Nova mana

Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove (god. A)
Pnz 8,2-3.14b-16a; 1 Kor 10,16-17; Iv 6,51-58

Papa Franjo s Presvetim

U smiraj ovoga svetoga dana – Tijelova, nakon procesije s Presvetim kroz središte glavnoga grada koja je pokazala kako usred naših nemira, ideoloških zavrzlama i nadvikivanja postoji mirno, svjetlo Srce koje postojano za nas kuca: Krist Kralj svega stvorenja – kralj Zagreba! Evo ovdje skroman, a drag i važan prinos s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Kristova Evanđelja, za čitanje i slušanje:

Nova mana – Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove

U Evanđelju po Ivanu Gospodin bez pridržaja, otvoreno, nesebično i krajnje odvažno daje samoga sebe. Nudi svoju vlastitu osobu. On je živa hrana. Iz božanskih visina, iz vječnog nebeskog kraja silazi k nama, ponizuje se, spušta. Ona stara mana bijaše takoreći mrtav kruh – jedan dan vrijedi onda ništa od nje. Isus je živi kruh koji sama sebe daje za hranu.

Muž i žena razumjet će kad se sjete časa u kojemu su jedno drugome rekli »Da!« – sebe dajem tebi da budemo jedno. Majka i otac razumjet će jer pamte kako su rekli „Da!“ svome djetetu. Primaju ga, daju mu životni prostor u svojem životu: Evo, dijete moje, živi, hrani se pravom hranom za život, rasti! Razumjet će svaka vjerna duša Isusovu riječ kad sama sebe svomu Bogu predaje, posve se daje njemu. Polaže se u njegove ruke.

Ovih dana papa Franjo pod skalpelom kirurga dokraja proživljava i osjeća svetkovinu Tijela i Krvi. Isus, Mesija, utjelovio se je. Postao je čovjekom zato da svoje tijelo dadne za život svijeta, za sve stvoreno, za svaku živu stanicu, za svaki djelić ovoga našega smrtnog, raspadljivog tkiva, za naše tijelo i našu krv.

Pamtimo i znamo strašnu pustinju bez kraja kroz koju smo u kušnjama prolazili. Svatko od nas. Gospodin nas je vodio. Osjetili smo kako duša naša čezne za Bogom jakim, živim kao zemlja suha, žedna, bezvodna. Danas je pravi čas da se prisjetimo i pregledamo taj naš put. Bila je to Božja ruka koja nas je vodila k poniznosti da prihvatimo i brižljivo s marom čuvamo njegove zapovijedi. Da do u dubinu iskusimo našu pravu ljudsku glad pa da otkrijemo kako sva hrana, koju poznajemo i koju sami spremamo, nije dosta. Bog nam daje hranu koja nije od našega znanja ni naših recepata, koju nismo dobili od roditelja. Daje nam na dar obrok koji je iz njegovih nebeskih visina. Nadilazi nas. Da bismo u sebi imali život nije nam dosta sva naša hrana. Da bih postao čovjekom, da bih se istinski utjelovio – živio kao pravi čovjek u ovom svojemu tijelu, koje mi Bog daje, potrebno mi je ono što Bog govori. Moram se hraniti svakom riječi koja iz njegovih usta izlazi. Koliko je to bitno i korisno pokazao nam je sam Gospodin kad se u pustinji upravo ovom biblijskom istinom branio pred izravnom kušnjom Napasnikovom.

U punini vremena došao je i evo ga – ponizan, skrovit – s nama je u sve dane: Emanuel – Bog u našemu ljudskom tijelu i krvi. Kao sveti Učitelj ističe i naglašava riječi koje nam dobrohotno kao pouku upućuje. Razgovara s nama. Zaista, zaista kaže nam. Da bismo imali život u sebi Sin Božji postao je Sin Čovječji i sebe nam daje da se nahranimo. A mi, umjesto da od srca rado, zahvalno, primimo taj nenadmašiv dar, mi od toga stvaramo svađu i prepirku. Borimo se među sobom i priječimo mu put pitajući: »Kako nam on to može dati da jedemo njegovo tijelo?« I Petar kod Pashe najprije se opirao: »Nećeš ti meni nikad noge prati!« A onda mu je Gospodin otkrio: Jedino tako možeš imati dijela sa mnom.

Poslije će gorljivi farizej koji je postao sav Kristov, Pavao, tumačiti: ovaj kalež Gospodinove krvi – to nam Mesija daje da imamo dijela s njime, da njegova mesijanska, otkupiteljska krv teče našim žilama. Ovaj kruh koji na oltaru lomimo – pa to nam Mesija daje udio u svome mesijanskom tijelu. Dio smo njegova Utjelovljenja. Sjedinjujemo se s njime. Jedno smo s njime. Tako postajem čovjekom kao što je on postao čovjekom. Čemu se zavaravati? Jedino u Tijelu Kristovu mi ljudi možemo doista biti jedno. Sve ostalo zaglibi u našoj slabosti, podlosti, grijehu.

Već tada, nakon što je bio čudesno nahranio cijelo mnoštvo, Gospodin svima objavljuje ono što će učenicima na Posljednjoj večeri zasebno otkriti: Možemo u njemu ostati i on u nama. Štoviše, tako ćemo ispuniti onu pra-zapovijed da donosimo plod. Daje nam Gospodin u svojemu srcu prostor za naš život. Prima nas. I objavljuje što to u najvišem stupnju znači da smo na Božju sliku stvoreni: On sam nastanjuje se u nama – sa svojim neizmjernim, vječnim, božanskim veličanstvom dolazi k meni. Nalazi boravište u mojemu krhkom biću, u neznatnome stvoru. Zakej je to mogao izvrsno osjetiti kad Gospodin proglašava: »Danas mi je biti u tvojemu domu!« Otac želi da te pohodim, da proboravim s tobom, da budem kod tebe.

Nakon što je čudesno nahranio gladne Učitelj tumači: Kao što Sin živi snagom Oca koji ga je poslao, tako mi, kad blagujemo jelo istinito i pijemo piće istinito, živimo po njemu – Isusu, Mesiji, našem Otkupitelju. Živimo životom koji vječno traje, ali, gle, u taj život uključena je i naša prava ljudska smrt kao što je on u svom tijelu i krvi prihvatio smrt. On će nas, kaže, uskrisiti kad dođe naš čas – posljednji dan.

8. 6. 2023.

Niko Bilić SJ

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, afiliran Papinskom sveučilištu Gregoriana i združen s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.