu onemogućuje vid. Oslijepio je. Njegovo vlastito svjedočanstvo – da je išao liječnicima i da mu nisu mogli pomoći – važno nam jer upućuje na to da se traži još nešto više. Osam dugih godina trajat će bolest (14,2).

Nova teška situacija bolesti tjera ga da živi na račun drugih. Neko vrijeme ima bogata dobročinitelja, a poslije ga žena uzdržava. Kad međutim i s njom dolazi u sukob, moli za smrt. Obiteljski čovjek, s navršenih 58 godina, blistave karijere u stranom svijetu, pravedan i krepostan, zbog bolesti dolazi do toga da ojađen i pun žalosti (3,1), izvan vlastita doma (3,16) moli da Bog prihvati njegov duh, da “umre i postane zemlja” (3,6). Kao bolest osjeća i onu gorčinu koja mu se u duši skuplja (3,6). Poput Jone argumentira pred Bogom da mu je “bolje umrijeti negoli živjeti” (3,6 usp. Jon 4,3.8). Svoj život naziva pokorom. Veliku mudrosnu pouku sinu Tobiji izriče kao oporuku, spremajući se na smrt (Tob 4).

Zanimljivo, u svojoj molitvi fizičku bolest jedva i spominje, ali širokom teološkim pogledom u grijesima predaka, zajednice i svojim vlastitima usudi se vidjeti uzrok izgnanstvu i životu u stranoj zemlji, pod tuđinskom vlašću. Svoju bolest stavlja u kontekst sveopće životne situacije.

Dragocjen podatak Svetoga pisma jest da mu je molitva uslišana (3,16). Rafael, Božji glasnik, poslan je izliječiti njegove oči. Naknadno će potvrditi da je riječ o Božjoj zapovijedi (12,8). Rafael točno navodi isti nalaz i dijagnozu koju izvorni, Tobitov opis bolesti donosi (“bijele mrlje” 2,10; 3,16). Tajanstveni poslanik, daje se naći, kao bliski rođak, ali privremeno skriva pravi identitet. On posjeduje znanje – poznato mu je što treba priskrbiti kao lijek (Riba će u Novom zavjetu biti simbol hrane i poslije zaštiti znak Krista, Spasitelja) precizno navodeći da je riječ o masti kojom treba premazati oboljele oči (6,9). Svoje neobično znanje Rafael će očitovati najavljujući unaprijed dobar ishod, a za samu “operaciju” točno će navesti postupak (treba namazati oči) i neugodan proces izlječenja (svrbež koji izaziva trljanje očiju). Sin Tobija poslije će osobno potvrditi da je Rafael vratio zdravlje Tobitu (12,3)

Tobitova nova tuga i bol bit će predugo čekanje na sinov povratak (10,2) i sumnja na zao ishod. Izgubio je nadu da će ga još ugledati (10,8).

Proces izliječenja u užem smislu počinje tako da dobar sin pamti u kakvu je stanju ostavio Tobita, oca svojega, i na poticaj Rafaelov žurno kreće, trči ususret ocu. Cilj ozdravljenja i radostan rezultat Sveto pismo neuvijeno navodi, upozoravajući tako na dubok antropološki kontekst: Tobit će opet vidjeti sina (11,8). Sam će potvrditi da mu je glavna radost obnovljenog vida što opet gleda sina (11,14).

Otac ne vidi, žena mu javlja radosnu vijest o povratnicima. Dok izlazi spotiče se, sin mu pritrči i postupa s lijekom prema uputi. Pritom kao sućutan bolničar hrabri oca. Proces se odvija baš kako je najavljen, a radostan pogled na sina pretače se u zagrljaj i suze radosnice. Prve riječi sretna, zdrava oca jesu molitva: Hvali i blagoslivlja Boga. Drugi svjedoče o njegovu ozdravljenju, zadivljeni, i tako su dokaz da nije samo u pitanju subjektivan doživljaj (11,16). Izliječen bolesnik i pred njima jasno priznaje da u tome vidi Božje smilovanje. U velikoj molitvi još jednom tumači bolest kao posljedicu zlih djela, a ozdravljenje kao oproštenje Božje. Poput Abrahama dobit će na dar cijeli jedan novi život – izliječen od bolesti poživjet će još stotinu godina. Nov dobar vid seže sve do svetoga grada Jeruzalema kojemu proročki promatra budućnost i u molitvi (c13) i u oproštajnom govoru (c14).

Tobitov primjer dragocjeno pokazuje kako je čovjek u svojoj bolesti povezan sa sudbinom sina. Štoviše divno je svjedočanstvo o tome kako je izliječen akcijom i zaslugom vlastita djeteta.

Premda je pravednik, poput Joba, nesretna bolest dovela ga je do odustajanja od života, do želje za smrću. Svrstava se u red s Mojsijem, Ilijom, Jonom i Jobom kojima je život postao pretežak. Bolest ga dovodi molitve. Ozbiljno se priprema na smrt, ali sve će se preokrenuti. I naknadno bolest će tumačiti kao udarac od Boga, a ozdravljenje kao smilovanje.

Rafael, liječnik, dopuštajući da privremeno bude vidljiv njihovim očima ukazuje na dublju potrebu da progledamo i uočavamo prave vrijednosti, otkrivamo plodne lijekove i prepoznajemo one koji nam uistinu pomažu da živimo.

Zaključak

Sva tri primjera pokazuju kako izliječenje ne dolazi odmah i automatski, nego se traži strpljivost i aktivnost bolesnika.
Kod Elizeja sluškinja i sluge imaju odlučujuću zaslugu, kod Tobita prvi je liječnik sin, kod Joba međutim propao je pothvat triju prijatelja koji se pretvaraju u mučitelje, kao i pokušaj mladog Elihua da pred Jobom neadekvatno i nepotrebno brani Božju čast. Sam će Bog morati izravno “intervenirati”.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ
FFDI
01.03.2010. (corr. 14.03.10.; 19.05.2014.)

Nehemija, graditelj, i sv. Josip

Postoje li neke važne crte koje sv. Josipa vežu uz Nehemijin lik?

Točno je da je Nehemija među općenito manje poznatim biblijskim likovima premda ima svoju vlastitu knjigu. Za nas je ponajprije važno da od kralja dobiva titulu i službu namjesnika. Nehemija je namjesnik, zastupnik kraljevske vlasti, što je i pismima-dokumentima koje dobiva potvrđeno. Za sv. Josipa znamo da je djetetu Isusu namjesnik očev. On je na mjestu oca, poočim Kristov.

Glavna stvar po kojoj Nehemija dobiva svoje mjesto u Svetom pismu jest to da gradi Jeruzalemske zidine. O tome on sam osobno svjedoči pišući u prvom licu, autobiografski. Dobio je obavijest o ruševinama, kralj mu daje dopuštenje i on kreće u Jeruzalem gdje organizira praktički cijelu zajednicu. Svaka obitelj preuzima po dio. Saniraju pukotine, obnavljaju, grade. Ni protivnici ih ne mogu zaustaviti sve dok zidine napokon nisu potpuno dovršene i svečano blagoslovljene.

Nehemija omogućuje da cijela zajednica povratnika bude zaštićena i da nakon progonstva u Babilonu može opet započeti život u slobodi, u vlastitoj domovini koju je Bog ocima obećao. Pobrinut će se Nehemija također da se unutar zidina osobito poštuje sveti počinak, subota, kako propisuje Božji zakon. Pod zaštitom gradskih zidina bit će moguće organizirati veliku svečanost – čuveni Blagdan sjenica kad će se s posebnog postolja cijelom narodu čitati i tumačiti Zakon, odlomak po odlomak.

Znamo da je sv. Josip i službeno izabran i od Hrvatskoga sabora proglašen zaštitnikom domovine. U tome mu biblijski uzor svakako može biti Nehemija.

Nehemija u svojoj autobiografiji opisuje kako se sam zalagao u poslu. Kao što Noa gradi korablju tako Nehemija gradi Jeruzalemske zidine. Je li i u tome uzor sv. Josipu?

Josip je u svom zavičaju očito bio na cijeni: Poznat jednostavno kao drvodjelja. Tako ga zovu, takav je na glasu. “Majstor” – rekli bismo danas. Kod Nehemije nam je važno upravo to da se sam dao na posao i da je znao zavrnuti rukave. Poduzetan je i djelotvoran. Baš kako i sv. Josipa prepoznajemo u Evanđelju. Pa i kad se Nehemija trebao braniti od lukavih neprijatelja, on je spreman. U isto je vrijeme i vojnik i radnik. Protivnici su i psovanjem i ruganjem, i spletkama i otvorenim napadima pa i pokušajem atentata htjeli spriječiti obnavljanje gradskih zidina. Nehemija ih sve nadvladava jer je – kako sam svjedoči – Božja ruka bila s njime. Sv. Josip je, znamo, u litanijama ne samo uzor radnika, nego i strah zlih duhova.

Na početku Nehemijina djelovanja nalazimo ga u postu i molitvi. U Nehemijinu načinu pisanja istaknuto mjesto imaju molitveni zazivi koje on uklapa izravno u svoje autobiografsko izvještavanje. Na kratko prekida opis i izravno upućuje Bogu zaziv. To je nalik tradicionalnim strelovitim molitvama. Nehemija tako ostvaruje duhovnost u svakodnevici koja će biti obilježje sv. Josipa, sabranog, šutljivog, poslušnog.

(iz: Sv. Josip i njegovi biblijski uzori)