uz današnje Evanđelje: četvrtak 1. tjedna – nov nastavak u nizu “Religija i šport”
Imaju li sport i sportski uspjesi veze s molitvom? Drage sportašice i sportaši, to najbolje osobno možete provjeriti! I pritom ne mislim samo na uobičajen i raširen znak križa pred kamerama pri ulasku na teren. Nego primjerice na krunicu koju promiču Mark Wahlberg, Jim Caviezel, Tammy Peterson i Zlatko Dalić, mislim na dubinu osobne molitve u kojoj Bog može darovati duši veliko svjetlo, utjehu i duhovni užitak. Najviše mislim na sudjelovanje u euharistiji, kad idemo na misu, koja je središte i vrhunac kršćanskoga života.
Može li u tome pomoći primjer takoreći savršene molitve ovoga gubavca iz evanđelja koji se svojom molbom posve podlaže Kristovoj volji. Ne postavlja nikakav zahtjev, nego govori: »Ako hoćeš, može me očistiti.« (Mk 1,40). Prepoznaje moć, predaje se u odluku Isusovu kao što će sam Gospodin u čuvenoj molitvi Ocu u Maslinskom vrtu ponavljati: »Kako hoćeš ti« (Mt 26,39).
Više je razloga zašto je ova molitva uzorna. Ponajprije za razliku od Petrove obitelji, kad su kod Isusa intervenirali za bolesnicu (Mk 1,30), za razliku od velikoga broja bolesnih koje su njihovi bližnji doveli k Isusu (donosili – φέρω Mk 1,32), ovaj čovjek mora sam doći jer je zbog svoje bolesti isključen iz društva (Lev 13,46).
Osim toga svoju molbu ne izriče tek riječima nego i tijelom. »Kleknuo je« – piše Marko (Mk 1,40). Matej ističe da je to baš bogoštovno klanjanje (προσκυνέω Mt 8,2), a Luka pridodaje: »Licem do zemlje« (»pao na lice« Lk 5,12). »Zamolio je« opisuje Marko (παρακαλέω Mk 1,40). To je »usrdna molitva«, »preklinjanje« razjašnjava Luka (δέομαι Lk 5,12). Matejevo i Lukino evanđelje složno bilježe kako je pritom u Isusu priznaje Gospodina što u biblijskom jeziku označava božanski autoritet i čast (κύριος Mt 8,2; Lk 5,12).
Sve ovo, a najviše vjerojatno podložnost Kristovoj volji, dovodi do trostruke Isusove reakcije. Isus je ganut (σπλαγχνίζομαι Mk 1,41). Dirnulo ga je u srce i probudilo njegovo milosrđe. Isus pruža ruka podsjećajući na moćnu Božju ruku spasiteljicu (Izl 3,20; Mt 8,3; Mk 1,41; Lk 5,13). Dodiruje gubavca (ἅπτομαι Mt 8,3; Mk 1,41; Lk 5,13) prelazeći s jedne strane preko zabrane, a s druge strane daje živi dokaz svojega utjelovljenja. Izriče napokon svoju volju jer on hoće da gubavac bude očišćen (θέλω Mt 8,3; Mk 1,41; Lk 5,13). Izriče zapovijed koja je u svetopisamskoj gramatici sva usmjerena na djelovanje Oca nebeskog (καθαρίσθητι »budi očišćen!«). Bog daje čistoću pa je i rezultat dvostruk. Jedno je ozdravljanje i sloboda od bolesti koja je otišla (ἀπέρχομαι Mk 1,42). Drugo je ona čistoća (καθαρίζω Mk 1,42) za koju će sam Gospodin kasnije, na Posljednjoj večeri, objašnjavati: »Moj Otac čisti« (καθαίρω Iv 15,2).
Gubavac je ponovno primljen u bogoslužnu zajednicu (προσφέρω »prinijeti« Mk 1,44). On postaje svjedok (μαρτύριον »svjedočanstvo« Mk 1,44). Zadaća koju dobiva nije govoriti i proglašavati, nego on sama sebe treba pokazati – svoje vlastito ja (σεαυτὸν δεῖξον »pokaži se!« 1,44). Možemo se s pravom ljutiti što nije poslušao Gospodinovu zapovijedi da šuti o čudu koje je doživio i »nikome ništa ne kazuje« (Mk 1,44), pa sada Gospodin ne može »javno u grad«. Ali veselimo se i drago nam je što zbog ozdravljenja evanđeoskoga gubavca sada ljudi sa svih strana dolaze k Isusu (Mk 1,45).
