Čudesno! Ključeve onoga što mu je u središtu, što je program svega njegova djelovanja – kraljevstvo nebesko – Gospodin povjerava jednom čovjeku – Šimunu Petru (Mt 16,19).
Uzvišena je to, presudna vlast: što Petar ovdje zaveže, što stavi u okove i zatvori, zabrani, to je i ondje, kod Oca Isusova, tako (“na nebesima” Mt 16,17.19), kod Oca koji je Petru dao veliku objavu; što ovdje razriješi i oslobodi, tako to i Otac na nebesima čini (teol. pasiv. “svezano”, “odriješeno”). Ključevi su to koji obuhvaćaju sav Božji (“nebesa”) i sav ljudski prostor (“zemlja”).
Gospodin je učenike pitao za mišljenje o svojemu “ja” (“Tko sam ja?” Mt 16,15), Petar je dao odgovor (“Mesija”, “Sin živoga Boga” 18). I sada Gospodin na tom temelju gradi svoju živu zajednicu, zajednicu koja je vezana uz njegovo božansko “ja” i izvire iz njega, postoji zahvaljujući tome “ja”.
Kad se ukrcavaš na lađu, Učitelju božanski, s tvojim te vjernim učenicima slijedim (usp. Mt 8,23). Ova burna mora svega stvorenoga svijeta, sve oluje i divlje valove koji moj život prekrivaju tebi, Gospodine, donosim.
Pravi veliki potres (σεισμὸς μέγας Mt 8,24) nastaje na ovom našem moru po kojemu tvoja lađica, s Petrom na čelu brodi, kao što će to biti kad anđeo s neba na dan Uskrsa siđe na tvoj grob da raskine pečate (σεισμὸς μέγας Mt 28,2).
Daj mi oćutjeti, Sine Božji, onaj nebeski spokoj, blaženi mir i žuđenu opuštenost u srcu kad spavaš dok se silni valovi podižu preko cijele lađe da je progutaju i odvuku u mračne pra-dubine. Još više, daj mi vidjeti kako ti, Gospodine, čuješ moj usrdan vapaj, krik duše moje kojim te preklinjem: “Spasi – da ne odem u propast!” (Mt 8,25).
Puštaš da te iz tvojega mira podignem. Spremno primam tvoj prijekor jer ti vidiš moj kukavičluk, poznaješ moju nedostatnu i premalenu vjeru, žaljenja vrijednu (Mt 8,26).
Smjerno se klanjam tebi, Gospodaru silni, kad ustaješ (ἐγείρω Mt 8,26), kao što ćeš u onaj dan od mrtvih ustati (ἐγείρω Mt 28,6). Slušam tvoj moćan glas koji ulijeva povjerenje i pokazuje da vladaš situacijom. Prijetiš, ne meni, nego vjetrovima koji snažno pušu i svoje kolo vode, prijetiš pobješnjelu moru koje se diglo i luduje.
Čudesno, na božansku riječ od početka je u tami nastalo svjetlo, a sada nastaje silno smirenje, nasuprot velikom potresu – velik spokoj (γαλήνη μεγάλη Mt 8,23). I vjetar i more pokorno slušaju tvoju riječ. A meni ostaje sveto čuđenje i divljenje tebi. Još jednom, još dublje otkrivam tko si ti, kakav si (Mt 8,27).
Ja po naravi volim kad mi odobravaju, dive mi se i izražavaju naklonost, kad im se oči cakle dok me ushićeno gledaju. Potrebno mi je poštovanje i priznanje moje vlastite vrijednosti. A ti, Gospodine, kad vidiš kako se silna mnoštva oko tebe okupljaju, otpuštaš ih. Zapovijedaš svojima pokret, odlazite na drugu stranu. Tvoje kraljevstvo nije po mjeri našega svijeta.
Kada me zbog proučavanja Biblije ispunja osjećaj veličine i samouvjerenost, kad poneseno i s prevelikom vatrom oholo najavljujem: “Slijedit ću te!”, kad te u tren oka proglašavam svojim učiteljem i brzopleto obećavam da ću ići za tobom na svim putima tvojim, ti usmjeravaš moj pogled na Božju prirodu. Primiruješ me. Upozoravaš, budiš u meni skromnost. Životinje si naprave svoje zaklonjeni kutak, imaju svoj dom, a ti ustrajno glavu uzdignutom držiš, lice podižeš, sve dok na križu ne budeš glavu prislonio (τὴν κεφαλὴν κλίνω Mt 8,18; Iv 19,30) i predao duh. Samom svojom snagom tebe ne mogu slijediti.
I kad sam već tvoj učenik i smjerno u tebi prepoznajem i priznajem Gospodina, podložno tražim dopuštenje, nije li mi sveta obveza poštovati roditelje? Neću li najprije ispratiti svojega oca, predati ga zemlji od koje je uzet, pa da onda dođem? Ne umanjuješ ti, ne niječeš i ne dokidaš Božju zapovijed, Gospodine, nego me izravno poučavaš da se među nama traži život, a ne da jedni druge tjeramo u grob. Pokojnima treba dati njihov dostojan mir, ali ti tražiš da ne budem usmjeren na smrt nego na život i da novu obitelj gradim. Naša vjera nije vjera groblja, nego vjera u Boga koji je Bog živih. Kad vjerne žene pođu do tvojega groba da te mrtva pomažu, najbolje će se do dna duše uvjeriti da grob nije kraj.
