Uskrs

uskrsli2Uskrsnuće kao povijesna zbilja

Prvi i stoga najvrjedniji izvještaj o uskrslomu Isusu zapisao je sv. Pavao u 1 Kor 15. To je najstarije svjedočanstvo u kojemu on piše kako je Isus po Pismima treći dan uskrsnuo. Ukazao se Petru s kojim je Pavao bio u trajnu kontaktu. Pokazao se velikoj zajednici od 500 učenika, zatim i svim apostolima. A i sam Pavao se, znamo, susreo s uskrslim Isusom i zbog toga se susreta obratio.

Po Markovu i po Ivanovu Evanđelju Marija Magdalena je prva osoba koja se susrela s uskrslim Isusom. Ona koja je ostala uz križ Isusov kada su gotovo svi pobjegli. Ona koja je s ljubavlju htjela iskazati počast i pokojnomu, izruganom, raspetom mučeniku. Ona treba javiti radosnu vijest da je vidjela Gospodina. Koliko god smo navikli isticati važnost praznoga groba kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća, po Svetomu pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici moraju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.

Treba svakako napomenuti da Isus, koliko god otvoreno najavljuje svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Sva tri puta. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on biti u utrobi zemlje (Lk 11,30). Kod preobraženja na gori Isus pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon Uskrsa. Tada od odabranih traži da čuvaju tajnu sve dok ne uskrsne od mrtvih. I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće, premda oni još nisu shvatili što je to »uskrsnuti od mrtvih« (Mk 9,10).

Bez svjedoka

O samomu događaju uskrsnuća, kada je i kako točno Isus uskrsnuo, imamo neke naznake u Matejevu Evanđelju. Matej govori o snažnu potresu, o dolasku Božjega anđela s neba (Mt 28,2). Spominje se usporedba s munjom i sa snijegom (28,3).

Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod navještenja gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti nazaretske kuće (Lk 1), tako i kod rođenja Kristova koje se zbiva izvan grada (Lk 2) mi, ljudi, glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo, previdimo. Nismo zainteresirani i nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan su primjer učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu kako sami nabrajaju (usp. Lk 24,19-24). Ali oni odlaze. Ono najbitnije im je promaklo, nisu uvidjeli.

Osim toga sasvim konkretno: učenici su se u strahu za sebe prvo razbježali, a onda zatvorili. Nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene, kao i svi vjerni židovi, poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kada je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli.

Dublji teološki razlog zašto je trenutak Isusova uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba s poštovanjem čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl površne razbibrige koji prođe pa ga više nema.

Uskrsnuo od mrtvih

Što znači da je Isus uskrsnuo od mrtvih? Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema Pavlu, uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu. Uskrsnuće je nagrada za vjernost. Potvrda je Očeve ljubavi. Kod krštenja i kod preobraženja bila je to jasna Očeva riječ: “Ti si moj ljubljeni!”, sada svoju ljubav Otac djelom potvrđuje.

Stvoritelj koji je u početku od praha zemljaskoga oblikovao čovjeka i udahnuo mu dušu, sada iz groba diže svojega Sina koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uskrsnuće Isusovo znači njegovu pobjedu nad našom ljudskom zloćom i grijehom. Božja je ljubav jača. Pavao pita: »Gdje je, smrti, pobjeda tvoja« (1 Kor 15,55)? Isusov Uskrs eminentna je potvrda naše ljudske nade u vječni život.

Među pokojnima

Svojom smrću Krist silazi do boravišta mrtvih koje je u Svetomu pismu poznato kao Šeol u hebrejskoj, odnosno Had u grčkoj tradiciji. Po Pavlovu hvalospjevu uskrslomu se Isusu klanjaju i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac mu je dao ime nad svakim imenom koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje je mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U liturgiji je to Velika subota. Pokoj pokojnih.

U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe njihovu sudbinu. Dolazi u kontakt s njima. Svu težinu i sva pitanja koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose Isus ne negira, ne odbacuje, ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

O mrtvima pitaju Solunjani kada Pavao piše prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima. Njegov je odgovor jasan: Isus je Otkupitelj i mrtvih i živih (1 Sol 4).

Što znači Kristov silazak nad pakao o kojemu govori Vjerovanje? Kada je u prispodobi o bogatašu i Lazaru Isus govorio o njihovoj vječnoj sudbini, jasno je naznačio dubok jaz između krila Abrahamova i paklenih muka. Sin Božji može premostiti taj jaz, može pružiti ruku do drugoga kraja, ali nažalost ne da ga dokine, nego da ga potvrdi. Vječna propast, uporno protivljenje Bogu i Božjemu zakonu, po ljudskoj je slobodnoj odluci moguće. Krist je sašao nad pakao. Sam je iskusio ostavljenost od Oca – osjećao je da mu je i njegov Bog daleko (Mt 15,34; usp. Ps 22,2). Kada je sišao u dubinu podzemlja, djelom je potvrdio da plač, škrgut zuba i vatra koja se ne gasi nisu prazni simboli u njegovim poukama.

Ne samo produžetak života

Kristovo se uskrsnuće razlikuje od uskrisenja koje je sam izveo. Već Stari zavjet poznaje prava uskrisenja. I učitelj Ilija i učenik Elizej oživjet će umrloga mladića, kao što će Isus oživjeti jedinca udovice iz Naina. Kao slika uskrsnuća važan nam je Elizej. Kada je već položen u grob, Božji Duh djeluje preko njega. Jedan će mrtvac oživjeti dotaknuvši se Elizejevih kostiju. Isus će dozvati u život dvanaestogodišnju Jairovu kćerkicu, uskrisiti od mrtvih prijatelja Lazara.

Sve je to međutim jednostavan povratak u ovozemni život kojemu po zakonu naravi opet predstoji umiranje. To je takoreći produženi život. Isusovo uskrsnuće jest prodor Božje slave u ljudski život. On nosi tragove ranâ i hrani se običnim jelom, ali u isti uskrsni dan on je na više mjesta, ulazi u prostoriju, premda su vrata zatvorena. Uskrsli je Isus iznad fizikalnih zakona i, kako veli Pavao, jednom uskrišen, više ne umire (Rim 6,9). On pokazuje pred svjedocima ono čemu se mi nadamo o uskrsnuću tijela u posljednji dan. Iz Svetoga pisma možemo se ovdje sjetiti Henoka i Ilije koje Bog uzima k sebi (Post 5; 2 Kr 12). Nisu umrli, nego su uzeti k Bogu. Ali Isus je, za razliku od njih, doživio pravu smrt i potom ustao na novi život.

Isusovo uskrsnuće danas

Uskrs je središte crkvene godine i proslava Isusova uskrsnuća temelj je kršćanske duhovnosti. Pavao u uskrsnuću Kristovu vidi temelj sveukupne naše vjere (1 Kor 15,14). I kaže kako smo mi suuskrsnuli s Kristom (Kol 2,12). Kršćanin je uskrsni čovjek – gleda na svoj život u cjelini. Već sada me savjest poziva i nuka živjeti tako da uzmem u obzir i onu vječnost koju mi Bog dariva nakon groba.

Buđenje iz mrtvila, uspraviti se nakon pada u grijeh – obratiti se i započeti novi život, zadatci su za svakoga vjernika. Ostvarujemo ih Božjom snagom. Sada je čas da u sakramentima i u osobnoj molitvi potražimo susret s Isusom koji kaže: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.« (Mt 28,18).
ur. 16.04.2015.
Niko Bilić

Uskrs Krista svećenika

Na Uskrs s poštovanjem i radošću razmišljamo kako je Isus vjerno izvršio ono što je obećao. Vjernost Ocu dovodi ga do slavnoga uskrsnuća i program je njegova velikosvećeničkoga života.

“Uskrsnuti” – što je to?

Na prvu rJesus-Resurrection-Pictures-03uku, uskrsnuti od mrtvih posve je jasna stvar. Učitelj Isus koji je – na zgražanje i užas svojih učenika – bio predan, lažno osuđen, izbičevan, razapet i u grob pokopan, živ opet stoji među njima. Otvoreno im pokazuje tragove rana na rukama, nogama i na boku. Izravno ih upozorava da nije duh, iako sada dolazi među njih kroz zatvorena vrata, kao što je i grobna vrata pobijedio.

Već ih je jednom, na moru, morao hrabriti i uvjeriti da nije priviđenje (Mt 14,27). Uskrsnuli Gospodin jede pred njima i tako dokazuje da je i dalje s njima u zajedničkomu blagovanju (Lk 24,43). Štoviše, on će se pobrinuti da ih – nakon predugačke noći – na obali Genezaretskoga jezera dočeka oganj i pečena riba za doručak (Iv 21,9). Kao što je prije davao važne naloge i pouke, tako to i opet čini. Još im je na Posljednjoj večeri najavio da će doći drugi Branitelj, a sada im daje nalog da strpljivo pričekaju dok se ne obuku u silu odozgora. Sada kada je uskrsnuo, odabrana trojica – Petar, Jakov i Ivan – mogu mirne duše otkriti što su već unaprijed doživjeli na gori preobraženja kada se pokazao Isusov božanski sjaj i njegova živa komunikacija sa živim nebesnicima (Mk 9,4).

Kao što je ruka Božja u početku sazdala čovjeka od praha, od zemlje, tako sada ruka snažna i desnica ispružena ponovno diže čovjeka. Udahnjuje dah života u Spasitelja kojega smo ubili i on je opet živa duša, novi Adam – napisat će sv. Pavao. U uskrsnuću je dovršetak svetoga, velikosvećeničkoga prinosa Isusova. Sam Isus jest prvina koja se Bogu prinosi (usp. 1 Kor 15,20). Po pismima je umro, po pismima je uskrsnuo.

Slike uskrsnuća od mrtvih daje Sveto pismo od ranih stranica: Ana, majka proroka Samuela, govori u svojemu hvalospjevu o tome kako Bog u podzemlje ruši i odande opet diže (1 Sam 2,6). Slično će kralj izraelski o Božjoj moći potvrditi kada dobije pismo kojim se traži Naamanovo ozdravljenje (2 Kr 5,7). O dubini biblijske čežnje i vjere svjedoče psalmi kada neuvijeno očekuju da ćemo »dovijeka hvaliti« Gospodina (npr. Ps 86,12). Daniel pred kraj života sluša kako će mirovati, a onda opet ustati (Dn 12,13). Sve su to najave i vjerovanja u ono što će se potom u Isusu ostvariti. Uskrsnuti od mrtvih znači početi živjeti puninom božanskoga života koji Otac nebeski daruje vječnomu, Sinu, ljubljenomu izabraniku. Uskrsnuće je potvrda naše čežnje za vječnim životom i razlog zašto nas Gospodin poziva: »Obratite se!« – gledajte na cjelinu svojega života, preko granica zemaljske karijere i sebičnih nacrta!

Vjera u uskrsnuće

Činjenica je da su se i apostoli bojali upitati Učitelja Isusa što mu to znači uskrsnuti od mrtvih kada im je o tome govorio. Očito, njemu valja uputiti takva pitanja i u njega iskati pravi, konačan odgovor!

Kada govorimo Vjerovanje, onda svjesno svojim umom i srcem prihvaćamo ono što vjeruje Crkva. Nije nužno i nije moguće da svaki vjernik bude visokoškolovan teolog, ali u živoj duhovnoj povezanosti s Bogom, u redovitim sakramentalnim susretima s Kristom, spoznaja i sigurnost mogu uvelike rasti. Pitanje uskrsnuća od mrtvih, koje je ne samo središnje nego i izvorno pitanje kršćanske vjere, svaki vjernik na svoj način – i opet kažem – u srdačnoj vezi s Učiteljem i Gospodinom treba za se odgovoriti. Riječ je naime o pogledu na vlastiti život koji će jednom u ovomu obliku sasvim sigurno završiti, riječ je i o susretu sa smrću tolikih dragih osoba. Bogu odano razmišljanje koje ostaje dostojno i slike o Bogu i slike o čovjeku – dakle pravo kristovsko – nije samo poželjno, nego je obveza i dio našega vjerničkog rasta u dobi, mudrosti i milosti.

Znamo da ne bi bilo ni prvih novozavjetnih dokumenata, Pavlovih poslanica, ni evanđeoskih izvještaja da se prvi učenici nisu susreli s Uskrslim. Pa i ovako, premda stoji na početku novozavjetnoga pisanja, uskrsnuće je tek na kraju Evanđelja i uglavnom dobiva vrlo malo »medijskoga prostora« – jedno, najviše dva poglavlja u biblijskomu tekstu. Meni se čini da je slično i kod današnjih vjernika. U najsvetijemu i najintimnijem prostoru koji u sebi imaju za vezu s Bogom čuvaju i tu tajnu vlastitoga poimanja uskrsnuća. I uglavnom rijetko govore o tome. Često je tako sa stvarima koje su nam jako važne.

Tajna uskrsnuća od mrtvih povezana je s onom besmrtnošću koja je čisti Božji dar. Nešto od toga znamo već o Henoku na početku Svetoga pisma koji je ustrajno živio s Bogom pa je s ovoga svijeta uzet, nije umro (Post 5,24). Slično je i s Ilijom kojega je Bog uzeo k sebi (2 Kr 2). A i o Blaženoj Djevici Mariji vjerujemo da je uznesena na nebo. Razlika Isusova uskrsnuća od tih primjera jest u tome što je Isus umro pravom ljudskom smrću i onda je tijekom četrdeset dana prije uzašašća brojnim dokazima pokazao da je opet živ (usp. Dj 1,3).

Pomična svetkovina

Naša je vjera – vjera u utjelovljenje, religija utjelovljene Božje Riječi. Bog – sveti i uzvišeni – koji je jedina uistinu čvrsta točka od svega što postoji, htio je ući u našu promjenjivost i nestalnost, u naše životne cikluse i preokrete, zato nam je dao svojega Sina. Namjerno Uskrs nije »fiksiran«. Ili, točnije, namjerno Crkva želi točno slijediti onaj propis koji je blagdan Gospodinove Pashe stavljao nakon prvoga punog mjeseca u proljeće. I to je bio prvi mjesec u godini. Tako je biblijska godina započinjala otprilike s današnjim ožujkom pa se onda i poznati Blagdan sjenica, u njihovu sedmomu mjesecu, slavio u jesen, u vrijeme plodova. Bog prati životne cikluse svojega naroda.

Pasha jest dan Božje proslave kada se blaguje žrtveno janje. Spomen je na onu noć kada je narod Božji izišao iz ropstva. Već tamo u »kući ropstva«, kako stoji zabilježeno u 12. poglavlju Knjige Izlaska, Mojsije i Aron slušaju točan propis o tome kada će ubuduće slaviti taj središnji blagdan božanskoga otkupljenja. Toga se je držao Isus, on koji je Gospodar i Učitelj, sa svojim apostolima. Toga se drži Crkva tijekom stoljeća. Toga se držimo i mi! Mislim da ne ću pretjerati ako ustvrdim da je kršćanstvo, za razliku od drugih religija i pseudoreligija, vrlo logično, otvoreno i bistro u svojim propisima i običajima.

Puno manje od preuzimanja i novoga tumačenja starijih kultnih običaja u pomičnomu Uskrsu smijemo gledati kako se Bog prema svojoj odluci »spušta« k nama i približava nam se. Nije Uskrs simbol proljeća, nego je cjelokupno novo buđenje prirode slika i najava jedinstvene Kristove pobjede. Grančica blagoslovljena na Cvjetnicu neka samo stoji cijelu godinu u kući da nas podsjeti kako se Gospodin htio dati do kraja! Na Posljednjoj večeri jasno je rekao: »Ovo je tijelo moje«, onda je dopustio da bude pribijen na križ. Proljetna zelena grančica masline i palme neka doziva u pamet kako je u presudnim trenutcima molio! »Oče, kako ti hoćeš«, govorio je u Maslinskome vrtu; »Oče, oprosti im«, molio je za krvnike na križu, a onda se posljednjim riječima zauvijek povjerio onomu komu je odvijeka pripadao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« I nas je naučio moliti Očenaš. Proljetna ljepota, na koju je sam Učitelj upozoravao: »Gledajte ljiljane u polju!« poziv je da s Kristom prepoznamo svoju pravu vrijednost. U teškomu trenutku odbacivanja i osude on neskriveno priznaje da je Sin Božji.

Pomične svetkovine, koje se vežu uz Uskrs te se onda svake godine iznova bilježe u građanskome kalendaru, upozoravaju na Božju uzvišenost i svetost. Poput Mojsija pozvani smo izuti obuću na svetomu tlu koje pripada Bogu. Ne smijemo i ne možemo njime raspolagati. Naš Bog nije statičan i svezan, nego probija granice vremena i prostora kao što je prodro kroz grobni pečat i natkrilio prag smrti.

Punina života

Isus, Učitelj, neprikriveno za sebe veli da je Put, Istina i Život. Taj nauk postaje opipljiv na Uskrs! Upravo Toma koji je na svoje pitanje dobio taj silan odgovor, smirit će svoje srce pred srcem Uskrsloga koje ponovno kuca.

Svojim riječima Mesija iz Nazareta pokazivao je da ima vlast. Izazivao je divljenje. Svojim čudesnim djelima dokazao je da možemo imati povjerenja u njega i kada su u pitanju prirodne sile, i bolest, i grijeh, pa i sama smrt. Uskrsli Krist tu svoju moć i zadaću povjerava svojim nasljednicima. Sada apostoli u ime Isusovo liječe i donose mir dušama, kako opisuju Djela apostolska.

Već je u Staromu zavjetu jasno kako Bog želi da se grješnik obrati i živi, a Isus Učitelj još je za zemaljskoga života otvoreno objasnio da je došao radi toga da imamo izobilje života. Za tu je svrhu živio i radio, za tu je svrhu umro. Za tu je svrhu i uskrsnuo. Isus, veliki svećenik, sama sebe daje za žrtvu. Ima vlast položiti život, ima vlast opet uzeti ga. To je dokazao. Vrlo je jasno pravilo za razlikovanje duhova: što nam daje da kao ljudi uistinu živimo, ljubeći Boga i ljude – to je Božje nadahnuće! Sve ono što vodi u nezdravu ovisnost i robovanje, u sebičnost, izrabljivanje i privid, grijeh je od kojega se treba obratiti i kojega se valja odreći.

Skriven trenutak

O nekim popratnim pojavama uz Isusovo uskrsnuće piše sv. Matej kada spominje potres, silazak nebeskoga glasnika, munju i snježnu bjelinu (Mt 28,2s). Otkotrljan kamen spominju evanđelisti zajedno. Prvi razlog za to da je Isusovo uskrsnuće skriveno jest njegova otajstvena narav. Uskrs jest tajna. I samo onaj koji prihvati Isusov križ, može ući u krug poznavatelja te tajne.

Drugi posve naravan razlog jest naš ljudski nemar. Ili, još više, zaokupljenost našim egoističnim, malim interesima i prohtjevima. Kod navještenja, u Nazaretu, Blažena Djevica Marija sama je s Božjim glasnikom u skrovitosti svojega doma. Nema drugih, premda je sav narod bio u iščekivanju. U Betlehemu, kod rođenja, samo će se pastiri, naknadno, doći pokloniti novorođenomu Spasitelju. Svijet je bio zauzet carskim popisom. Učenici na putu u Emaus znaju gotovo sve pojedinosti o nazaretskomu Učitelju, pa i to što su žene javile na dan Uskrsa, ali ono bitno propuštaju. Takvi smo mi ljudi! Tako lako nam se dogodi da najvažnije stvari ostavimo po strani.

Na istomu je tragu posve naravna računica. Ljudi računaju s time da je Isus mrtav, traže mrtvoga. Pa i onda kada ga nema u grobu, logika ljudskoga uma jest da su pokojnika uzeli. Zato nema nikoga kod uskrsnuća.

Razlog je i sasvim konkretan: pobožne žene koje su bile prisutne kod ukopa poštovat će dan svetoga počinka i tek potom odlaze do groba. Stražari su od straha protrnuli. Učenici, također u strahu, na sasvim su drugomu mjestu, zatvoreni u svojoj prostoriji, i nema ih kod Učiteljeva groba. Kao što je Isus ostao sâm u Getsemanskome vrtu kada su i oni odabrani zaspali, tako je sâm i kada – svet i slavan – ustaje iz groba.

Ako bismo željeli saznati nešto više o tome, trebali bismo upitati Lazara koji je puna tri dana bio pokopan (Iv 11,39), ili sina udovice iz Naina (Lk 7,12), ili pak dvanaestogodišnju Jairovu kći (Mk 5,42). Vrijedilo bi porazgovarati i s onim mladićima koje su učitelj Ilija i učenik Elizej opet dozvali u život (1 Kr 17,22; 2 Kr 4,35). Ali u svim tim slučajevima očito je riječ o povratku u ovaj naš – prevrijedan, ali lomljiv – ovozemni život. Vrlo plastičnu sliku daje nam Ezekiel kada opisuje kako suhe kosti opet postaju živa vojska (Ez 37,10), a Daniel nam pak predočuje kako je uskrsnuće poput buđenja iz sna u prahu zemaljskome (Dn 12,2).

Glavna je ipak nakana skrivenosti ova: u antropološkome središtu nije fizički događaj uskrsnuća, nego čudesan, nov susret sa svojim Gospodinom. Na zvuk svojega imena Marija Magdalena svu će radost pretočiti u poklik predanja i priznanja: »Učitelju moj!« (Iv 20,16). Mržnjom zadahnut farizejski revnitelj Savao bit će naglo zaustavljen na svojemu pohodu protiv damašćanskih kršćana i prosvijetljen izravno s neba (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Nevjerni Toma na neočekivano dopuštenje da dodirne i vlastoručno provjeri što želi ispovjedit će svoju vjeru riječima koje sve kazuju: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28). Sama činjenica da je Isus uskrsnuo i prazan grob još nisu dosta, ljudi su u strahu, nevjerici, zatvoreni, pritisnuti vlastitom krivnjom. Tek u susretu s uskrslim Gospodinom dolaze mir i radost – za kojom tako čeznu.

Euharistija kao znak

Zajedničko blagovanje kruha i vina već je u Svetomu pismo glavni znak ispunjenja drevnih obećanja. Davno je Izaija pisao da će doći Emanuel – Bog s nama (Iz 7,14). Potom je Matej na početku svojega Evanđelja točno prepoznao da se u novorođenomu Spasitelju ostvaruje proroštvo: on je Dijete – Bog silni (Mt 1,23; Iz 9,5). A na kraju istoga Evanđelja Isus posve otvoreno primjenjuje te riječi na sebe: »Ja sam s vama« (Mt 28,20). On je s nama u sve dane. Iskonska potvrda Božjega poziva koja obilježava gotovo sva biblijska zvanja sve tamo od praoca Jakova i izbavitelja Mojsija, koja je u isti mah tako malo, i opet jako, jako mnogo: »Ja ću biti s tobom« – u Isusu se ostvaruje i ispunja za sve nas.

Lomljenje kruha, euharistija, od prvih je kršćanskih vremena izvor života i snage. Od zajedničkoga molitvenog sastanka i blagovanja tijela i krvi Kristove ljudi su živjeli. Činili su to njemu na spomen i tako je liturgija Crkve nastala. Učenici na putu u Emaus, koji su tako dobro bili obaviješteni o Isusu, znali su očito kako je sam Gospodin lomio i dijelio kruh u čudesnim događajima na obali jezera i drugdje gdje je nahranio više tisuća ljudi. Isus odgovara na glad, nestašicu i krizu na izvrstan način. On diže pogled u nebo, on zahvaljuje i blagoslivlja. Od ono malo dara što mu mogu pružiti – nekoliko kruhova i par ribica – učinit će velike stvari.

Lomljenje kruha u Emausu važan je stupanj kroz koji učenici prolaze. Tajanstveni Učitelj dovodi ih do toga da ne budu razočarani. Nadali su se da će on otkupiti Izraela (Lk 24,21), i to je, evo, ovaj koji s njima na putu hodi, stvarno i učinio. Bili su spora srca da vjeruju Pismima (r. 25), a dok slušaju svojega suputnika, gorjet će im srce (r. 32). Na početku njihove su riječi mučno dobacivanje tumačenja (αντιβαλλω, r. 17), a onda će – još prije nego što prepoznaju tko je on – Gospodinu uputiti poznatu zajedničku molitvu: »Ostani s nama!« (r. 29). Njihovim je očima na početku bilo uskraćeno vidjeti ga (r. 16), a onda im se otvaraju (r. 31). Sve to dovodi do vrijedna rezultata. Kada su ga prepoznali, za njih mjesto muke i raspeća – Jeruzalem – postaje sveto mjesto u koje se vraćaju (r. 33). Ne bježe više, nego dolaze natrag u krug učenika. Ondje, u toj zajednici, susreću onoga koji im je bio iščeznuo s očiju upravo kada su ga prepoznali. Sada dolazi i govori: »Mir vama« (r. 36). To je dovršetak izvještaja o putu u Emaus. To je pouka o vraćanju s krivoga puta i o Isusu koji dolazi među svoje okupljene. Dolazi da blaguje s njima – svjedoči isto Lukino Evanđelje (r. 43). A to je zaista dovoljno jasna slika svete mise!

Uskrsni ukrasi i običaji

Dobar je »zeko« ako nas svojim dražesnim očima i vedrim osmijehom podsjeća na neopterećenu, vedru radost uskrsnoga dana – onoga prvoga u tjednu kada su žene krenule u potragu za Raspetim i Mrtvim, a susrele su Živoga koji ih pozdravlja (Mt 28,9). Vrijedi pogled na nježno, oku milo pile koje izlazi iz jajeta ako nas podsjeća na osjetljiv i krhak dar života koji potječe od čudesne Božje dobrote. Dragocjeno je ako budi u nama zahvalnost i obvezu da se brinemo za nj i čuvamo ga. Ako pogled na život koji se rađa budi u nama zdrav osjećaj vjernikâ – sensus fidelium – da smo Božja djeca, onda je blagoslovljen. Pisanice ne samo da pokazuju kako je tajna Uskrsa duboko ušla u narodne običaje, nego je i danas poziv na marljivost u međusobnu darivanju. Pisanice na Uskrs razbijaju naš egoizam i potiču nas da otvorena srca darivamo. Koliko je ponekad truda i istinske umjetnosti uloženo u divno urešenu pisanicu! Ljudski mar, skriven u poklon koji dobivamo, dobra je škola da prepoznamo što Bog za nas čini.

Dakako, lako nasjednemo reklamnim trikovima koji od nas žele izmamiti novce za upitna materijalna dobra. Kako veli karikatura: »Platiš dva, dobiješ tri – a ne treba ti ni jedan!« Ali blagoslovljena hrana – i ona najskromnija – znak je da nevidljiva Božja milost želi biti vidljiva među nama. Isus želi biti živi kruh za nas. On nam se za hranu daje. Kao što hrana postaje dio našega bića, pisao je sv. Justin, tako je Sin Božji uzeo našu narav da bude jedan od nas. Uskrsni doručak nema svoju vrijednost u bogatim darovima i jelima, nego u ljubavi s kojom su pripravljeni, u ljubavi koja vlada među onima koji zajedno blaguju. Samo u onoj obitelji gdje postoji duhovna dimenzija Uskrsa komercijalni vidik ima svoju vrijednost. Inače ne koristi i ne pomaže.

Svi mi u dnu svojega bića nosimo živu duhovnu težnju. Želimo se do kraja dati i do kraja biti prihvaćeni. Isto tako, želimo da nam se drugi do kraja dadne i da ga mi do kraja prihvatimo. Tu tajnu ljubavi pobožno srce osjeća – sluti – u Kristovu uskrsnuću. Isus koji se do kraja predao Ocu, u potpunosti i prima njegov dar života.

Meni se čini da je posve normalna i jasna logika ovoga svijeta koji nas želi odvući od svetkovine i zavesti na »praznovanje«. Općeprisutna je požuda za stalnom zabavom. Tisuće se okupljaju na spektaklima koji žele pobuditi osjećaj pobjede, osjetnoga užitka, utopljenosti u masu. Drugi su pak sve zarobljeniji samotnjačkim internetskim pustolovinama. Svaki istinski vjernik daje se na dublji smisao Uskrsa jer u pitanju je njegov vlastiti život i budućnost. Ako Isus nije uskrsnuo, veli Pavao, uzalud je vjera naša (usp. 1 Kor 15,14.17)! Iako je Božić daleko omiljeniji i bliži ljudskomu srcu, utješno je gledati kako Veliki tjedan tolike duše privuče da se u sakramentu ispovijedi pomire s Bogom, a Uskrs dovede u crkvu i one koji dugo ondje nisu bili. Uskrs nas vraća svom silinom na temeljno pitanje zašto smo na svijetu, kamo idemo i kakvu svrhu ima naš život.

Poruka Uskrsa

U današnjemu ubrzanu životnom hodu Uskrs je prava blagodat da se kao ljudi vratimo na ono bitno, da kao vjerni Kristovi učenici potražimo izvor žive vode koja teče u život vječni. I da do mile volje napojimo žednu dušu.

Učenicima koji su na okupu uskrsli Isus dolazi. I oni se raduju vidjevši ga – svjedoči Pismo (Iv 20,20). Kada su nakon neprospavane ribarske noći ostali »kratkih rukava« i praznih ruku, dovoljno je da omiljeni Ivan – koji je prvi dotrčao do groba i vidio i povjerovao (Iv 20,8) – proglasi: »Evo, to je Gospodin!« i prvak Petar brže-bolje skače (Iv 21,7). Sa suzama u očima primit će trostruko oproštenje za trostruki grijeh. To je uskrsna poruka! Treba prepoznati Gospodina koji dolazi i koji je jedini sposoban dati mir grijehom izranjenoj, izdajom ugušenoj, zatajenjem ugašenoj duši. Samo on može dati božansko oproštenje onima koji su ga odbacili i osudili, izrugivali, udarali i pljuvali, onima koji su ga na križ pribili i srce mu proboli. Uskrs je poziv svim ljudima koji su se ogriješili o Božji zakon da kleknu na koljena i gorljivo potraže oproštenje.

Na Gospodinovu riječ zbiva se čudesan ribolov. Tako sam Isus dovodi svoje apostole do ispunjenja prve zapovijedi dane čovjeku na prvoj stranici Knjige Postanka: »Budite plodni!« (Post 1,28). Pozvao ih je da idu i rod donose i rod njihov da ostane. Ta plodnost vidi se i u one 153 velike ribe o kojima Ivanovo Evanđelje izvješćuje (Iv 21,11). Uskrs je poziv da ozbiljno pregledamo svoj život i vidimo što je među našim pothvatima doista plodno. Ono što donosi plod za nas osobno, za obitelj ili za društvo u kojemu živimo, to vrijedi. Jedino to se isplati činiti – i to svim srcem.

Od Petra ribara postat će pastir. Pozvan je biti dobar pastir, kao sveti Učitelj. Tek na kraju puta sa svojim Gospodinom spreman je doista i potpuno poslušati onaj poziv koji je već na početku začuo: »Slijedi me!« (Iv 21,19). Uskrs traži od nas da od kršćanskoga imena dođemo do praktična kršćanskoga života i zrelosti u Kristu. Petar je primjer i poziv svim mladima koji osjećaju u sebi klicu zvanja. Uskrs obnavlja obvezu našim obiteljima da čuvaju ozračje u kojemu duhovno zvanje može rasti.

Uskrs je svim svećenicima prilika da opet do u dubinu pogledaju mjeru Kristovu. On je naš – jedini – Veliki svećenik. Velika je i važna – povijesna – svećenička uloga. Ali svoje zvanje ostvaruju koliko su Kristu slični i s njime povezani. Kod njega jedinoga naći će plaću koju su zaslužili i novu inspiraciju za zadatke koji čekaju.

Uskrs nas sve poziva da ozbiljno uzmemo Sveto pismo – Božju riječ k srcu. Učenici, kada su dotrčali do praznoga groba, još nisu upoznali Pisma (Iv 20,9). Na putu u Emaus učenici pripravu za shvaćanje nove velike istine dobivaju slušajući što u Pismima ima o Isusu (Lk 24,27). U Jeruzalemu, uvečer, Učitelj otvara svojima pamet da razumiju Pisma, tumačeći svoju vlastitu osobu na temelju Mojsija, Proroka i Psalama – onoga što mi danas zovemo Stari zavjet (Lk 24,44s). Zato je uskrsno vrijeme osobito doba da opet s velikom ljubavlju i pažljivošću pratimo sveta čitanja kod mise. Zato Crkva uporno obvezuje svakoga vjernika u savjesti da ide na misu svake nedjelje i svakoga blagdana.

Uskrsna pedagogija

»A mi, mi smo se nadali« (Lk 24,21) – tako govore učenici Isusu na putu Emaus u ime cijele zajednice u poznatomu tekstu Lk 24,13–35 koji ima eminentno psihološke crte. Razotkriva svu silu verbalizirane i neverbalizirane interakcije između obzirnoga, ali izravnog Pedagoga i dvojice učenika koji se nalaze u bitnoj krizi jer je njihov idealizam srušen.

Kada govorimo o Emausu, počnimo od kraja: učenici postaju svjesni da im je gorjelo srce u grudima dok su slušali Učiteljevo tumačenje (Lk 24,32). Srce je gorjelo u njima. U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. Psihologija i vlasitito iskustvo svjedoče nam o tome kako se duševna bol sliježe u grudima. Pritišće, boli, guši, straši. Steže, probada, tišti, oduzima snagu i volju za život. Učenici na putu u Emaus osjećaju svjetlo i toplinu u grudima. Oslobođeni su od depresije. Naknadno postaju toga svjesni. Njihov je osjećaj postao zajednički. Govoreći o srcu koje je gorjelo u njima, oni ga prepoznaju i govore o njemu. Ispunja se ono što će sveti Pavao zahtijevati: neka u svima vama bude jedan stav srca i jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5).

Za naše je promišljanje važno ponajprije da uočimo njihovu razočaranost. Subjektivno razočarana nada dobit će svoje objektivno ispunjenje: Uz njih na putu hodi upravo onaj kome su se nadali. Ali to tek moraju otkriti.

Poznajemo Isusovu metodologiju. Pridružuje se učenicima u njihovu bijegu od Jeruzalema, od mjesta izdaje i muke. Hodi s njima (Lk 24,15). Postavlja pitanje (r. 17). Prihvaća svojevrsnu pokudu ili porugu da ne poznaje zbivanja (r. 18). Ne prigovara, nego zainteresirano traži pouku i tako biva uvršten u njihov razgovor. Ovoga puta ne poziva učenike da ga slijede, nego on slijedi njih na njihovu putu (r. 19). I strpljivo dopušta da mu iznose cijelu silu vrlo točnih podataka o njemu samome. Dopušta da što preciznije formuliraju sliku koju imaju o njemu (r. 19–24). Potom im u svojevrsnu protunapadu neuvijeno prigovara da njima nedostaje poznavanje i razumijevanje stvari (r. 25). Poučava ih na temelju zajedničkoga im autoriteta koji oni poznaju i priznaju, a to je Sveto pismo (r. 27). Kao što je na svoj način odglumio neznanje, pitajući o događajima u Jeruzalemu, još jednom pedagoški glumi, kao da želi poći dalje (r. 28).

Koji su učinci ovakve metode? Učenik koji odgovara Isusu na prvo pitanje ima ime, nije bezimeni nepoznati putnik. Nakon što mu Isus postavlja pitanje, u tekstu je jasno da je to Kleofa (r. 18). Učenici ne samo da Isusa prihvaćaju u svoj razgovor, nego ih toliko osvaja svojim tumačenjem da ga žele imati uza se i prije nego što znaju tko je (r. 29). Svojim postupkom Učitelj izaziva višestruk preokret: oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (r. 16) otvaraju se (r. 31). Srce koje bijaše sporo za vjerovanje (r. 25) postaje goruće srce (r. 32). Od mučne razmjene mišljenja, od toga da jedan drugomu dobacuju tumačenja i razloge (αντιβαλλω, r. 17) on ih svojim postupkom dovodi do toga da zajednički govore: »Ostani s nama!« (29). Još prije, rekosmo, negoli znaju tko je to, već dolaze do zajedničke molitve.

Zajednički osjećaj, koji se u ovoj interakciji stvorio u njima, ima i bitne posljedice. Postaju aktivni, vraćaju se u krug učenika (r. 33). Ondje će primiti radosno svjedočenje drugih.

Od naravnoga bijega u Emaus iz Jeruzalema, gdje je krv prolivena, oni dolaze do povratka koji je teološki važan. Zato što upravo tu u krugu učenika Isus dolazi među njih (r. 36). I zato što su učinili najvažniji teološki skok: križ, koplje koje se zabija u dno srca, izdaja, poruga i krvavi znoj za njih više nisu odbojne odurnosti, nego presveta cijena spasenja.

Dj 3,1–10; Lk 24,13–35
Srijeda uskrsne osmine

Uskrsno bdjenje

U šest veličanstvenih epizoda Božja je ruka činila djela stvaralačke ljubavi, a onda je nastao predah, velik Božji mir. Kada su izmučeno tijelo Kristovo položili u grob, za Isusa je nastao velik počinak, sve se umirilo i stalo. Nastala je prava biblijska subota. Počinak Gospodnji. Šest je dugih dana, počevši od Galileje, poučavao i liječio, činio čudesa i tumačio Pisma, hranio gladne i uskrisivao mrtve. I došao je do kraja, do vrhunca. Sve je dao. I ušao je u sveti počinak.

A za one oko njega – za nas – velik zadatak tek počinje. Vjerne su žene ostale uz križ. Budnim okom promatrale su kako je tijelo Raspetoga sahranjeno. Marljive, spretne ženske ruke pripravile su miomirisne pomasti. Čim je propis dopuštao, pošle su kamo ih srce vuče. Idu do groba da pokojniku iskažu ljubav. I ući će u grobnu pećinu i tako pokazati da vjerno nasljeduju Krista čak i u tome. Ušle su i među smrtne sjene samo da mu budu blizu. Na simboličan način »suukopane su s Kristom« (Rim 6,4) – rekao bi sv. Pavao. Ali pitanje koje će čuti pokazat će da je vjernost Kristu nešto puno drukčije od časna štovanja pokojnika. »Što tražite živoga među mrtvima?« (Lk 24,5). Vjera u Krista bitno se razlikuje od mitova i svjetskih religija koje počivaju tek na davnim predajama i drevnim uspomenama od pamtivijeka. Okrenute su prošlosti i umrlima koji su pošli s ovoga svijeta. »Nema ga ovdje, uskrsnuo je!« (Lk 24,6). Kršćanstvo je okrenuto budućnosti, okrenuto je životu. Bog je Bog živih. Ovi ovdje oko nas, i mi sami – Bogu smo važni!

Božja se snaga utjelovila tako da je velik kamen s ulaza otkotrljan. Utjelovila se u haljinama koje su poput munje zablistale na dvojici glasnika tako da se nije moglo ni gledati u njih. Središnja poruka koju donose nije nepoznata. To su riječi Isusove koje je on još u Galileji govorio. U središtu današnjega uskrsnog izvještaja stoji Gospodinovo proroštvo koje je sam izrekao.

Žene čuju anđeosku zapovijed: »Sjetite se!« To je čudesna formula koja će i nas danas dovesti u novost života. »Spomeni se, čovječe!« Kao što je Blažena Gospa čuvala događaje u svojemu srcu i razmišljala o njima, tako se i ove uskrsne žene sjetiše. Pamte što im je Učitelj govorio. Sjećaju se sažetka sudbine o kojoj Sveto pismo piše: Krist treba biti predan, raspet i treći će dan ustati (Lk 24,7). Isusov životni put – koji je on jasno najavio i na koji je svesrdno pozivao: »Dođi, slijedi me!« – ključ je za uskrsnu tajnu. Isti Bog koji je cio narod proveo kroz More crveno i izveo ga iz ropstva, isti Bog mogao je i ljubljenoga Sina jedinorođenca izvući i uzdići iz grobne jame.

Žene koje su se pitale o otvorenomu i praznom grobu, sjetile su se. I baš kada su izvršile taj nalog, u Evanđelju postaje jasno da to nisu bezimeni likovi. I Bog se njih sjetio. To su Marija i Ivana i druga Marija (Lk 24,10). To si ti, moj brate i sestro moja! Tebe je Gospodin u dlanove svoje urezao i rekao: ti si moj!

Ako nam se dogodi da posumnjamo u Boga i da Isusov život smatramo maštarijom i običnom pričom, evo nam utjehe. Ni apostoli još nisu bili kadri povjerovati u čudesnu novost. Ali dužni smo otrčati zajedno s Petrom i sami izvidjeti. Zato je i u ovoj crkvi Božji grob. Treba stati pred lice Kristovo i potražiti odgovor. Od toga Crkva živi. Ako moderni svijet u pluralizmu religija želi kršćansku vjeru staviti uz bok i u isti rang s ostalim predajama i pokretima, promašuje ono bitno. U opasnosti je da Isusov pashalni misterij proglasi tlapnjom, jednom od niza sličnih priča. Ako Europa želi prešutjeti svoje kršćanske korijene, samu sebe osuđuje da ostane na onoj prvoj zbunjenosti i teškomu pitanju pred otvorenim grobom. Ostat će na čuđenju dok se svatko bude vraćao svojim putom.

U današnjemu Evanđelju ne pojavljuje se uskrsli Isus. Sveti Luka kao da želi istaknuti da su prvi učenici Kristovi u istoj situaciji kao i mi danas. Ali još više, Božja riječ usmjeruje našu pozornost na ono oko nje, na ovu uskrsnu svijeću koju je svećenik zapalio i na ovaj oltar na koji će danas, ovdje, doći živi i uskrsnuli Krist među nas. I mi poput dobrih žena pristupamo i tražimo tijelo Gospodina Isusa (Lk 24,3). I mi smo poput Petra došli da se sami uvjerimo. I ne ćemo naći tek prazan grob i povoje gdje leže, nego ćemo pronaći živo i proslavljeno, uskrsnulo tijelo Kristovo.

Primjer evanđeoskih žena koje naviještaju i govore još jednom jasno dokazuje da riječi nisu dosta. Traže se djela. Traži se onakav život koji će zaslužiti povjerenje bližnjih. Nije dosta samo priznati grijeh, treba se pokajati i obratiti. Nije dosta samo biti suukopan – ući u grob s Isusom, nego treba, slavom Očevom, i ustati s njime. Samo tako smo mrtvi grijehu, a živimo Bogu (Rim 6,10).

Post 1,1–2,2; Rim 6,3–11; Lk 24,1–12
Vazmeno bdjenje u liturgijskoj godini C

Uskrsno poslanje

Treća uskrsna nedjelja i treće Isusovo ukazanje. Ono je važno jer pokazuje da Isus i nakon uskrsnuća hodi uz Galilejsko more gdje je prije kao Učitelj privlačio mnoštva, činio čudesa, pozivao odabrane… Isus opet čini čudesa.

Uskrsnuće Isusovo za učenike nije skok u neku zamišljenu stvarnost i bijeg od stare karijere, nego blaženi dovršetak Isusove pedagogije. Kršćanska vjera nije maštarija i uskogrudna pohlepa za neobičnim iskustvom, nego živo zalaganje za život živih ljudi. Evo, apostoli su opet tamo gdje ih je Učitelj na početku bio pronašao. Imaju oni svoju struku u kojoj su vrsni i uporni. Ribari su. I Bog to cijeni.

Znamo mi zašto Gospodin Petra proziva i pita o njegovoj ljubavi. One noći kada su uhitili Isusa bijaše ondje vatra, i ovdje je vatra. Onda tri pitanja i tri odgovora, sada isto tako. Tamo plač, a i sada provala kajanja i utjehe, duboke tuge i slatke radosti. Suze pokajanja prelijevaju se u suze radosnice i svjedoče kako podmukla bol prestaje. Tajna pomirenja postaje očita, osjeća se do u dubinu duše. Sada Petar može shvatiti što znači nalog: »Kome otpustite grijehe, otpuštaju im se!« (Iv 20,23).

Isti je Petar, jednako brzoplet i odmah skače u vodu. Na riječ Isusovu istoga časa spremno izvlači mrežu punu velikih riba. Ipak postaje drukčiji. Kada kreće u ribolov, svi odmah idu za njim jer su ga prepoznali kao vođu. Trostruki nalog: »Pasi ovce moje, budi pastir mojim jaganjcima!« daje mu novo poslanje (Iv 21,15­­–17). Ribar postaje pastir i podsjeća nas da treba razborito upravljati i čuvati.

Petar postaje poput Mojsija koji je čuvao stada svojega tasta kada je primio poslanje da povede cijeli narod u obećanu zemlju. Petar je sada spreman čuti onaj poziv koji je već davno obilježio početak. »Idi za mnom!« kaže Isus na kraju (Iv 21,19).

Događaji u Jeruzalemu dokazat će da je škola bila uspješna. Petar će govoriti uime svih kao pravi pastir. Moći će posvjedočiti da je Bog uskrisio Isusa jer ga je sam susreo. Posvjedočit će da ga je uzvisio kao Spasitelja jer je sam osjetio silinu Božjega oproštenja.

Napunit će Petar Jeruzalem Isusovim naukom i tako pokazati da je postao ribar ljudi. Uskrsni Jeruzalem i nas upozorava: i ovaj naš grad imat će budućnost tek onda kada zaklanomu Jaganjcu poda slavu, čast i blagoslov – Kristu raspetomu kojega Bog desnicom uzvisi. Zato je Uskrs poslanje za sve nas.

Dj 5,27b–32.40b–41; Otk 5,11–14; Iv 21,1–19
3. uskrsna nedjelja u liturgijskoj godini C

Uskrsno slavlje

Dobro Pavao objašnjava. »Srasli smo s njime (Rim 6,5).« »Ja sam trs, vi loze«, sam je Učitelj rekao (Iv 15,5). Kao što je Majka Božja od prvoga časa srasla s njime, tako i svi mi po krštenju. Zato je Uskrs slavlje svake krštene duše. Suukopani smo kao što su tri uskrsne žene ušle u Isusov grob. Ali odande su poslane u novi život.

Vjerne Galilejke idu do Učitelja, one koje su promatrale mučeništvo na Golgoti (Mk 15,40). Pobijedile su same sebe. Odane, bile su i kod pokopa (Mk 15,47) – piše Evanđelje. A kada je subotnji mir prošao, kreću u novi dan. Uložile su svoj novac i pribavile dragocjene pomasti. Idu pomazati tijelo dragoga Pokojnika. I na uskrsno jutro žele ga s ljubavlju poslužiti kao što su to već u Galileji sve tamo od početka činile (Mk 15,41). Žele do pokojnika, do mrtvoga. S pravom se pitaju što će s vrlo velikim kamenom. Vidjele su da ga je Josip Arimatejac dokotrljao na grobna vrata. Mi smo ljudi takvi: idemo za svojim ciljevima, po svojim proračunima. A Bog sprema svoje iznenađenje.

Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma. Ženska duša kadra je hitrije prihvatiti novu realnost, okreće se svagdanjim dužnostima. Učitelj je ubijen. Okretnom pameću i spretnim rukama kreću izvršiti propis i običaj. Idu na njegov grob.

Rano jutro već je u dubinama Staroga zavjeta vrijeme objave. I uskrsnim ženama sunčev izlazak donijet će susret s nebom. Ulaze u grob, a izlaze u život. Zalaze u grobnu tamu, a gledaju svijetlu bijelu haljinu. Traže izmučeno, izmasakrirano, mrtvo mučenikovo tijelo bez duše, a pred njima mladić pun jedrine i života – Božji glasnik s Božjom porukom. Računaju na smrt, a pronalaze život koji buja i traži njihovo zalaganje. Susreću Očevu slavu koja je uskrisila Isusa od mrtvih i primaju poslanje.

Zna Božji glasnik njihov strah i zato veli: »Ne bojte se!« Poznaje njihovu potragu: žele naći Raspetoga koji je dopustio da ga mi ljudi odložimo. »Eno mjesta!« Odvijećali su i donijeli odluku da ga pogube. Što će nama Sin Božji!? Maknuli su ga da mogu u miru po svojim predajama, zanemarujući Božji zakon. Koliko smo se puta mi ljudi dali na besmislen, ali zlokoban pothvat da uklonimo i smaknemo Boga živoga i da ga zamijenimo svojim – robovlasničkim – idolima!? Rezultate poznamo.

Dobre Galilejke na grobu Isusovu doživjet će pravo obraćenje. Od međusobna razgovora i pitanja dolaze do slušanja Božje poruke. Od potrage za Pokojnim dolaze do proglasa o Uskrslome. Od pomazanja mrtvoga tijela okreće ih poruka živim ljudima. Petar i drugi učenici čuli su da im je Isus na putu do Maslinske gore rekao: »Kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju« (Mk 14,28). Sada ih žene trebaju podsjetiti na to.

Isusov Uskrs znači život Crkve. Petar i drugi Isusovi učenici trebaju po božanskomu nalogu krenuti na veliko hodočašće koje traje sve do danas. I danas papa Benedikt vodi vjerne ususret Pobjedniku Isusu. Veliko hodočašće dovelo je slugu Božjega Ivana Pavla II. nekoliko puta u ove naše strane.

Uskrs nije stanka i spokoj. Ne nalaze Galilejke onoga koga su tražile. Ne će ga odmah vidjeti. Nazarećanina tražite. Pa gdje je Nazaret? U Galileji! Tamo odakle i vi dolazite. Grob Isusov mjesto je obraćenja. Treba se vratiti prvoj ljubavi i odanu služenju. Ne na vrhuncu karijere, ne u izvanrednim, upitnim polureligijskim iskustvima, nego tamo – u Galileji gdje ste odanom dušom slijedile Isusa i posluživale ga. U vašim kućama, u vašim obiteljima. Na svojemu poslu, u svojim naporima i krizama. Vidjeti Isusa – to je rješenje.

Pobožne su žene htjele pomazati mrtvo tijelo pokojnikovo. Želja im nije ispunjena. A Crkva danas smije primiti na dar živo i proslavljeno, uskrsnulo, presveto tijelo Kristovo.

Mk 16,1–8
Vazmeno bdjenje u liturgijskoj godini B

Vazam

Slavi se Vazam. Uskrsnuće Kristovo! Usred crkve koja je u mraku svećenik donosi veliku upaljenu svijeću i proglašava pjevnim glasom: »Svjetlo Kristovo!« Usred našega svijeta, zamračena ubijanjem, nepravdom i prijezirom, sjaji svjetlo Isusa Krista, Božjega Sina. U temeljima kršćanske vjere stoji ovo vazmeno otajstvo: Isus, vječni Sin Očev, prima na sebe križ, prolazi kroz muku i smrt da bi se tako do kraja sjedinio s nama. Do kraja je ostvario utjelovljenje koje je započeo u blaženomu krilu Djevice Marije. Kao što se čovjek jednom iz majčine utrobe rađa i dolazi na ovaj svijet, tako je Bogočovjek Isus iz groba ustao na novi život. Zato u našim ušima i u našim srcima zvoni veseo usklik žive Crkve: »Aleluja! Aleluja!«

Uskrsnuće je Isusovo neočekivano, iznenađuje i one najbliže koji otpočetka bijahu s njime. Više puta svojim je učenicima govorio da će ustati od mrtvih, ali oni nisu razumjeli i bojali su se pitati ga (Mk 9,32). Kada se susrećem s tajnom živoga Boga, u meni se s pravom mogu pojavljivati i najdublja pitanja. I samo on može do kraja odgovoriti na njih. Na ovomu me svijetu može zaraziti ona dubinska zbunjenost koja je obuzela i Isusove učenike. Kada je Gospodin već uskrsnuo, kada su već pronašli prazan grob, drže se obične računice koja glasi: ako nije u grobu, sigurno je netko ukrao njegovo tijelo. »Uzeše Gospodina i ne znamo kamo ga staviše« (Iv 20,2). To je prva, normalna misao u njihovoj pameti. Iako je Gospodin opet među živima, oni su još uvijek u strahu. Bit će potrebno još nešto, bit će potreban susret uživo da bi se usudili pogledati istini u oči.

Vazam je dan kada Isus čini nešto vrlo važno. On, koji je bio dao odlučujući nalog Petru da učvrsti braću svoju (Lk 22,32), na uskrsni dan ponajprije sam čini ono što je naložio apostolu: utvrđuje vjeru svojih izabranih. Isus je pokazivao svoju živu prisutnost: Mariji Magdaleni kod groba, dvojici učenika na putu u Emaus, apostolima zatvorenima u dvorani Posljednje večere… Razočarani zbog osude svojega učitelja, smrtno uplašeni za vlastitu sudbinu, rasplakani od žalosti, iznova se susreću s Isusom koji pokazuje da je živ čovjek, ne tek neki duh koji nema mesa ni kostiju (Lk 24, 39).

Na glavnomu oltaru u bazilici Srca Isusova u Zagrebu nalazi se slika uskrsloga Spasitelja. Obasjan pogledima anđela Isus širi ruke i pokazuje Srce koje ljubi do kraja. Boje na slici svijetle su, sunčane, vedre. Ali na Isusovu tijelu jasno se vide ubodi čavala, u plamenu njegova Srca usađen je vidljiv znak križa. Kada je Petar prije muke govorio da će Učitelju ostati vjeran do smrti, svi su obećavali slično (Mk 14,31). Kada je Petar zatajio Isusa, i svi su se ostali razbježali (Mk 14,50). A na Uskrs, gle, pred očitim tragovima ranâ na rukama, na nogama i na boku Isusovu, primit će mir. Nisu osuđeni, nisu kažnjeni zbog svoje malovjernosti i duhovnoga kukavičluka, nego čuju božanski proglas: »Mir vama!«

Uskrsli je Isus novi čovjek, novi Adam. On svojim učenicima prosvjetljuje razum da shvate Sveto pismo (Lk 24,45), da prepoznaju tajnu Božjega života. Koliko čovjek žudi za samoostvarenjem, za ispunjenjem vlastita bića koje nadilazi okvire ovoga svijeta! Evo, Gospodin je pokazao put. Križ i Uskrs idu zajedno. Strahota Velikoga petka na Vazmenu je nedjelju pronašla divan rasplet. Kršćansko se samoostvarenje zbiva u davanju sama sebe. Prosvjetljenje daje Isus, svjedok vjerni, vječni svećenik koji je sama sebe prinio za žrtvu. On je početnik i dovršitelj vjere svojih učenika. To je vazmena tajna, to je razlog uskrsne radosti koja ostaje.