Kategorije
Cjeloživotno učenje FER FFRZ FTI Nastava

“Prvi savez”

Post 9,8–17 u biblijskoj teologiji Saveza


Smirilo se nebo. Sunčeva svjetlost razlila se u spektar gracioznih duginih boja. Sveopća katastrofa koja u biblijskoj povijesti najviše odgovara razorenju grada i hrama pod babilonskim zavojevačem prošla je. Pravednik Noa zajedno sa svojim sinovima sluša riječi kojima im se Bog izravno obraća (Post 9,8–17).

S pravom se pravednik od početka, još od prije provale potopnih voda mogao pouzdati. Što je Bog naime najavio (Post 6,18), sada evo pouzdano izvršuje: „a ja, gle, ustanovljujem Savez – uspostavljam obvezu“ (9,8). Prvi put se u kanonu svetih tekstova nailazimo na  ključni izraz berît koji obično poznajemo kao „savez“. Riječi uspostave u Post 9,8–17 potvrđuju njegovu cjelovitost i pouzdanost jer se berît pritom upravo simboličnih sedam puta ponavlja (v9.11–13.15–17). I sam način izražavanja koji govori o upostavljanju, podizanju ili ustanovljivanju (hebr. qum Post 6,18; 9,9.11.17) svjedoči da je u pitanju institucija na koju se čovjek može osloniti.

Povjesničari nas upozoravaju da se u tumačenju pojma saveza prisjetimo vazalskih ugovora između velesile i nekog manjeg vladara. Obje bi strane preuzele obvezu, a slabiji bi prema ugovoru uživao zaštitu. Istodobno nas upozoravaju da nam kod biblijskog Saveza uvijek valja biti opreznim jer nije riječ o dvije približno jednake stranke, nego je uvijek s one strane punina Božjeg autoriteta.

Ipak, kod Saveza s Noom saznajemo nešto bitno drukčije jer je riječ o obvezi koju sam Bog sa svoje strane preuzima. Dok Savez na Sinaju, središnji događaj koji strukturira biblijski Božji narod, veže obje strane i sažima vrlo jasne i duboke zahtjeve u općepoznatih Deset zapovijedi, ovdje Bog sama sebe obvezuje. Preuzima obvezu na sebe. Na to upućuje i izraz „moj Savez“ odnosno „moja obveza“ koja se pojavljuje već kod najave (Post 6,18) i potom još tri puta u izvršenju (9,8.11.15). Kad god nam se u našim lutanjima vjera i Bog učiniše odbojnima jer vidimo samo neke zahtjeve i zabrane koje moramo uvažavati i koje su naoko suvišan teret za nas, prvi savez nam je veliko rasterećenje i važan korektiv.

Prvi je Savez u Bibliji veoma aktualan zahvaljujući našoj suvremenoj ekološkoj osjetljivosti. S kime Bog sklapa savez? Bog sklapa savez s Noom i njegovom djecom (9,9.11.12.15). Sklapa ga i s budućim potomcima koji će doći poslije njih (v12). Ali Bog sklapa taj savez i sa svim živim bićima (v10.12.15s). Napokon, kako naknadno Božji govor ističe, savez sklapa sa samom zemljom (v13). Uporno ponavljanje naglašava da je riječ baš o svim živim bićima, četiri puta se to ističe (4x v10.12.15.16), a precizira se da je riječ o pticama, o životinjama, i o svemu što živi na zemlji (v10). Ipak će osobita uloga ljudske zajednice i čovjekovo poslanje biti istaknuti jer Božja riječ upravljena Noi i njegovoj obitelji tri put ponavlja da je riječ o živim bićima „koja su s njima“ (v10 [2x].12). Kad se pak tri put ističe da je riječ o svakom tijelu (v15–17) s kojim Bog sklapa Savez možda smijemo prepoznati kako taj sažetak pripravlja već temeljnu novozavjetnu misao i središnju kršćansku istinu o Utjelovljenju. Bog sklapa savez s tijelom. Kada dođe punina vremena – poslužimo se načas rječnikom sv. Pavla – Riječ će tijelom postati, Sin će se Božji utjeloviti.

Mi samo danas svjesni ne samo činjenice da su fizikalni i kemijski uvjeti života na našem sitnom plavom planetu pravo astronomsko čudo, nego i toga da je cijela Zemlja jedna međusobno povezana obitelj. Biblija, evo, od prvog saveza ima oka za te kozmičke dimenzije. Ekološka sveobuhvatnost prvoga saveza u neku ruku ispravlja i izvještaj o stvaranju iz prvog biblijskog poglavlja. Ako se naime ondje još i moglo krivo shvatiti čovjek kao vladara nad prirodom, ovdje je jasno da je cio kozmos pod Božjom zaštitom.

Širokogrudnost saveza s Bogom očituje se i u roku koji je najavljen. Ponajprije Božja riječ, govoreći o Noinu potomstvu za koje vrijedi savez navodi buduće naraštaje zauvijek (v12). Potom izrijekom precizira da je to „savez vječan“, „savez koji traje“ (v16).

Znak saveza – duga – dragocjen nam je prvo stoga što nadilazi okvir književne simbolike i dio je realnog svijeta. Privlači oko, lijep, očit, diže pogled u visine, a opet ne možeš po miloj volji njime raspolagati; ostaje tajanstven, izmiče posjedovanju. Duga, ona ista koja kao prirodni fenomen veže tisućljeća zemljine povijesti potvrđuje najavljenu stalnost saveza koji Bog sa svoje strane ni na jednoj stranici Svetog pisma nije dokinuo.

Znak je to koji nije vezan na uže sakralno područje, nego je fizikalna pojava koja nas podsjeća da je prvi Božji dar stvorenje. Prije, šire i dublje od izabranja jednog naroda s kojim će se povijesno vezati, Bog sklapa sveopći, sveobuhvatni savez. Milost pretpostavlja narav, naglasit će sveti Toma, a Noin savez upozorava da je, eto, već narav Božje djelo, ispravlja našu naviku da stvarnost u nama i oko nas držimo nečim što je samo od sebe i uzimamo kao da se samo po sebi razumije da je tu. Narav je prvi dar, narav je prvotna milost.

Biblijska riječ za dugu koja odgovara njezinu izgledu jest „luk“ – sada je bez strijela. Znak saveza jest luk koji Bog odlaže. „Luk svoj polažem u oblak“ (v13) – stoji u Pismu. Položeno je oružje, zakopana ratna sjekiram rekli bismo kolokvijalno. Prvi savez oslobađa nas od krivih slika o Bogu progonitelju, okrutnom nasilniku i napadaču. Prvi savez konačno uklanja lažnu predodžbu o zamišljenom Bogu koji bi bio konkurent čovjeku koja nas tako lake zavede.

Posebnost ovog saveza jest da se sklapa snagom riječi koje Bog upućuje. Može se Noa s pouzdanjem na njih osloniti. Nakon što je Božja riječ o opsegu i sadržaju, o znaku i trajanju saveza pred svima zajedno zazvonila, Bog upućuje poseban sažetak i završnu riječ samo Noi (v17). A kad Bog obećaje da se sjetiti svoga saveza (v15) Noa može imati puno povjerenje: iz iskustva zna da se Bog njega sjetio (8,1).

poslušajte (audio)! Duhovna misao

vidi: Prvi savez – Crkva u svijetu (god. 47, br. 1, str.38-55)

Molitva s pravednikom Noom

29.04.08.
Ispravljeno 13.01.09.; 22.04.09.; 14.03.12.

dr. sc. Niko Bilić SJ

Kategorije
FER FFRZ FTI Nastava

Kajinov sindrom

Zaštićeni prokletnik u Post 4

cainBiblijski opis Kajina i Abela pripada među poznatije tekstove i po navici, vrlo lako svu krivnju prebacujemo na Kajina, njemu pripisujemo sve crnilo i izopačenost. Ali kad čujemo kakvo svjedočanstvo majka daje o njegovu podrijetlu (“Stekla sam ga את יהוה – s Gospodinom” Post 4,1) i kad uočimo da Kajin prvi u Bibliji želi biti liturg, prvi daje svoj prinos Bogu (4,3) i to na vlastitu inicijativu, jasno nam je da nije sve crno-bijelo i površno. Postoji Kajinov problem ili Kajinov sindrom koji seže duboko. Prve stranice Svetoga pisma razotkrivaju kakvo se zlo može skrivati u nama. Lik prvoga biblijskoga brata Kajina, bratoubojice, pred nas je stavljen kao zaštićeni prokletnik, i u njemu Biblija nalazi izvor naše nepostojanosti i dezorijentiranosti.

Njegovo zlodjelo događa se strahovito brzo i brutalno, u jednom jedinom biblijskom retku (Post 4,8). Napad na brata zbiva se zbog eminentno vjerskoga pitanja, oko Božje naklonosti, njegove pozornosti (hebr.  שׁעה ša’â Post 4,4s – paziti, osvrnuti se, svratiti pozornost).

Kajin je prvorođenac, stariji brat. Prvijenac je važan ne samo u tradiciji koja prema Božjem zakonu drži sve prvorođence svetima, oni pripadaju Bogu (בכור bekôr Izl 13,2). Osim toga Kajinov brat, koji je naišao na Božju naklonost prinosi od prvina, od prvorođenoga (בכור bekôrPost 4,4). Kajin je u Bibliji prvi sin čovječji, ljudski potomak, rođen od žene. Postaje obrađivač zemlje. Kao opslužitelj tla zemaljskoga izvršava ono što prvotni, dvaput spomenuti, Božji nacrt iz rajskoga vrta naznačuje: čovjek treba obrađivati zemlju, služiti joj, gojiti je (עבד ‘ābad Post 2,5.15). Pozvan je čuvati je, paziti na nju (שׁמר šāmar 2,15).

Ne možemo reći da Kajin oponaša jer prvi prinosi dar. Prvi je čovjek koji daje liturgijski prinos Bogu u Bibliji. Njegov je promašaj zacijelo u tome što uzima za prinos od plodova zemlje, a ona je prokleta – zbog čovjeka, Adama, oca njegova (Post 3,17). Kajin čini korak dalje jer želi diktirati Božjoj slobodi. Kad vidi naime da je bratova žrtva primljena, negoduje. Tako on svoj dar prati žestokom ljutnjom, obrazi su mu pali. Prati prinos mrkim licem koje je upravljeno prema dolje (4,5).

U Novom će zavjetu Učitelj Isus s pravom reći: “Kad prinosiš dar, pa se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, pođi najprije i izmiri se (Mt 5,23s)!” Jer, evo što se zbilo s Kajinom i Abelom. Natjecanje u bogoštovlju nije Božja stvar. Možda je Kajinov problem motiviran vrlo ljudski: zar će ga mlađi brat preteći u služenju Bogu? Zar će ga “mali” poučavati o pravom bogoslužju? Već i u navođenju životne djelatnosti sveti tekst daje naslutiti prednost Abela koji je brži i napredniji: Premda je mlađi, opis prvo za njega kaže da je postao pastir ovaca (KS: “stočar”, Šarić: “pastir” 4,2)

Kajinu Bog prvo progovara (Post 4,6) Zanima se kako je. “Zašto si ljut?” (KS), “Zašto si ljutit!” (Šarić) – pita o njegovu unutarnjem stanju, osjećajima i o njegovu stavu (što je već opisano kao stvarnost pa nije samo subjektivna procjena). Pita o svrsi (lámma, za što?) njegova bijesa i paloga lica. Poučava ga o slobodi koju ima da bude dobar čovjek, da pravo postupa, da čini dobro ili ne (4,7). Poučava i o posljedicama. Istina, već prethodno poglavlje zorno prikazuje težak poremećaj u čovjekovu odnosu prema Bogu, kobno neobdržavanje zapovijedi i žalostan rascijep, ali ovdje, u ovom Božjem govoru Sveto pismo prvi put spominje grijeh (חטא 4,7).

Na Božji govor Kajin ne daje odgovor. Ne uspostavlja komunikaciju. I kod oca Adama i kod sina Kajina Sveto pismo ustanovljuje uvriježenu i tužnu činjenicu da mi ljudi progovaramo Bogu tek nakon grijeha. Nov se velik promašaj događa: Kajinu progovara Bog (Post 4,6s), a on se obraća čovjeku (r. 8). Svoje stanje ljutnje pred Bogom svaljuje na brata čovjeka. Ubija.

S pravom sve tamo od sv. Augustina (+430) uočavamo kako se Biblija već na prvim stranicama suočava s bolnim pitanjem o izvoru zla u svijetu i čovjeku. Već je nepoštovanje izričita upozorenja (Post 2,17), posezanje za zabranjenim plodom (3,6) u oholoj želji za jednakošću s Bogom (3,5) prekršaj s teškim posljedicama – pravi izvorni ili “istočni grijeh”. Jasno je također da upravo s Kajinom i Abelom započinje pravi bratoubilački užas, istinsko zlo koje se uvuklo među ljude, a kao ubojstvo po naravi je još daleko teže od neposluha i zabranjenoga jela.

Bog ni nakon ubojstva ne odustaje. I opet se obraća Kajinu. Nakon pitanja o osjećaju i tjelesnom stavu dolaze nova pitanja o socijalnoj odgovornosti i o postupku. Ako je prije pitao Adama gdje je (Post 3,9), tražeći čovjeka, sada Bog jasno pita za bližnjega: “Gdje ti je brat?” (4,9). I sada, tek sada, Kajin progovara! Ne prihvaća ulogu čuvara svoga brata – on je čuvar zemlje. Kajin ne daje odgovora, ne ulazi u razgovor. Najprije se služi primarnim obrambenim mehanizmom i laže, niječe stvarnost, govoreći da ne zna. Potom postavlja protupitanje: Jesam li ja čuvar? Bog pita o njegovu djelu “Što si učinio?” (4,10), kao što je prije jednako njegovu majku pitao: “Što si učinila!” (3,13). Krv njegova brata viče k Bogu iz zemlje. Zemlja sada nije samo prokleta, nego je još k tome natopljena krvlju. Pa je onda i Kajin, čovjek, proklet – ne samo zemlja.

Čovjekova nestalnost i lutanje (נוע , נוד Post 4,12.14), nespokoj i nesmirenost ima, eto, korijen u sukobu s bratom čovjekom. Kajin čuje i razumije svoju osudu. Nemir i usplahirenost, besciljnost i beskućništvo na ovomu svijetu Sveto pismo vidi kao posljedicu zlokobna neriješenoga konflikta među braćom. Izloženost, krhkost čovjekova života pred drugim istog je podrijetla. Kajin se boji da će biti ubijen. Strah ga je da će svatko tko ga nađe postupiti s njim isto onako kako je on s bratom Abelom učinio (הרג harag – ubiti, dokrajčiti, umlatiti 4,8.14). Tkogod na nj naiđe učinit će mu isto. Opsesivan strah pokazuje do koje mjere je zarobljen svojim zlodjelom.

Zastrašujuće je što među braćom nema jasne komunikacije osim one neverbalne, okrutne, kada se u polju stariji diže na mlađega brata i nemilice ga ubija. Izvorni tekst ne donosi riječi koje bi Kajin uputio svome bratu (tako Šarić; Septuaginta dodaje u 4,8: “Hajdemo napolje!” tako KS). Sukob i užasan ishod među njima odvija se bez razgovora. (Šutke. Nije to tišina slušanja, nego ledena muklost nerazumijevanja.) Mi možemo analizirati motive kao promatrači, ali oni o tome ni na koji zdrav način ne komuniciraju.

Kajinu je njegova krivnja preteška. Počinje njegov govor Bogu, njegova jadikovka (Post 4,13). Poput Jone Bogu predbacuje da ga je on odbacio (גרשׁ “odbaciti” Post 4,14; Jon 2,5). “Evo, tjeraš me” (KS), “izgoniš me (Šarić) danas” – tuži se Kajin, kao što Jona veli: “Odbačen sam od ispred očiju tvojih”. U oba je slučaja jasno da inicijativa nije na Božjoj strani.
Počinje skrivanje od Božjega lica. Doista Kajin odlazi, sam odlazi, ispred Božjega lica (Post 4,16). Slijedi stope svojih roditelja, odlazi na istok od rajskoga vrta, u zemlju kojoj je ime izvedeno od njegova lutanja i beskućništva (נוד 4,12.14.16).

Takva se Kajinova loza nastavlja. Sveto pismo dobro uočava i daje jasnu poruku: nastavlja se rod čovjeka koji se teško u dubini orijentira, nesmiren, tako lako se duhovno skiće, život mu često u velikoj mjeri može biti lutanje. Opterećeni smo krivnjom, kažnjeni posljedicama svojih pogrešnih poteza. Štoviše Kajinov sindrom kobno se i bolesno razvija u preuveličanu i široku krvnu osvetu. Božja zaštita Kajinu bila je naime u prijetnji da će njegov eventualni ubojica biti sedmerostruko (Post 4,15), dakle u potpunosti, bez ostatka, kažnjen. A Lamek, Kajinov potomak u petom koljenu (pra-pra-praunuk), negativnu tendenciju preuzima na sebe i grozi se sedamdeset puta uvećanom osvetom (4,24). Kada čovjek svoju parnicu i uzvraćanje uzme na sebe, a ne stavi ih u Božje ruke, stvar uvelike kreće po zlu.

Ali božanski odgovor na Kajinovu jadikovku ne izostaje. Upravo na Kajina Bog će staviti svoj znak kao opomenu i zaštitu. Tako se u Svetom pismu prvi put susrećemo s ključnom riječi אות (‘ôt Post 4,15) koja svojim značenjem najavljuje Božja silna djela – znamenja – poput onih kojima je Gospodinov narod izbavljen iz kuće ropstva (usp. Pnz 4,34), poput onih koja u Novom zavjetu Isus čini da objavi svoju slavu (grč. σεμεῖον Iv 2,11; 20,30).

05.10.2011.; 12.03.12.

pogledajte: Kajinov problem (HTV)

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ