U Evanđelju po Luki slušamo Kristove riječi o plodovima koje voćka donosi i o temelju na kojemu kuća počiva (Lk 6,43-49). U naše vrijeme, kad se toliko ističe uspjeh i rezultat, itekako vrijedi usmjeriti pogled na to kako je onomu koji taj uspjeh treba postići. Ako je njemu dobro, ako je on dobar, doći će opet i opet dobri plodovi.
Snaga prirode i ljudska sloboda
Zaključak je ovo Gospodinova programatskoga govora koji još bolje poznajemo iz Matejeva evanđelja kao Govor na gori (Mt 5-7). Na kraju Gospodin upozorava s jedne strane na blagoslovljenu, čvrstu zakonitost prirode koja ima svoj nezaobilazni, od Boga dani poredak (Lk 6,43.44): Dobar plod dolazi s dobre voćke; biljka donosi plod prema svojoj vrsti i prema svom stanju. S druge strane Rabbi Isus ističe misterij naše ljudske slobode, koja je jednako tako Stvoriteljev dar i sastoji se od njegove ljubavi. Čudesnu našu moć Isus pritom opisuje: Možemo izvršavati njegove riječi (Lk 6,47). Što on kaže, mi možemo provesti u djelo. Dano nam je njegovu riječ ostvariti. Poput svetoga Stvoritelja sposobni smo onome što slušamo dati život. Baš zato ključno je, ali nije dosta doći k Isusu (Lk 6,47).
Marijin put
Ovo se evanđelje čita u vrijeme kad u Crkvi dolazi blagdan Imena Marijina. Majka Marija pravi je uzor za ono o čemu Učitelj govori. Zahvaljujući njezinoj suradnji s Bogom Riječ je tijelom postala. Majka je donijela plod. S njom i u njoj zbiva se Utjelovljenje. Nije sve samo na riječima ostalo, Sin Božji dolazi u ljudskom tijelu.
Ne znamo koliko puta je djevojčica Mirjam u galilejskom Nazaretu zazivala: Adonaj, Adonaj – »Gospodine, Gospodine« (usp. Lk 6,46) dok je u molitvi silazila u dubine Duha. Nisu to bile samo riječi. Kopala je i iskopala sve do dna moguće ljudske poniznosti. Tako da je Bog mogao tu svetu zemljanu posudu do vrha ispuniti milošću (usp. Lk 1,28). Iz dobra blaga srca svojega, iz obilja, iznosi Gabrijelu riječi svoga odgovora (usp. Lk 6,45). Kuću svojega života izgradit će na granitno čvrstom, vječno postojanom temelju Kristu, Sinu svome i Sinu Božjemu (usp. Lk 6,48).
Zašla je u dubinu Svetoga pisma toliko da može razumjeti proročke riječi davno upućene Davidu da će njegov potomak biti Božji Sin i vječni kralj (usp. 2 Sam 7,13.14). Dosegla je sve do početaka biblijske povijesti pa može u Kani upotrijebiti Faraonove riječi o Josipu: »Što god vam rekne, učinite!« (Post 41,55; Iv 2,5). Došla je do najveće dubine poniznosti u kojoj prepoznaje svu istinu o sebi jer ju je Bog oslobodio grijeha i sada gleda na njezinu neznatnost (Lk 1,48).
Riječ iz srca
Životni »Da« Bogu koji je djevica imenom Marija izrekla pred anđelom (Lk 1,38), a onda šutke pred cijelom svijetom ponovila podno križa svoga sina (usp. Iv 19,25), izvrsno oslikava kako su važne i snažne riječi koje iz obilja srca ustima izgovaramo (usp. Lk 6,45). Riječ poglavara države može sklopiti mir među narodima, ali riječ također pokreće napad i ratni pokolj. Svojom smo riječi mi ljudi također na sliku Stvoriteljevu. Iskrenom riječju mogu stvoriti blaženu struju pomirenja, opraštanja, zahvalnosti. Mogu iz dubine srca priznati: »Volim te«. Ali mogu se i cinički pretvarati, mogu riječju stvoriti val mržnje i duboke boli. Gospodin govori o vrijednosti i snazi naših riječi.
Učitelj Isus služi se slikama iz prirode koje imaju nesalomljivu, bjelodanu i rječitu logiku. Govori o zasijanoj pšenici na polju, o sjemenkama koje će donijeti plod, ili neće; o vinogradu koji čeka berbu; o nježnoj, presudnoj životnoj vezi trsa s lozama. Kad molimo »blagoslovljen plod utrobe tvoje« još bolje razumijemo Isusov govor o voću s dobre voćke (Lk 6,43). Plodovi pokazuju kakva je biljka s koje potječu. Još bolje razumijemo kako se sva veličina i važnost Imena Marijina prepoznaje iz ploda utrobe njezine.
Ona je u sebi pohranjivala sve događaje i riječi o njemu, u svom srcu ih je prebirala (Lk 2,19.51). Misli li Isus upravo na nju, Majku rođenu, kad objašnjava da čovjek iz blaga srca svojega iznosi što ima (Lk 6,45)?
Niko Bilić, SJ
