Gospodine Isuse, svojim naukom i djelima, svojim Križem i Uskrsnućem, svojim slavnim Uzašašćem, pokazao si nam da je Otac uvijek s tobom, da si jedno s njime. Kyrie, eleison! Kriste, u tvom svetom času, iznevjerili smo te razbježali se i ostavili te sama, a ti – ti si nas otkupio od grijeha naših. Christe, eleison! Gospodine, Pobjedniče, ti sve znaš i ne treba da te tko pita. Pošalji nam Duha svojega, pa da, i dok nas muka tišti, u tebi imamo mir. Kyrie, eleison!
Značenje i dar svete mise danas su u evanđelju jasni. Primljeni smo u nutrinu Isusove molitve, u svetinju nad svetinjama, u zaštićeni prostor njegove najdublje, najskrovitije, a odlučujuće povezanosti s nebeskim Ocem. Tri su dijela Kristove molitve. Isus moli za sebe, Isus svjedoči kako je proslavio Oca, Isus moli za ljude koje mu je Otac dao.
Svi znamo kako Isus na početku svoje muke moli u Maslinskom vrtu. Usrdno, tjeskobno, preklinjući traži da ga kalež mimoiđe. Vapi: “Oče”, i podlaže se pokorno. Cijelim tijelom uronio je u molitvu, s kapljama krvava znoja. Ivanovo evanđelje, evanđelje ljubljenoga učenika i teologa donosi dopunu – to je “ivanovska korekcija”.
Da, Isus je tijelom uključen u molitvu: podiže oči k nebesima. Da, izgovara dvaput riječ “Oče” (Iv 17,5). Ali u tom posebnom času nakon svečanog prijateljskog blagovanja Pashe, kad je zazvonila istina o izdajici, kad se križ već sprema i muka počinje, Isus moli Oca: Proslavi me! Jest Isus žrtva, ali on je i svećenik. (17,1.5). Vječni Sin ne traži slave od ljudi niti od svih kraljevstava ovoga svijeta koje mu je podmukli napasnik već u početku lažno nudio. Isus moli za slavu kod Oca, slavu koju je odvijeka imao. Tako otkriva pravi smisao bičeva i trnove krune, čavala i koplja, gorke smrti koju će iz ljubavi za nas podnijeti. Isus je svećenik i žrtva.
U središtu molitve je Otac i Očevo davanje koje će svaki roditelj odmah razumjeti. Djeca po naravi kao da sve imaju, računaju s time, dano im je, bezbrižni ne pitaju kako je stečeno. Isus kaže da mu je Otac dao svoje riječi (17,8), dao mu je ljude (17,6.9) koji Ocu, Stvoritelju, pripadaju. Otac mu je dao djelo koje treba izvršiti (17,4). Sve mu je dao (17,2.7). Sve što je Očevo, Isusovo je (17,10) proglašava on i tako nam izvrsno predočuje što je to primanje svete pričesti: Sve tvoje – moje je, sve moje tvoje. O tome da je Isus primio sve od Oca osobito smo se osvjedočili na Uzašašće kad Isus izravno proglašava da mu je Otac dodijelio svu vlast na nebesima i na zemlji. (Mt 28,18)
U molitvi Ocu Isus posebice ističe da mu je dana vlast nad svakim tijelom. Razjašnjuje tako da Ujelovljenje nije samo u tome da je Sin Božji uzeo tijelo, proživio život zemaljskoga čovjeka u tijelu, na sebe uzeo i posvetio naše začeće i rađanje, naše odrastanje i odgoj, naše radosti i patnje, život i smrt. Utjelovljenje ne znači samo to da se Isus iz ljubavi toliko za nas ponizio da je s nama u sve dane pod prilikom kruha u Presvetom sakramentu. Utjelovljenje znači i to da Otkupitelj ima moć nad svakim stvorenim, smrtnim, raspadljivim tijelom. Vraća se Isus na onaj Pra-Savez Božji kod Noe u kojem sam Gospodin tri put naglašava da ga sklapa sa svakim tijelom (Post 9,15-17). U vrijeme kada nas je nevidljivi virus i nepredvidivi potres zastrašio, u vrijeme kada se zbog uništenja okoliša i cijele Zemlje s pravom brinemo, ovo je velika utjeha. Isus ima vlast nad svakim tijelom.
Isus u molitvi svjedoči kako je proslavio Oca na zemlji (17,4). Daje nam primjer kako i mi u molitvi pred Ocem sa zahvalnošću, ali mi i s kajanjem, otvoreno u savjesti gledamo na svoja djela. Isus je Ime Očevo objavio svojima (17,6), predao im je riječi Očeve (17,8), proslavio se među njima (17,10) i tako je dovršio svoje djelo (17,4) pa odlazi k Ocu (17,11).
Silan je Isusov zadatak: dati vječni život na dar (17,2). U središtu kao ključ sveto je znanje o Bogu. Zbog toga se danas radujemo i čestitamo svima koji su upoznali jedinog, istinitog, svevišnjeg i milosrdnoga Boga. Zajedno s Isusom molimo za sav svijet da upozna Pomazanika, Isusa Mesiju kojega je Otac poslao, za kojim čovjek od davnina sve do danas tako živo žudi. Po svetom znanju koje nam Gospodin daje uočavamo kako je od Oca sve što je Isusu dao, istinski upoznajemo istinski da je Isus od Oca izišao.
Isus upravlja Ocu svoju prošnju za one koje mu je Otac dao, one koju su sačuvali Očevu riječ (17,6), prihvatili su sve objave koje im je Učitelj predao (17,8). Isus je prvi koji moli dar Duha Svetoga za sve svoje. Što je misa? To je Isusova usrdna prošnja za sve nas koji smo u svijetu, koji srcem i životom vjerujemo da ga je Otac poslao (17,8). U svetoj misi iznova otkrivamo tu najdublju, najmiliju utjehu: pripadamo Ocu, pripadamo Isusu i zato na ovom oltaru u ovom povijesnom času zajedno s njime prinosimo svoje tijelo i svoju krv, svoje trpljenje koje kao kršćani podnosimo, svoje usrdne molbe kojima se pridružujemo okupljenim apostolima i Majci Mariji, cijeli svoj život.
p. Niko Bilić, SJ
Hvala svima vama, dobročinitelji, koji svojom molitvom i strukom, radom i darom pomažete obnovu Bazilike Srca Isusova:
Hvala Bogu! Još jedna nova mala premijera na 7. vazmenu nedjelju, 24. svibnja 2020. kad se Družba Isusova spominje Gospe od Puta. Hvala ad-hoc zboru na misi u provizornoj Dvorani Srca Isusova u okrilju Bazilike, svenarodnoga svetišta (Palmotićeva 31, ZG)! Naš je Fakultet filozofije i religijskih znanosti bogatiji u svom stvaralačko-umjetničkom (poietičkom) dijelu.
Poslušajte: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.
Hvala Bogu! Bijaše to nova mala premijera u subotu, 2. svibnja 2020. kad je započinjalo “popuštanje, a ne opuštanje” (nadbiskup Ž. Puljić). Hvala ad-hoc mini-zboru na misi u privremenoj Dvorani Srca Isusova u okrilju Bazilike, svenarodnoga svetišta (Palmotićeva 31, ZG). Hvala našem Fakultetu filozofije i religijskih znanosti koji je za ovaj mali pripjev bogatiji u svom stvaralačko-umjetničkom (poietičkom) dijelu!
Stihovi su na poznati napjev koji je izradio maestro A. Milanović, a objavljeni su u Pjesmarici.
Ja pitam, mi pitamo Gospodina: Kamo ideš? Zašto ne ostaješ ovdje kao Učitelj koji čudesa čini, hrani, ozdravlja, čisti srce od zloduha, donosi oproštenje grijeha – svojom desnicom spasava (Ps 138,7)? S prvom Crkvom prolazimo onih 40 prevažnih dana poslije Uskrsa u kojima je Gospodin čvrstim dokazima očitovao da je živ. Pamtimo i razmatramo što nam je to govorio na Posljednjoj večeri, u zaštićenom prostoru, u svetom času, i što ostade zauvijek zapisano u Evanđelju. Sada razumijemo, sada idemo u dubinu. Još su svega dva dana. Već prekosutra, trećeg dana, Uzašašće je.
Kamo to ideš, Gospodine? Kako dobro razumijemo što se to dogodilo kad je Pavao sa svojim pratiocem Silom u Filipima čudesno oslobođen. “Nastao je potres velik, poljuljali se temelji” (Dj 16,26). Tako je bilo i nama. Sada pak, kad se epidemija već polako gasi, dolazi gospodarska kriza. I dolaze izbori. Srce nam je ispunjeno žalošću ako nema Isusa, Otkupitelja.
Kamo to ide Gospodin? Onamo gdje je prije bio. Odlazi u tajnu Očeva srca, onamo gdje je izvor i punina života, sveta utaženost. Gospodin odlazi kao što je otišao u strašnu muku i gorku smrt na križu, u koju ga mi svojim grijesima, nevjernošću, bičevima i pljuskama, čavlima i kopljem, šaljemo. Da, prije nego kod apostola u Filipima (Dj 16,22.23), s Isusa su strgli odijelo, išibali ga i izudarali, bacili u tamnicu.
Odlazi Isus u sveto uskrsnuće koje izvodi zajedno s Ocem i Duhom koji mu opet oživljuje tijelo. Odlazi na dan Uzašašća kad će biti uzet, uzdignut u nebesa k Ocu svojemu i Ocu našemu (usp. Iv 20,17).
Kamo odlaziš, Gospodine? Proteklih tjedana jako smo opet osjetili kako nevidljivi virus ima odsudnu ulogu za naš osobni i zajednički život. Isto vrijedi i za naše osjećaje i naše misli. Nevidljivi, a bitni. Sveti je Učitelj na Pashalnoj večeri ustvrdio da je za nas korisno da odlazi i da ga više očima ne vidimo. S naglaskom obrazlaže: inače onaj drugi Branitelj duša naših, Božji Duh koji bodri i sokoli, potiče i tješi, sigurno neće doći (Iv 16,7). Eto, svrha koju Isus želi postići jest Duh Sveti u kojemu se skriva naš duhovni život, onaj život bez kraja u Božjoj ruci, tako često oku skriven.
Na početku Isus je kod krštenja tražio od Ivana Krstitelja da “ispune svu pravednost” (Mt 3,15). Na kraju Duh će pokazati što je pravednost: to da je Isus kod Oca (Iv 16,10). Ne vidimo ga očima da se ne bismo uzoholili i umislili kako možemo njime raspolagati i njime upravljati. To je ono kršćanstvo, vjera do koje Isus svoje dovodi. To je ono u čemu mi, evo, i u trećem tisućljeću živimo.
Kamo ideš, Gospodine? Tek u Duhu Svetom spoznajemo grozotu svojega grijeha. Duh jasno očituje što se događa s čovjekom koji odbaci vjeru u Isusa, koji se odrekne i odbija milosrdno Srce Kristovo, koji razvrgne sveti pradjedovski zavjet vjere, pa pljuje i buči, grize oko sebe psovkama i lažima, optužuje i napada bližnje, a sam tone u sve veću gadost, stvara si pakao.
Kad je jednom Križ zabijen u ovu zemlju, kad je jednom Gospodin živ ustao iz podzemnoga počivališta pokojnih, presuda je izrečena (usp. Iv 16,8.11). Isus odlazi k Ocu, Riječ je opet ondje gdje bijaše u početku (usp. Iv 1,1), zato da Sveti Duh Božji pokaže kako je sudski proces dovršen. Knez ovoga svijeta osuđen je i presuda je pravomoćna (Iv 16,11). Ako se i diči svojom lažnom moći, ona je privremena, posve omeđena. Svezan je, okovan jer je došao onaj Jači.
Jedan je svjedok ove Isusove životne pobjede sv. Ivan Pavao II. ljubitelj, pokrovitelj i nebeski zaštitnik naše domovine koji je jučer (18. svibnja) imao rođendan. Jedno svjedočanstvo djelovanja Duha bijaše i zajednička volja naroda prije točno 29 godina, 19. svibnja 1991. kada je u referendumu počela velika sloboda i odgovornost svih nas. Na izborima koji dolaze odlično se može pokazati kako Duh Sveti danas djeluje. I obzirom na grijeh, i s obzirom na pravednost, i s obzirom na osudu.
Zato iz dubine duše usrdno molimo: Dođi, Duše Presveti! Svoje molbe i patnje, i razorenu Baziliku i veliku čežnju da Srce Gospodinovo zavlada Hrvatskom, sve životne sile stavljamo na ovaj žrtvenik Gospodnji. Isti je to prostrt stol za kojim se blagovala Pasha, za kojim se bivši tamničar apostola Pavla sa svojim domom radovao jer je povjerovao Gospodinu (Dj 16,34).
Hvala Bogu! Još jedna mala premijera na godišnjicu hrvatskoga referenduma, 19. 5. 1991. Hvala ad-hoc zboru na večernjoj svetoj misi u 19:00 u “Dvorani Srca Isusova”, Palmotićeva 31.
A vi, dragi gimnazijalci, maturanti, ako vas zanimaju duhovne visine i dubine, dobro nam došli na naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu:
