Kategorije
Duhovnost

12. svibnja: sv. Leopold Bogdan Mandić

Naš hrvatski Svetac, naš europski Svetac. Svetac milosrđa. Svetac pomirenja, svetac jedinstva Crkve, svetac sakramenta Ispovijedi. Sveče naš, u ovom važnom času, zagovaraj nas pred prijestoljem Božjega milosrđa!

Kategorije
Glazba

Ti si Sin moj (Ps 2) – audio

Hvala Bogu! Još jedna premijera na 2. dan trodnevnice bl. Ivanu Merzu, 8. svibnja 2020. Hvala ad hoc zboru, živoj crkvi u “Dvorani Srca Isusova” u okrilju Bazilike!
(otpjevni psalam u petak, 4. vazmenoga tjedna)

Poslušajte! (.mp3; 1,9MB; 2:01 min.)

Preuzmite (.PDF)

Kategorije
Duhovnost

Ps 117 – Idite (audio)

Hvala Bogu! Još jedna premijera. Može li ovako zvučati psalam 117 – onaj najkraći? U petak, 3. vazmenoga tjedna. Kao posljednja priprava za otvaranje provizorne crkve uz Baziliku.

Poslušajte! (.mp3; 1,4MB; 1:28min.)

Idite, idite po svem svijetu,
nosite svima Radosnu vijest!

Hvalite Gospodina, svi puci,
slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegova,
i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Kategorije
Glazba

Blagoslivljaj, dušo moja (Ps 103) – audio

Može li poznati psalam 103 zvučati ovako? (na blagdan sv. Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice i zaštitnice Europe, 29. 4.)

Poslušajte, preuzmite: Psalam 103 (.mp3; 3,4MB, 3:39 min).

Blagoslivljaj, dušo moja (Ps 103)
Blagoslivljaj, dušo moja,
Blagoslivljaj Gospodina!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.

Kako je otac nježan prema sinovima,
tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.

Ljubav Gospodnja vječna je
nad onima što ga se boje,
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju.

Kategorije
Glazba

U ruke tvoje (Ps 31) – audio

Može li ovako zvučati Ps 31? – utorak, 3. vazmenoga tjedna.
(Očito može i “U ruke tvoje” i “U tvoje ruke” kako stoji u lekcionaru.)

Poslušajte, preuzmite: Psalam 31 (.mp3; 2MB; 2:10 min)

Psalam 31 (utorak, 3. vazmenoga tjedna)
U tvoje ruke Gospodine, predajem duh svoj.

Budi mi hrid zaštite,
tvrđava spasenja.
Jer ti si hrid moja, tvrđava moja,
radi svoga imena vodi me i ravnaj.

U tvoje ruke predajem duh svoj:
otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.
U Gospodina ja se uzdam,
radosno ću klicat tvojoj milosti.

Rasvijetli lice nad slugom svojim,
po svojoj me dobroti spasi.
Zakloni me štitom lica svoga
od zavjera ljudskih.

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Biblija u nedjelju Božjega milosrđa

Dj 2,42-47; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

U naše “online-doba”, za života na daljinu osobito smo radosni i Bogu zahvalni na svim medijima koji nastavljaju ispunjavati svrhu Ivanova evanđelja: da čitatelji vjeruju i da vjerujući imaju život u Isusu, iščekivanom Mesiji, Sinu Božjemu (Iv 20,31). Zato je vrijedilo popisati bar neka od znamenja koja je učinio (usp. 20,30). S istom svrhom sveti Luka opisuje u Djelima apostolskim one koji su prvi “prigrlili vjeru” (Dj 2,44) jer sada, gle, apostoli “čine znamenja” (2,43). Tako je i s Petrovim glasom koji sveto odjekuje u Poslanici, govoreći da nas “po vjeri čuva Božja snaga” (1 Pt 1,5).

Papa Franjo služi misu u nedjelju Božjega milosrđa, 19. travnja 2020.

Svećenik, Kristovom vlašću koju po Crkvi prima, lako će nas poučiti: kojemu ekranu, kojoj stranici poklanjamo pozornost, kamo upravljamo svoje oči i čime hranimo pamet od ranoga jutra, o tome odlučujemo mi po svojoj slobodnoj volji. Zato je pravi čas da priznamo punu vrijednost koju imaju primjerice Glas Koncila i Kršćanska sadašnjost, Verbum i Bitno.net, Narod.hr i Hrvatska katolička mreža, Radio Marija i Laudato TV – obiteljska televizija, sve ono dobro i konstruktivno na HRT i na komercijalnim TV-postajama… Više ne moramo kukati kako su nam mediji loši. Jest, sami odlučujemo koliko ćemo pozornosti podariti živoj Božjoj riječi, što će nama kao najvažnije stajati pred očima.

Kako smo izdali Isusa

Po svemu svijetu omiljena Nedjelja Božjega milosrđa ove nam je godine došla svega nekoliko dana nakon rođendana Pape u miru, Benedikta XVI. Odmah nam je u svijest dozvala njegova prethodnika sv. Ivana Pavla II., našega hrvatskoga zaštitnika i zaštitnika Kristove Europe. Znamo koliko je sveti Papa, koji je Bijelu nedjelju – Mali Uskrs ustanovio kao Nedjelju Milosrđa, učinio za Hrvatsku pa sada, kad smo o Uskrsu 2020. godine na svojevrsnu vrhuncu našega reda na čelu Vijeća Europske unije, radosno i ozbiljno, u okvirima pandemije, lako priznajemo presudnu duhovnu dimenziju u životu europskoga čovjeka i europskih naroda. Naš isusovački Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu dobro zna: Želi li Europa život, onda siguran put nudi Kristov program koji je sv. Ivan Pavao II. sažeo u usrdan, ustrajan poziv na civilizaciju ljubavi i novu evangelizaciju. Bez toga osuđujemo sami sebe.

sveti papa Ivan Pavao II., veliki prijatelj Hrvatske

Pedeset dana uskrsne radosti, nakon četrdesetdnevne korizme, istinska je prigoda da ispitamo kako razumjeti Krista u 21. stoljeću i njegovati zdravu teologiju za svakoga. Dok se po svem svijetu zbog vjere najviše, bez ikakva smisla, progone kršćani, koliko je promašeno sama sebe isključivati iz Crkve nepriznavanjem povlačenja Pape u miru, prijezirom Pape i biskupa, a prisvajati si naziv “katolik”! Pandemija nas čini osobito osjetljivima na ljude koji dnevno umiru od gladi i od bolesti, od namjerno izazvanih ratova i industrije ubijanja nerođenih, pa nam je jasno koliko je pogrešno podržavati nesretne štićenike zlobnih investicija koji izazivaju incidente, svode se na ispraznu bitku riječima, nepoučeni o kršćanskoj vjeri, zarobljavaju sami sebe ružnim, nezabavnim filmskim maštarijama i vrijeđaju izvorni, starozavjetni Božji narod. Hoće li Kristovi vjerni i danas “uživati naklonost svega naroda” kako bijaše u Djelima apostolskim (usp. Dj 2,47)? Ako u Hrvatskoj ima više od 80% krštenih duša, koje su Crkva – Tijelo Kristovo, krajnje je vrijeme da više ne govorimo o Crkvi kao o “njima” i “nečemu” drugome jer to smo mi – sveto Tijelo kojemu je glava – Krist.

U bazilici Srca Isusova (Zagreb, Palmotićeva 31), urušio se strop u potresu 22. ožujka

Povijesna uskrsna večer

Večer uskrsnoga dana prekretnica je u povijesti. Premda je Gospodin već izjutra uskrsnuo (usp. “rano”, “još za mraka” Iv 20,1), učenici su još uvijek u strahu, zatvoreni (Iv 20,19). Iako su Magdalena i neke vjerne uskrsne žene-ljubiteljice već doduše doživjele milosni susret s Gospodinom (Mt 28,9; Iv 20,16) i izvijestile o tome, ipak nisu naišle na povjerenje (usp. Lk 16,11; Lk 24,11.22; Iv 20,18). Ljubljeni učenik povjerovao je vidjevši nutrinu groba (Iv 20,8). Šimunu, apostolskom prvaku, Gospodin se ukazao (Lk 24,34; 1 Kor 15,5), pa i dvojica u obližnjemu selu Emaus prepoznali su ga u lomljenju kruha (Lk 24,31 usp. Mk 16,12). No tek s večernjim smirajem dolazi preokret u okupljenu živu zajednicu. Počinje ključan proces: egzistencijalni strah za vlastiti život koji ih je natjerao u bijeg i zatvorio ih u sklonište (Iv 20,19), postat će sveti strah Božji koji svakom spaseniku prožima dušu, kako će poslije Djela apostolska izvijestiti (Dj 2,43). Utjelovljeni Sin Božji, u kojemu Crkva tijekom vjekova prepoznaje pravoga Boga i pravoga čovjeka, dokazuje nazočnost svojega uskrsnoga tijela pred svojim pratiocima. Dolazi među njih, premda su vrata zatvorena – jedanput, pa drugi put (Iv 20,19.26).

Na uskrsnu večer, kao i prije za javnoga djelovanja, s dobrostivim autoritetom, kojim sama sebe nudi kao pouzdan oslonac, Učitelj sa svojim uskrsnim tijelom staje posred učenika (Iv 20,19). Nema pritom prijekora ni prijezira. Nema tumačenja ni podrobnoga prorađivanja, kako i zašto su ga napustili, premda su zanosno obećavali vjernost (“svi učenici” Mt 26,35). Paklenski virus izdaje, osude i nijekanja Kristova Srca dobiva uspješan lijek u pandemiji božanskoga milosrđa koja započinje blaženim uskrsnim pozdravom braći. Stiže uvečer, a ima moć prodrijeti do dna i zahvatiti najuzvišenije mistične visine. “Mir vama!” (Iv 20,19) – kaže Isus svojima, najavljujući tako unaprijed otpuštenje grijeha koje će im sada povjeriti (20,23). Oproštenje i mir Bog milosno spušta na savjest koja je izdala Isusa, sramotno pogazila sebe i svoju riječ, zagušila se u strahu od progonitelja, nasilnika. Ponavlja Gospodin: “Mir vama!” (Iv 20,21) kao što je u Maslinskomu vrtu morao i opet istaknuti: “Ja sam” (Iv 18,8) jer su prvi put pred dostojanstvom njegove osobe ustuknuli, popadali (18,6).

Svoju stvarnu i živu prisutnost u tijelu, na zemlji, očitovat će uskrsli Isus pokazujući im ruke i bok (Iv 20,20). Isus diše – očito je u njegovu dahu (Iv 20,22). Čavli kojima mu probodoše ruke i noge, kada su ga razapeli na križ, ostavili su žive biljege (Iv 20,25). Koplje, kojim su ga proboli da utvrde smrt prije nego su mu tijelo skinuli s križa, ostavilo je ranu na boku. Te rane Kristove nevjerni Toma bit će pozvan, ne tek očima vidjeti, nego prstom i rukom opipati, vlastoručno dodirnuti, tjelesno provjeriti (Iv 20,27). Svete su to rane koje su i danas u središtu našega klanjanja Srcu Isusovu i milosrđu Božjem. U potresu razorena Bazilika u središtu Zagreba postala je znak vremena koji poziva na iskrenu, ponovljenu zahvalu svima vama, cijenjeni dobročinitelji, koji ste se već uključili u obnovu, ali jednako tako na toplu preporuku svima vama koji ćete još pročitati molbu isusovačkoga poglavara na internetskoj stranici isusovci.hr.

Bazilika Srca Isusova (Palmotićeva 31, Zagreb) nakon potresa u nedjelju, 22. ožujka

Uskrsno Tijelo Kristovo

Kao što je otvoreno Isus “stao u sredinu” i ponudio svoje vlastito ja, duhovno središte svoje božanske osobe, tako on šireći ruke, izlaže samoga sebe u tijelu, slično kao pod udarcima nasilnika kod raspeća. Nezaštićenim ostavlja središnji dio svojega tijela, svoj bok i svoja rebra (grč. πλευρά Iv 19,39; 20,20.25.27), svoja prsa, uz koja se ljubljeni učenik bio privinuo za vrijeme Posljednje večere (grč. στηθος Iv 13,25). Pokazuje tako koje je uporište, gdje je izvor i kolika je cijena onoga mira koji dariva – kako je upravo rekao (20,19), i opet će ponoviti (r. 21). Na početku Stvoritelj je Adamu-čovjeku izvadio rebro (Post 2,21), na uskrsnu večer Sin Čovječji – nakon tvrdoga sna prave ljudske smrti – pokazuje svoj probodeni bok (Iv 20,20).

Kontemplacija uskrsnoga Tijela Kristova, koliko ga Pismo opisuje i Predaja pamti, povlastica je u četrdeset pouskrsnih dana i najbolje nas uvodi u bit naše vjere. U teologiji to tijelo nazivamo “proslavljenim”, a osnovica je za “uskrsnuće tijela” u Vjerovanju. Najbolje nas upozorava kako je jedan od glavnih zadataka svekolikoga odgoja, školovanja i sazrijevanja upravo to da se sprijateljimo sa svojim tijelom, s ljubavlju pazimo na taj Božji dar. Valja nam naučiti živjeti u tijelu po uzoru na utjelovljenoga Gospodina. Nije Isus tek na duhovan način došao među svoje; nije jednostavno otišao s ovoga svijeta kako to bijaše do trećega dana u grobu, a nije još ni uzašao k Ocu.

Istina, kršćanin sa životnom nadom gleda na “baštinu pohranjenu na nebesima” (1 Pt 1,4), ondje. Ali baš zato brine se za život ovdje, poštuje od Boga povjerenu Zemlju i svemir, njeguje vjerničko zajedništvo u dobrima (Dj 2,44), lomi kruh s bližnjima (usp. Dj 2,42.46). Spasenje će se tek “objaviti u posljednje vrijeme” (1 Pt 1,5), o zaključnom “Objavljenju Isusa Krista” (1,7) tumači Petrova poslanica, ali usklik neizrecive radosti dariva nam svrha koju – neuvijeno veli Petar – već postigosmo: spasenje duša (1,9). Virus o kojem cijeli svijet iz dana u dan neumorno zbori jasno nas upozorava koliko ono, što je oku nevidljivo, može biti presudno za naš život. Stoga još bolje razumijemo pohvalu da ljubimo Gospodina iako ga ne vidimo (1 Pt 1,8), baš kao što traži čuvena Isusova pouka apostolu Tomi.

Uskrsna misija

Ono što na uskrsnu večer slijedi odmah će pokazati kako uskrsli Gospodin ne donosi predah i mirovanje, nego zadaću, poslanje. Nema svetoga gnjeva niti ispričavanja koje bi omalovažavalo bijeg apostola. Isus iznova povezuje učenike sa samim sobom, uvodi ih u nutrinu svoje svete, božanske povezanosti s nebeskim Ocem. Kao što je Otac njega, Pra-Apostola, poslao, tako sada uskrsli Isus svoje učenike šalje (usp. Iv 20,21). Ta je misija život Crkve i odmah nas podsjeća na čuveni zov koji nam papa Franjo ustrajno upućuje: “Idite! – Pomozite bližnjima u potrebi! Idite na rubove društva!”.

Objasnit će Gospodin: kao uzor stoji ono što je sam upravo učinio, donijevši mir u njihove savjesti. Otac ga je, dižući ga od mrtvih, poslao da dođe k svojima i kaže im: “Mir vama”. Sada će učenici dobiti taj zadatak da duše oslobađaju od grijeha. Kome otpuste grijehe, Bog ih otpušta (ἀφίημι Iv 20,23) upozorava znani teološki pasiv istog onog glagola koji stoji u molitvi Oče naš (ἀφίημι Mt 6,12), koji Raspeti izgovara kao molitvu za svoje mučitelje (ἀφίημι Lk 23,34). To je institucija Božjega suda: kojima zadrže grijehe, zadržani su im (Iv 20,23). Tko ne želi pripravna srca primiti Gospodina koji dolazi i kaže: “Mir”, ostaje u svom nemiru koji razdire, vrijeđa iznutra i unaokolo. Uskrs 2020. poziv je na globalno kajanje za grijehe, pomirenje s Bogom i novi život s Kristom.

Pogled s kora na Baziliku u kojoj se pola stropa urušuilo

Kristov životni dah

U središtu uskrsne večeri jest Kristov životni dah. Dokazujući još jednom svoj tjelesni život, Isus je dahnuo u okupljene apostole (grč. ἐνεφύσησεν Iv 20,22). Taj važan znamen u Grčkoj Bibliji doslovce preslikava postupak Stvoritelja kojim na početku čovjeku daje život (grč. ἐνεφύσησεν Post 2,7). Čovjek, zemaljski Adam, od fizikalnih i kemijskih elemenata poznatoga svijeta sazdan, živa je duša. U početku dan nam je dah života, Božji dar. Sada, “uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu” (Iv 20,19), Isus otvoreno kaže: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22). Već se zbiva ono što će biti svečano i slavno u punini dovršeno u obličju plamenih jezika istom na Pedeseti dan (Dj 2,3). Je li pretjerano držati kako je to upravo onaj Duh koji je Raspeti na času smrti povjerio  u ruke Očeve drevnim psalamskim riječima (Ps 31,6; Lk 23,46) – vječni božanski Duh ljubavi Oca i Sina koji ih veže svetim vezom, koji nosi opstojnost božanske Osobe Kristove? Svakako Kristov životni dah razjašnjava zašto Ivanovo evanđelje samo sebe definira kao knjigu napisanu zato da imamo život (Iv 20,31).

Slika Stvoriteljeva djelovanja u Kristovu dahu osnovica je na kojoj je jasno zašto Petrova poslanica proglašava da nam je uskrsnućem Isusovim njegov nebeski Otac “po svom velikom smilovanju” iznova podario život (1 Pt 1,3), ponovno nam je postao Otac. Opet smo njegova djeca. Petar je očito saznao i dobro zapamtio kako je Učitelj u zaštićenom, noćnom razgovoru Nikodemu govorio o novom rođenju, rođenju odozgora (Iv 3,3.7). Danas, za vrijeme pandemije, koja je mlade i stare pokosila, nakon opakoga potresa i produženoga podrhtavanja tla, jako smo svjesni što je naš život.

Nevjerni Toma

Kako uskrsli Učitelj djeluje izvrsno će “za osam dana” (Iv 20,26) pokazati dobro znani primjer apostola Tome. Od njegova odrješita: “Ne, sigurno neću vjerovati” (20,25) dovodi ga do uzora predane adoracije, do bogoštovnoga priznanja kojim se Crkva i u trećem tisućljeću klanja Isusu, izričući jedinu pravu vjeroispovijest: “Gospodin moj i Bog moj!” (20,28). Pred Tomom koji je prvi i jedini od učenika već tamo, prije negoli pođoše do prijatelja Lazara, rekao: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16), kolege apostoli doživjet će prvi pastoralni neuspjeh, kerigma im promašena. Očito im nije povjerovao, kao što ni oni nisu uskrsnim ženama vjerovali.

Toma je jedan od apostola kojima su zvanje i identitet provreli iz Isusove molitve – cijelu noć joj je posvetio (Lk 6,12) – i iz Gospodinova odabira kad je “pozvao koje je sam htio” (Mk 3,13), da “budu s njime” (3,13), da ih, kada dođe čas, “nazove prijateljima” (Iv 15,15). Toma, koji je Blizanac, poput Ezava i Jakova, zacijelo je obilježen onom osebujnom, trajno živom povezanošću s bratom ili sestrom koja ga čini posebice otvorenim. Za razliku od Petra i Andrije, te Ivana i Jakova, koji su kao braća pozvani, Toma je među apostolskom Dvanaestoricom sam, ali njegova raskriljena, iskrena duša blizanca vidi se, ne tek kad kreću u Betaniju k Lazaru, nego i u nedužnoj logici kojom za dubokih teoloških razgovora kod blagovanja Pashe pita i dobiva čuven Učiteljev odgovor: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6).

Krist – pedagog

Kod idućega uskrsnog susreta sa zajednicom apostola, Gospodin će pred Tomom pokazati milosrdno srce Dobroga Pastira. Nakon jednakoga mironosnog pozdrava, ostale učenike takoreći ostavlja po strani i posvećuje se “izgubljenoj ovci”. Obraćajući se Tomi pokazuje ponajprije kako je vrhunski pedagog koji dobro zna svojega učenika. Prepoznaje do u tančine i uvažava želju koju je Toma priopćio ne njemu, nego ostalim apostolima kad su mu nakon susreta s Isusom svjedočili. Gospodin ne grdi i ne odbacuje Tomino egzistencijalno traženje, iskreno iznesenu dubinsku potrebu duše, živu ljudsku čežnju. Toma traži autentično iskustvo – što u suvremenom svijetu odmah razumijemo. I sjećamo se starozavjetnoga Mojsija koji upozorava na ključnu zasadu biblijske vjere: “Vi ste sami vidjeli” što je Gospodin učinio (usp. Izl 19,4; Pnz 11,2).

Pred Tomom Učitelj nazočan sa svojim uskrsnim Tijelom izriče i drugu glasovitu rečenicu koja će ući u opću kulturu; Isus postavlja trajno načelo, novo blaženstvo: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ali pred svojim učenikom milosrdno odstupa od uzvišenoga, pravomoćnog principa. Prilagođeno mu pristupa, kao uostalom i svim drugim apostolima koji sami potvrđuju: “Vidjeli smo” (Iv 20,25). Isus Krist u svemu prihvaća Tomine uvjete, odobrava u svim stavkama njegov zahtjev. Izrijekom nabraja, ponavlja: i Tomin prst i Tominu ruku, i gledanje i dodir, i svoje ruke i svoj bok (Iv 19,25.27). Štoviše, ne samo da poštuje Tominu želju, nego je preuzima i pretvara u svoju zapovijed. Svojemu učeniku naređuje: “Prinesi prst! Pogledaj! Stavi ruku!” (Iv 19,27).

S vrha glavnoga oltara otpao je križ, a na apsidi je pukotina

Po kućama

Dugačak medicinski kućni pritvor, nošen krilaticom “ostanite doma” učinio nas je vrlo pozornima na dvostruki biblijski opis kako su učenici “u strahu zaključali vrata” (Iv 20,19); ostaju “unutra”, iza “zatvorenih vrata” (20,26). Evanđelje utješno svjedoči da ih baš ondje, u takvu stanju, Gospodin pohađa. On preuzima inicijativu, jednako kao što on – ne ljudsko umijeće – prema izvještaju u Djelima apostolskim “iz dana u dan zajednici pridružuje spasenike” (Dj 2,47). U izolaciji još bolje razumijemo početke i izvor crkvenoga života za koje čuveni podatak svjedoči kako su “u kućama lomili kruh” (Dj 2,46), “združeni”, bili su zajedno, složni (“na istome” 2,44). Jedno su Tijelo Kristovo. Osobito se divimo njihovoj postojanosti (grč. προσκαρτερέω 2,42.46): svaki dan, ustrajno, oni njeguju sveto znanje – apostolski nauk, njeguju život zajednice i molitvu, hvale Boga.

Početak ove euharistijske discipline očit je u evanđeoskom svjedočanstvu da su na okupu ne samo na uskrsnu “večer toga istoga dana” (Iv 20,19), nego i “nakon osam dana” (26) kad je Toma s njima. Istina, oni su u Prvoj Crkvi također išli u Hram, za čim, dok su crkve privremeno zatvorene, čeznemo i to nam nedostaje, ali uskoro ćemo opet ići, uskoro! Sve ostalo, međutim, – i nauk, i zajedništvo, i molitvu, ta bitna svojstva bez kojih nam službeno bogoslužje malo vrijedi, dužni smo živo i jedro poput Prve Crkve ostvarivati. Ništa nas ne priječi. Vrijedno je dapače zamijetiti da Gospodin Isus među svoje ne dolazi u Hramu, nego upravo ondje iza zatvorenih vrata. Lomljenje kruha, Tijelo Kristovo, posvećuje dom u kojem živi obitelj, u kojemu se razvijaju počeci Euharistije.

Svesvjetska uzbuna koju je podigao novi koronavirus i bolest koja već svojim imenom podsjeća da je iz prošle, a ne iz ove 2020. godine, izvrstan je poziv da pregledamo koliko smo do sada bili zanemarili, ispričavali se i iz naše savjesti potisnuli najstrožu obvezu – Božju zapovijed – koja nas pod težak grijeh veže da nedjeljom i na svaki zapovijedani blagdan idemo u crkvu i sudjelujemo na svetoj misi. Dobro je da smo pogođeni nedostatkom, trpimo. Ali budne čežnje, kakva je Tomu živom Kristu vukla, sada iznova spoznajemo smisao i utemeljenje ove zapovijedi.

Radost kao zadatak

Glavni dar koji Kristovo uskrsnuće donosi u srca učenika složno ističu sva tri biblijska čitanja u nedjelju Božjega milosrđa Bijelu nedjelju. Taj nas dar izravno vodi na polazišni program pape Franje koji je postavio, napisavši: Radost Evanđelja. Učenici, vidjevši Gospodina, obradovali su se, svjedoči opis uskrsne večeri u Ivanovu evanđelju (grč. χαίρω Iv 20,20). Iz toga zametka razvija se dragocjen običaj u Djelima apostolskih: doma zajednički blaguju u radosti (grč. ἀγαλλιάω Dj 2,46). Na istoj osnovici autoritet Apostolskog Prvaka izriče poziv koji u vrijeme krize izvrsno razumijemo: “Radujte se!” makar ovaj čas različite kušnje donose žalost (grč. ἀγαλλιάω 1 Pt 1,6).

Osobito pak vrijedi znakovito upozorenje u istoj Petrovoj poslanici da kršćani, i kad još ne vide Isusa, zbog vjere u njega, kliču od radosti (grč. ἀγαλλιάω + χαρά 1 Pt 1,8). Dobro je Petar u srce pohranio i izravno primjenjuje blaženstvo koje je Toma čuo iz Gospodinovih usta (Iv 20,29): vjerovati, pa i kad očima ne gledam, donosi blaženo stanje, donos duhovnu radost i klicanje. Poznajemo to dobro iz međuljudskih odnosa kad smo iskusili da se u nekoga sa svim povjerenjem možemo pouzdati. Utješno je prepoznati kako su u Petrovoj poslanici iste riječi, kojima je sam Isus sažeo i definirao sva blaženstva na početku Govora na gori, pozivljući na kraju: “Radujte se i kličite!” (grč. χαίρω + ἀγαλλιάω Mt 5,12).

Zapravo su i radosno druženje u kući (Dj 2,46) i radost unatoč prolazne žalosti (1 Pt 1,6) rijedak dragulj u novozavjetnom biblijskom rječniku jer opisuju kliktaj vrhunske radosti koji osobito cijenimo. Da, naznačuje ovaj opis nebesku radost praoca Abrahama koji je vidio Isusov dan (ἀγαλλιάω Iv 8,56). Ali takvu radost i ovdje na zemlji poznajemo jer duh Majke Marije klikće u Bogu, Spasitelju (ἀγαλλιάω Lk 1,47), a njezin će Sin Isus uskliknuti u Duhu Svetome i slaviti Oca, Gospodara neba i zemlje, koji svoju tajnu objavljuje malenima (ἀγαλλιάω Lk 10,21).

Je li to ona Isusova radost za koju u posvećenu času zajedničkoga blagovanja u kući otvoreno priopćava učenicima “da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (grč. χαρά Iv 15,11)? Dok u ove dane s čežnjom iščekujemo Euharistiju uživo, duboko osjećamo o čemu je riječ. Mudri, cijenjeni europski učitelj duhovnosti, sv. Ignacije Lojolski, traži da u razmatranju Isusova uskrsnuća svjesno sami sebe u duhovnom vježbanju svom snagom potičemo i od Boga molimo dar unutarnje radosti, kao što smo kod muke svim silama tražili i pobuđivali žalost s Kristom patnikom. Sada imamo sve uvjete za to.

19. 4. 2020.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Uskrsni početak

(Dj 10, 34a.37-43; Kol 3, 1-4; Iv 20, 1-9)
Foto: p. Tonči Trstenjak

Je li nam ovo “doba korone” – dok nam se pandemija zloguko ruga i pakosno pleše svoj smrtonosni ples, a u isti čas svijetle junaci nesebične ljubavi – prava prigoda da pogledamo što to stoji u početcima i u žarištu naše vjere? Pravi čovjek je umro i onda trećega dana ustaje od mrtvih, živ hodi zemljom! Vjerujemo li mi u to? Pamet staje – doslovce! Ovaj Uskrs u svesvjetskoj medicinskoj izolaciji zove da svom snagom razuma promotrimo kako je, mimo časne tradicije i dragih običaja koji nam nedostaju, pa i sakramenata uživo, nešto drugo u središtu. Ponad duboko privatnih osjećaja koji prožimlju i nose, kao i odsudnih osobnih vjerovanja, Duh je onaj koji oživljuje. Ključnu ulogu imaju Božji Duh i stvoreni ljudski duh koji redovito zovemo dušom, a klasično ga prepoznajemo u našem razumijevanju i htijenju. Isusova grobna pećina omogućuje nam da bar na neko vrijeme pođemo u zaklon od bombardiranja vijestima i zabavom, da se sklonimo od prevelike doze sadržaja i događaja, od gomile riječi koje više ploda ne donose. Uskrs 2020. poziva: Kušajte iznutra onu pravu izolaciju, za kojom duša žudi, u kojoj Duh progovara!

Evanđelje o grobu Isusovu

Učenici Kristovi na početku 20. poglavlja Ivanova evanđelja: i Marija Magdalena i prvak-apostol Petar, i onaj drugi učenik koga je Isus ljubio, pa tako i svi ostali – s pravom mogu očekivati smirenje i dovršetak. Na uskrsno jutro, kada počinje novi tjedan i novo brojanje dana, nakon sveopćega potresa u zbilji i u srcu, nakon izdaje i bijega, mučenja i razapinjaja, krvi i koplja, strašne smrti, po naravi iščekujemo predah, počinak i mir, nekakav povratak u normalu. Na našem Fakultetu filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, kao i svi mi, to danas uz ovaj produženi život na daljinu, pogotovo nakon teškoga potresa, intenzivno osjećamo. Ali uskrsno evanđelje donosi drugačiju sliku. Trči Marija (grč. τρέχω Iv 20,2), trči Petar, trči onaj drugi, trče jedan brže drugoga (grč. 2x τρέχω 20,4). Umjesto spokoja sveto trčanje. Niti mir groblja oni ne pronalaze. Došao je Uskrs, a mi čitamo nedjeljno evanđelje u kojem Isusa jednostavno nema!

Čim su subotnje stroge restrikcije dopuštale, nije još ni svanulo, Magdalena dolazi na grob svom preminulom Učitelju (Iv 20,1) – to je njen “Rabbuni” (Iv 20,16). Tako i mi obilazimo svoje pokojne da sa svetim osjećajem iskažemo poštovanje i ljubav, da se pomolimo za duše preminulih. Petar i drugi učenik također žurno polaze na groblje da vide što je s mrtvim tijelom pokojnoga Učitelja. Pa javila im je strahotu, logično je zaključila: uzeli su ga (20,2). Nakon mučnoga montiranoga proces, nakon krvava pogubljenja i usamljenog pokopa, oni ne znaju gdje je sada položen, kamo je tijelo odneseno. Nov nemir, nova bol.

U čas kad dolaze na grob oni traže mrtvoga. Učenik koji je prvi stigao, nagnuo se u grob i vidio mrtvačke povoje (ὀθόνιον mn. Iv 20,5). Petar prvi ulazi u grobnu jamu da provjeri, da vidi što je s pokojnikom i pronalazi isto ono grobno platno (ὀθόνιον mn. 20,6), ali uočava i rubac, onakav kakvim je glava pokojnoga Isusova prijatelja Lazara bila sve do četvrtoga dana u grobu prekrivena (σουδάριον Iv 11,44; 20,7). Mrtvo tijelo Gospodinovo nije tu.

Po zlu je pošlo, nove nevolje, ni u smrti mira – Petar može razumno misliti. Nije im još poznato što Pismo govori o uskrsnuću od mrtvih (Iv 20,9). Jedino onaj drugi, kojega je Isus ljubio, kad vidi, grob, povoje, rubac za lice dolazi do vjere (20,8). Što to za njega znači dok mu sjaji tajanstveno, nevjerojatno novo svjetlo koje tako teško u ljudsku dušu ulazi? Vjera je dar – kažemo sve do danas.

Poremećeno oplakivanje i nastavak Kristove škole

Ne, uskrsno jutro nije kraj. Nema zaustavljanja. Sada tek počinje! Magdalena će tek sada obilne suze lijevati pred grobom (20,11). Zacijelo je došao čas da po uzoru na Majku Isusovu počne u srcu prebirati silne preokrete koje je u sebi pohranila (usp. Lk 2,19) i koji su se za subotnjega počinka prvi put slegli. Nakon što ju je, nekoć u početku, Gospodin bio oslobodio od potpune opsjednutosti jer joj je sedam zloduha držalo dušu u grču (Mk 16,9; Lk 8,2), sva se predala služenju Isusu i Kraljevstvu Božjem. Pronašla je svjetlo svojega svijeta i u njemu se smirila! A onda se odjednom sve srušilo. Bilo je valjda još i gore nego prije pod vlašću demona kad pod križem motri smrtni hropac izbičevana, trnjem okrunjena, popljuvana i izudarana, razapeta i kopljem probodena božanskog Učitelja koji je bio tako očito dokazao da je jači od oluje i od gladi, od zlih duhova i od bolesti, od grijeha, pa čak i od smrti, a sada sam kao žrtva bespomoćno pada (Mt 27,56; Mk 15,40; Iv 19,25). Vjernoj u ljubavi prema pravedniku-mučeniku, kojega i nakon što je preminuo naziva “Gospodin” (Iv 20,2), “moj Gospodin” (20,13), nov bodež u srce zabija oskvrnjen grob. Nova praznina – nema pokojnika! Uskrs će tek poslije donijeti nezaustavljivu radost u čudesnom trenu kad ga prepozna, kad on nju prepozna (Iv 20,16). Uskrs će tek donijeti onaj prijelomni nalog: “Nemoj stajati tu uza me, nego idi!” (Iv 20,17) Budi anđeo, budi evanđelistica! Nastavlja se sveto trčanje.

Petar će tek doživjeti onaj prvi susret kad mu se, prema svjedočenju apostola u Jeruzalemu (“Ukaza se Šimunu” Lk 24,34) i sv. Pavla Korinćanima Gospodin prvome od apostolskoga zbora ukazao (“Ukaza se Kefi” 1 Kor 15,5). Nakon što su bili zatvoreni u strahu, sada tek dolaze oni najvažniji dani u kojima će se Gospodin objaviti njima, koji su “s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih” (Dj 10,41). O tome će Petar moći izvijestiti italskoga centuriona Kornelija i njegovu obitelj kad bude u njihovoj kući u Cezareji (Dj 10,1.24).

Zaista, Isus će još istoga dana razlomiti kruh s dvojicom u Emausu (Lk 24.30). Kad pred sve njih iste večeri na natprirodan način dođe, baš će ih tražiti nešto za jelo (Lk 24,41), da im dokaže kako je tu u tijelu, nije samo duh koji mesa ni kostiju nema (24,39). Pružit će mu komad pečene ribe (24,42) da se nahrani, tu dok je s njima (43). A onda će im treći put doći, ujutro, nakon što su proveli radnu noć u nažalost bezuspješnu ribolovu. Opet će od njih tražiti imaju li kakav zalogaj (Iv 21,5), ali sam će im pripraviti ribu i kruh na žaru (21,9) pa će ih još pozvati da donesu od čudesna ulova (21,10) do kojega su naknadno došli na njegovu riječ (21,6). U središte uskrsne vjere doći će euharistijsko blagovanje, lomit će kruh po kućama (Dj 2,46). S pravom čuvamo uskrsni običaj blagoslova hrane.

Nije Uskrs nikakav željeni smiraj ni dovršetak. Djela apostolska pišu kako će Gospodin sada punih četrdeset dana dolaziti među njih i brojnim čvrstim, jasnim dokazima pokazivati im da je živ (Dj1,3). Škola kraljevstva Božjega nastavit će se. Uskrs pokreće veliku obnovu koja i u omiljenoj bazilici, hrvatskom narodom svetištu Srca Isusova posred glavnoga grada koje bijaše ispovjedaonica mnogim dušama u Zagrebu i okolici, zahvaljujući dobrim ljudima već počinje. Na web-stranici www.isusovci.hr isusovački poglavar, pater Provincijal dr. sc. Dalibor Renić, objavio je molbu za pomoć. Svima koji su se kao dobročinitelji već uključili od srca zahvaljujemo. Ponizna molba stoji: pomozite koliko god samo možete – molitvom i darom, znanjem i radom!

Tek nakon Uskrsa Kristovi učenici u Novom zavjetu započinju onu pravu spasonosnu izolaciju. Bit će na okupu, jednodušni, postojani u molitvi (Dj 1,14). Ostaju unutra, po nalogu Učiteljevu, sve dok ne dođe Sila odozgor da ih svojim duhovnim odijelom nanovo odjene (Lk 24,49). U toj izolaciji Petar utvrđuje ono što će jednom, kasnije, pred Kornelijem iznijeti (Dj 10,34-43): Isus je čisti povijesni lik, nije neka veleumna ideja ili napisana priča iz ljudske mašte.

Petrove duhovne vježbe

Petar može potanko rekapitulirati i rekonstruirati događaje, posložiti ih i pregledati što se to zbivalo nakon krštenja Ivanova. Počelo je u njihovoj Galileji, a raširilo se do Jeruzalema i na cijelu Judeju (Dj 10,37.39). Došao je Mesija, Isus Nazarećanin! Bog ga je pomazao i bio s njime (10,38). Pred Mesijom postaje jasno koliko je nama ljudima ovladao đavao. On, Pomazanik Božji, donosi sveto zdravlje, duhovnu slobodu, a mi ga zauzvrat razapinjemo na križ (10,39) – bit će izravan Petar. Tek u ovoj produženoj izolaciji Petar će se toliko duhovno istrenirati da postaje sposoban na dan Duhova nastupiti kao pravi lider koji zna što i kako kad mu pristupe pitajući: “Što nam je činiti?” (Dj 2,37). Uskrs nije spokoj ni kraj povučenosti. Sada će tek sazrijeti onaj odgovoran, odlučan Petrov poziv koji nudi rješenje onima koji su duboko potreseni i spremni na nov početak: “Obratite se!” (Dj 2,38) veli on. Pronađite oproštenje grijeha!

S Isusovim uskrsnućem dolazi čas za Petrov terapeutski studij Svetoga pisma koji će ga dovesti ne samo do toga da svjedoči kako je Isus uskrsnuo – Bog ga je uskrisio trećega dana (Dj 10,40), to na grobu još nije mogao pojmiti. Petar će, međutim, dospjeti i do središnjega zaključka koji je iz njegova osobnoga iskustva toliko razumljiv i toliko utješan. Reći će da “svi proroci svjedoče” o oproštenju grijeha koje Isus vjernima daje (Dj 10,43). O kako to Petar dobro zna! Nakon što ga je zatajio i to gorko oplakao (Mt 26,75), nošen unutarnjom potrebom trčao je do groba (20,4). U skrovitu uru Isus će mu se prvi put ukazati (Lk 24,34; 1 Kor 15,5).

A kad im treći put svima dođe, čim bude čuo da je to Gospodin, Petar će u tili čas skočiti u vodu (Iv 21,7) da prvi dođe do njega jer ga savjest vuče. On će na Učiteljevu riječ smjesta dovući mreže da donese od ulova (Iv 21,11). Tek potom doći će blaženi čas oproštenja i pomirenja (21,15-17). Jednako kao one noći, kad se ostalima grijao, i na obali Tiberijadskoga jezera bit će vrući žar (ἀνθρακιά Iv 18,18; 21,9). Opet će čuti pitanje, tri puta, ali sada ništa više ne niječe, nego potvrđuje da Isus razumije i dobro zna što je u čovjeku (usp. Iv 2,25).

Hrvatski Uskrs

Uskrs 2020. nije razrješenje ni kraj, nego donosi početak. Hrvatska je prešla sredinu roka na čelu velike zajednice europskih naroda u vrijeme koje je tako silno istaknulo duhovnu dimenziju. Uskrs nam pruža priliku da u izolaciji u jeku smrtonosne bolesti možemo otvoreno i realno, sa živim zanimanjem, pogledati koga je to “Bog postavio za suca živih i mrtvih” (Dj 34,42). Možemo otkriti tko je naš Gospodin koji je “gore”, “zdesna Bogu”, s kojim smo suuskrsnuli (Kol 3,1) pa je tako nepotrebno i pogrešno napadati ga, odbacivati i ignorirati jer on je kamen-temeljac autentičnoga zajedništva.

Doktorica-junakinja, voditeljica našega medicinskog boja za izlječenje od zaraze pripomenula je kako nam je pandemija prilika da ozbiljno pregledamo svoje životne vrednote. Pred cijelom nacijom podsjetila nas je da se zbog vjere ne možemo busati u prsa. “Ne valja hvastanje”, piše Apostol (1 Kor 5,6). Vjera nam daje snagu da s najvećom stručnošću i znanjem, sa svim marom, njegujemo živu ljubav prema bližnjemu, brinemo se za život drugih i svoj vlastiti. “Mama najbolje zna”, reče Doktorica dragim riječima, pa se odmah možemo sjetiti kod nas tako štovane Majke Kristove, koja je, naravno, bila ondje, u “gornjoj sobi”  (Dj 1,13), u kojoj su se u uskrsnoj izolaciji učenici okupili sve do Duhova. Ne daje li ovaj Uskrs zapravo divnu priliku da mala Hrvatska i europskim i svjetskim narodima, a i samoj sebi, pokaže kako zajedničkim snagama, s Isusom uskrslim, pobijediti novi koronavirus, kako svladati COVID-19 i sve što pošast sa sobom nosi.

Nedjelja uskrsnuća Gospodinova, 12. 4. 2020.

p. Niko Bilić, SJ