Hvala ti, Gospodine. K meni nedostojnom grešniku, smrtniku, ti dolaziš. Dobro vidiš moje farizejsko srce, znaš moje misli, moje oholo procjenjivanje i čuđenje (θαυμάζω Lk 11,37). Naše ljudsko pranje (βαπτίζω Lk 11,38) nije tebi potrebno, Sveti. Naše krštenje ti ne trebaš, ali htio si stati u red grešnika pred Ivanom (2x βαπτίζω Lk 3,21).
Svojom dobrohotnom poukom pogađaš u bit. Što će mi sav sjaj nakita, krasota odijela, svjetlost namještenog lica, ako mi je u duši gnusoba, grozota i nečistoća (Lk 11,39). Bez suzdržavanja razotkrivaš moju nerazumnost i ludost (ἄφρων Lk 11,40).
Uzdigni moj pogled, smiri moje oči na licu vječnoga Oca, dobroga Stvoritelja, koji mi daje i dušu i tijelo, sve što jesam – iznutra i izvana!
Pouči me danas o čudesnom rješenju, Spasitelju, Žrtvo sveta! Svu pohlepu i grabežljivost, svu zlobu srca svojega, dat ću kao dragovoljan dar (ἐλεημοσύνη Lk 11,41), predati iz smilovanja, ostaviti, odreći se. I gle – sve mi je čisto!
Gospodine, s kajanjem priznajemo svoju opakost, svu našu zloću i malovjernost. Radi nas ljudi postao si Sin Čovječji, naš Spasitelj. Gospodine, smiluj se!
Kriste, dao si nam velik znak – svoj križ i svoje uskrsnuće. Oprosti nam što zanemarujemo i odbijamo što nam ti pokazuješ. Ti si Sudac vječni, oslobodi nas od osude! Kriste, smiluj se!
Gospodine, ti si više od velikoga proroka i tražiš od nas da se žurno obratimo. Ti si više od velikoga kralja i mudraca. Ti si Sin Božji i vječni Kralj, s nama si u sve dane. Gospodine, smiluj se!
Heinrich Hofmann, Christus und der reiche Jüngling, 1889
Radosna vijest iz današnjega evanđelja jest: Bogu je moguće darovati nam spasenje (Mk 10,27). Bog nas može spasiti i onda kada je nama ljudima to nemoguće. Koliko smo puta u našem životu to iskusili?
S pravom se učenici čude. Zapanjeni, snebivaju se (Mk 10,24.26). Pa već Stari zavjet uči kako s mudrošću sva dobra dolaze (Mudr 7,11). Nije li i danas tako? Novac pokreće svijet. Bogataši, makar i u sjeni, vuku konce. Ako imaš čime platiti, možeš sve. Ili: što god hoćete poduzeti, prvo se pita za financije. A Isus, Učitelj, proglašava da Bog kraljuje po drugim zakonitostima. Ako imam mnogo toga (κτήματα Mk 10,22; χρήματα 10,23), ništa mi ne vrijedi! Vrata Božjega kraljevstva ne otvaraju se tako.
Povlašteni evanđeoski sretnik do u dubinu svoje duše osjetio je kako je živa Božje riječ (Heb 4,12). Najoštrija, prodire do kraja, sve razotkriva. Poklonio se pred Isusom, kleknuvši (Mk 10,17). Od malih nogu čuvao je zapovijedi koje štite život, brak, posjed, istinu. Poštovao je svoje roditelje (10,20). Postavlja ključno, sveto pitanje o vječnom životu, pitanje koje bukti u svetom središtu svake duše (10,17). Zaradio je onaj ljubazan, moćan, otajstven Isusov pogled, kakav će dvaput učenici potom na sebi osjetiti (10,23.27). Osvojio je ljubav Srca Isusova (10,21). Ali završetak je žalostan. Čovjek odlazi. Nije pošao za Isusom. Pošao je za svojim imetkom. Je li mu lice gotovo kao Kajinovo, namrgođeno, mrko, bolno žalosno (grč. λυπέω Post 4,5 LXX; Mk 10,22)? Gospodin nudi mudrost koja je više nego žezla i prijestolja, bolja od bogatstva, svih dragulja, zlata i srebra (Mudr 7,8s).
Današnje evanđelje pouka je o umijeću ostavljanja, pouka o velikoj slobodi. Možemo se posve usmjeriti na Evanđelje, okrenuti se posve Isusu (“poradi mene i i poradi evanđelja” Mk 10,29) i osloniti se na Boga koji nas može spasiti (Mk 10,27). Obećanje je Isusovo čudesno (10,30). Govori o sadašnjem životu, realistično. Ovdje ima svakojakih progonstava (διογμός Mk 10,30) od kojih zbog svoje vjere trpimo. Ali već ovdje, govori Gospodin, imat ćeš stoput veću obitelj. Imat ću braću (ἀδελφοῖ) i sestre (ἀδελφαῖ). Imat ću djecu (τέκνα) koja su vrhunsko veselje i živa ljubav srca moga. Imat ću majku (μήτερ) koja se s najvećom ljubavlju brine za mene. Imat ću dom (οἰκία) i koliko god treba polja (ἀγρός) za rad. Tako Isus gleda na svoju Crkvu. Ali onda jasno govori i o onome poslije, o budućemu životu kojemu se nadamo, koji vječno traje, cvjeta i buja bez prestanka (ζωή αἰώνιος).
Je li problem Isusova evanđeoskoga sugovornika dubok i mračan? Nedostaje mu jedno (ἕν Mk 10,21). Jedno je potrebno – reći će Učitelj Marti (Lk 10,42). Već na početku ovoga susreta morao je upozoriti ovoga čovjeka na jednoga Boga, na jedinstvenu Božju dobrotu (Mk 10,18). Može biti da u brizi za imanje i za ispunjavanje propisa toliko gledam na sebe i postanem tolik egoist da ne vidim onoga koji od svoje volje i dobrote, po svojoj odluci, daje baštinu koju tražim (Mk 10,17). Može se dogoditi da zaboravim tko daje zapovijedi, da izostavim one prvi tri – da nemam Boga. Što će mi sav velik imetak, ako nemam svojega Gospodina, za kojim idem (“idi za mnom”), ako nemam blago na nebu (θησαυρὸς ἐν οὐρανῷ Mk 10,21).
Današnje evanđelje Isusova je pohvala svim majkama i očevima koji su dali život svojoj djeci; pohvala obiteljskim odnosima u kojima ljubimo braću i sestre; pohvala silnom trudu oko vlastitoga doma u kojemu živimo i oko rada, oko svih poslova koje činimo za svoje dobro i za dobro drugih. Gospodinova je to pohvala svakoj konkretnoj brizi za siromahe (πτωχοῖ Mk 10,21) kojih uvijek imamo uza se (Iv 12,8). Ali današnje evanđelje još je više poziv na obraćenje i veliko je ohrabrenje da prihvatimo pravu duhovnu slobodu, da svom dušom pođemo za svojim Gospodinom i, sve što poduzimamo, da zbog njega radimo. Tako nam neće nedostajati onaj Jedini Dobar (Mk 10,18), onaj jedan Otac na nebesima; tako ćemo imati veliku, najveću obitelj (10,30), a blago naše bit će u vječnoj riznici na sigurnome (10,21).
