Hodočasnička Crkva

»Bog će proslaviti Sina Čovječjega u sebi. Evo odmah će ga proslaviti« (Iv 13,32). Vrijedni Kristovi učenici o kojima izvješćuju Djela apostolska potvrđuju da je Isus proročki govorio (Dj 14,21–27). Sedam su različitih mjesta i krajeva obišli. Navješćivali su Riječ, bodrili, molili i postili, postavljali starješine. Mnogi koji su postali učenici živi su dokaz da je Bog slavan, da je Isus slavan. Životi mnogih učvršćeni su. Slava Božja i kraljevstvo Božje jedno su. Važnost Božja jest u tome da je on kralj. Koliko je Bog važan, pokazuju svi oni učenici koji poput Isusa po muci i križu ulaze u kraljevstvo Božje. Tako je to tijekom stoljeća sve do danas. Sve do nas. Važno je što su apostoli činili. Ono o čemu Djela apostolska pišu jest ređenje. Apostoli su po crkvenim zajednicama redili svećenike. I to što danas za oltarom vidimo sluge Kristove i sluge sakramenata dokaz je da je Božja slava tijekom vjekova našla put do nas.

Apostoli koji obilaze velik broj mjesta prije nego što će doći natrag u zajednicu iz koje krenuše valjan su dokaz da je Crkva hodočasnička i da pravo imaju oni koji i danas hodočaste. Noge hodočasnika apostolske su noge.

Apostoli prelaze uzak krug jednoga izabranog naroda. Svjedoci su da je Bog i poganima otvorio vrata, nama koji smo do maločas grcali u našim grijesima i neposluhu. Kada mnoge učiniše učenicima, onda izvršavaju Isusov nalog: »Idite i učinite mojim učenicima sve narode« (Mt 28,19). Ostvaruju predivnu sliku o kojoj sluša Ivan u Otkrivenju: mnoštva će biti ne samo narod, nego narodi Božji (λαοι Otk 21,3). On će biti Bog tih naroda. U tome se sastoji novi Savez za razliku od staroga gdje je u toj formuli bio jedan narod i njegov Bog. U tome je snaga nove obveze koju Isus daje svojim učenicima. Dužni smo ljubiti jedni druge, kao što je on nas ljubio. On je prolio svoju krv, krv novoga saveza, za mnoge.

Slika koju Otkrivenje prikazuje pogled je u budućnost kojoj se nadamo, da svi narodi svijeta otkriju snagu Kristove riječi. To je i velik zadatak koji smo dobili. Isus želi da nas svi prepoznaju kao njegove učenike. Doslovce svi. Gdje smo u izvršenju toga naloga?

Otkrivenje budućnosti i ta zapovijed već sada nam je utjeha i ohrabrenje jer je počelo ostvarenje upravo po onim apostolima hodočasnicima o kojima izvještavaju Djela apostolska. Ako su mnogi postali učenici, onda se na njima moglo vidjeti da su Isusovi učenici. Formulu znamo: ljubili su jedni druge, ljubili su kao što je Isus ljubio. Metodu kako apostoli naviještaju evanđelje sam je Isus odredio. Jedino tako mogu biti vjerodostojni. Jedino tako neki stranac i pripadnik druge religije prihvaća riječ Božju. Ljubav Kristova razbija i nadilazi okvire jedne religijske zajednice. Ljubav Kristova omogućava prijelaz i rascvat od svetoga naroda na pogane, od sinova Izraelovih na sve narode. Ono što se zbiva po Ikoniju, Pamfiliji, Ataliji… ostvaruje već sliku novoga Jeruzalema. Učenici iz mnogih naroda, nova Isusova zajednica, novi su Jeruzalem za razliku od staroga Jeruzalema. Nije Crkva samo za stare ili samo za mlade. Nije Crkva samo za muške ili samo za ženske. Nije samo za bolesne ili samo za zdrave. Crkva je za sve.

Snažan glas s prijestolja koji Ivan čuje govori o Božjemu šatoru. Pri tome upotrebljava riječi koje poznajemo. Ponavljamo ih kada molimo Anđeo Gospodnji. Govorimo da je Riječ Tijelom postala i prebivala među nama. Ivan također čuje o Bogu koji prebiva među ljudima, našao si je taborište, udario je šator među nama. A što predstavlja šator, znamo dobro. Što je to i gdje je to mjesto gdje je Riječ mogla uzeti tijelo? Ili bolje, tko je to u kome nova zapovijed postaje stvarnost? Odmah po utjelovljenju ona žurno kreće u judejsko gorje da bude na pomoći rođakinji Elizabeti. Jer je imala ljubavi za nju. Poslije će ostati pod križem i bit će središte onima koji budu jednodušno sabrani u molitvi – jer imaju ljubavi jedni za druge. Šator – to je ona sveta Majka Božja kojoj dolazimo u pohode u tolikim hrvatskim prošteništima. Kao što Otkrivenje piše o veliku znaku na nebu, o ženi koja ima roditi, tako mi u ovomu odlomku Otkrivenja eto opet smijemo prepoznati tajanstvenu sliku. Premda je Ivan imenom ne spominje, mi ipak znamo da govori o Majci Božjoj.

Isus je nama povjerio brigu za druge. Tebi i meni. Dao nam je novu zapovijed, novi savez s Bogom kako bismo ljubili jedni druge. Dosta je očekivanja da drugi riješe moje zadatke. Dosta smo jadikovali i optuživali druge. Nema više prebacivanja odgovornosti. Dosta je bilo ponavljanja stare zavodničke krilatice da Crkva ima jednu zadaću, a politika drugu. Isus nam je povjerio brigu za bližnje. Dužni smo pošteno i koliko god možemo pomoći da mi kao zajednica živimo. Nije građanin manje obvezan ljubiti kao što je Isus ljubio. Ista načela i isti Božji sud vrijedi za vjernika i za političara. I po plodovima se prepoznajemo. Za apostole znamo da su izvršili svoje djelo. Sami imamo mogućnost odabrati po savjesti i dati vlast kome hoćemo. Sami biramo političku stranku kojoj ćemo se priključiti.

Apostoli o kojima smo slušali izvršili su svoje djelo. Sada je red na nama. Europa ima budućnost jer je Bog otvorio vrata. Naravno da Hrvatska treba ući u Europu. Zato što ima poslanje: pomoći Europi da nađe ta vrata i s radošću uđe kroz njih. Već je blaženi papa Ivan Pavao II. jasno govorio o nužnoj reevangelizaciji.

Novu zapovijed Isus je dao u svojemu oproštajnom govoru. Bilo je to kod Posljednje večere. Kratko vrijeme ne će biti s njima, a onda će Bog prebivati s ljudima dovijeka. Evo, dolazi i danas Crkvi svojoj na oltar u tijelu i krvi. Kada priđemo k oltaru i primimo pričest, izrecimo svoj pristanak na novi savez: Da, Isuse, ljubit ćemo jedni druge kao što si ti nas ljubio.

Gospodin šalje (Mk 6,7–13)

Isus Krist – izvor i uzor poslanja

Krećemo na put, na primjer na ljetovanje, možda u novi kraj. Čovjek se sprema. Skuplja stvari, slaže što je pročitao i čuo da treba uzeti. Napetost raste, nervoza ga počinje izjedati. Valjda je rezervacija u redu. Dokumenti? Joj, ne stane sve u kovčege! Potrebno je još ovo pa još ono. Cijelu noć ne spava. Umjesto predaha, mučnina i glavobolja…

A Gospodin, kada šalje dva po dva apostola, veli: »Ne nosite na put ništa osim štapa!« Uvodi ih u duhovnu hrabrost. Ne nudi umišljenu askezu koja bi zahtijevala prijezir materije, nego traži opuštenost u Božjemu Duhu. Učenik se treba prepustiti vodstvu Učitelja. Kristov je apostol poput Mojsija. Tek štapom opremljen, kreće u oslobođenje naroda. I danas Crkva čuva taj znak: biskupski štap.

Evanđeoski izvještaj o Isusu koji šalje apostole dvojicu po dvojicu na početku nam daje važnu perspektivu. Znamo da se Crkva u Novomu zavjetu definira kao zajednica pozvanih. To je objektivan opis u trećemu licu. Odabrani bivaju pozvani i odazivaju se. A riječ koja otvara opis poslanja u Markovu Evanđelju daje nam onaj drugi vidik, naznačuje cilj, otkriva tko ih i kamo poziva. Biblijska riječ opisuje pozivanje iz Isusove perspektive. »Pozva ih k sebi«, čitamo u prijevodu.

Za bračni par i druga je pojedinost važna. Opće je poznato da u klasičnomu jeziku izraz »braća« označava i braću i sestre, pa i kada se govori o Izraelcima ili Judejcima, žene nisu isključene. Slično vrijedi i za naznaku »dva po dva«. Pogotovu u Evanđelju po Luki gdje se opisuju, ne tek Dvanaestorica, nego 72 učenika; smijemo u tomu izrazu izravno misliti na muške i ženske osobe, na parove.

Pomažemo se u prijevodu i kažemo da im Gospodin daje »vlast nad nečistim dusima«. Izvornik govori izravno o »sili nečistih duhova« naglašavajući da Isusovi poslanici – dva po dva – imaju isto tako veliku moć kao i nečisti dusi. Imaju onakvu silu kakvu imaju zlodusi, u jednakoj mjeri. Zato im se mogu suprotstaviti, što se i vidi kada ih, poslije, izganjaju (Mk 6,12). Zato im ne treba hrane, odijela i novca. Duhovna je snaga presudna. »Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa« (Iv 6,63) – reći je jednom Učitelj.

Isus poučava u svetoj tehnici slobode od torbe i odijela koja je važan dio vlasti nad nečistim dusima. Oni su mnogi, a jedan je čisti Duh Kristov koji donosi logiku evanđelja. Moćnik ovoga svijeta okuplja sluge da ga poslužuju u njegovim potrebama i prohtjevima. A Isus svoju dvanaestoricu, odabranike, šalje da služe drugima. I kada pođu, kao Kristove produžene ruke, ne moraju manipulirati i prisiljavati. Nisu dužni po svaku cijenu osvojiti i uspjeti, za sebe pridobiti. Tko ih ne primi, sam snosi posljedice. Sv. Ignacije, veliki učitelj duhovnosti, reći će: Kada radiš, ne budi vezan ni na sredstva ni na uspjeh jer, gle, sve je u Božjim rukama!

Kristovi su poslanici, kako svjedoči evanđelje, uspješni. Kada propovijedaju i zovu na obraćenje, čine ono što Isus čini (Mk 6,12). Kada oslobađaju iz kandža zloduha i liječe od bolesti, izvršavaju ono što je Krist prvi započeo (6,13). Ovaj evanđeoski izvještaj opisuje akciju koje traja i ponavlja se. Za razliku od redovitih opisa s aoristima, ovaj tekst ima više imperfekata koji govore o trajnosti, o duljemu periodu i opetovanju. Počeo je slati dvojicu po dvojicu, davao im je vlast (Mk 6,7). Govoraše im (6,10). Oni izganjahu demone, pomazivahu i izlječivahu bolesnike (6,13). Takav opis želi nam reći da su bitne osobine Kristova poslanika ustrajnost, strpljivost i upornost. Gospodin izravno nalaže: »kad uđete u kuću, ostanite tu« (6,10), a to je kadšto mučno zbog zamora i monotonije. U našemu vremenu brze razonode, kada se traži zamjena olako i smjesta, a promjena se nameće po svaku cijenu, pa i kada je promjena nagore, ovakav primjer i zahtjev evanđelja poprima svu aktualnost.

Gospodine, tvoja je želja da ne budemo tjeskobno zabrinuti. Kada nas šalješ, nalažeš nam da ne nosimo kruh. To je napast koju si sam prošao, prva napast od koje se mogu doslovce usaliti u svojoj sebičnosti i zagušiti svoje zdrave sile. Želiš da nas ne optereti ni novac, taj ustrajni zavodnik iz tame koji uporno ponavlja: »Pokloni mi se i dat ću ti sva kraljevstva ovoga svijeta!« Zapovijedaš da obujemo sandale. Tako da bolje osjetimo kakvo je tlo po kojemu hodimo. I da lakše budemo s obje noge na zemlji. Sandale, ne čizme, jer čizma tako lako može porobljivati i gaziti, pa i pod krinkom oslobađanja.

Gospodin je blizu

Davno, u početku biblijske povijesti spasenja, Abraham je bio pozvan napustiti svoj zavičaj. Bog ga poziva i šalje, izvlači njegove korijene i postavlja ga na put vjere. Oslonjen na tajanstvenoga Gospodina i na njegovo obećanje, Abraham ostavlja dom i kreće na put. Slično i Josip i Marija zbog carske naredbe moraju poći iz svojega Nazareta.

I mi, kada želimo ući u razmatranje, kada želimo potražiti sveto lice Božje, skriveno i divno, izlazimo iz svojega malog svijeta puna poluobveza i poluradosti. I Mojsije, prije nego što će ugledati čudesni grm u plamenu, otišao je malo dalje u pustinji, zašao je »s onu stranu«, kaže sveti tekst. Bog nam daje osjetiti svoju prisutnost i blizinu kada i kako on to hoće, a ne po našemu diktatu i prohtjevu.

I što se zbiva s Marijom i Josipom? Kamo stižu? Dolaze upravo u svoju domovinu, vraćaju se korijenima od kojih potječu. Josip je »iz doma i loze Davidove«, »iz grada Davidova koji se zove Betlehem«. Čudna li paradoksa! Moram se odvažiti i poći, učiniti korake, ne bez napora, da bih došao k samome sebi, da bih osjetio gdje sam ukorijenjen.

U ovakvu duhovnomu druženju nije važno svaku riječ pratiti, prepoznati svaku sliku, nego pažljivo, u miru, stati ondje gdje mi najviše odgovara. Kod onoga događaja ili misli koja meni nešto govori i donosi duhovnu struju u moj svijet. Dušu ne će nasititi obilje građe koliko unutarnje kušanje važne pojedinosti. Ovakvo druženje s Duhom ne služi zato da bismo izvršili jednu pobožnu dužnost među ostalim životnim dužnostima i zadatcima, nego je to prostor za okrjepu. Duša neka bira hranu koju najviše voli.

Evanđelisti, i Matej i Luka, izvješćuju o Kristovu rođenju tek jednom rečenicom. Ulazak u svijet silnoga Kralja kojega su naviještali proroci i kome će se pokloniti mudraci s Istoka nalazi tek mali spomen u svetoj knjizi. I to je zacijelo dio Isusove poniznosti.

Marija, Josipova zaručnica, rodi sina. Ipak, iz psihologije znamo, a i u vlastitomu iskustvu nosimo činjenicu da smo od početka života skupljači iskustava. Sve utječe na nas, sve je važno i ostavlja traga na nama. Od prvoga časa. Što god se zbiva sa mnom, sve to doživljavam od početka. Svojevrsno i drukčije, ali zabilježeno je u mojemu biću. Zaustavit ćemo se u mislima kod maloga Isusa pod srcem Majke koji će se ubrzo roditi. Tiho, nenametljivo, gotovo kao da nismo tu, pokušajmo dokučiti što sve bilježi njegova duša.

Evanđelist Luka opisuje i u prvi plan stavlja Mariju, Mateju je važan Josipov svijet. Međutim, ni kod Mateja ni kod Luke u ovomu izvještaju oni ne progovaraju. U tekstu ne kažu ni jedne riječi, pisac ih ostavlja u šutnji. Bitne stvari i misterije, prijelomne događaje života često proživljavamo šutke, ostajemo bez riječi. Ne znamo, pa i ne želimo ih izreći. Želimo li ući u razmatranje nekoga misterija, moramo znati zašutjeti. Povući se, u tišini biti tu. Duh bi nas Božji poveo svojim putima – kažu – kada bismo mu samo mi to dopustili. Sada je zgoda da to učinimo, sada je vrijeme za to.

Nema nijednoga rođenja bez pripomoći. Za svaki dolazak na svijet traži se pomoć drugih ljudi. Mali Isus pod srcem Majke povjeren je brižnomu Josipu. Josip je čovjek koji je vrlo pažljiv i pozoran na svoj nutarnji život. Poslušan je Bogu. Prepoznati i poslušati Božju poruku i izvršiti naređenje velika je stvar. Prepoznati i poslušati poruku u snu, imati povjerenja u anđela koji se u snu ukazao još je silnije. Josip je uvršten u red blagoslovljenih slugu Gospodnjih iz svetopisamske povijesti, kao što su Noa i Mojsije. Učinio je točno kako mu je naredio Božji glasnik. Mali Isus pod srcem Majke ne će ostati bez važna lika zemaljskoga oca. Josip uzima k sebi Mariju i njezina sina. Ali Josip nije pod hipnozom, ne vodi ga neka mračna sila. Kada se probudi od sna, izvršava naredbu. Budan kreće u akciju. Budnost i sloboda idu zajedno ruku pod ruku.

Redovito i s pravom kažemo da se na snove ne treba previše oslanjati. Pa ipak, sni i viđenja bit će u Svetomu pismu važni. Već kod Josipa Egipatskoga koji ih tumači, potom napose kod proroka Danijela. U snu progovara naša duša. Zašto onda ne bi Bog ili njegov glasnik smio u snu progovoriti. Sve što se taloži u našoj duši u snovima može izići na vidjelo u pravomu svjetlu, bez našega dirigiranja. Srce progovara bez vanjskoga diktata. Ako ga boli, buni se; ako je u miru, spokojno počiva. U svakoj meditaciji idemo za tim da izbliza i uživo doživimo i osjetimo stvari koje razmatramo. Slično kao u snu, gdje smo i sami prisutni sa svojom ulogom. Nisu riječi važne nego doživljaj i iskustvo.

Josip je muž pravedan, pravednik. Pravednost je Božje svojstvo, božanska osobina. Pravda u Svetomu pismu znači da je neki odnos u redu. »Gospodin je pravda naša!« najavljuje prorok Jeremija. Da bismo uredili odnos prema drugome, potreban nam je Bog. Želimo li da naši međusobni odnosi budu u redu, moramo brižljivo njegovati odnos prema Bogu. Ljubav prema bližnjemu nije nešto što se samo po sebi razumije. To je zahtjev koji nadilazi naše snage. Treba nam pomoć odozgor.

Josip prima od anđela velik i častan naslov. Anđeo ga oslovoljava: »Sine Davidov.« Tako će poslije samoga Isusa Krista ljudi nazivati. Josip je muž Marijin, kaže sveti tekst. Marijin muškarac, smijemo slobodno reći. Njezin čovjek, rekli bismo u nekim hrvatskim narječjima. On je muž na kojega se Marija može osloniti.

Anđeo ulazi u Josipov san s poznatim, dragim pozdravom ohrabrenja. Ali ovoga puta to nije općenit i načelan »Ne boj se!«, nego je izravno usmjeren. Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Strah od spolnosti je poznat, uplašenost i prisila pred osobama drugoga spola također nisu nepoznati. Strah pred ljudima još je poznatiji. Blizina drugoga čovjeka može strašiti i uznemirivati, izazivati zebnju i tjeskobu. Blizina drugoga izaziva i poziva da ponajprije budemo bliski sebi samima, da dođemo u suglasje s vlastitim bićem. Isus će poslije reći: »Tko prima jednog od onih koje ja šaljem, mene prima. Tko mene prima, prima onoga koji je mene poslao.« To je tajna kršćanske ljubavi.

Kada Matej za Josipa upozorava da nije upoznao Mariju dok nije rodila Isusa, ne moramo u tome vidjeti samo ono značenje koje ističemo kada u teologiji govorimo o djevičanstvu. Istina, biblijska riječ »spoznavati« označava intimno poznavanje, tjelesnu blizinu, spolno sjedinjenje. Pa ipak, smijemo ponajprije pročitati ono što doslovno u tekstu stoji: »I ne upozna je dok ne rodi sina.« Upoznati neku osobu velika je stvar. U narodu se kaže: tek kad s nekim zajedno potrošiš vreću soli, znat ćeš tko je. Kada je Marija rodila Isusa, Josip shvaća tko je uz njega. Upoznati Mariju možemo jedino po Kristu. Marija se pravilno shvaća i prihvaća u Isusovu svjetlu, u svjetlu Sina.

Marija je Majka koja maloga Isusa nosi pod srcem. Isusova mama. Već prva majka u Svetomu pismu proglašava kako je svoje dijete, svojega sina, stekla pomoću Gospodnjom. Ima više nerotkinja u Bibliji koje Božjim zahvatom u njihov život postaju majke. Roditeljstvo, i biološko i duhovno, uvijek je Božji dar. »Što je u Mariji začeto, od Duha je Svetoga«, kaže anđeo.

Marija je Djevica, poput jedne od onih mudrih djevica koje s upaljenim svjetiljkama čekaju zaručnika, spremne za svadbenu gozbu. Dijete Isus, koje će doći na svijet, sva je njezina radost koju željno iščekuje. Marija je Zaručnica. Slika izabranoga naroda kojemu Bog iskazuje svoju ljubav. Što je tijekom povijesti činio pojedinim događajima, sada čini u jednoj osobi: Isusu. Marija je slika Crkve, Zaručnice Kristove, koja kao živa zajednica Gospodnja putuje kroz povijest.

Marija je Josipova žena, kako je naziva anđeo Gospodnji. To je njegova žena koju Josip, poslušan nalogu, uzima k sebi. Kao što će poslije izvršiti zapovijed i dati Novorođenome spasiteljsko ime Isus, tako je već prije dopustio Mariji da uđe u njegov život i prihvatio ju je kao svoju ženu.

Bog je izbavio narod iz egipatskoga ropstva, sabrao je sveti ostatak raspršen u babilonskome sužanjstvu. Sada sprema novoga Spasitelja. Mali Isus pod srcem Majke dobit će upravo to ime zato što će spasiti svoj narod od grijeha. Grijeh je temeljno ropstvo, nevolja iz koje Bog spašava. Tko čini grijeh, rob je grijeha, navijestit će jednoga dana Učitelj. Blago meni ako spoznam koje su to verige koje stežu moju dušu. Tada ću znati od čega me to Isus spašava. Kada otkrijem svoj grijeh, moći ću se svim srcem obratiti Bogu Spasitelju.

Gospa i anđeo (Lk 1,26–38)

Šest je mjeseci minulo otkako Elizabeta očekuje dijete. Već to je pravo čudo, nalik na ono kod Abrahama i Sare na početku povijesti spasenja.

Ali sada se sprema još veće čudo. Kao što prorok svojedobno navijesti. Nije riječ o vremešnoj i iskusnoj ženi hramskoga svećenika. Nego će mlada žena, koja još nema iskustva majke i udane žene, začeti dijete.

Anđeo dolazi k djevici iz doma Davidova. Kraljevski dom, koji je i ljudima i Bogu dodijavao, kako piše Izaija prorok (Iz 7,13), dobiva novu sudbinu na dar od Boga. Sam Bog dat će znak. Mi smo navikli iz Svetoga pisma čuti da ne smijemo za svoju vjeru tražiti znakove. I to ima svoj valjan razlog. Ipak je kod Izaije očito: Gospodin želi da kralj zatraži znak za sebe. Koliko puta smo prepoznali neki Božji znak, bilo u svagdanjim malim stvarima, bilo na životnim prekretnicama? Ti nam znakovi potvrđuju koliko je važno i nužno da se pouzdamo u Boga, a ne u vlastite snage.

Takve spasonosne znakove smijemo tražiti. Zato što je sâm Bog dao velik znak. Ono što Gospa saznaje od anđela nije tek vatra u gorućemu grmu, plameni stup u pustinjskoj noći ili silan glas, popraćen gromom i munjom, na Sinaju. Ne, nego mnogo više: Isus, Božji Sin s ljudskim tijelom. Osoba. Slika Božja, kao na početku.

Pri tome je uloga svete Majke vrlo važna. Evanđelist, sv. Luka, piše da Gospa treba dati ime svojemu djetetu. Ime Boga Spasitelja. Ime Isus.

Očima Poslanice Hebrejima možemo vidjeti još jedan čudesan znak. U Poslanici piše da Mesija, ulazeći u naš svijet, govori Bogu riječi svoje pripravnosti: »Evo, dolazim izvršiti tvoju volju!« (Heb 10,7). Isus govori svojemu Ocu dok dolazi u naš svijet; već ondje, pod srcem Majke. Na tajanstven način povezan je s Ocem i u tomu času, kao što je oduvijek kao vječni Sin vječnoga Oca povezan s njime.

Već u onaj čas, kada je uzeo ljudsko tijelo, uputio je riječi Ocu. Koliko se više mi danas smijemo u njega pouzdati kada nam na oltar dolazi sa svojim proslavljenim tijelom, koje je iskusilo smrt i uskrsnuće.

Božji je glasnik prepoznao strah mlade Nazarećanke. I izlazi joj ususret s prijateljskim, provjerenim ohrabranjem: »Ne boj se!« Hrabrost se ne može narediti. Zapovijed nije dovoljna. Ali može se navesti razlog za hrabrost, može se pokazati izvor nebeske odvažnosti: »Gospodin s tobom!« (Lk 1,28).

Oslobađanje od straha dugo traje, napreduje korak po korak. Ali čvrst temelj, dobar oslonac, pritom je veoma važan. Najdublji ljudski strah usmjeren je prema Bogu. Jer se u njemu krije pitanje: Što s mojom neugasivom željom za životom, za vječnim životom? Odgovor je u svetomu imenu koje će Marija dati svojemu djetetu.

Galilejsko proljeće (Mk 1,14–20)

Krist Gospodin ulazi u ovaj naš svijet kakav on jest. Nije to svijet lijepih zamišljaja i razdraganih likova iz bajki. Ivan Krstitelj bio je predan. Uhićen je i bačen u tamnicu. Zateći će ga okrutna smrt.

Početak Isusova javnoga nastupanja obilježavaju doduše čudesna izlječenja, propovijedanje koje nailazi na silan odziv, prodorna snaga Duha. Gospodin umah postaje slavan. Ali nije to slava koju on traži.

Ono što se počelo zbivati u Galileji, uspješan početak naviještanja, biblijski će stručnjaci osloviti kao »galilejsko proljeće«. Pa ipak, taj procvat u dušama stanovnika prekrasnih krajeva oko Galilejskoga mora kao biljeg nosi izručenje Ivana Krstitelja – izručenje koje će i sam Isus doživjeti kada dođe njegov čas i kada bude predan. Kristov dolazak ne znači da stavljamo na oči neke obojene naočale s kojima će sva stvarnost postati »ružičasta«.

Ivan Krstitelj bio se uvrstio u časni niz Božjih proroka, s posebnom zadaćom da pripravi put Gospodinu. To se zbilo prema proglasu istoga onog Gabrijela koji je Djevici Mariji navijestio rođenje Sina Svevišnjega. Gabrijel je već prije objavio Ivanov životni put. Sada Krist Gospodin preuzima i nastavlja svetu tradiciju. Dolazi dopuniti. Dolazi kao žuđeno i iščekivano ispunjenje: sveto dovršenje koje će u križu i uskrsnuću zasjati u punu otajstvenomu sjaju.

Obratite se i vjerujte! Ovaj poziv koji Isus izgovara u temelju ima radosnu vijest o Bogu koji kraljuje. Božje kraljevstvo koje se očituje i nama daruje u Isusu Kristu, pravomu Bogu i pravomu čovjeku – to je razlog za naše obraćenje; to je prostor u kojemu se korak po korak, u snazi Duha, razvija i cvate naša vjera.

Sada je pravi čas! Još danas prepoznat ću i prihvatiti Božju moćnu ruku koju mi on pruža preko ljudi dok mi pomažu da se utješim i izvučem iz svojih nevolja u koje uvelike svojom krivnjom upadam. Otkrit ću Gospodnju ruku u stvarima koje su tu kao dragocjena pomoć da izvršim životne zadatke i napredujem na putu prema Bogu i ljudima. Danas se ispunilo vrijeme i došao je pravi čas kada čovjek svojemu bližnjemu prestaje biti neprijatelj i postaje brat i sestra u Kristu!

Kada je i gdje meni bilo dano osjetiti i prepoznati onaj pogled o kojemu govori evanđelist Marko? Isus ugleda Šimuna i Andriju; Isus ugleda Jakova i Ivana. To je pogled koji budi nadu u novi život, ulijeva hrabrost i okuplja braću. Jedino od toga pogleda čovjek nalazi snagu za obraćenje i postaje apostol. Isusov pogled vodi u školu skrovite i nenametljive Božje ljubavi u kojoj postajemo kadri ostaviti kojekakve mreže koje su – tko zna otkada – zaokupljale svu našu pozornost i u koje smo se možda i sami dobrano zapetljali. Pogled Spasiteljev liječi od bolesnih navika i ovisnosti, tješi one koji plaču, smiruje one koji pretjeruju u razuzdanu veselju, oslobađa od posesivna stava prema najbližima, razrješuje tjeskobnu navezanost na posjed, vodi nas da užitak i milinu tražimo u zakonu Gospodnjemu.

Gospodine, i danas dolaziš u moj život sa željom da te primim. Svojim otkupiteljskim korakom želiš proći uz prostrana mora mojega unutarnjeg svijeta. Ti tražiš moje oči da uputiš svoj pogled koji donosi radosnu vijest i novi život. Mojim očima želiš prepoznati braću, mojim rukama želiš okupiti svoju veliku zajednicu.

Filip i Jakov

Jakov, apostol, spominje se u najstarijemu dokumentu o Isusovu uskrsnuću koji nam sv. Pavao donosi u 1 Kor 15. Ondje saznajemo da nije samo Petar nego je i Jakov imao poseban susret s uskrslim Isusom.

Jakov je rođak Isusov – brat Isusov u jeziku evanđelja. Njegova će rodbinska veza postati uzor za novu zajednicu braće i sestara koji su okupljeni u ime Isusovo.

Jakov je poglavar jeruzalemske Crkve koji je, po svjedočenju Poslanice Galaćanima, važan autoritet i u Antiohiji. Gotovo kao Petar nosi zajednicu svojim ugledom.

Filipu možemo zahvaliti što je postavio pitanje o onomu što je dosta, o onomu što je dovoljno za svu količinu naših pitanja i naših čežnja. »Pokaži nam Oca i dosta nam je« – govori on Isusu (Iv 14,8). U Ocu je zaključno smirenje i završetak našega nastojanja.

Otac čini svoja djela. Kada je Filip zapravo ponovio Učiteljev mesijanski poziv: »Dođi vidi!« i tako doveo Natanaela k Isusu, bijaše to Očevo djelo (Iv 1,46). Kada je imao oka za gladno mnoštvo i kada je brižno izračunao da za dvjesta denara hrane nije dosta, još više kada je bio svjedok čudesna umnažanja kruha, bijaše to Očevo djelo (Iv 6). Na kraju, eto, Filip pita o onome što je dosta, gdje i duhovna glad dolazi do sitosti i utaženosti.

Isus traži vjeru od svojih učenika. Malo koji evanđeoski odlomak toliko puta govori o vjeri kao poznati tekst koji se čita na spomendan svetih Filipa i Jakova. Treba vjerovati da je Otac u Isusu i Isus u Ocu. Treba barem na temelju djela vjerovati. Učenici moraju vjerovati zato da bi i sami činili Očeva djela.

Isus ove svoje riječi izgovara kod Pashalne večere. Crkva i danas slavi euharistiju, zahvalu Ocu koji čini svoja djela. Molimo snagu Duha da bismo i mi činili velika djela – da pokazujemo put k Ocu, da govorimo istinu o Očevoj ljubavi, da dijelimo život koji sami primamo na dar.

Fatimska Gospa

Fatima u Portugalu još je jedan u nizu pokazatelja kako Bog uzvisuje neznatne, na skrovit način čini velike stvari i preokreće logiku našega diktata. Blažena Djevica Marija, kojoj Crkva posvećuje cijeli mjesec svibanj, do te je mjere svojim pozivom na obraćenje obilježila Fatimu da se u hrvatskomu narodu jednostavno zove Fatimska Gospa.

Fatimske su tajne ponijele vjernički svijet i donijele nadu koja se ostvarila. Jedan se krvožedni totalitarizam sam u sebe urušio. Isplatila se molitva Bogu odanih duša.

Upravo u svibnju 2009. sveti otac Benedikt XVI. glasno je i jasno na Istoku pred pripadnicima raznih religija uputio isti poziv istoga Boga da se obratimo od svake zloće. Svi smo mi – kojoj god vjeri pripadali – dužni poštivati Božji zakon koji jedini vodi u život. Svaki nemoral put je u emocionalnu, socijalnu i napokon pravu fizičku smrt. Sada je čas da pronađemo zdrave temelje za oporavak i popravak.

Fatima je prije svega poziv na pokoru. U dane naših štrajkova, gradskih razbojstava, neodgovornih pogibija u prometu osjećamo koliko je aktualan takav zov. To je poziv Majke mudroga Učitelja i čudotvorca, nedužnoga mučenika i proslavljenoga Pobjednika nad smrću.

Bila je čista srca od početka, ali ipak je sama rasla u vjeri od onoga trenutka kada je Božji poslanik prepoznao njezin strah i rekao: »Ne boj se!« Ostaje nam bliska u svojemu traženju kojim je našla milost kod Boga. Osobito razumijemo muku koju je morala osjećati u nekomunikaciji i odvojenosti od zaručnika Josipa koji je imao svoje planove u potaji. Bliska nam je i u svojoj roditeljskoj žalosti i zabrinutosti zbog koje izravno prigovara dvanaestogodišnjemu sinu, tražeći razlog: »Zašto si nam to učinio?« Kao prava pripadnica židovske vjere i tradicije zacijelo želi požuriti Mesiju da se objavi i zakralji pa u Kani Galilejskoj navodi drevne riječi svetoga Zakona. »Što god vam rekne, učinite!« poziv je koji se izvorno odnosi na Josipa Egipatskoga kada je cijeli svijet bio u gospodarskoj krizi i trpio od gladi. Mesija je krenuo po svojemu, u Duhu i istini, do kraja se oslanjajući na ono što vidi i čuje od Oca nebeskoga pa se počelo govoriti da je izvan sebe. I tada Mariju, majku, možemo razumjeti kada dolazi po njega. Ipak, kao što je njezin »Neka mi bude!« odsjaj ljubavi stvoriteljice s početka Svetoga pisma, tako je i isto uspješna majčinska pouka koja će se preslikati u spremnu molitvu sina. »Neka bude kako ti hoćeš!« odjekuje u Getesemanskoj noći, uz krvavi znoj.

Majka Isusova možda nam je ipak najbliža kada stoji pod križem, kad joj je suza natopila oko, a lice joj zadrhtalo u grču koji kazuje što se zbiva u duši majke. Srce kuca – udara! – zajedno sa srcem Raspetoga. Nama je kalvarijski prizor poznat s mnogih slika, a ova žena tu neshvatljivu strahotu gleda prvi put, bez tumačenja, bez utjehe. Bez riječi.

Majčino srce sve bi dalo da Sina spasi. Prelijepo lice koje prijeti da će od ljute boli u hipu ostarjeti, ruke koje se pružaju na čas da opet od nemoći klonu, bez riječi govore: »Evo, uzmite mene! Moje ruke probodite, moje srce…!« Usne su opet i opet zatreperile kao da će u taj čas prozboriti. Ali nisu.

Bez riječi sluša nalog: i dalje je majka. Nijedne riječi optužbe za one koji su se razbježali. Nijedne riječi prigovora kada se činilo da ga je i Bog ostavio. S udarcima čekića sve je jasnije razumjela proročke riječi starca Šimuna. Mač se nemilice zabada, sa svakim udarcem sve dublje i dublje, u jezgru njezina života.

Nov početak dolazi nakon nove trodnevne potrage. Evanđelja ne opisuju radosni susret majke i uskrsnuloga Sina pa nam je i tako bliža u našoj prilici da uskrsloga Krista pronađemo tek u molitvi i u sakramentima.

Majka će se još jednom, bez riječi, pojaviti usred apostola koji postojano mole za darove Duha. A onda, dvanaest zvjezdica zablistat će u velikomu znaku iz Knjige Otkrivenja. Nenametljivo, bez riječi – i ne primijetiš – i dan-danas žena zaodjevena suncem bdije nad starim kontinentom i zove na novo obraćenje. Iz Fatime poziva da okajemo svoje grijehe i poslušamo riječi njezina Sina. Europo, ne boj se, otvori širom vrata Kristu Otkupitelju!