uz današnje Evanđelje, subota 23. tjedna: Lk 6,43-49
U vrijeme ambivalentne i kontroverzne pandemije, godine 2020., slavili smo Presveto ime Blažene Djevice Marije baš u subotu, u dan koji uobičajeno posvećujemo Majci Gospodinovoj. I upravo toga dana kao živa Crkva Božja pošli smo pod vodstvom našega Natpastira na još jedno zavjetno Hodočašće našega glavnoga grada i hodočašće mladeži iz cijele Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj. Zazivali smo Ime Marijino: “O pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje!”
Dok slavimo ime one koju zovemo Kraljicom Hrvata, slušamo Kristove riječi o plodovima i o temelju. U vrijeme u kojemu se tako ističe uspjeh i rezultat, koliko je samo vrijedno usmjeriti pogled na to kako je onomu koji taj uspjeh treba postići. Ako je njemu dobro, ako je on dobar, doći će i opet dobri plodovi.
Snaga prirode i ljudska sloboda
Na kraju svojega programatskoga govora (Lk 6,43-49) koji još bolje poznajemo iz Matejeva evanđelja kao Govor na gori (Mt 5-7), Gospodin upozorava s jedne strane na blagoslovljenu, čvrstu zakonitost prirode koja ima svoj nezaobilazni od Boga dani poredak (Lk 6,43.44): Dobar plod je s dobre voćke; biljka donosi plod prema svojoj vrsti. S druge strane Rabbi Isus ističe misterij naše ljudske slobode, koja je jednako tako Stvoriteljev dar i sastoji se od njegove ljubavi. Čudesnu našu moć Isus opisuje: Možemo izvršavati njegove riječi (Lk 6,47). Što on kaže, mi možemo provesti u djelo. Dano nam je njegovu riječ ostvariti. Poput svetoga Stvoritelja sposobni smo onome što slušamo dati život. Baš je zato ključno, ali nije dosta doći k Isusu.
Marijin put
Majka Marija pravi je uzor. Zahvaljujući njezinoj suradnji s Bogom Riječ je tijelom postala. Majka je donijela plod. S njom i u njoj zbiva se Utjelovljenje. Nije sve samo na riječima ostalo, Sin Božji dolazi u ljudskom tijelu. Ne znamo koliko puta je djevojčica Mirjam u galilejskom Nazaretu zazivala: Adonaj, Adonaj – Gospodine, Gospodine (usp. Lk 6,46) dok je išla u dubinu Duha. Nisu to bile samo riječi. Kopala je i iskopala sve do dna moguće ljudske poniznosti. Tako da je Bog mogao tu svetu zemljanu posudu do vrha ispuniti milošću (usp. Lk 1,28). Duhovno kopanju u dubinu dovelo ju je do toga da bez teškoća razumije jezik anđela i uspostavlja komunikaciju (Lk 1,34). Kuću svojega života izgradit će na granitno čvrstom, vječno postojanom temelju Kristu, Sinu svome i Sinu Božjemu.
Zašla je u dubinu Svetoga pisma toliko da može razumjeti proročke riječi davno upućene Davidu da će njegov potomak biti Božji Sin i vječni kralj (usp. 2 Sam 7,13.14). Doseže sve do početaka biblijske povijesti pa može u Kani upotrijebiti Faraonove riječi o Josipu: “Što god vam rekne, učinite!” (Post 41,55). Došla je do najveće dubine poniznosti u kojoj prepoznaje svu istinu o sebi jer ju je Bog oslobodio grijeha i sada gleda na njezinu neznatnost (Lk 1,48).
Riječ iz srca
Životni “Da” Bogu koji je djevica imenom Marija izrekla pred anđelom (Lk 1,38), a onda šutke pred cijelom svijetom ponovila podno križa svoga sina, izvrsno oslikava kako su važne i snažne riječi koje iz obilja srca ustima izgovaramo (usp. Lk 6,45). Riječ poglavara države može sklopiti mir među narodima, ali riječ također pokreće napad i ratni pokolj. Svojom smo riječi mi ljudi također na sliku Stvoriteljevu. Iskrenom riječju mogu stvoriti blaženu struju pomirenja, opraštanja, zahvalnosti. Mogu iz dubine srca priznati: “Volim te”. Ali mogu se i cinički pretvarati, mogu riječju stvoriti val mržnje i duboke boli.
Učitelj Isus služi se slikama iz prirode koje imaju nesalomivu, bjelodanu i rječitu logiku. Govori o zasijanoj pšenici na polju, o sjemenkama koje će donijeti plod, ili neće; o vinogradu koji čeka berbu; o nježnoj, presudnoj životnoj vezi trsa s lozama. Kad molimo “blagoslovljen plod utrobe tvoje” još bolje razumijemo Isusov govor o voću s dobre voćke (Lk 6,43). Plodovi pokazuju kakva je biljka s koje potječu. Još bolje razumijemo kako se sva veličina i važnost Imena Marijina prepoznaje iz ploda utrobe njezine.
Ona je u sebi pohranjivala sve događaje i riječi o njemu, u svom srcu ih je prebirala (Lk 2,19.51). Misli li Isus upravo na nju, Majku rođenu, kad objašnjava da čovjek iz blaga srca svojega iznosi što ima?
