Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Radikalno čišćenje Hrama (Iv 2,13-25)

uz #današnjeEvanđelje, treća korizmena nedjelja (B); Posveta Lateranske Bazilike – 9. 11.
El Greco (1541.-1614), Čišćenje Hrama, Art Museum, New York

Pasha se slavi u Jeruzalemu, slavni spomen na izlazak iz Kuće ropstva. Isus se priključuje onima koji svetkuju veliki Dan Gospodnji. Slavi se Gospodin, Bog tvoj koji te je izveo iz kuće ropstva (Izl 20,2). Pashalno janje bilo je zaklano, a krv njegova bila je znak (hebr. אות) poštede na vratima Božjih izabranika u noći Izlaska u slobodu (Izl 12,13 usp. 2x “znamenje” Iv 2,18.23).

Ruka Spasiteljeva

Poznajemo mi Kristovu ruku. Duge je godine poslušno slijedila ruku šutljiva tesara Josipa u Nazaretu. Milosrdno, snažno pridigla je Petrovu punicu iz groznice (Mk 1,30), i Jairovu kćerkicu iz smrtne bolesti (Mk 5,41). Ljubazno se spuštala na slijepe oči da im dadne vid (Mk 8,23.25), blago se polagala na djecu da ih blagoslovi (Mk 10,16). Razlomila je kruh da nahrani mnoštvo (Mk 6,41; 8,6). Bit će položena na drvo križa, čavlom probijena (Iv 19,18) – ruka Krista raspetoga o kojemu Pavao piše (1 Kor 1,23), da nakon tri dana – ta ista ruka – s proslavljenom ranom zasjaji pred učenicima i donese im radost i mir (Iv 29,19.20). A danas, eto pred nama Kristove ruke neuobičajene, iznenađujuće! Bič je u Isusovoj ruci (Iv 2,15). Bog izrijetka svoju silu neposredno pokazuje, ali to onda djeluje.

Ilijina vatra i Krstiteljeva oštrina bljesnuše u posvećenim dvorima Doma Božjega. Dobro Ivan reče: “Evo sjekire, već položene na drvo, koje ne daje dobar plod” (Mt 3,10). Proročke prijetnje vidljivo se ostvaruju. Božja ljubomora i kazna nije samo prazna riječ nego opipljivo djelo.

Kristov bič

Gospodin Isus primjerom pokazuje kako treba korjenito postupiti, bez okolišanja i izmotavanja kad je riječ o svetinji na kojoj počiva sav čovjekov život. Dosta je trgovanja i pogađanja s Bogom (usp. “kuća trgovačka” Iv 2,16)!

Jaganjac Božji, kojega je pravo Krstitelj prepoznao (Iv 1,29.36), pripravlja, evo, pravu žrtvu, staru dokida. Ne vrijede više volovi i ovce, golubovi i novčići (usp. Iv 2,14). Stari zakon žrtvi novoj sad se evo uklanja usred Očeva doma.

Sebe Bogu daj, ne nešto od svojega! Poput udovice-sirotice sav svoj život daj za žrtvu Gospodinu (usp. Mk 12,44)! Ako svoju krv – koja ti je život – Bogu ne posvetiš, zaludu ti poze i fraze, fine navike i birane riječi, sveta mjesta i pobožni običaji.

Isus već jasno daje do znanja da je riječ o tijelu i krvi – o čovjeku samom. Hram njegova tijela (Iv 2,21) razorit će isti ovi koji se sada čude i sablažnjavaju. Hram presvetoga tijela Kristova bit će položen na križ da nakon tri dana bude čudesno podignut. Ista je radikalnost biča u ruci Isusovoj i Duha Očeva koji mu daje da ustane od mrtvih.

Dobro je Isus znao što je u čovjeku (Iv 2,25) jer je čovjekom postao. Zna on kako je u nama trgovanje s Bogom. Izmotavam se i hodim linijom manjega otpora. Najradije žrtvujem nešto drugo, ili, još gore: drugoga, misleći da tako služim Bogu, a ne svoje i sebe. Zato je potreban bič u Isusovoj ruci.

Same Kristove riječi o Hramu koji se podiže za tri dana (Iv 2,19) zlotvor će uzeti za svoje lažno svjedočenje (Mk 14,58). A zapovijed od početka jasno veli: “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!” (Izl 20,16). Zato je dragocjen bič u Isusovoj ruci.

Dobro je Isus znao za naše lažne slike i privide kojima hranimo svoju maštu. Zna on kako pravimo idole od svojih izvitoperenih hirova, klanjamo se i služimo im. Svojim žudnjama i strastima, prijevarnom ljubavlju razaramo brak i obitelj, umjesto da ih gradimo i brižljivo štitimo. Ubijamo nerođene i ostarjele umjesto da ih s poštovanjem primamo i skrbimo za njih. Upotrijebit ćemo svu dovitljivost i sofisticirane metode da prekršimo 7. i 10. zapovijed, a one i dalje neugasivom svjetiljkom naznačuju: “Ne ukradi! Ni ne poželi ono što pripada bližnjemu!” (Izl 20,15.17) Zato je spasonosan bič u Isusovoj ruci da zaustavi ropstvo i svojom Pashom dadne slobodu.

Nakon čudesne svadbe u Kani učenici su Isusovi povjerovali Isusu, stekli su povjerenje u Učitelja (Iv 2,11). A onda će, kad se prisjete riječi o Hramu, povjerovati Pismu i Isusovoj riječi (Iv 2,22). Shvatit će da je to isti autoritet: Sveto pismo i Učiteljev govor. Zbit će se to nakon Kristova slavnog uskrsnuća.

ur. 7. 3. 2021.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Vinograd Gospodnji

Jesen je blizu. U našemu su vinogradu vrijedni radnici. Zaposleni po cio dan, čak ni na objed ne dođu. Sunce žari svojim živim zrakama, a oni ubiru plodove i stavljaju grožđe u tijesak.

Nebesko kraljevstvo

Danas nam riječ Božja pred oči stavlja tajnu koja je u središtu naše vjere. Pamtimo, Krist Gospodin je s više usporedaba i slika opisivao činjenicu da Bog kraljuje. Danas za usporedbu o nebeskomu kraljevstvu uzima čovjeka. Kraljevstvo je nebesko slično čovjeku domaćinu. Slika o Bogu i slika o čovjeku usklađene su u Kristu. Po utjelovljenju očuvano je i dostojanstvo Boga i dostojanstvo čovjeka. Ljubav prema Bogu očituje se u ljubavi prema bližnjemu. Kraljevstvo Božje »izrađeno je« po mjeri čovjeka.

Kakav je to domaćin i gospodar o kojemu govori Evanđelje? Po čemu ćemo prosuditi da je Božje kraljevstvo stvarno na djelu? Koja je to radosna poruka koju danas slušamo!?

Biblijska revnost

Gospodar je revan i ustaje rano. Rano je jutro u Svetomu pismu naznaka prostora za susret s Bogom. Domaćin je aktivan. Sam odmah odlazi i traži radnike za svoj vinograd. Ne sjedi u vlastitoj raskoši i sebičnosti, okružen veleposjedom, nego izlazi na trg i sam odlazi po nadničare. Ne čeka da oni dođu i ne dopušta da moljakaju. Ide k ljudima.

I to, molim vas, ne jednom ili dvaput, nego: ujutro kada se razdanilo, pa u devet, pa u podne, pa u tri i napokon u pet poslije podne kada je radni dan već bio na samomu kraju. Kako je ustrajan! Pet puta – kako nam Isus prikazuje – brižni gospodar izlazi i nalazi ljude. Budno oko bdije cio dan. Premda je vlasnik vinograda i uživa njegove plodove, i vinograd uživa njegovu skrb i pažnju.

Dijalog i dogovor 

On nije despot koji bi tlačio i prisiljavao, nego – izlazi u susret ljudima-radnicima. Pruža im priliku da nađu posla. Pozivlje i obećava pravednu nagradu: »Idite i vi u moj vinograd i što bude pravo, dat ću vam.« Triput izlazi k novim ljudima s tom spasonosnom porukom, kao neki prorok koji donosi nadu.

Domaćin ozbiljno uzima mišljenje najamnika. S njima na početku uglavljuje plaću. Zajednički, ugovorno ustanovljuju što će im donijeti kraj radnoga dana. Nije to tek samilosno i sažalno davanje od suviška, nego put k socijalnoj pravdi!

Rješava sukob

Pa i kada čuje mrmljanje kod isplate, ne odmahuje prezirno i s visoka. Ne bježi, nego rješava stvar u osobnomu susretu s bliskim, izravnim oslovljavanjem: »Prijatelju!« Znamo: tko prigovara Bogu, ne će napraviti pravi korak naprijed u svojemu životu prije nego što se otvorena srca, bez pridržaja, izmiri s Bogom.

Uzor-domaćin u svojoj nenametljivosti drži stanje po nadzorom. Zna kako se i do posljednjega časa nađu oni koji su »povazdan besposleni«. Oslobađa ih od malodušnosti i lijenosti. Otvara im mogućnost da budu korisni i nešto steknu. Zarada nije samo novac, nego i ispunjenje duše. A u vinogradu Gospodnjemu uvijek ima posla. Pa i na pretek.

Dolazi novih sedam dana. Crkva raste i zrije. Svećenik u crkvi donosi poziv od Domaćina i Gospodara vinograda da budemo kao onaj upravitelj kojemu je povjereno da isplati nagradu. Možemo li svakoga dana pronaći jednu osobu kojoj ćemo izručiti obilnu, natresenu i nabijenu mjeru Božje ljubavi? Pa makar je taj radnik došao tek u zadnji čas. Pa makar je već krajnje vrijeme da se prihvati spasonosna posla. Jer, evo Božje je kraljevstvo blizu, tu je nadomak.

(Iz 55,6–9; Fil 1,20c–24.27a; Mt 20,1–16a
25. nedjelja u liturgijskoj godini A i srijeda 22. tjedna)

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Duhovnost Nastava

Svetac Božji i nečisti duh

Mk 1,21–28

James Jacques Joseph Tissot, Isus izgoni nečistoga duha iz opsjednutoga u sinagogi, 1886-1894, Brooklyn Museum

Poslušajte, preuzmite! (.mp3)

“Jesam li ti težak, jesam li ti teška?” – pitaju se braća i sestre, pitaju se prijatelji međusobno, pitaju djevojka i mladić, muž i žena jedno drugo. A podmukao, nečisti duh samo uplete čovjeka u svoje mreže, neprimjetno ga obuzme i stegne, ne pitajuć ništa. Kao nešto što mu se uvuklo pod kožu, teče mu žilama, do kosti ga proželo; u rukama i nogama, u srcu i u trbuhu, svuda to osjeća i stalno mu je u mislima.  Čovjek izgubi iz vida vlastito “ja”, samoga sebe ne prepoznaje, ne zna tko je. Evanđelje ne kaže kako je sve počelo samo opisuje kako opsjednut čovjek u sinagogi počinje vikati na Isusa (Mk 1,23).

Koju radost, međutim, dragu opuštenost i ugodnu spremnost na akciju budi onaj koji ima vlast i pravi je autoritet (Mk 1,22). Možeš se osloniti na njega i znaš da će biti dobro, pouzdaješ se takoreći kao u roditelja. Takav, štoviše, čini da i sama sebe poštuješ i uzdaš se u svoje vlastite sile.

Drukčije je s onim drugima. Ljudi slova – kako doslovno evanđelje veli (γραμματεῖς Μk 1,22) – žele dokazati da znaju, svidjeti se i impresionirati. Dociraju. Nisu li takvi naši projekti: prvo nastojimo razglasiti svud uokolo samo ime i riječ. Prodajemo logo. Uvjeravamo ljude da smo dobri i da im je prijeko potrebno ono što mi nudimo. To će ih spasiti. – I onda takav postupak zovemo osvajanje tržišta. Nije li u konačnici slično i s onim što zovemo demokracija? Svakako, kod Isusa glasovitost je posljedica djela. Posljedica je nečega što se zbilo u četiri zida, u zatvorenu prostoru molitve i Božje riječi. Razglašenost dolazi poslije kao drugotni učinak.

Dobro ljudi osjetiše i proniknuše kao toliko puta u povijesti. Ovaj ima vlast. Njegov je nauk snažan (Mk 1,27) jer djeluje. On ne buči i ne viče, nego će s autoritetom zaprijetiti (r. 25), zapovjediti i zloduh će poslušno odstupiti (usp. r. 27).

Ne upozorava samo nečisti duh točno na identitet Isusov koji je i Nazarećanin i sav svet Božji (Mk 1,24). Pred Kristom se također raskrinkava i kobna, mutna, zamagljena osobnost zloduha koji proizvodi zbrku subjekata – ne zna se tko je tko. Čovjek je u nečistomu duhu izvješćuje najprije opis (r. 23), a potom duh izlazi iz njega (r. 26). Progovara u množini, i mi ne znamo tko to govori (r. 24). On buči i viče, dva put (r. 23.26). On nemilice uzdrmava i potresa čovjeka (r. 26).  Razotkriva se uvijena, zmijska metodika kojom on svetosti Božjoj pripisuje razaračke nakane. “Došao si uništiti nas!” – veli (r. 24). Tipično projiciranje vlastitoga bića na druge o kojemu nam je psihologija prošlih stoljeća tako obilno zborila! On koji opsjeda, zarobljuje, on koji oduzima moć govora i nameće svoje riječi, koji potresa i uzdrmava, stvara zabunu identiteta – on ide optuživati!?

Snaga Kristova nauka, kojim su ljudi u molitvenoj dvorani bili zaneseni, očituje se u djelotvornoj naredbi: “Ušuti, iziđi!” (r. 25). Utišat će on zao glas i dati čovjeku da konačno progovori onako kako sam misli i hoće. Oslobodit će ga od opsjednutosti nečim što ne želi i što ga sputava. Na božansku Riječ Učitelja u kafarnaumskoj sinagogi stubokom nastaje promjena, utiha velika, sloboda. Mogu krenuti kamo treba i kamo zaista želim doći. Tako zacijelo osjeća oslobođeni čovjek. Mogu govoriti svoje vlastite riječi koje prepoznaju i hvale što je dobro, koje tješe i vuku van iz depresije i letargije, koje potiču prave akcije. Zato se traži slobodan pogled i veća mudrost.

Kristov pogled duboko seže i on vidi kako zapravo stvari stoje. Njegovu zapovijed naime jednako dobro treba čitati kao odrješito i žurno duhovno zvanje čovjeku u sinagogi: “Ti, čovječe, iziđi iz toga duha (Mk 1,25)!”  Pokreni se, pođi!

O kako je prozirna đavolska laž, baš kao u početku (usp. Post 3,1). Nije Krist Gospodin došao upropaštavati, on ne opsjeda, nego oslobađa, izvodi na polje prostrano (usp. 2 Sam 22,20; Ps 18,20); šalje: “Izvezi na pučinu (Lk 5,4)!” Nije Isus došao druge uništiti, nego je došao sebe dati da bude zdrobljen i smrljven, popljuvan i zgažen, raspet i proboden – iz ljubavi. A onda će nakon tri dana do kraja potvrditi da ona glasovitost širom Galileje nije umjetno stvorena i medijski nametnuta, nego je prava Božja slava – božanska važnost koja ostaje.

uz 4. nedjelju kroz godinu B, utorak 1. tjedna (Mk 1,21–28)
30.01.12. (24. 10. 2020., ur. 12. 1. 2021.)

p. Niko Bilić SJ