12. rujna
Blaženo je ime Djevice i Majke po kojoj nam je darovan Spasitelj Isus. Marijino je Srce mjesto za duhovni predah. Marijina je duša živi muzej povijesti spasenja. Ondje su oslikani sveti događaji, raznoliki portreti jednoga te istoga Boga. Riječi ovdje nisu važne. Treba stati i bez riječi motriti – i s poštovanjem učiti.
U život nazaretske djevojčice, neznatne službenice Gospodnje, ušao je Božji poslanik Gabriel, glasnik neba. Kakva li je bila Marijina kuća? Mar ljudskih ruku ustrajnim je radom zidao kamen po kamen i sagradio dom. Uđimo i mi, tihim koracima, i osluhnimo što se ondje zbiva!
Najprije Gabriel Djevici objavljuje tajnu Božje nazočnosti u njezinu životu. Istim riječima koje smo mi preuzeli kada molimo »Zdravo, Marijo«. Svi smo mi izabranici kojima se po riječima Pisma Bog obvezao: »Ja ću biti s tobom!« Ista nam se tajna objavljuje preko svećenika kada s oltara izgovori riječi: »Gospodin s vama.«
Glasnik donosi Mariji Božje obećanje. Dobit će dijete. Začet će i roditi sina koji će nositi ime Boga Spasitelja i koji će postati vladar. Evo nam mjerila za razlikovanje duhova! Od Boga je ono nadahnuće koje otvara perspektivu, pruža pogled unaprijed. Stvara budućnost. Naviješteno Dijete u Majci Mariji angažira i usmjeruje sve tjelesne i duhovne snage. Njezin život dobiva opipljiv, utjelovljen smisao.
Zato nam je Marija postala znakom nade. Pouzdan pogled upravljen u nove dane koji su nam čvrsto obećani – to je nada. Nebeski Otac poslao je svojega anđela koji Djevici donosi budućnost. U trećemu tisućljeću kršćanstva želimo s Marijom još više otkriti i uzljubiti tajnu Isusa Krista, koju je Očev glasnik navijestio u tišini Nazareta.
Često nas ispunja dojam da se stvari u životu vrlo brzo odvijaju. Duša nam je prespora. Dar je i utjeha prisjetiti se davnoga događaja kada je na riječi Gabrijelove Djevica zastala i razmišlja. Želimo li biti mudri poput nje, pohranit ćemo i mi sve te događaje kao svetu uspomenu i prebirati ih u srcu. Anđeo će otići, a Marija će rasti u vjeri.
Marija u Nazaretu jest poput svetopisamske Mudrosti koja sama progovara. Tu je, naoko u pozadini, kao svjedokinja dok je Bog na djelu. Čak je razigrana i razdragana, premda je sudionica važnih zbivanja. Crkva će Blaženu Djevicu nazvati Prijestoljem mudrosti. Veličina čovjekova doista nije u silnim djelima i traženju kako prekoračiti vlastite snage. Svesilni čini velika djela, ne mi, sluge beskorisni, patuljci u vinogradu Gospodnjemu! Pozvani smo da razborito i odmjereno – pa i zaigrano – budemo očevici Božjega stvaranja. Bog kraljuje. Kod svake svete mise ponavljamo da je njegovo kraljevstvo u vijeke vjekova… Mudra duša, zagledana u Darivatelja života i spasenja, gradit će ono što ostaje.
Kršćanin ne ulazi u molitvu tek zato da potraži neki časoviti žar i onu vatru srca koje već sutra ne će biti. Pred nazaretskom Djevicom zahvaljujemo za onu dubinsku snagu Duha po kojoj ćemo i mi biti kadri u hladnoj betlehemskoj noći, u štalici izvan grada, donijeti Božju ljubav i nebesku toplinu malomu djetetu kojemu je potrebna naša skrb. Pred svetom Marijom tražimo postojanost da mognemo ostati uz križ Isusov i onda kada su svi apostoli bjegunci, s onu stranu utvrđena zida razočaranja i straha.
Opet i opet slušamo o teškim prilikama u svijetu i u domovini. Često možemo osjetiti kako je žezlo ljudske vlasti krhko, a tako razorno. Nit ljudskoga života slabašna je i tanka. Pravo apokaliptičko proroštvo iz Svetoga pisma smiruje: »njegovu kraljevstvu neće biti kraja« – sluša Marija. Gospodin će kraljevati uvijeke. S pogledom na takav ishod i mali koraci daleko nas dovode. Gospino pouzdanje u Boga veliko je od toga prvog trenutka. Bila je dosta anđelova riječ i upozorenje na rođakinju Elizabetu i ona već kreće. Odano se predaje Božjoj službi, ljubavi prema bližnjemu.
