Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kršćanska inicijacija i Kristova vlast

Moderan pjevač ili glumac doživjet će svoju potvrdu i uspjeh okupi li velik broj obožavatelja. Oduševljena publika, mnoštvo slušatelja i gledatelja odobravaju njegov nastup, »daju pravo« njegovoj vrijednosti. Športaš i športski klub crpst će snagu i naći svoju potvrdu u odanim navijačima koji ih podupiru. Suvremena demokracija također utemeljuje vlast i autoritet na što većemu okupljenu broju birača. Parlament i vlada počivaju na odluci većine glasača.

S Kristovom je vlasti drukčije. Temelj joj je u Božjemu izabranju, potpora u Bogu i potvrda u tome da je Božji miljenik (usp. Iz 42,1; Mk 1,11). Nasuprot veliku broju pristaša i glasova, na koje smo navikli, biblijski pogled veliča i osvjetljuje osobit izvor autoriteta i vlastite vrijednosti. »Čvrsto sam te uzeo za ruku«, navodi Prorok riječi koje Bog upućuje svojemu izabraniku. Za razliku od izvora vlasti u volji birača Sveto pismo otkriva snagu roditeljskoga vodstva i potpore. Otac ili majka koji primaju za ruku svoje dijete daju mu sigurnost i hrabrost. Vode ga na životni put. Roditeljska ruka, na koju se može osloniti, pružit će novomu čovjeku izoštren pogled da razlikuje dobro i zlo. Dat će mu potporu da ustraje na svojemu životnom zadatku.

Isus se kod svojega krštenja potpuno predaje Ocu. Nad njim se otvara nebo. Vječni Sin ima svoj velik oslonac u nebeskomu Ocu. Fine niti povezanosti s Ocem izvor su njegove vlasti i potvrda njegova autoriteta. Uranja u dubinu Očeve ljubavi i jasno će reći: »Činim djela koja vidim od Oca« (usp. Iv 5,19). »Naviještam riječi koje čujem od Oca« (usp. Iv 8,28).

Krštenje na Jordanu daje unaprijed odgovor na pitanje kojom vlašću Krist čini znamenja (Mk 11,28). Isus se prepušta u ruke Očeve. On je izabranik i Gospodinov miljenik o kojemu Božja riječ govori. Ulazeći u vode Jordana smije se naužiti miline i ljubavi Očeve. Na njegovu podložnost Zakonu i podložno prihvaćanje da on – bezgrješan – stane u red grješnika, na njegovo inzistiranje da sva pravednost bude ispunjena, Otac odgovara prihvaćanjem, odobravanjem i potvrđivanjem Kristova autoriteta.

Isus koji uranja u otajstvo Oca nebeskoga, božanske riječi koje svečano proglašavaju da je on ljubljeni Sin u kojemu sam Bog nalazi svu svoju milinu, nama su poziv na meditaciju i molitvenu dubinu. Isusovo krštenje na Jordanu slika je našega krštenja i potvrde.

Inicijacija svakoga kršćanina ima svoju sliku i uzor u Kristovu krštenju na Jordanu. Isus dobiva univerzalno poslanje. Već prorok Izaija gleda kako Bog svojega slugu šalje da donese pravo narodima i da bude svjetlost pucima. Unutar Staroga zavjeta povijest nije rezervirana samo za izabrani narod. »Otoci« koji žude za naukom miljenika Božjega u obećanoj su zemlji slika dalekoga svijeta. Apostol Petar jasno spoznaje da u »svakomu narodu« Bog s ljubavlju gleda na vjernike i pravednike.

I mi današnji kršćani po sakramentu krštenja primamo istu zadaću. I pred nama je otvorena sveopća perspektiva da promičemo Božji univerzalizam i kršćansku globalnost nasuprot ateističkomu globalizmu. Krist je, kako reče Petar, Kyrios – Gospodar sviju. I Europa i euro-atlanske integracije i cijeli svijet gorljivo žude za blaženom okrjepom u Bogu i pravim svjetlom jer inače će sami sebe odvesti u propast. Pred opasnostima današnjice iznova postaje jasno što Ivan Evanđelist piše da je Isus – soter tou kosmou – Spasitelj svega svijeta (Iv 4,42; 1 Iv 4,14).

Nasuprot principu prisile, kupovanja i moći, kršćanska incijacija počiva na snazi Duha koja donosi mir i koja je po svojoj naravi blagost. Već kod Izaije nalazimo opis da je Bog svojega Duha izlio na izabranoga slugu. Apostol Petar u svojoj propovijedi potvrđuje da je Isusa iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim (Dj 10,38) i cijelomu evanđelju daje dojmljivo, originalno tumačenje: evanđelje – to je »mir po Isusu Kristu« (Dj 10,36). Kršćanin svoju inicijaciju prepozaje u Kristu. Kod krštenja se na nj spušta Duh u liku goluba. Golub je znak bezazlenosti o kojemu će Učitelj kasnije jasno progovoriti. Golubica je od početaka Svetoga pisma znak smirenja koje je nastalo nakon općega potopa. S grančicom u kljunu postat će u modernoj kulturi općeprihvaćen svjetski znak mira.

29. 3. 12.; drugo izd. 24. 6. 2020.

Niko Bilić

Poslušajte (prof. Andja Jakovljević):

Krštenje Isusovo, G. Doré (remake)

vidi: Susret na rijeci Jordanu

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kristov osjećaj (Fil 2,6–11)

El Greco: Raspeće (Museo del Prado)
Kristov osjećaj (.mp3)

Poznati kristološki himan sv. Pavla o trajnomu liku Božjem, koji je sama sebe oplijenio i bio poslušan do smrti na križu, da bi ga potom Bog uzvisio iznad svega (Fil 2,6–11), ušao je u redovitu molitvu Crkve.

Važan uvod

Taj hvalospjev u Poslanici Filipljanima ima važan uvod. Pavao traži od zajednice da u sebi ima onakav unutarnji život kakav je u Isusu (Fil 2,5). Prema latinskomu jeziku uvriježilo se reći sensus Christi. Ispravno bi bilo govoriti o Kristovu osjećaju, raspoloženju ili pak smislu. Još točnije, riječ je o njegovu duhovnomu životu koji treba biti naš duhovni život. Riječ je i o mišljenju i o osjećanju. U pitanju je spremnost koja bi se mogla usporediti za zahtjevom što ga veliki učitelj zapadne duhovnosti, sv. Ignacije, upisuje u načelo i temelj svojih duhovnih vježba kada traži da prihvaćamo sve na svijetu onoliko koliko nas vodi k ostvarenju vlastitoga životnog puta.

Kod onoga što Pavao traži mogli bismo govoriti jednostavno o onomu nama tako blisku i poznatu – o Srcu Kristovu. Pavao se obraća zajednici i traži: neka u vama bude onakvo Srce kakvo je Isusovo.

Ponizni Sin

U svojemu hvalospjevu Pavao naglašava nekoliko važnih stvari. Ponajprije ističe božanstvo Isusovo. Krist je Bogu jednak. On je Bog – kao što po Evanđelju sam kaže: »Otac i ja jedno smo« (Iv 10,30).

Početak Svetoga pisma opisuje kako su Adam i Eva stvoreni na sliku Božju. I u njima je svojevrstan Božji lik. Ali oni su nasjeli zavođenju i htjeli su biti kao Bog, htjeli su biti »bogovi«. Isus ide upravo u suprotnu smjeru i ispravlja velik lom koji je nastao. On se odriče božanskoga prijestolja. Pavao opisuje da Isus ostavlja »lik« Boga i uzima »lik« sluge Božjega (Fil 2,6s). Postaje sluga Gospodnji poput onoga o kome u četiri pjesme piše Izaija prorok.

Sluga u slobodi

Isus je poput prvoga velikoga biblijskog sluge Gospodnjega Mojsija koji također uživa najveću Božju blizinu. S njime Bog, po vlastitomu svjedočenju, razgovara licem u lice (Br 12,8). On je izveo narod iz kuće ropstva. On je prvi bio poslušan do smrti. Gospodin mu zapovijeda: »Uspni se na brdo i umri!« (Pnz 32,50) i Mojsije to čini. Isus će ići bitni korak dalje jer prihvaća sramotnu smrt na križu koja prema starozavjetnomu zakonu znači prokletstvo (Pnz 21,23).

Pavao ističe da Isus svojom voljom prihvaća poslanje. On to čini dragovoljno. To je njegovo htijenje i njegova odluka. On je sama sebe oplijenio, lišio se božanske uzvišenosti i dostojanstva, on je sama sebe ponizio.

Čudesni plodovi

Plodovi do kojih dolazi čudesni su. Za razliku od graditelja babilonske kule koji se dadoše na silan pothvat kako bi sebi pribavili ime (Post 11,4), Isusu Bog dariva ime. Daje mu ime nad svakim imenom (Fil 2,9).

Kao što se on sam do kraja snizio i spustio, učinio se neznatnim, tako ga Bog uzvisuje iznad svega. Proslava Isusova vrijedi i za božanski prostor – on i u nebu zavrjeđuje klanjanje. Njegova proslava vrijedi i za ljudski prostor – za čovjeka zemljanina, a i za podzemni svijet, tj. za prostor pokojnika.

Univerzalna je perspektiva otvorena. Pavao piše: »svaki će jezik priznati« (Fil 2,11). »Svaki jezik« znači svi ljudi. Svi ljudi trebaju doći do čudesna znanja do kojega je Pavao došao u osobnomu susretu s uskrslim Isusom. Ono što je Jahve – vlastito Božje ime – u Staromu zavjetu, to je sada Isus. Isus je Gospodin – Kyrios, Adonaj.

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Farizej i carinik (Lk 18,9–14)

James Jacques Joseph Tissot: The Pharisee and the Publican, 1894.

Jedan savjesni farizej i jedan grješni carinik dolaze u hram. Naše simpatije možda po navici staju na stranu skrušenoga i raskajanoga grješnika. Evanđelje nas uči da ponizna molitva dolazi do Boga, a Bog daje vijenac pravednosti. Sirah reče: tko je sav jadan, dobrohotno će biti uslišan.

Farizej je uspravno stao u kući molitve. Čuvao je svoje dostojanstvo pa je priopćivao svoju molitvu Bogu tek u sebi, u mislima. Ne moraju to drugi čuti. Za razliku od njega, carinik se ne usudi prići. Pogled mu je spušten. Svoju molitvu izgovara da se može čuti, zacijelo ustrajno i više puta: »Bože, budi milostiv«. Od carinika smo i mi naučili moliti. Kada kod pokajničkoga čina u svetoj misi govorimo »moj grijeh«, i mi se udaramo u prsa i to ponavljamo.

Pa ipak, Isus ne prezire i ne odbacuje farizeje. Nije podigao zid ignoriranja i mržnje kojim se mi ograđujemo kada s nekim ne želimo imati posla. Ne izbjegava ih. Evanđelje nam jasno kaže: ovoga puta Isus ne govori svojim odabranim učenicima ili svemu mnoštvu. Obraća se upravo onima koji se pouzdavahu u sebe, a druge podcjenjivahu. Poklanja im pozornost. Eto, i onima koji misle da su pravedni upućuje svoju riječ, premda mi držimo da su vrijedni osude i da nisu u pravu.

Evanđeoski nauk uzdrmava naš uhodani način mišljenja i osjećanja. Kristu su Gospodinu njegovi vlastiti suradnici, kojima je poklonio svoje veliko povjerenje, stali na put. Kao recimo Petar koji ga je pokušao zaustaviti ili Juda koji ga predaje svećeničkim glavarima. Koliko puta i mi slične stvari doživimo. Pa ipak, Isus uspijeva ispuniti Očevo poslanje, dolazi do križa, i do Uskrsa.

Kada bolje pogledamo, zapravo smo i mi sretni, zajedno s farizejem, ako smo slobodni od grabeža, nepravdi, iznevjerene ljubavi. Dobro je ako nas pristaše ne napuste kao obraćenoga farizeja, apostola Pavla za njegove prve obrane. I mi kažemo: Bogu hvala, ako toga nema. I takva je molitva u redu. Još više nas može zbuniti kada u izvorniku farizejeve molitve nađemo riječ ευχαριστώ euharistó – Bože, zahvaljujem ti.

Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni. Krist Gospodin ne spašava pravednike nego grješnike. Kada bi Isus računao samo na idealne, savršene, bezgrješne, brzo bi korablja Kristova na bujicama stoljeća ostala pusta. Spasenje ostaje tajna, Božji dar. Sudac je Gospodin.

Farizej predstavlja uvjerena pobožnika. Prije je bilo tako. Starozavjetni psalmist odvažno moli: Iskušaj me (Ps 26,2)! Stavi me na probu da se pokaže moja vrijednost! Novost donosi Isus. Novi zavjet okreće molitveni stav. U Očenašu molimo kao zajednica i molimo drukčije: Ne iskušavaj nas! Ne isprobavaj naše sile, ne uvedi nas u napast! Ti dobro znaš da smo slabi, a i mi to znamo. S tobom možda možemo tu i tamo neku sitnicu učiniti, ali bez tebe ne možemo ništa.

Vidi: Kako pristupiti Bogu