Sadržaj i biblijsko-teološko značenje liturgijskih čitanja u 11. nedjelju (god. A):
Izl 19,2-6a; Rim 5,6-11; Mt 9,36–10,8
Poslušajte, preuzmite na Audio.com
Je li mjesec lipanj s vrelim suncem i najdužim danima izvrstan podsjetnik na plamen žarke ljubavi koji gori u Isusovu Srcu? Nije li »srce vatreno« koje danas oduševljava i okuplja cijelu Hrvatsku izvrstan poziv da se zagledamo u onu vječnu, božansku pobjedu Kristova Srca – na pomirenje s Bogom? Je li rat u napaćenoj zemlji Ukrajini, za koji se već ugovara i potpisuje oružje za sljedeću sezonu i sljedeću godinu, je li razularena ubojita obijest u presnažnom automobilu, luđačko utrkivanje i osam godina tamnice koja prijeti hitan poziv i izvrsno upozorenje pred nemoći i zlodusima koji sputavaju grješnika, pred nepravednošću i gubom našega srca, pred neprijateljstvom i ratom koji protiv Boga dižemo? Pravi je čas. Vrućim srcem vapimo: Kriste, smiluj se!
Može li pomoći ovaj nov prinos s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Kristova Evanđelja, za čitanje i slušanje:
U Srcu Gospodinovu izvor je apostolskoga poslanja, izvor je kršćanskoga života. U Isusovu Srcu Bog kraljuje i zato je kraljevstvo Božje blizu. Što je Rabbi Nazarećanin sam od početka proglašavao, sada povjerava Dvanaestorici. Svojim životom oni propovijedaju: »Približilo se kraljevstvo nebesko!«. Njihov životni put tako govori.
Kao što je davno Bog na Sinaju k sebi doveo dom Jakovljev, djecu Izraelovu, na krilima orla nosio ih je (Izl 19,4), tako sad Krist, Sin, k sebi doziva odabrane, okuplja ih kod svojega Srca, zato da ih pošalje. Iz svih naroda Bog, kojemu sve stvorenje pripada, odabire za sebe svoj dragulj, svoje blago, zlato svoje – one koji vjerno slušaju njegov glas i pažljivo čuvaju kao svetinju onu obvezu kojom je Bog sama sebe obvezao da će biti njihov, jedno s njima (Izl 19,5). Bog od pogana stvara svetu zajednicu, uspostavlja kraljevstvo svojih svećenika (Izl 19,6).
U Novom zavjetu Isus, kad bira apostole, onda uzima žive ljude, osobe s imenom i prezimenom – tebe i mene! – svakoga s njegovom vlastitom poviješću. Nije pred Isusom bezlično mnoštvo, nedefinirana masa. Svatko ima svoje mjesto u apostolskom redu, od prvoga Petra (Mt 10,2), do posljednjega Jude (Mt 10,4). Otac je poslao njega, pra-apostola. On šalje nas. Poslanje je prije svega duhovno. Isus apostolima najprije daje vlast koja je opsegom i intenzitetom razmjerna nečistim duhovima (Mt 10,1). Adekvatna je, mogu ih nadvladati.
Poput biblijskog mudraca u svojim uputama Gospodin najprije kao upozorenje i zabranu ističe ono što ne valja, ono negativno čega se treba čuvati. Najprije dolazi »Ne!« (Mt 10,5). A onda slijede nalozi i zadatci, pouke.
Iz one sućuti i samilosti, iz božanskoga sažaljenja u Srcu Isusovu izvire kršćansko poslanje. Iz privrženosti i solidarnosti, iz povezanosti s nama koje njeguje i čuva u središtu svoje osobe. Iz pomirenja koje nam je svojom krvlju pribavio (Rim 5,10s). Isus dobro zna što je u nama i ne treba mu nitko davati svjedočanstvo o čovjeku (Iv 2,25).
Vidi Gospodin Božji narod koji trpi osnovni nedostatak. Žudi za pravim, dobrim pastirom. U vrijeme slavnoga proroka Ilije drugi prorok, Mihej ben Jimla gledao je u viđenju izraelski narod koji je kralj Ahab tjerao u rat. Prorok vidi: nije to nikakva osvajačka, napadačka, krvnička vojska, to su ovce bez pastira (1 Kr 22,17). Mihej je tada dobio pljusku (1 Kr 22,24) kao što će Gospodin biti udaren po obrazu pred Velikim vijećem (Iv 18,22).
U Novom Zavjetu izgubljenim ovcama sada Isus šalje apostole kao što će poslije uskrsnuća Petru izravno narediti: »Pasi ovce moje!« (Iv 21,16s). Dobar pastir polaže život za ovce svoje (Iv 10,11). Pavao Rimljanima izvrsno tumači tu tajnu Isusova Srca. Pogađa bit. Ako me još drži nemoć, ako me nečisti duhovi obuzimlju i duh mi je bolestan, ako me guba grijeha ubija jer se klanjam nekim svojim lažnim bogovima, ljubljeni Sin živoga Boga iz dobrote svojega Srca za nas – bezbožne (Rim 5,6), nepravedne grješnike (Rim 5,8), neprijatelje (Rim 5,10) – on, mučen, raspet, umire. To je taj besplatan, neprocjenjiv dar, koji besplatno primamo (usp. Mt 10,8). Krvlju koja je provrela iz njegova Srca stvara od nas pravednike, spašava nas (Rim 5,9). Donosi nam pomirenje (2x Rim 5,10s). To je središte kršćanskoga izlječenja koje apostoli trebaju pronositi domom Izraelovim. Srce Presveto koje je na križu probodeno dariva nam pomirenje s Bogom; još više, Srce uskrsnulo, koje pred apostolom Tomom izbliza kuca, još više nam donosi spasenje (usp. Rim 5,10)!
Narod je Božji u početcima svoje povijesti vidio što je Bog učinio na Egiptu, na toj kući ropstva (Izl 19,4). Bijaše to sveta srdžba o kakvoj apostol piše Rimljanima (Rim 5,9). Dar koji sada Isus apostolima dodjeljuje trostruka je moć za trostruko sveobuhvatno liječenje. Apostoli su vidjeli, Evanđelje maloprije izvješćuje da je sam Isus tako činio: liječio je svaku bolest i svaku nemoć u narodu (Mt 9,35). Sada njih ovlašćuje da nadvladavaju ljudske bolesti, da iz ljudskih duša uklanjaju sve te demone i nečistoće, da samu smrt i ljudsko mrtvilo pobjeđuju (Mt 10,8).
Ishodište današnjega evanđelja vruća je molitva i čudesno uslišanje. U Srcu je Isusovu božansko sažaljenje (Mt 9,36). Vidi Isus kako je velika žetva. A gdje su radnici? Iz njegova Srca izvire usrdan poziv: »Molite!« (Mt 9,38). I već iduća rečenica, gle, opisuje kako Bog u svojoj dobroti, koja sve nadilazi i sve međe prelazi, odmah uslišava (Mt 10,1)! Već su tu apostoli. Polaze radnici na posao u žetvi Gospodnjoj. Zato mi danas, pred oltarom, pred živim Srcem Gospodinovim, s povjerenjem, s velikim očekivanjem i svetom sigurnošću molimo.
18. 6. 2023.
