Sadržaj i poruka liturgijskih čitanja na 21. nedjelju u god. A: Iz 22,19-23; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20
Poslušajte, preuzmite na Audio.com
Evo, ovaj put na dan sv. majke Monike! I na dan kad je Kijevo spaljeno i uništeno da postane simbol hrvatske žrtve i pobjede! Skroman, a važan prilog s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Kristova Evanđelja, za čitanje i slušanje:
U današnjem Evanđelju Gospodin objavljuje što je Crkva, tko smo mi. Njegova smo zajednica, duše na okupu koje on sam izabire i poziva (ἐκκλησία). On nas izgrađuje i to na stijeni (Mt 16,18). Sam je na kraju Govora na gori proglasio da kuća na stijeni, ne na pijesku, može izdržati i pljusak i bujicu i vihor (Mt 7,25). Neće pasti. Tajna je u tome da ne samo slušamo, nego i izvršavamo njegove riječi (Mt 7,24).
Smijem li međutim ovo smireno razmatranje započeti od onoga skrivenog trenutka koji nije pobliže opisan u Evanđelju? Otac nebeski, Otac Isusov, daje Šimunu središnju, bitnu objavu. Otkriva mu srž. Šimun prima otkrivenje (ἀποκαλύπτω Mt 16,17). Dobiva na uvid temeljnu istinu da je Isus iz Nazareta – Mesija. Ovaj njegov Učitelj, njegov zemljak Galilejac, koji ga je pozvao i kojega slijedi, Pomazanik je Božji, onaj jedan, pravi, očekivani, najavljeni Spasitelj kojega sam Bog s neba šalje. To je bit biblijske kršćanske vjere. Sin Čovječji Sin je Oca koji je na nebesima (“Otac moj” Mt 16,17). Cijeli narod mu se tijekom cijele povijesti nada i sada je tu. Došao je živi Sin živoga Boga.
Petar pred svima jasno svjedoči (Mt 16,16), a da je to u središtu potvrđuje sam Gospodin svojom zabranom na kraju (Mt 16,20). Pod prijetnjom su, ne smiju nikome reći da je on Mesija. U našoj logici veliku vijest bi trebalo što prije, posvuda na sve načine razglasiti, uvjeriti ljude, nametnuti istinu. Gospodinova logika je drukčija. To je tajna vjere i treba ostati tajna vjere.
U sva tri prva Evanđelja, i kod Mateja i kod Marka i kod Luke, ovo Petrovo Vjerovanje stoji prije prve najave muke i prije Preobraženja. A u sve tri zgode, znamo, Petar ima istaknutu ulogu.
Nije nam zabilježeno, nemamo podrobno opisano kada je i kako Petar primio objavu koja je novo, dodatno blaženstvo (“Blago tebi!” Mt 16,17). Kao što nam nije zabilježeno kako će točno izgledati prvi susret između uskrsloga Isusa i apostolskoga prvaka Šimuna. Tek dva svjedočanstva potvrdit će. Krist je uskrsnuo, po Pismima, i ukazao se najprije Kefi, zapisuje Pavao dvadesetak godina nakon samoga događaja (1 Kor 15,5). A Luka bilježi svjedočanstvo apostolskoga kolegija pred dvojicom iz Emausa: “Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu” (Lk 24,34).
Objava koju Petar prima od Oca o Isusu duhovni je događaj. Ne prima je od tijela i krvi. Šimunu to nije njegov otac Jona objavio, nego vječni živi Bog Otac iz nebeskih visina koji nam svoga Jedinorođenca daje. To je misao Gospodnja koju čovjek sam od sebe ne dohvaća, nego je može primiti kao dar (Rim 11,34). Bog, koji je na nebesima, otkriva Petru svoje nedokučive sudove i neistražive putove (Rim 11,33). Petar u taj čas može, poput svojega kolege Pavla pred Rimljanima, s pravom uskliknuti: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega (Rim 11,33)! Gospodinu pripada slava u vjekove (11,36).
Davno je Bog po Izaiji navijestio da će svome sluzi dati ključ koji djeluje temeljito. Kad otključa, onda je otvoreno i svi su dobrodošli, kad zaključa, zatvoreno je i nema ulaska (Iz 22,22). I, evo sada Isus ostvaruje proroštvo: Petru, Stijeni cijele Crkve, dat će ključeve kojima se ulazi onamo gdje nebo kraljuje (Mt 16,19). Poslije će, govoreći o bratu koji pogriješi, potvrditi snagu Crkve, kojom povezuje ljudski prostor na zemlji i božanski prostor na nebesima. S naglaskom će istaknuti: “Zaista kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; što odriješite, bit će odriješeno i ondje” (Mt 18,18).
Razgovor kod Cezareje Filipove započeo je Gospodin (Mt 16,13). Njegova je inicijativa. Traži najprije od učenika da budu pozorni na ono što ljudi misle o njemu. Kako čovjek tumači Sina Čovječjega? To nas naime određuje. U životu se osjećamo i živimo prema tome što mislimo o Isusu. Zato učenike izravno pita: “Što vi kažete tko sam ja?” Kime me vi držite (Mt 16,15)?
Utjelovljenje i poniženje Sina Božjega ide dotle da iz iskustva dobro zna što je to kad nas pogrešno shvaćaju. Tako je to već prije bilo, kad se Herod raspitivao o Isusu. Jedni kažu jedno, drugi drugo (Mk 6,15). Gledaju u njemu žestokoga Krstitelja. Štoviše, kralj Herod bio je uvjeren da je Krstitelj, kojega je bio smaknuo, sada uskrsnuo od mrtvih (Mt 14,2). Sam je Isus rekao da je Ivan Ilija koji je već došao (Mt 17,12). Ljudi vide u Isusu nekoga od proroka. Gledaju ga kao Jeremiju koji je zaista najavio Novi Savez (usp. Jr 31,31). Nisu došli do istine. Ne prepoznajemo Mesiju, premda ga željno iščekujemo, premda nam je prijeko potreban.
Petar još jednom dokazuje svoju ulogu. Prije svih, u ime svih, on daje odgovor (Mt 16,16). A Isus, kad pred njim izriče novo blaženstvo, oslovljava ga imenom i prezimenom, navodeći ime Petrova oca. Tako će to učiniti i na kraju Ivanova Evanđelja kad ga triput bude pitao o ljubavi (Iv 21,15-19). Nakon velike životne škole, nakon što je triput sagriješio i zanijekao ga, Petar će iz vlastitoga iskustva znati da je Isus Mesija, Krist. Donosi odrješenje koje vrijedi.
U pradavnim početcima Jakovu, nakon borbe, Bog kaže: “Nadvladao si” (Post 32,29). Petru će Gospodin u Maslinskom vrtu otvoreno reći: “Ni jedan sat niste uspjeli bdjeti sa mnom.” (Mt 26,40), ali zato unaprijed jasno proglašava veliku utjehu koja se, evo, potvrđuje i u trećemu mileniju: unatoč našoj velikoj slabosti, vrata paklena ne mogu nadvladati Crkvu jer je Mesija njezin graditelj, njegova je.
