Autor: Niko Bilić

Uz #današnjeEvanđelje, Krštenje Gospodinovo (god. B): Mk 1,7-11

Dobri Isuse, odmah si nad svetom rijekom Jordan vidio kako nebo više nije zatvoreno (Mk 1,10). Otvorilo se da se rosa odozgo spusti. U pradavno doba golubica je naznačila kraj potopa (Post 8,11). Sada Duh silazi na tebe, Duh Sveti kojim ćeš nas krstiti (Mk 1,10), Duh koji Oca ispunja milinom i slatkom radošću jer vidi Sina (usp. 1,11), kao roditelj koji je sav prožet posebnim osjećajem kad gleda svoje rođeno dijete. To je tvoj i Očev Duh, Duh vaše ljubavi, Duh kojim ti Otac čvrsto potvrđuje: “Ti si moj, ti si ljubljeni” (1,11) – sve do križa i uskrsnuća. Duh je to u kojem sam ja ljubljeno dijete Božje.

Došao si u Judeju iz svojega Nazareta po putu koji već dobro poznaješ. Sada samostalan, od svoje volje dolaziš. Ti, nevini Jaganjac Božji (usp. Iv 1,29.36) bez ikakve ljage, primaš krštenje na obraćenje koje propovijeda Ivan (usp. Mk 1,4). Ti ćeš donijeti otpuštenje grijeha koje on najavljuje. Ti, jači (Mk 1,7), pristupaš slabijemu. Ivan nije dostojan (1,7), a ti se pred njim saginješ da te on uroni u vode Jordana (εἰς τὸν Ἰορδάνην 1,9). Neće ti on razriješiti remenje na obući (1,7) jer ti ne moraš poput Mojsija (Izl 3,5) i Jošue (Jš 5,15) skinuti obuću na svetome tlu. Nisi bosonogi rob, ti si gospodar koji u obući stupa na svoju zemlju.

Dođi, Gospodaru sveti, u uzburkanu rijeku mojega života! Pokaži mi da ići za tobom ne znači samo nositi svoj križ (usp. Mk 8,34), nego zajedno s tobom primiti punu potvrdu vlastite osobe, slušati božanski glas koji mi kaže da je moje vlastito “ja” veliko i silno vrijedno jer me nebeski Otac ljubi, jer je zbog mene sretan (usp. Mk 1,11).

U Duhu Svetom moje “ja” posve pripada tebi, tvoje je.

10. 1. 2021.

Niko Bilić SJ

Uz #današnjeEvanđelje, 9. siječnja: Mk 6,45-52

Brzo nas tjeraš od sebe, šalješ nas na onu stranu (πέραν Mk 6,45). Otpustit ćeš ljude, kao što smo mi na početku predložili (ἀπολύω Mk 6,36.45), ali nahranjene i spremne za povratak kući.

Mrak je pao, večernja tišina. Ti si tamo, sâm (μόνος Mk 6,47); mi ovdje, daleko. Ti si u gori, moliš se, a mi posred svojega mora veslamo, veslamo, mučimo se (βασανιζόμενοι 6,48). Ne ide uz vjetar. Ovaj put nisi s nama kao onda, nakon pouka o kraljevstvu Božjem (4,36), ali vidiš da smo na mukama (ὁράω 6,48).

O posljednjoj noćnoj straži prije nego će sunce izići, u sasvim gluho doba, ti dolaziš. Davno je narod po suhu prešao posred mora (Izl 14) i preko rijeke (Jš 3), sada ti po moru hodiš (ἐπὶ τῆς θαλάσσης Mk 6,48.49). Hoćeš nas proći? Je li to odgojni potez, kao kad ćeš pred Emausom htjeti produžiti (Lk 24,28)?

Svi te možemo vidjeti, ali od straha smo uzdrmani jer mislimo da si priviđenje (φάντασμα Mk 6,49), da ne postojiš, da si umišljamo, da te nema. Zdvojni krik (ἀνακράζω 6,49) dokazuje našu dubinsku ljudsku krizu.

Reci nam odmah svoju božansku riječ smirenja! Objavi nam samoga sebe! Spasitelju, ti jesi!

Vihor će stati, a mi ćemo biti potpuno izvan sebe (ἐξίσταμαι Mk 6,51). Jer nam još nije jasno ni kako si i zašto umnožio kruhove; jer nam je srce porozno, kruto i ukočeno (πορόω 6,52). Tako se lako slomi, tako lake stane. Ali važno je da si ti došao k nama (6,51)! U našoj si lađi. Tvoje Srce kuca na našoj strani.

9. 1. 2021.

Niko Bilić, SJ

Uz #današnjeEvanđelje, 8. siječnja: Mk 6,34-44

Sućutnim srcem suosjećaš s nama, dirnut. A mi, dobri Pastiru, životno žudimo za tobom. Prijeko si nam potreban.

Vidimo nevolju, glad i dajemo savjet da se ljudi pobrinu za sebe. A ti tražiš da ih mi nahranimo. Pošli bismo svojim sredstvima pribaviti, ali to je jako nedostatno.

Na tvoju riječ okupit ćemo se, složit ćemo se zajedno, jer tvoja riječ znači gozbu (συμπόσιον Mk 6,39).

Sada dolaziš ti. U svoje svete ruke uzimaš ovaj kruh siromaha, kruh naše bijede. Uzdišeš pogled k Ocu na nebesima, blagoslivljaš. O blažena li, čudesna časa!

Kruh razlomljeni nama povjeravaš da ga podijelimo, da se svaka duša do sita nahrani. I što preostaje, novo je obilje – za svaku obitelj puna mjera.

8. 1. 2021.

Niko Bilić