Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Iz iskustva

Biblijski odgoj za 21. stoljeće

Pedagoški procesi u Svetom pismu

Hvala Bogu! Dovršen još jedan lijep, obilan i drag korak u projektu cjeloživotnoga učenja. Bijaše to pravo stručno usavršavanje i povratak na izvore, ovaj put u suradnji s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom i Ženskom općom gimanzijom. U subotu, 15. 12. 2018., u velikoj dvorani Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati zajedno s okupljenim roditeljima, profesorima i djelatnicima pregledavali smo poznate primjere iz Svetoga pisma koji pokazuju najprije kako je Bog odgojitelj, a potom kako ljudi odgajaju. U završnom dijelu vidjeli smo kako se oboje ujedinjuje u liku savršenoga odgojitelja Isusa.

Od srca hvala organizatorima, domaćinima, voditeljima, ispovjednicima: vlč. J. Rađa, vlč. B. Puškarić, vlč. I. Cujzek, vlč. M. Pavlaković, vlč. P. Mlakar… a napose vama strpljivi sudionici!

Pregled izlaganja: Biblijski odgoj za 21. stoljeće (.pdf) * (.ppt)

Pedagoški procesi u Svetom pismu (2012.)

Pošalji Duha svojega!

Dođi, Božiću (.pdf)

Molitva s praocem Jakovom kad je položio zavjet

Adonaj Ro’i (Ps 23) .pdf

Molitva s prorokom Jonom

Ave Maria (.pdf)

Dođi, Gospodine Isuse (.pdf)

Molitva Isusu, Učitelju, na putu u Emaus

Vidi: Poučavanje i odgoj kao vrhunska antropološka zadaća

Cjeloviti odgoj u inspiraciji Svetoga pisma

Kategorije
Duhovnost Iz iskustva

Hrvatski vatrogasci u Mariji Bistrici

Ovako je to bilo jučer! Evo programatskoga govora s hodočašća naših vatrogasaca u Mariju Bistricu u nedjelju, 29. svibnja 2016. Ako ste htjeli poslušati… Od srca hvala vrijednoj ekipi HRT koja nas je povezala s cijelom domovinom!!! Pomolimo se za novu upravu i g. Barišića!
(“13 godina” ispravljeno je na vrijeme u “13 stoljeća”, ali “žive vatre” na kraju, trebale su dakako biti “žive vode” – lapsus! 🙂 ).

video:

tekst:

Draga braćo i sestre, poštovani čuvari naših ljudskih života od požara i vatrene stihije, poštovani predstavnici najviših građanskih vlasti, dobro došli u Mariju Bistricu! Ovdje iznova otkrivamo što je pravo i jedino Kristovo evanđelje (usp. Gal 1,7). Ono nas uči da, evo, i danas zajedno molimo: Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov (usp. Lk 7,6). Ali ti reci svoju božansku riječ koja stvara svijet, riječ koja ima moć zapovijedati (usp. Lk 7,7). I duša će mi ozdraviti. Požar grijeha i nevjere, mržnje i podjele, zaustavit će se. Gospodine, svojom riječju  ugasi našu vatru!

Hodočašće hrvatskih vatrogasaca nije tek slavlje. Ovo je dubinsko, molitveno, duhovno promatranje kako je Gospodin umro za nas u najvećim mukama, a onda je slavno uskrsnuo. Upravo vi, poštovani vatrogasci i vatrogaskinje, znate što je ljudsko tijelo opekotinama osakaćeno. Takvo bijaše Kristovo tijelo od bičeva i trnove krune, od teškoga križa, čavala i koplja. Vi, vatrogasci, znate što to znači izbaviti živoga čovjeka, spasiti život usred požara. Tako je Otac nebeski uskrisio Isusa.

Prečasni monsinjore Zlatko, želim Vam zahvaliti što me još jednom pozivate da na ovom svetom mjestu, kod Majke Božje Bistričke, uputim riječ – kao apostol Pavao – ne od ljudi, ni po kojemu čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu (Gal 1,1). Dopustite mi da se prisjetim kako je Papa Vas, čuvara ovoga Svetišta, postavio za monsinjora, za svojega papinskoga kapelana. U Vama je pronašao slugu koji mu je veoma drag, kao onaj u evanđelju (Lk 7,2). Ovo Svetište dokazuje da je Crkva jedna kao što su vatrogasci po cijelom svijetu jedno. Ovo svetište Marija Bistrica živi je dokaz kako je točno kralj Salomon molio (usp. 1 Kr 8,41). I tuđinac, kao i domaći ovdje pred Majkom Božjom Bistričkom nalazi Božje milosrđe – ovdje u ovoj oprosnoj, jubilarnoj crkvi, tko god prođe kroz sveta vrata.

U ovome nacionalnom Svetištu vama poštovani vatrogasci i vatrogaskinje, u Božje ime kažemo: “Hvala!” Kad god ste spasili naš dom od vatrene stihije bili ste poput ovoga evanđeoskoga dobročinitelja koji voli Božji narod, i sinagogu im je sagradio (usp. Lk 7,4), i to baš u gradu Kafaranaumu u kojemu se Isus, Učitelj, nastanio (Mt 4,12). Zato ga poštuju židovski starješine i kažu: “Dostojan je!” (Lk 7,4).

Vi, vatrogasci, znate najbolje što je smrtna opasnost kao kod sluge iz evanđelja koji je bio na umoru, samo što ne izdahnu (Lk 7,2). Zato vaša molitva danas više vrijedi dok gledamo kako domovini prijeti smrt, dok neki žele rasap države, državu bi neki htjeli razoriti, još više dok slušamo kako, oni koji to dobro znaju i stručno proučavaju, mi kao narod izumiremo. Vi, vatrogasci, znate što je to pobrinuti se za bližnjega kao što je to evanđeoski rimski satnik učinio (Lk 7,3). Vi ste danas poput onih prijatelja koje je poslao k Isusu (7,6), vi ste predstavnici cijeloga naroda.

Zajedno molimo danas upravo za one kojima smo kao narod dali svoj glas i tako ih postavili da služe svojemu narodu, da budu poput evanđeoskoga sluge. Molimo: “Gospodine Isuse, ugasi vatru našega grijeha!” ova jubilarna Godina milosrđa donijela nam je povijesni čas da su na čelu Republike i Sabora i Vlade osobe su koje s Crkvom ponavljaju: “Gospodine, reci riječ!” Stoga se ovdje u Svetištu, gdje je sve počelo 1984. na Nacionalnom euharistijskom kongresu, ovdje, gdje je Sveti Otac blaženim proglasio našega Kardinala koji je strpljivo gasio i vatru fašizma i nacizma, i vatru komunizma, ovdje u Svetištu sjećamo se kako je Vatikanski sabor već prije pola stoljeća pravu terapiju propisao: obraćenje srca (Unitatis redintegratio, br. 7). Sve naše reforme ponajprije traže reformu srca koja počinje našom iskrenom molbom: “Gospodine, nisam dostojan, ali ti reci riječ!”

Već punih 13 stoljeća ovaj Božji narod dobro zna da niti čistke niti ucjene ništa ne vrijede, nego valja ugasiti požar grijeha u vlastitom srcu. Ovdje pred likom Majke Marije koja je odgajala Božjega Sina sjećamo se baš toga stoljetnoga iskustva. Djeca će nam imati dobre škole samo ako temeljito i odvažno prihvatimo Krista, Učitelja i njegovo – jedino – evanđelje (usp. Gal 1,6s). Prije svake reforme potrebna nam je forma, a to je život, obitelj, domovina koje vi, poštovani vatrogasci, čuvate.

Pravi je trenutak danas za smirenu, duboku molitvu. Nakon Hrvatske vojske u crkvi Svete Mati slobode prekjučer, nakon svečane uspomene na prvo postrojavanje naših branitelja i nakon ozbiljnoga poziva Predsjednice da prestanemo s podjelama, evo, vi ste, poštovani vatrogasci i vatrogaskinje, ovdje u Mariji Bistrici. Zajedno molimo da žive vode božanskoga milosrđa ugase vatru naših grijeha, neka mlaz Kristove ljubavi ugasi požar sve naše nevjere. Amen.

Cijelo bogoslužje možete pogledati na novoj usluzi HRTi:
https://hrti.hrt.hr/#/video/show/2321358/misa-marija-bistrica-29-svibnja-2016

Kategorije
Duhovnost Iz iskustva Nastava

Tobija i Sara

Suvremena problematika u deuterokanonskoj knjizi

Nicolaus_Knupfer_-_Tobias_en_Sarah_1654Tobija pripada među svetopisamske likove koji imaju “svoju” knjigu. Njegova žena Sara ima isto ime kao i žena praoca Abrahama, to je ime koje znači ‘kneginja’ i ističe dostojanstvo žene. Knjiga Tobijina u kojoj je opisan postanak njihova braka i obitelji jedan je u nizu pokazatelja da se čitava biblijska povijest s pravom može promatrati kao obiteljska povijest. I Tobijina i Sarina obitelj žive u progonstvu, daleko od domovine. To je vrijeme nakon 721. g. pr. Kr. koja u Izraelskoj povijesti znači kraj sjevernog kraljevstva i odvođenje stanovništva. Asarhadon koji se u knjizi spominje, na vlasti je 680-669.

Tobija po nalogu svojega oca Tobita kreće iz Ninive na dalek put. Treba pronaći ušteđevinu koju je otac davnih dana ostavio kod prijatelja u pokrajini Mediji, s onu stranu Tigrisa (“deset srebrnih talenata” 1,14; 4,20). Za svoje putovanje mladi je Tobija pronašao pratioca Azarju (5,13) koji će se vrlo brzo pokazati kao iskusan i pouzdan voditelj. Čitatelji znaju da je to zapravo Božji glasnik Rafael, poslan kao odgovor na molitvu Sarinu i Tobitovu, ali oni to ne znaju. U tekstu izričito stoji: “Tobija nije znao da je to anđeo Božji.” (5,4). U vrlo kratkom vremenu Tobija odlučuje i prihvaća ženidbu s djevojkom Sarom, kćeri u obitelji kod koje su na putu bili smješteni (7,13). Sara je pritom na čudesan način oslobođena od zloduha koji ju je zarobljavao (8,3). Anđeo ga je okovao (8,3), zašto je i bio poslan (3,17). Sretno se kao bračni par vraćaju do Tobijinih roditelja (11,16). A čudnovati pratilac, koji je preuzeo Tobijinu zadaću i donio očevu ušteđevinu (c9), otkriva svoj identitet (“Ja sam Rafael” 12,15). On je zapravo Božji poslanik, anđeo, poslan od Boga kao odgovor na dvije usrdne molitve u kritičnim trenucima s početka svih ovih događaja.

Pretpovijest ovog bračnog para počinje, naime, u bolnoj krizi. I stari Tobijin otac i Tobijina buduća žena u svojoj su životnoj nevolji došli dotle da Bogu upravljaju tjeskobnu molitvu prožetu željom da ih uzme s ovoga svijeta. Krjeposni otac trpi zbog toga što je oslijepio i tako već drugi put u životu zapao u veliko siromaštvo (2,10). Djevojka Sara pak, na drugom kraju golema kraljevstva, oplakuje svoju gorku sudbinu. Sedam neuspjelih ljubavi stoje iza nje, za sedam momaka bila je spremna poći i svaki je od njih umro (3,7.15). Mlado srce posve je slomljeno. U najtežoj boli već planira samoj sebi oduzeti život, ali se onda s molitvom na usnama ipak zaustavlja. U takvim mučnim, posve nepovoljnim i neplaniranim prilikama dvoje mladih ljudi zakoračit će u novi život.

Otac je velika potpora na mladićevu putu. Spreman je svu ušteđevinu prepustiti svome sinu. Prije polaska na put daje mu obilnu pouku, punu praktičnih savjeta (c4). Pratioca, kojeg mladić za put pronalazi, ne samo da priznaje i odobrava, nego ga primjereno nagrađuje (5,3.12.16; 12,1). Još ne zna da se ostvaruje njegova dvaput izgovorena želja i uvjerenje da mu sina na putu “dobar anđeo prati” (5,17.22). Sarini roditelji također ohrabruju svoju kćer koja će konačno primiti “milost kao nagradu za svoju bol” (7,17).

Zanimljiv je i poučan put koji mladi ljudi prolaze jedno prema drugome. Tobija kreće na put s posve drukčijim zadatkom, ali njegovo hodočašće dovodi ga do drugih i važnijih ciljeva. Uz pomoć svoga pratioca, koji je ispunjen ne samo dobrom voljom, nego i nadnaravnim znanjem, Tobija postaje liječnik Sari od opsjednutosti (8,2), liječnik svome ocu od sljepila (11,10). A osim toga na tom putu, mimo izvornog plana, nalazi ženu, djevojku iz vlastita naroda s kojom će cijeli život podijeliti. Tako ujedno ispunjuje očev nalog koji je primio u oproštajnom blagoslovu (“Pazi da ti žena bude iz plemena tvojih otaca” 4,12).

Između dvije obitelji ne postoje unaprijed izravne veze i bliže poznavanje, žive u dva udaljena mjesta, jedino što ih veže je pripadnost istom narodu i zajednička prognanička sudbina u stranom svijetu. Ipak, iz onoga što Tobija govori zaključujemo da je nekako već bio upoznat s teškom sudbinom djevojke koja je sedam puta doživjela tragičnu svadbu (“čuo sam da su sedmorica nađeni mrtvi…” 6,14).

Sveto pismo otvoreno spominje strah pred brakom koji mladić osjeća. Poznavajući iskustvo moderne civilizacije i prilike u našem narodu, mislim da ćemo pravo kazati primijetimo li da tu Riječ Božja dodiruje važan suvremen problem. Kako ga biblijski mladoženja rješava? Ponajprije ima pratioca koji mu je ovdje, kao i u drugim stvarima, velika potpora. Tobija, potom, otvoreno govori o svom strahu koji počiva na onome što je čuo. Priznaje da ga je strah od smrti, strah ga je zloduha koji je djevojku opsjeo (“bojim se da ću umrijeti” 6,15). Plemenitost njegova srca otkrit ćemo kad čujemo da ga je strah ne samo za sebe, nego i zato da njegova tragedija ne bi roditelje unesrećila (“bojim se da za sobom, zbog žalosti, ne povučem u grob svoga oca i svoju majku” 6,15).

Dvaput mladić mora uspješno svladati zadatak odvajanja od najbližih. Ponajprije od majke koja zaplakana kori svoga muža: “Zašto si dopustio da nam sin ode?” (5,18). Majka je pogođena odlaskom sina iz obitelji, nedostajat će joj njegova pomoć. Ne odobrava njegov odlazak po ušteđevinu, upozoravajući muža da je taj novac “smeće prema njihovu sinu” (5,19). Drugi rastanak, od Sarinih roditelja bit će još zahtjevniji jer se sad mladić mora sam izboriti za svoja prava; nema ovdje oca koji bi svojim nalogom i autoritetom presudio. Opetovano mladić mora pristupiti s molbom svojemu tastu koji ga je zaklinjao da ostane (“Ne idi” 8,20; “Ostani” 10,9). Morat će se i otvoreno usprotiviti: »Ne, nego pusti me da idem!« (Tob 10,9). Tobija sa svojom ženom Sarom poštuje svoju odluku i vlastiti životni put. Životni korak rastajanja blagoslovljen je ponovnim susretom. Vratit će se oni sretno do obitelji mladoženje, a nakon smrti časnih staraca opet će doći u kuću Sarinih roditelja (14,12).

Put međusobne ljubavi ima nekoliko koraka. Tobija najprije čuje od svoga pratioca istinu o Sari (c6). To je trenutak kad u njegovu srcu započinje iskrena ljubav prema Sari. “Njegova se duša privinula uz njezinu” (6,18) – tako Sv. pismo dočarava fenomen odlučujuće simpatije i zaljubljenosti koja nipošto ne staje na hirovitoj privlačnosti izgleda i vanjštine, nego se krije duboko unutar osobe. Poslije, kad se jednom budu našli nasamo u bračnoj sobi, Tobija i Sara zajednički mole. U toj molitvi Tobija se prisjeća Božje riječi iz stvaranja: “Nije dobro da čovjek bude sam” (8,6), u Sari gleda ostvarenje onoga što je Bog na temelju svoje božanske prosudbe podario.

Tako dobivamo zanimljiv nacrt koji je suvremenom uhu možda malo stran: ponajprije dolazi ljubav, zatim duhovnost i molitva, tek potom tjelesna blizina i nježnost. Sva tri koraka u ovom trolistu su važna; tri stepenice do zajedništva. I na tom se uzoru Tobije i Sare temelji moralni zahtjev, vjerojatno najpopularniji i najosporavaniji, da se poštuje predbračna čistoća.

Poznati dio njihove molitve pokazuje ozbiljnost bračnoga programa koji su si zacrtali. Tobija moli: »učini da s njom doživim starost« (8,7). Započinju zajednički život ne samo kao rezultat sadašnje sklonosti i potrebe za blizinom druge osobe, nego gledaju na cjelinu i dovršetak ljudskog života.

Dirljiv je prvi susret sa Sarinom obitelji (c7). Nema mučnoga skrivanja simpatije i ljubavi. Tobiju prepoznaju jer mu je otac čuven kao plemenit i dobar čovjek. Susret je to upravo nabijen osjećajima. Ganut što susreće Tobiju, otac Sarin grli ga suznih očiju (7,6). Na vijest o bolesti njegova oca svi se žaloste i plaču (v6s). Potom se vraćaju velikom veselju i gozbi jer su se sretno okupili u tuđini (v8). Kad je riječ o ženidbi otvoreno govore o poteškoćama koje djevojka ima (v11).

Tobijin dolazak u njezin život znači dokončanje velike Sarine patnje. Mladoženja je svojim postupkom oslobađa od zloduha koji ju je držao u svojoj vlasti. U Sarinu putu kroz patnju do oslobođenja ocrtava se Božji plan naznačen u riječima anđeoskog pratioca koji objavljuje Tobiji: “ona ti je bila dosuđena oduvijek.” (Tob 6,18).

Tobija ispunja svoju prvu zadaću: donosi očevu ušteđevinu u kuću. Osim toga, povrh zadaće koju je preuzeo, on, neočekivano, na radost sviju, donosi lijek za očevu bolest. Stari otac progledao je i poput novozavjetnoga Zaharije, oca Ivana Krstitelja, odmah izriče “Benedictus”, zahvalu Bogu koji se smilovao: “Blagoslovljen si, Bože” (11,14). I na primjeru Tobije i Sare, Riječ Božja pokazuje kako njihov brak nije usmjeren samo na njih dvoje i njihovu djecu, nego u svoje poslanje uključuje i nešto drugo. Oni imaju svoju misiju koja se ne ograničava samo na njihovu budućnost.

Perspektiva koju ova biblijska knjiga nudi za brak i obitelj blagoslov je i velika mjera radosti. Svadbena proslava Tobije i Sare odvija se u dva dijela, ponajprije u kući mladenkinoj (“gozba” 8,19), potom nakon sretnog povratka u kući mladoženje (“svadba u veselju” 11,19), ukupno tri tjedna. Imaju djecu, koja se sretno okupljaju oko svoga djeda i čuju proročke riječi o Božjem smilovanju i obnovi Jeruzalema koja će doći nakon progonstva. Njihova obitelj nasljeđuje mnoga dobra i doživljava pad neprijateljske vlasti (14,13s).

N. Bilić SJ